Optužba za zajednički zločinački pothvat - nastavak agresije na Hrvatsku

1. Uvod.

Biskup Juraj Jezerinac je još u trenutku kada je stigla prva optužnica protiv generala Gotovine upozorio da bi Hrvatska “jasnim načelima, stavovima i porukom, pa i uz cijenu žrtve, mogla pomoći i tzv. velikima ovog svijeta da njihova sudišta ne budu sramota civiliziranog svijeta”!

Zašto bi baš Hrvati trebali biti ti koji bi upozorili svjetske moćnike?

Zato što su u hrvatskom narodu još uvijek vrjednote i sloboda i čast i dostojanstvo i ponos. U svijetu velikih te su vrjednote zamijenjene "vrjednotama" kao što su tržište, novac i sl. I ne samo da su te nekad opće-ljudske vrjednote opstale kod Hrvata deklarativno već su Hrvati pokazali u Domovinskom ratu da im je npr. sloboda važnija od vlastitih života. Danas teško možemo naći u svijetu narod u kome živi velika većina ljudi koji se mogu time podičiti. Oduvijek su ljudi koji su davali svoje živote za slobodu svoga naroda i svoje domovine bili najviše poštivani. Svugdje, i to ne samo u svome narodu. Naravno, i u svijetu ima ljudi koji znaju za te vrjednote. Tako je, na primjer, zapovjednik NATO-a, general Clarke, rekao u Zagrebu 1998. godine, dakle iste godine kada su se u Haagu počeli interesirati za generala Gotovinu: "Znadete, jako cijenim vaše oružane snage, čak sam bio veliki obožavatelj general pukovnika Gotovine u njegovim operacijama prije nekoliko godina." Zato nije slučajno što je francuski vojni biskup rekao (vidjeti npr. "Hrvatsko slovo", 3. siječnja 2003.) kako "se divi Hrvatima, jer mi imamo nešto što sve više nestaje, imamo vrijednosti koje se u Europi gube, a bez kojih ona ne može živjeti“. Zato je Sveti Otac Ivan Pavao II. za svoj stoti posjet izabrao Hrvatsku i prva mu je poruka u Dubrovniku bila ona o vrjednoti slobode.

Biskupa Jezerinac upozorio je svjetske moćnike ne samo zato što se nepravda čini prema hrvatskom generalu i hrvatskom narodu već i zato što je ta sramotna uloga Haškog suda pogubna i za njih same. Upravo to potpuno iskrivljavanje uloga žrtve i agresora vremenom će njih sve više optuživati. Biskupov apel nije uslišan. Ni u zemlji ni od svjetskih moćnika. Dapače, izmišljena je formulacija o "zločinačkom pothvatu zločinačke organizacije" kojoj je cilj upravo to izokretanje uloga agresora i branitelja a samim time izokretanja svih moralnih načela na kojima je izgrađena današnja civilizacija.

Ali, svjedoci smo, pogledajmo npr. samo ovo razdoblje u kojem održavamo redovito znanstveno-stručni skup, kako na svjetlost dana izlazi sve više i više podataka i svjedočenja koji pokazuju prljavu ulogu svjetskih moćnika.

2. Krvave ruke zapadnih moćnika!

Zapravo to je naslov teksta koji je u "Fokusu" 1. lipnja 2007. godine objavio Zlatko Markus. Njegov tekst nas vraća na početak rata i ulogu nekih svjetskih moćnika u njemu.

Tako Markus piše kako "je JNA, tada još treća vojna sila u Europi - barem po broju vojnika i oružju - imala prednost i čak izravnu potporu američkoga predsjednika Georgea Busha (starijeg), Jamesa Bakera, ministra vanjskih poslova SAD-a, da ne govorimo o tome koliko su simpatija - pa i vrlo konkretne pomoći - ljudi iz Beograda imali u britanskom premijeru Johnu Mayoru, njegovim ministrima Douglasu Hurdu (njemu posebno i najviše) i Malcolmu Rifkindu. Rifkind je prosvjed Margareth Thatcher protiv srpskoga granatiranja Sarajeva i zločina u Vukovaru nazvao emocionalnom budalaštinom ("emotional nonsens") i nije pretjerano reći da je John Mayor smijenio Thatcher ponajprije zbog njezine osude srpske najezde u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. The Times je tada zapisao da u Velikoj Britaniji, pa i u Europi, na vlasti sjede "politički pigmeji".

Među žestoke srpske podržavatelje spadao je naglašeno i francuski predsjednik Francois Mitterrand. "Mi nikad ne ćemo ratovati protiv Srbije", rekao je i nakon srpskoga granatiranja sarajevskih ulica i pokolja djece na njima! Kanadski general koji je nadgledao opsadu Sarajeva govorio je o "both sides" - tj. o srpskoj strani koja je pucala i granatirala i drugoj na koju se pucalo, koju se granatiralo.

Ivan Pavao II. tada je - to zaista ne smijemo zaboraviti - u ime Svete Stolice zatražio da se srpske snage oko Sarajeva "razoružaju".

Carl Bildt je tada kao švedski statsministar na taj Papin zahtjev reagirao protupitanjem, tj. rekao je: "Tko kaže da će biti bolje ako se bombardira srpske položaje oko Sarajeva". Povijest je zabilježila obje reakcije.

Carl Bildt 2003. piše tekst u International Herald Tribuneu, u kojem obrazlaže "potrebu" vojne akcije u Iraku.

Ivan Pavao II. je pred kamerama cijeloga svijeta prije nedjeljnoga Angelusa jedva čujnim glasom rekao: "Mir u Iraku"!

Posebno je jadno završila engleska potpora jednoj - tj. srpskoj - strani u tzv. balkanskom ratu. Tiskana je knjiga Sleasing u kojoj se razotkriva da je britanska konzervativna stranka, na čelu s Johnom Mayorom, primila milijune funta srpskih biznismena kako bi aktivno i stvarno preokrenula rat u Bosni i Hercegovini - posebno kad je postojala "opasnost" stvaranja hrvatsko--muslimanske koalicije i respektabilne vojske protiv koje Srbi ne bi imali nikakve šanse.

Treba se sjetiti podmetanja i prijevare koju je pred TV kamerama aranžirao i izveo pukovnik Bob Stewart, optužbom na račun "Bloody croatian militia".

Stvorila je tada Britanija umjetni rat između Hrvata i Muslimana i "srpska stvar" u Bosni i Hercegovini bila je spašena - i spašena je do danas - sa stvarnom kontrolom polovice Bosne i Hercegovine u tzv. Republici Srpskoj. Od svih sudionika Daytona danas se, kako izgleda, jedino Richard Holbrooke osjeća prevarenim i to je nedavno rekao u jednom intervjuu, naglasivši da je srpsko ime za polovicu Bosne i Hercegovine ono zbog čega u pozitivnom smislu nije ništa dobro postignuto i budućnost je nesigurnija više nego ikad.

Zar Vojislav Koštunica javno ne govori da je "pitanje vremena" kad će Republika Srpska u Bosni i Hercegovini postati dio Srbije?

(…) George Bush stariji nije htio ni primiti predsjednika Tuđmana niti s njim razgovarati kad je ovaj usred krize i rata pokušao zatražiti pomoć i razumijevanje - i skidanje embarga na kupnju oružja za Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku."

U stvari Markus je ovo pisao "kad je pročitao da sud u Haagu danas kao 'krivce' posebno izvlači predsjednika Tuđmana, Šuška i hrvatske generale" pa kaže:

"Svjetska javnost ipak ne će, odnosno ne bi smjela, progutati ovu besmislicu. Kad jedan sud – i to s autoritetom Vijeća sigurnosti iza sebe – ne razlučuje napadača i napadnute – tada je taj sud u pravnoj i moralnoj krizi najvišega stupnja."

Naravno Markus razmišlja na način i u sklopu onih vrednota koje još uvijek prevladavaju u hrvatskom narodu. Zato su Hrvati posebice u nemilosti kod današnjih svjetskih moćnika. Zato treba pogaziti sve hrvatske vrednote. To je i uloga i suda u Haagu i sudova u Hrvatskoj. Činjenica je – o kojoj smo pisali i govorili na prethodnim našim skupovima - da Vijeće sigurnosti UN-a nije u Statut Suda u Haagu unijelo najvažniji zločin – zločin protiv mira, zločin agresije i time omogućilo ovakvo ponašanje tog suda. Činjenica je da su danas sve veličanstvene pobjede u Hrvatskom domovinskom ratu kriminalizirane.

General Gotovina je u zatvoru upravo zbog onih operacija zbog kojih mu se divio general Clarke. I logično je. On je "Olujom" zajedno sa svojom "zločinačkom organizacijom" i svojim "zločinačkim pothvatom" spasio Bihać od još većeg pokolja od onog u Srebrenici! To tako očito pokazuje činjenica da su nizozemski vojnici dobili ordene za svoju ulogu u Srebrenici. Slično tomu što su kanadski vojnici dobili ordene za navodno suprotstavljanje Hrvatskoj vojsci u operaciji Međački džep, dakle operaciji kojom je zaustavljeno 738-dnevno bombardiranje Gospića! Kako li nam samo ti ordeni pokazuju kakve su to vrednote kojima se diče najmoćnije države današnjeg svijeta!

Ali vratimo se početku rata. Da je pao Osijek, pala bi Hrvatska. Da je pao Gospić, Hrvatska bi bila prepolovljena i osuđena na umiranje. Danas su i general Glavaš i general Norac u hrvatskim zatvorima. Na suđenju generalu Norca otkriveno je da je država krivotvorila kazetu kako bi ga se osudilo. To pokazuje da su dokazi protiv njega ništavni i svugdje u svijetu bi se obustavio taj proces, a pokrenula istraga protiv krivotvoritelja. Svugdje, samo ne kod nas.

3. Nemoralan model suprotstavljenih parnjaka!

Ovo je naslov teksta Hrvoja Markovića iz "Hrvatskog lista" 26. travnja 2007. u kome autor opisuje scenarij po kojem se sudi Hrvatima u Haagu. Marković prvo opisuje scenarij realizacije i aktere realizacije "udruženog zločinačkog pothvata":

Optužnica o Udruženom zločinačkom pothvatu osmišljena je u Londonu. Cilj tog scenarija je preko Ante Gotovine i operacije Oluja Domovinski rat prikazati etničkim čišćenjem Srba iz Hrvatske, obranu Hrvatske proglasiti ratnim zločinom a ondašnju vlast na čelu s Franjom Tuđmanom ratnim zločincima.

U tu je svrhu Haaško tužiteljstvo pravno formaliziralo optužnicu. Udružen s tim tužiteljstvom, za dokazni postupak, Stipe Mesić, treba osigurati dokumente i prilagoditi ih haškim potrebama. Kao što je vidljivo iz njegova Brijunskog transkripta, navodnog prijepisa tonskog zapisa sa sastanka koji je predsjednik Tuđman održao sa hrvatskim vojnim zapovjednicima na Brijunima uoči Oluje, izgovoreno od nazočnih na sastanku pripisano je najčešće generalu Gotovini te je samim time prijepis krivotvoren. Gotovinu je zapala uloga glavnooptuženoga. (…) Zajedno sa Sanaderom, Mesić je bio zadužen i da britanskim obavještajnim službama omogući uvid u svaki dokument kojim su raspolagale hrvatske obavještajne službe pa su nakon toga Britanci osmislili Akcijski plan - hvatanje generala Gotovine, gdje je glavna uloga namijenjena hrvatskim obavještajcima. Hrvatske obavještajne službe, i civilne i vojne, naročito su bile podložne Britancima u vrijeme mandata Račanove vlade. Naredni ‘akter’ u realizaciji scenarija o Udruženom zločinačkom pothvatu je hrvatski premijer Ivo Sanader. Određene su mu tri bitne zadaće. Zajedno s Mesićem osigurati provedbu Akcijskog plana u duhu Šeksove zapovjedi: Lociraj! (Španjolska) Uhiti!(Španjolska) Privedi! (Den Haag). Druga Sanaderova zadaće je bila službeno i javno, u ime hrvatske vlade, potvrditi vjerodostojnost Mesićeva brijunskog transkripta, u trenutku kad je svatko debelo sumnjao u tu vjerodostojnost, i kako bi neučinkovita ostala opovrgnuta ‘autentičnosti’ tih krivotvorina, ljudi koji su nazočili brijunskom sastanku uoči Oluje a čijim su imenima i ulogama Mesićevi dokumenti manipulirali. Treće i najvažnije što je Sanader trebao učiniti, a izvrsno je učinio, što predstavlja temeljni uvjet ostvarenja ‘Udruženog zločinačkog pothvata, osigurati Stipi Mesiću i drugi predsjednički mandat. Nema sumnje da je Mesić na tim predsjedničkim izborima pobijedio zahvaljujući isključivo Sanaderu koji mu je za protukandidata odabrao Jadranku Kosor, koja objektivno nije imala nikakvih šansi protiv starog predsjednika, za razliku od Hebranga... Treba napomenuti da je u tom trenutku Stipu Mesića mogao pobijediti jedino ozbiljan HDZ-ov kandidat, što Sanader nije dopustio jer je pristao na londonski scenarij.

Bitnu ulogu po naputku Londona, a u suradnji s Mesićem i Sanaderom, ima velikosrpski Veritas i Savo Štrbac. Oni su napravili popis pobijenih Srba-žrtava ‘udruženog zločinačkog pothvata’ i objavili njihova imena. Na Štrpčevu popisu bilo je i ‘živih mrtvaca’. Iz tog namjernog propusta velikosrpskog Veritasa otvara se uloga za HHO na čelu kojega je dr. Žarko Puhovski čija je zadaća ispraviti namjerne Štrpčeve podvale i na taj način ‘objektivizirati srpske žrtve udruženog zločinačkog pothvata’, učiniti ih javno uvjerljivim kako bi bile uporabljive haškom tužiteljstvu. U velikosrpskom trolistu (političke naravi) Štrbac-HHO-Prodanović najdelikatniju ulogu ima Čedo Prodanović. Njemu je povjerena obrana ključnih ljudi koji bi trebali biti pozitivni parnjaci u modelu po kojem se sudi istaknutim Hrvatima u Hagu (…). Upravo su zbog toga načela u Beogradu i drugdje organizirani seminari o haškim procesima. Na takvim se seminarima iza kulisa organiziraju susreti i preciziraju uloge pojedinaca a po već spomenutim scenarijima. I više nije nikakva tajna da su se Štrbac, Puhovski, Prodanović i drugi sastajali u Beogradu. I mnogi hrvatski novinari su viđani u Beogradu."

O samom "modelu suprotstavljenih parnjaka" Marković piše u nastavku svoga teksta:

"Je li stoga slučajno Čedo Prodanović istodobno branitelj Čermaku i Ademiju; dvojici optuženika i najbližih Gotovinovih suradnika- Čermak optužen za ulogu u Udruženom zločinačkom pothvatu, a Ademi za Međački džep gdje će mu biti namijenjena uloga pozitivnog parnjaka suprotstavljenog negativnom Mirku Norcu. Nema sumnje da je Čedo Prodanović trebao biti jedan od kontrolora procesa Udruženi zločinački pothvat. Ideja za Prodanovićevu obranu Čermaka i Ademija nastala je u Mesićevu predsjedničkom okružju. Nema nikakve sumnje da je Čermak Prodanovića prihvatio za branitelja računajući na njegove (srpske) veze s Hagom, a na preporuku Stjepana Mesića.

U svemu ovom, poglavito ne treba zaboraviti Antu Nobila. Braneći Tihomira Blaškića Nobilo je prvi prihvatio i obranu postavio po modelu suprotstavljenih parnjaka po kojem se sudi isključivo Hrvatima. Pripadnicima drugih naroda optuženih u Haagu po ovom se modelu ne sudi. Duh spomenutog modela je rimsko načelo Divide et impera. Braneći Blaškića u ahmićkom slučaju, Nobilo u obranu uvodi tezu o dvostrukoj crti zapovijedanja. Braneći Hrvata, u ovom slučaju Blaškića, optužbom drugog Hrvata, Kordića (kojem su po toj tezi nadređeni Tuđman i Šušak), u središte sudskog postupka se uvodi hrvatsko-hrvatski sukob, a iz žarišta izbacuje bit problema-hrvatsko-muslimanski rat. Zaboravlja se situacija koja je dovela do hrvatske intervencije u Ahmićima. A to je i glavna Nobilova nakana.

Model suprotstavljenih parnjaka podrazumijeva sukob pozitivnog i negativno, dobra i zla, podrazumijeva obranu dobra od zla. Model nudi sukob hrvatskog i nehrvatskog u ime hrvatskog, a u biti protiv hrvatskog Kao načelo prihvatljivo, a kao model pogubno, nemoralno i nepravedno. Odabranoj žrtvi s krivim predznakom po tom se Londonskom scenariju, sudi i prije formalno-pravnog suđenja-sudi mu se medijski. Optužbama odabrane žrtve javnost se priprema za predviđeni ishod presude. U ovoj Nobilovoj obrani, za javnu predodžbu pozitivan je Blaškić a negativan Kordić, zajedno s Tuđmanom i Šuškom, koji su kao ključni ljudi obrane Hrvata u Domovinskom ratu, meta svakog haškog procesa Hrvatima po spomenutom modelu.(Zadnji dan uoči konačne presude, Kordiću je ponuđeno konačno oslobođenje od bilo kakve optužbe pod uvjetom da on optuži Tuđmana i Šuška. Kordić je to odbio). Zapravo su i Blaškić i Kordić, kao i svi drugi u procesu po modelu suprotstavljenih parnjaka, žrtve stvarnog cilja svih haških procesa Hrvatima-neovisne Hrvatske u čijoj su obrani Tuđmanova i Šuškova uloga stožerne."

Spomenimo ovdje da smo o ponudi Kordiću već govorili na ovim skupovima tj. naveli smo riječi njegove suprug Venere ("Hrvatski list", 23. prosinca 2004.):

"Živa je istina da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa Sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugoga optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, 'da sljedećih deset godina mogu samog sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji'."

Vratimo se tekstu Hrvoja Markovića. On dalje tvrdi:

"‘Parnjaci’ su primijenjeni i u Gospićkom slučaju na riječkom suđenju. Parnjaci su bili i pokojni Janko Bobetko, predočen kao Tuđmanov general i stoga optužen. Dakle, negativan i zao. Samo ga je smrt spasila haškog čerečenja. Njegov parnjak, po uobičajenim standardima pozitivan, Mesićev je general Stipetić kojeg je Hag poštedio samo zato jer je Mesićev, bez obzira na stvarnu krivicu. Suprotstavljeni parnjaci u procesu hrvatskim generalima za Međački džep bez sumnje će postati Norac s negativnim i Ademi s pozitivnim predznakom.(vidi tko ga brani). Po istom modelu Londonskog scenarija trebalo se suditi i Anti Gotovini. Međutim u njegov proces ulaze Amerikanci i kvare posao...

No, prije toga, nešto o svrsi suđenja po modelu suprotstavljenih parnjaka. Ona je barem dvostruka. Konačan cilj modela je presuda Hrvatskoj i Domovinskome ratu kako bi je se uvelo u nove integracije apsolutno staroga duha. Sa istim starim gospodarima.

Optužujući negativnog parnjaka određenog njegovim svjetonazorom i političkim profilom, stiče se zapravo privid da se opravdano optužuje pojedinac a ne skupina ili čak narod, jer nema kolektivnog zločina (osim Udruženog zločinačkog pothvata). Uz tog se predviđenog ‘negativca’ redovito veže politika obrane i izgradnje nacionalne države i najvažnijih ljudi koji su obnašali vlast u optuženo vrijeme. Po tom Londonskom scenariju, ‘pozitivan parnjak’ je onaj koji će preimenovati vlastitu ulogu u tom obrambenom ratu, a poglavito kad je spreman prihvatiti namijenjenu mu ulogu-glavnog svjedoka protiv Udruženog zločinačkog pothvata. I što je najvažnije obranom ‘isplaniranih nevinih žrtava’, optužbom negativnog parnjaka i oslobađanjem pozitivnog parnjaka krije se stvarna uloga scenarista, uloga provoditelja scenarija, a konačni cilj je optužiti stvarne branitelje Hrvatske a scenariste učiniti prividnim i javnim braniteljima. Po standardima tog modela i planovima londonskih scenarista glavni parnjaci na hrvatskoj nacionalnoj razini su Franjo Tuđman i Stipe Mesić."

Primijetimo da model "suprotstavljenih parnjaka" spominje i Trpimir Kovač u "Hrvatskom slovu", 27. travnja 2007. U tom tekstu Kovač posebno raščlanjuje i ulogu nekih hrvatskih novinara u londonskom scenariju.

4. Prebacivanje krivnje na Carlu del Ponte

U posljednje vrijeme niz događaja pokazali su kako je ispravno očekivati kako će vremenom sve više i više izlaziti na svijetlo dana istina o sramotnoj ulozi svjetskih moćnika i suda u Haagu. Tako Markica Rebić, jedan iz tajnog dijela najnovije optužnice o "zločinačkoj organizaciji", u "Hrvatskom listu", 26 travnja 2007. u članku U mraku, iza Haaških zavjesa - Je li Carla del Ponte vladar međunarodne kaznene scene, ili samo lutka na koncu? - piše:

"Proglasiti Carlu del Ponte jedino i isključivo krivom za sve naše nevolje s Haagom, svojevrstan je čin amnestije za sve one koji su sukrivci, ili su isključivi krivci. Sada, pred sam kraj njezina mandata, glavnu haašku tužiteljicu Carlu del Ponte će njezini dosadašnji saveznici prepustiti da se sama brani od sve učestalijih kritika koje dolaze sa svih strana: iz međunarodnih krugova, iz javnog mnijenja zemalja odakle dolaze optuženici i, naposljetku, od njenih dojučerašnjih suradnika koji s njom ne žele dijeliti krivicu."

S druge strane sigurno ima puno istine i u onome što piše Trpimir Kovač u "Hrvatskom slovu" od 25. svibnja 2007. kada govori o istome kroz sukob Amerikanaca i Engleza. Sam naslov je karakterističan, a dat ćemo i dijelove te raščlambe:

Amerikanci prokazali Engleze, a oni optužili Carlu del Ponte

"Amerikanci su zbog neslaganja s Britancima oko politike prema Srbiji i neovisnom Kosovu otkrili presudni engleski politički utjecaj na oba haaška suda - Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) i Međunarodni sud pravde u Haagu (ICJ), u misiji spašavanja Srbije od osuda za ratne zločine i genocide počinjene u srpskoj agresiji na Hrvatsku i BiH. Ta engleska misija svesrpskog spašavanja izvediva je jedino formulom izjednačavanja srpske i hrvatske krivice u velikosrpskoj agresiji. To priznaje čak i Miodrag Bulatović, nekadašnji crnogorski predstavnik u jugoslavenskom predsjedništvu, koji je u razgovoru za Večernji list (28, travnja 2007.) na pitanje o prirodi haaškog suda doslovno kazao: ‘Riječ je o političkoj instituciji koja želi izjednačiti odgovornost za ono što se dogodilo u ratu.' Oko čega se Amerikanci i Englezi ne slažu? Zbog svojih odnosa s muslimanskim svijetom uopće i zbog boljeg geostrateškog pozicioniranja na Sredozemlju, u odnosu na Rusiju na istoku i Europsku uniju na zapadu, Amerikanci žele neovisno Kosovo, bez srbijanskog utjecaja, kao prostor podložan njima, koji istodobno slabi Srbiju za koju su Englezi pak predvidjeli stožernu ulogu u njihovu projektu zapadnog Balkana i jugoistočne Europe. Budući da jedino Srbija, oslobođena svih optužbi za ratni zločin i s potpunom vlašću nad Kosovom, može ispuniti namijenjenu joj ulogu u najnovijoj varijanti ‘versajskih političkih modela’, kroz koje Britanci tradicionalno više od stoljeća, ostvaruju svoje političke probitke, a koji se, unatoč prirodno dobrim američko-britanskim odnosima, ne uklapaju u američke globalne projekte, ne čudi onda što su se Britanci oduprli neovisnosti Kosova a Amerikanci snažno uzvratili prokazivanjem presudne britanske uloge u procesima haaških sudova. Naravno, ne će se Britanci javno suprotstaviti Amerikancima nego se koriste ‘snagom tihe diplomacije i politikom posredničkih uloga’. Kako to praktično izgleda vidljivo je iz reakcije starog britanskog i srpskog prijatelja, švedskog ministra vanjskih poslova Carla Bildta koji je bivšem američkom veleposlaniku u Ujedinjenim narodima Richardu Holbrookeu poručio da se ne igra vatrom nakon što je Holbrooke na Forumu u Bruxellessu 27. travnja izjavio da će u slučaju ruskoga veta u Vijeću sigurnosti UN-a prigodom glasovanja o neovisnosti Kosova, Amerikanci i neke europske zemlje priznati neovisnost Kosova.

Da se taj američko-engleski sukob izravno lomi i preko hrvatskih leđa nema dvojbe. To se najbolje vidi u naoko pravnom sukobu obrana optuženih hrvatskih generala u objedinjenom slučaju ‘Gotovina,Čermak, Markač’ i njihovu različitom, često čak međusobno suprotstavljenom osporavanju ključnih teza iz optužbe haaškog tužiteljstva o hrvatskom ‘udruženom zločinačkom pothvatu’ i navodno planiranom etničkom čišćenju Srba. Taj je sukob trenutno više medijske a manje pravne naravi, jer je proces odgođen, a hrvatski mediji svoje političke projekcije, uglavnom upravljene protiv obrane Ante Gotovine i u militantnom dokazivanju vjerodostojnosti ključnog dokumenta haaškog tužiteljstva ‘Brijunskog transkripata’, žele nametnuti haškim sucima, ne bi li se i preko Haaga ostvario željeni model političkog djelovanja određen hrvatskoj državi.

(…)

Američko-engleski sukob obznanjen je tekstom u New York Timesu o ulozi haaških sudova u spašavanju Srbije. Ili je on naznačen možda i prije. Naime, već je 01. travnja Slobodna Dalmacija objavila kratki razgovor hrvatske dopisnice iz Bruxellessa Ines Sabalić s Markom Attilom Hoareom, britanskim povjesničarom, istražiteljem haaškog tužiteljstva u procesu Slobodanu Miloševiću, što je još jedna potvrda činjenice da su isključivo Englezi kroz tužiteljstvo nadzirali optužbu protiv Slobodana Miloševića, bez obzira što se Geoffrey Nice od glavnog tužitelja Slobodanu Miloševiću pretvorio u glavnog optužitelja Carle del Ponte. Treba napomenuti da je Hoare svoj znanstveni doktorat obranio pred Ivom Bancem. Već se u tom tekstu naslućivala Hoareova uloga u optužbi haaškog suda, koja je tek nakon teksta u New York Timesu postala sasvim očigledna. (…) Iz ovog razgovora treba izdvojiti tek dvije izjave - prvu da je Haaško tužiteljstvo krivo zbog ne podizanja optužnice protiv vrha JNA i Veljka Kadijevića, i druge da je za napad na BiH trebalo suditi Franji Tuđmanu.

New York Times u svom tekstu objavljenom 09. travnja 2007. doslovno piše da se ‘Srbija, nasljednik/baštinik Jugoslavije, izborila za sudsko dopuštenje da dijelove arhiva (za)drži izvan očiju javnosti. Suci i odvjetnici na Međunarodnom sudu za ratne zločine mogli su vidjeti cenzurirani materijal, ali on je izbačen iz javnih izvješća/dokumenata Tribunala’. Iz ovog citata je očito da je sud taj koji je dopustio zaštitu srbijanskih dokumenata.

(…)

Pozivajući se na Haaške i beogradske odvjetnike s kojima je, kaže razgovarao New York Times tvrdi kako je ‘ishod/rezultat mogao biti sasvim drukčiji, da je Međunarodni sud pravde izvršio pritisak i odlučno tražio pristup cjelokupnom arhivu. U jednom trenutku Sud je odbio bosanski zahtjev za svim dokumentima, izjavljujući kako je dovoljan dokaz/opsežna dokumentacija dostupna u sudskim izvješćima/arhivu’.

Američke novine nastavljaju da su ‘detalji srpske vojne umiješanosti već bili poznati iz izvješća s ranijih slučajeva na sudu. Primjerice, dokazano je da je krajem 1993. više od 1800 časnika i vojnika Jugoslavenske vojske služilo u Vojsci bosanskih Srba, te da ih je Beograd razmještao/slao, plaćao, promicao i umirovljivao Sud je to zabilježio, ali je rekao da "zbiljska/čvrsta podrška" Beograda ne znači automatski da je Vojska bosanskih Srba agent/izvršitelj naloga Srbije’

A pravu prirodu haaškog sudišta otkriva ovaj citat iz američkih novina: ‘Priča o zamračenim dokumentima, načinjena na temelju više od 20 razgovora s odvjetnicima i službenicima suda i javnih izvješća, nudi izniman/neviđen uvid u sudske postupke u Haagu, gdje se saslušanja mogu provoditi na zatvorenim sastancima i gdje se dogovori često sklapaju iza zatvorenih vrata. Na znanje svim hrvatskim štovateljima i braniteljima demokratskih načela i pravnih standarda po kojima se sudi u Haagu.

Njujorške novine gospođu Del Ponte spominju samo u trenutku ‘kad su se beogradski odvjetnici sastali sa sucima Tribunala sa zahtjevom da njihovi dokumenti ostanu obavijeni velom tajne, predočili su pismo podrške glavne sudske tužiteljice Carle Del Ponte’, koja je potvrdila je da je u svibnju 2003. poslala pismo bivšemu srpskom ministru vanjskih poslova, Goranu Svilanoviću, u kojemu kaže kako će prihvatiti pečaćenje "razumnoga" dijela dokumenata. Dakle, nije ni glavna haaška tužiteljica ostala bez posla u londonskoj misiji spašavanja Srbije i osudi Hrvatske, ali je činjenica da ona nije glavni krivac za srpske ‘dealove’ s Haagom, kako joj želi podvaliti sir Geoffrey Nice, spašavajući sebe i svoje britansko kraljevstvo od stvarne uloge u haaškim sudištima koju su otkrili Amerikanci.

Jedino netko uistinu politički moćan i vrlo zainteresiran za srpske interese može i hoće uskladiti odluke svjetskih sudova, ICTY-ja i ICJ-a, kako bi pomogao Srbiji u spašavanju od logične kazne za sve zločine koje je počinila u agresiji na Hrvatsku i BiH a po nalogu svoga moćnog zaštitnika. A u ovom trenutku jedini logičan izbor je službeni London, koji Hrvatskoj odbija izručiti čak i najobičnijeg ratnog zločinca Srđana Španovića osuđenog na dvadeset godina zatvora s obrazloženjem još jednog kraljeva podanika-britanskog kraljevskog suca da se taj zločin dogodio davno."

Na tekst New York Times-a reagirao je pismom "Jutarnjem listu" (14. travnja 2007.) glavni tužitelj u suđenju Slobodanu Miloševiću pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) sir Geoffrey Nice:

"New York Times u ponedjeljak je objavio da je u postupku pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u Den Haagu Srbija zatajila neke od ključnih dokaza svoje uloge u ratu u BiH od 1992. do 1995., učinivši tom najvišem sudu UN-a nedostupnim dio transkripata sa sjednica Vrhovnog vijeća obrane, uz odobrenje Tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY)”.

Od 2002. do 2006. bio sam zadužen za suđenje Slobodanu Miloševiću i dokumenti koji se ovdje navode bili su upotrijebljeni kao dokaz protiv Slobodana Miloševića. Ovim putem želim naglasiti da ni moj tim ni ja nismo bili dio tog “odobrenja”, kako citat gore može eventualno sugerirati.

Odluka o odobrenju za zaštitne mjere (materijal zatvoren za javnost) za veliki broj stranica iz dokumenata Vrhovnog vijeća obrane (VSO-a) SR Jugoslavije potječu osobno od gospođe Carle Del Ponte. Ona je u pismu tadašnjem jugoslavenskom ministru vanjskih poslova Goranu Svilanoviću, u svibnju 2003., dala suglasnost za zaštitne mjere “razumnog” dijela iz kolekcije dokumenata VSO-a, a da nitko iz Tužiteljstva prethodno nije pregledao te dokumente. Njezinoj namjeri sam se suprotstavio i putem pisma je upozorio da ne radi nikakve ustupke Srbiji. Naime, taj sam isti mjesec inicirao pravni postupak, prema kojemu Tužiteljstvo preko sudskog vijeća može tražiti da se ti dokumenti dobiju od Beograda, kako to već propisuju Statut i Pravila MKSJ-a. Moja namjera je bila dobiti dokumente i upotrijebiti ih na otvorenim sjednicama suđenja. Stoga nije slučajno da je upravo u to vrijeme Beograd preko gospođe Del Ponte pokušao postići “deal” i time pokušao ojačati svoju poziciju u pravnoj proceduri koja je bila pred njima. To im je i uspjelo. Moje pismo je gospođa Del Ponte u potpunosti negirala.

Nagodba Carle Del Ponte s Beogradom nije imala nikakvu pravnu osnovu. To je bio nepotreban “deal” koji je Beogradu služio samo da prikrije dokaze o umiješanosti Jugoslavije u ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovina od ICJ-a, ali i od vlastite javnosti. S druge strane, nova vlast u Beogradu nije imala ništa protiv da se na zatvorenoj sjednici ti materijali upotrijebe kao dokazni materijal protiv Slobodana Miloševića. Motivi gospođe Del Ponte da pristane na takvu nagodbu meni ni dan-danas nisu jasni, ni poznati. Naime, Tužiteljstvo ne samo da nije ništa dobilo od tog “deala”, nego je stvorilo nepoželjan presedan jer je poslije toga Beograd počeo primjenjivati iste uvjete za slične dokumente - i to s uspjehom, jer je gospođa Del Ponte opet osobno odobravala takve inicijative Beograda.

S druge strane, moj tim i ja potrošili smo mnogo vremena i radne snage uvjeravajući suce da skinu zaštitne mjere s tih dokumenata, u ime transparentnosti sudskog procesa, a osobito u ovakvim slučajevima gdje je riječ o suđenjima na kojima se raskrinkavaju djela državnih institucija koja su se krila i još se kriju, ne samo od raznih sudova i žrtava, nego i od vlastitih građana. Samo u iznimnim okolnostima suđenja mogu i smiju biti zatvorena za javnost."

Povjesničar Marco Hoare Attila daje intervjue "Globusu" i "Hrvatskom listu" povodom kojih zapravo i piše Markica Rebić svoj spomenuti tekst u kome konstatira i slijedeće:

"Branitelji hrvatskih generala Gotovine, Markača i Čermaka izgleda da su suglasni u jednoj stvari. Svi oni dokaze haaškog tužiteljstva protiv Milana Martića smatraju, po automatizmu, dokazima o nepostojanju zločinačkog plana hrvatskog političkog i vojnog vodstva te, prema tome, ni njihovi branjenici nisu dio zločinačkog plana. Svi oni, kao uostalom i hrvatska sadašnja politika, nisu niti naslutili plan tužiteljstva koji je podmukliji nego se čini na prvi pogled. Ili, možda jesu pa svjesno sudjeluju u svemu, što je teško povjerovati.

Ne podizanje optužnice protiv Kadijevića i drugih iz srbijanskog vojnog vođstva, zapravo izuzima iz jurisdikcije Haaškog suda razdoblje od početka agresije na Hrvatsku pa do potpisivanja Vanceovog plana. Uostalom, jugoslavenski vrh u tom vremenu se uklapao u plan tzv. međunarodne zajednice o očuvanju i uređenju prilika u Jugoslaviji i imao je njenu nepodijeljenu potporu. Pravi rat, pa onda i zločinstva, zapravo imaju ishodište u tobožnjem dogovoru Tuđmana i Miloševića. Nakon toga su, po mišljenju tužitelja, stvorene dvije organizacije koje bipolarno, ali jedinstveno, svaki na svoj način, izvršavaju zločinački plan. Krajinski Srbi planskim premještanjem srpskog stanovništva, a Tuđmanova vojska napadom na tzv. SAO Krajinu koji je Srbima samo trebao poslužiti kao razlog za premještaj stanovništva.

Tek na ovakvim premisama je moguće shvatiti mnoge, naizgled proturječne, odluke Haaškog tužiteljstva. Kako to da nitko s jugoslavenskog političkog i vojnog vrha nije niti optužen, a da generali Gotovina, Markač i Čermak zajedno s Milanom Martićem dijele haaške ćelije? Kako to da su zločinci s Ovčare praktično optuženi da su radili nešto što tadašnjoj JNA nije bio plan pa su prepušteni jugoslavenskom pravosuđu na pravično suđenje?"

Zapravo svjetskim moćnicima je itekako važno da se u Haagu ne poteže pitanje agresije na Hrvatsku, jer je za razliku od rata u BiH, tu jasno da se radi 0o agresiji. Pa sjetimo se samo kolone tenkova koja je išla iz Beograda prema Hrvatskoj i cvijeća s kojima su ih obasipali. A uloga svjetskih moćnika se nije ogledala samo u tome što su tzv. embargom na uvoz oružja zapravo oduzeli pravo hrvatskom narodu na samoobranu. Oni su u toj agresiji sudjelovali na strani velikosrpskog nacizma i izravno i neizravno. Njihove ruke su doista krvave, kako je konstatirao g. Markus.

Nedavno je na HTV-u dan i snimak najvažnijih dijelova ključnog sastanka vojnog i političkog vrha Hrvatske održanog 31. srpnja 1995. na Brijunima, uoči akcije Oluja. Neki od objavljenih dijelova temelj su za Haške optužnice protiv hrvatskih generala i uzimaju se kao dokaz za konstrukciju "zločinačkog pothvata", odnosno progona srpskog stanovništva. Haško tužiteljstvo u optužnici citira predsjednika Franju Tuđmana samo do dijela da Srbi moraju nestati, a ne daje nastavka rečenice iz kojeg se vidi da je tu riječ o srpskim vojnima snagama, a ne srpskom stanovništvu: "Prema tome, nije nam glavna zadaća Bihać, nego je nanošenje na nekoliko pravaca takvih udara da se srpske snage više ne mogu oporaviti, nego da moraju kapitulirati".

Oni koji se danas s pravom boje da će zbog svoje podrške takvim namjerama Carle del Ponte biti optuženi za izdaju nacionalnih interesa ne će se moći praviti da nisu znali kako Tuđman misli na vojne operacije, jer je to bilo očito i iz onih do sada objavljenih transkripata. Evo kako sam ih komentirao 23. listopada 2004. za Mostarski "Dnevni list" (vidjeti i moju knjigu "Priznajem, Hrvat sam!", Zagreb, 2005. str. 23 i 86):

"Osvrćući se na trenutačnu situaciju glede Haaškog suda i transkripta s Brijuna od 31. srpnja 1995., Pečarić kaže kako iz tih transkripta doznajemo da je glavni "dokaz" djelovanja "zločinačke organizacije" to što se u objavljenom transkriptu navode Tuđmanove riječi kako "na nekoliko pravaca treba nanijeti takve udarce da Srbi praktički nestanu, a ono što nismo zahvatili da se ne mogu oporaviti, nego da moraju kapitulirati u idućih nekoliko dana". “Time cijela priča s Carlom del Ponte postaje još smješnijom jer iole pismeniji čovjek zna da kapituliraju vojske, a ne narodi, tj. takvom čovjeku bi odmah bilo jasno da su Srbi koji praktički trebaju nestati, u stvari srpski vojnici. Ili Carla del Ponte vjeruje da su svi Srbi u tzv. Srpskoj krajini bili vojna lica?”, pita se akademik Pečarić. Cijela priča s objavljenim transkriptima, prema Pečarićevu mišljenju, još više optužuje predsjednika Mesića, međunarodnu zajednicu i Haaški sud."

5. Zaključak

U pravu je Trpimir Kovač kada u "Hrvatskom slovu", 27. travnja 2007. kaže:

Optužba o udruženom zločinačkom pothvatu ima barem dvostruko značenje-strateško i taktičko-strateško: Hrvatsku stvarno osuditi zbog izmišljene optužbe o udruženom zločinačkom pothvatu i na taj način joj onemogućiti svaku samostalnost i mogućnost vođenja samostalne nacionalne politike kakvu ima svaka demokratska i suverena zemlja, osudom je oslabiti politički i gospodarski kako ne bi bilo otpora u bilo kojoj zamišljenoj međunarodnoj asocijaciji na koju bi Hrvatska morala pristati mimo volje vlastitog naroda a po formi prividno izabrane vladajuće elite koja se ne bi smjela suprotstaviti bilo kojoj odluci međunarodnih mentora; presudom uistinu povijesnom Domovinskom ratu ubiti svaku svijest o nacionalnoj samosvojnosti i bilo kakvu hrvatskom identitetu, utrti put strahu kako bi se onemogućio bilo kakav novi osloboditeljski Domovinski rat protiv bilo kojeg novog agresora i krivotvoriti nacionalnu povijest našeg doba iz koje se rađa svaka moderna, hrvatska, nacionalna samosvijest. Kako je taktika provedba strategije, neprecizna optužba o udruženom zločinačkom pothvatu i njezino široko shvaćanje trebala bi onemogućiti bilo kojem poznatijem Hrvatu koji je u doba Domovinskoga rat obnašao bilo kavu ugledniju funkciju, svjedočenje u korist obrane hrvatskih haških optuženika jer je tom taktičkom optužbom Tužiteljstvu dana mogućnost za onemogućavanje svakog svjedoka s mogućnošću da i on sam postane optužen pa zbog sukoba interesa ne može svjedočiti. Isto tako je i s odvjetnicima obrane, jer i oni sami, ako su imali kakvu ugledniju političku ulogu u vlasti, a uglavnom jesu-neki su bili čak i ministri-mogućom optužbom za udruživanje u zločinački pothvat i etničko čišćenje Srba, onemogućuje im se braniteljski status, opet zbog sukoba interesa, pa na kraju Hrvati mogu biti samo svoji optuženici jer samo tu nema sukoba interesa, kao što pokazuje apsurdna situacija u koju je doveden ‘krunski’ svjedok protiv Branimira Glavaša Krunoslav Fehir, jer prema dogovoru s državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem, ako zatreba Fehir će svjedočiti i protiv sebe. Uistinu jačeg svjedoka protiv Fehira, ako zatreba, Bajić nije mogao naći. Ne treba začuditi ako se Haško tužiteljstvo u suđenju kakvom Hrvatu posluži Bajićevim shvaćanjem prava i pravde.

Mnogi doista vjeruju da bi Haaške presude za zločinački pothvat onemogućilo samu opstojnost države nastale na zločinu. Međutim, sve više u svijetu i pravnim stručnjacima postaje jasno nešto što je očito. Naime, optužiti vrh državne vlasti neke zemlje da je operacija oslobađanja okupiranih područja vlastite države, dakle ono što je njihovo pravo i obaveza i po zakonima vlastite države i po međunarodnom pravu "zločinački pothvat zločinačke organizacije je suludo". Optužiti ih da nisu oslobađali taj teritorij zbog toga već zato da bi etnički očistili taj prostor jeste plod bolesna uma. Zato ne čudi što su nedavno na Međunarodnoj konferenciji o Haaškom sudu, održanoj u Grazu, svjetski pravni stručnjaci upozoravali na pravnu maglovitost zajedničkog zločinačkog pothvata. Zaključili su da je budućnost te doktrine pred Međunarodnim kaznenim sudom, barem u današnjoj formi, pod znakom pitanja. O tome piše Jadranka Jureško Kero u tekstu Pokusni kunići Carle del Ponte, "Večernji list" 1. 6. 2007. pa konstatira:

"Hrvati su očito posljednji laboratorijski kunići u “zločinačkom” projektu Carle del Ponte koji naši političari nisu znali ili nisu htjeli zaustaviti na vrijeme. Barem nema pisanih tragova o takvom ponašanju!"

Iako je pridjev "zločinačkom" uz projekt Carle del ponte dan u navodnicima, to samo potvrđuje da sve više i više ljudi razumije da je na djelu ono o čemu sam govorio i na dosadašnjim našim skupovima, a i prije njih: RADI SE O ZLOČINAČKOM POTHVATU CARLE DEL PONTE I SVIH ONIH KOJI U TOME SUDJELUJU. I U ZEMLJI I VAN NJE. Zato je veličina biskupa Jezerinca upravo i bila u tome što je upozorio i međunarodnu zajednicu i mnoge u Hrvatskoj da ne sudjeluju u tom sramotnom projektu.

Zato bih se priklonio onome što je rekao predsjednik Hrvatske akademije pravnih znanosti profesor emeritus dr. sc. Željko Horvatić u HAZU kada je održana javna rasprava na kojoj je govoreno i o tzv. "zajedničkom zločinačkom pothvatu". Rekao je da se grdno varaju oni koji vjeruju da će svojim presudama u Haagu izmijeniti povijest Hrvatskog domovinskog rata. Dapače, njihove presude će biti dokumenti njihove sramote kao stručnjaka. Ja bih jedino dodao da se to odnosi i na one sudove u Hrvatskoj koji su već osudili, sude ili će suditi po istom receptu hrvatskim braniteljima najzaslužnijima što danas uopće imamo svoju državu!

akademik Josip Pečarić

{mxc} 

Čet, 22-08-2019, 15:13:47

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.