Izlaganje Igora Mrduljaša s HKV-ove tribine o kazalištu

Pretovarena kola na nizbrdici

Na naše uvodno pitanje, naslov ove tribine, svatko će od nas odgovoriti iz svoga motrišta i iskustva, stvaralačkoga i gledateljskoga. Osobno, držim da se naše kazalište profesionalno kazalište, gradsko i narodno, rasulo iznutra i da samo stvara pričin kako je s njime sve u najboljemu redu. Urušilo se u svakom pogledu. Ustrojbeno, organizacijski, potpuno je nefunkcionalno. Kao da je izgradilo model spomoću kojega se opire svakom svom uprizorenju, pa se premijere i reprize događaju zahvaljujući samo pukoj inerciji i dobroj slučajnosti. Novi Zakon o kazalištima nije ništa popravio, ali je uvođenjem upravnih vijeća snizio odgovornost ravnatelja i osobito vlasnika (ureda za kulturu i Ministarstva kulture) i tako ih učinilo neodgovornijima negoli su bili dosad.

U kazališnoestetskom smislu većina glumišta izgubila je kompas glede vlastitog profila i repertoarnog određenja, a o stilskoizvedbenoj razdjelnici da i ne govorim. Hrvatska narodna kazališta oponašaju repertoare zabavljačkih ili alternativnih teatara u nastojanju da privuku publiku, pa naše središnje nacionalno kazalište nikada nije imalo na izborniku neku Montherlantovu dramu, odavna ni grčku tragediju, ali smo zato gledali fantazmagorije Sarah Kane. Nedopustivo je da središnje kuće drastičnim uprizorenjima prekrajaju i krivotvore klasična djela svjetske dramatike, jer im znatan dio gledatelja čine srednjoškolci koji ih ne čitaju, pa im ponuđeno s pozornice nudi lažnu sliku djela. A to je neodgovorno i nekulturno. Društvenom scenom vlada nekovrsna estradizacija političkog života i javnih glasila obuhvativši očito i scenske umjetnosti.

Kao da je zavladala panika od praznih gledališta pa su se teatri bacili na traženje izazova kojima će privući publiku, a ti se izazovi često svode na izbor redatelja koji mogu pridobiti naklonost izbornika domaćih i svjetskih kazališnih festivala. Takozvane festivalske predstave, redovito s naklonošću dočekane u novinskoj kritici, obično ne izazovu očekivanu navalu gledatelja. Festivali su se od Tenžerina glasovitog pojma «festivalomanija» prometnuli u središnju točku cjelokupne hrvatske kazališne proizvodnje. Niču kao gljive poslije kiše, eto ih već i u najmanjem mjestu, nagrade neštedimice pljušte svima i svakome. Pokretači festivala tvrde da je znatno lakše dobiti novac iz gradskog i državnog proračuna za kakav festivalčić negoli za ozbiljni teatarski projekt, što je bjelodan pokazatelj pameti i upućenosti naših vlasti u kulturi.

Pa samo zato jamačno zemlja s najviše kazališnih festivala po glavi stanovnika. Unutar glumišta cvate površnost, nemar i neodgovornost. Izumrli su stari kazališni majstori, nitko nije školovao nove, pa priučeni rade ispod svake razine kakvoće kostima, dekora, rekvizita... Novi i stariji naraštaji glumaca odavna su već zauzeti snimanjima nizanki i filmova, nastupima u često brojnim putujućim predstavama družina, zato kojiput i stignu na pokus, a rasporedi predstava nužno se prilagođavaju njihovim «slobodnim terminima». A kada i stanu na pozornicu gledatelji pomisle da im je iznenada oslabio sluh, jer ne razabiru što glumci govore, premda je zapravo riječ o zapuštenom, nerazgovjetnom scenskom govoru vjerojatno iskvarenom uz ostalo i glumom u sapunicama, ali i svekolikim (u cijelom društvu danas) gubitkom mjerila izvrsnosti i odgovornosti.

O glumačkim sastavima nitko ne vodi računa, jer uglavnom ne postoje umjetnički voditelji. Nitko ne skrbi da mladi glumac i glumica dobiju primjerene uloge i održavaju sustavnost i raznolikost rada. Osim malobrojnih, svi su naši ansambli zapušteni. Pogrješne podjele uloga «krase» dobar dio naših predstava. Riječju, hrvatsko glumište nalikuje mi na pretovarena kola na nizbrdici kojima kočijaš ne upravlja nego ravnodušno čeka završetak puta. Što nikako ne znači da nemamo dobrih, uzbudljivih i važnih predstava. Nažalost, uglavnom kao ispad iz jalovog sustava.

Igor Mrduljaš
Hrvatsko slovo