Hrvatsko kulturno vijeće i Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa u petak, 25. travnja 2008. organizirali su javnu tribinu "Kamo ide hrvatsko glumište?". Sudjelovali su Sanja Nikčević, Anja Šovagović-Despot, Dragan Despot, Miroslav Međimorec, Hrvoje Hitrec i Igor Mrduljaš. U nastavku donosimo izlaganje Miroslava Međimorca.

 

Ideološke barijere u kazalištu moraju se srušiti

 

Vlast, politika, moć, nacionalizmi i ideologije, hrvatsko su kazalište cijelo jedno stoljeće, dvadeseto, estetski dijelile na „maticu” i „drugo kazalište”. Većini kulturne elite koja je u socijalizmu stvarala i poticala službenu, podobnu umjetnost/kazalište „matica” je bila društveno, politički i estetski prihvatljiva umjetnost, sukladna političkim interesima i ciljevima skupina koje su kazalištem upravljale kroz razdiobu novca i nametnute umjetničke kriterije. Njih (kriterije) određivale su uske skupine umjetnika, kritičara, političara. Činilo se da je dolaskom slobode i višeglasja dokinut taj način (političkog) određivanja umjetnosti/kazališta, no svjedoci smo da i dalje postoji podobna „matica” i nepodoban kazališni rub.

Tu stalnu podjelu i dalje omogućuje snažno kulturno činovništvo koje se održalo u političkim mijenama i zadržalo svoj dominantan politički, društveni i estetski pogled na umjetnost, pa i kazalište. Nezainteresiranost velikog dijela kazališnih umjetnika omogućuje im neupitan položaj arbitra, zahtjev za slobodnim i ravnopravnim utjecajem na kazalište glumcima bi značilo napuštanje lagodnog položaja „profesionalizma” i bavljenja televizijskim sapunicama, tv novelama, serijama. Trajan utjecaj moćnog činovništva podupire snažna potreba jednog dijela političara (posebice lijevih) da pod svojim nadzorom zadrže kazalište kao značajan kulturni fenomen za koji drže da još uvijek ima važnu političko-društvenu ulogu. Uz njih se svrstala većina kazališnih ljudi koji se i dalje drže svog zanata i svoje plaće.

Ta prisila, pritisak, uvjetovanost i diktat danas se manifestiraju na manje grub način nego u socijalizmu, oblici nametanja estetskog arbitriranja složeniji su, prikriveni, sofisticirani. Svoju tezu pokušat ću dokazati kroz „slučaj” predstave Zastave, barjaci, stjegovi. Pri tom sam svjestan da istodobno govorim subjektivno kao autor i objektivno kao čovjek koji je već dugo vremena životno, egzistencijalno odmaknut od kazališta pa može suditi nepristrano. Mislim da imam pravo progovoriti o tom slučaju, jer je tek nekolicina ljudi progovorila o tom, po mom osjećanju, sramotnom potiskivanju drugog, drukčijega kazališnog tumačenja naše povijesti, tradicije (odnos prema Krležinu naslijeđu), estetike (stvaranje, kazališta na hrvatskoj glumačkoj i izvedbenoj tradiciji, na pregnantnom, istinitom, proživljenom, a ne pokazanom i ishitrenom glumačkom tumačenju).

Slabo argumentirani napadi na tekst, predstavu, cijeli projekt prekrili su nebrigu kazališne javnosti za slobodu kazališnog izričaja o svim važnim pitanjima koja zanimaju hrvatsko društvo, otkrili bezosjećajnost za postojanje cjelokupnosti hrvatskoga kulturnog prostora, nebrigu za činjenicu da je osječko kazalište slavilo svoju 100-godišnjicu, poštovanje tog jubileja ništa nije značilo intendantima većine hrvatskih narodnih kazališta, koji svojim nedolaskom nisu pokazali minimum poštovanja prema cjelini hrvatskog kazališta, nego netoleranciju prema drukčijem kazalištu i utjecaj politike/vlasti za koji smo držali da više ne postoji. I te kako postoji. - Bez obzira na to što se moja ocjena predstave kao autora teksta može smatrati subjektivnom, godine iskustva i nekih mojih postignuća u kazalištu daju mi pravo tvrditi kako je osječka predstava Zastave, barjaci, stjegovi jako dobra predstava. Priznajem da u njoj ima nekih slabih dijelova, neke skupne scene (Rogaška Slatina i Bleiburg) nisu dosegle onu snagu, jasnoću i homogenost koju su imali raniji skupni projekti u režiji Georgija Para u tom istom kazalištu.

No, to je više opća boljka hrvatskoga kazališta, koje je uglavnom izgubilo osjećaj za zajedničku igru i velike ansambl predstave, nego relevantna zamjerka. Danas se u hrvatskom kazalištu rijetko mogu vidjeti ansambli koji savršeno igraju velike skupne predstave i besprijekorno tvore skupne scene poput onih kojih se sjećaju stariji gledatelji u ZDK, HNK ili ITD-u šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća (I ledar dođe, Kraljevo, Kiklop, Plebejci probaju ustanak, Hamlet u Mrduši Donjoj). Zbog malobrojnog ansambla HNK u Osijeku, nedostatka stalne brige o njegovoj cjelovitosti, duhu i stilu, zbog uklapanja opernih zborista i studenata glume skupne scene su stvorene više nadahnućem i željom no koncentracijom i punim ovladavanjem svih sudionika cjelokupnim smislom predstave. No, te nezgrapnosti, nedosegnuta zajednička igra u dvije skupne scene nisu mogle zasjeniti sjajne glumačke interpretacije glumaca Dragana Despota, Slavka Jurage, Damira Lončara, Draška Zidara, Milenka Ognjenovića, Nele Kocsis i Jasne Odorčić, koji svojim snažnim, izravnim tumačenjem lica ove dramske kronike nastavljaju tradiciju velikih hrvatskih glumačkih tumačenja, danas tako rijetka u hrvatskom kazalištu i punoću scena koje su svojom kazališnom energijom prikovale gledalište da ih prati u potpunoj koncentraciji i muku.

Zašto navodim primjer Zastava, barjaka, stjegova? Zato što mi se čini da je ta predstava paradigma koja otkriva jednu od boljki današnjega hrvatskog kazališta, prešućivanje i onemogućavanje drugoga glasa. Zašto se on prešućuje i guši? Zato što tekst/predstava za jedan dio snažne, utjecajne društvene, političke i kazališne elite na neprimjeren (politički, društveni pa i kazališni) način tumači povijest/život, suvremenost. Već kao projekt u nastajanju stali su ga politički, ideološki i estetski napadati, ocjena gotove predstave razdijelila se na dva potpuno oprečna mišljenja pa će po riječima uglednog teatrologa Nikole Batušića u budućnosti biti teško razaznati o kakvoj se zapravo predstavi radilo. Zagrebački visokonakladni dnevnik poslao je na premijeru kazališnog kritičara-egzekutora, koji je predstavu nazvao „subinteligentnim igrokazom za stoti rođendan osječkog HNK”. Iz cijelog pamfleta cijedila se mržnja i poziv na linč predstave i njenih stvaratelja bez presedana.

Zahvaljujući demokratizaciji i tehnološkom napretku ocjene umjetničkih djela pa i kazališnih predstava više nisu monopol uskog kruga stručnjaka, Internet danas daje mogućnost i običnom gledatelju da kaže svoje mišljenje i ocjenu, pa su komentari i ocjene Zastava.... na internetskom portalu bili u golemom postotku vrlo pozitivni. Predstava je trebala dobiti svoj puni značaj u sučeljavanju sa zagrebačkom javnošću/publikom, kojoj su podsmislovi i asocijacije sadržane u stalnom preskakanju smisla s današnjeg na Krležin tekst trebali biti bliski, intrigantni i poticajni. Kako uprava HNK nije pokazala ni minimum razumijevanja da osječkom kazalištu omogući gostovanje na velikoj sceni HNK, ostala je tek mogućnost da predstava bude izabrana na Marulićeve dane, festival predstava stvorenih na hrvatskom dramskom tekstu. Kako sam čuo nakon viđene predstave izbornica Marulićevih dana bila je zadovoljna, pa je dužnosnicima osječkog kazalištu rekla da „predstava na festival ide”. Uz to je sama na radiju htjela izvesti tekst kao radiodramu u dva dijela „jer je tekst jako dobar”.

Kao autora razveselila me ta ocjena, potvrda da je predstava dobra i da će je vidjeti širi krug gledatelja u Splitu i Zagrebu. Dao sam joj privolu, no nakon objave meni neshvatljive odluke da predstavu ne uvrsti u program festivala povukao sam privolu. Priča se da je odluku u zadnji čas promijenila (ne zna se na čiji savjet ili pod čijim pritiskom). Osobno držim da su neke predstave njenog izbora slabije od Zastava, barjaka, stjegova, no branim njeno pravo na izbor kao što branim svoje pravo da taj izbor kritiziram. Neshvatljivo mi je da javnost nije željela upoznati s tekstom za koji sama drži da je dobar, Marulićevi dani ipak su festival hrvatskoga dramskog pisma i dobar hrvatski dramski tekst je zaslužio da ga se vidi, makar bio i u slabijem kazališnom izdanju? Suprotno njoj, ja i dalje tvrdim da predstava nadmašuje neke koje sam imao priliku vidjeti u Zagrebu.

Mislim da nisam u krivu kad tvrdim da se ova predstava svojim izravnim govorom o povijesti, koja se otkriva u postupcima dramskih osoba-protagonista nositelja osnovnih hrvatskih povijesnih, političkih, kulturoloških i tradicijskih osobina, izdvaja iz „matice” hrvatskoga kazališta i da je zato prema njoj primijenjen uobičajeni postupak prešućivanja, omalovažavanja, nijekanja i estetske diskvalifikacije koja je najučinkovitija, jer ne podliježe objektivnim kriterijima. Meni se ovo sviđa, a ovo ne sviđa, a iza te subjektivne ocjene krije se sve ono što ne smijemo izgovoriti - to je politički štetno, nekorektno, ja se s tim idejno ne slažem, to će narušiti moj savez s moćnicima... Odnos prema ovoj predstavi primjer je harange kakvom se u totalitarnom sustavu služila politika da bi nijekala i onemogućila svako politički i estetski različito kazališno tumačenje svijeta od službene, dopuštene, podobne umjetnosti. I sam sam bio žrtva takvih harangi, ali ih nisam očekivao u slobodnom i tolerantnom hrvatskom društvu.

Zalažem se za rušenje barijera, nastalih na ideološkim razlikama, koje su danas pretvorene u izraz čistog materijalnog interesa koji se zaodijeva estetikom. Tražim jednakopravno egzistiranje različitih svjetonazora i kazališnih estetika. Neka javnosti bude prikazana Pijana noć 1918., ali i Zastave, barjaci, stjegovi. Znam da to priječe snažni kazališni lobiji i interesne skupine koje se tek uvjetno mogu dijeliti na lijeve i desne. Njima je danas najvažnija društvena i politička moć, pomoću nje zadržavaju svoj položaj, stvaraju vladajuću kazališnu estetiku i onemogućavaju slobodu stvaranja i postojanje drugog kazališta. Tek kad to bude moguće, a to ovisi prvenstveno od vama, kazališnim stvarateljima, više ne će biti „slučajeva” poput prešućivanja i uništavanja projekta Zastave, barjaci, stjegovi.

Miroslav Međimorec

{mxc}


Sub, 19-10-2019, 07:46:46

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.