Pravda i Haag

(Nema pravde za Hrvatsku bez pravde u Hrvatskoj)

Svrha moga govora

Ovdje sam najavljen kao povjesničar, odvjetnik i književnik. Došao sam kao ronac za biserima ljekovite istine. Od mene se očekuje upravo to, sinteza istine (a ne uspješni odvjetnički ili književnički efekti) i spreman sam ju pružiti. Istina je da svi s jednakim nestrpljenjem čekamo četvrtak, 14. travnja do kada će biti donesena presuda protiv hrvatskih generala: Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka i petak 15. travnja 2011. kad se očekuje javna objava presude.

Istina je da sam potpuno uvjeren u nedužnost naših hrvatskih generala. U to sam se uvjerio proučavajući njihov slučaj u zadnjih 5 godina kroz projekt „Haaški su – zajednički zločinački pothvat – što je to?"- (zapisan u 8 do sada objavljnih zbornika radova i 2 knjige), imajući u vidu međunarodno pravo koje je na njihovoj strani, njihove obrane, materijalne dokaze, iskaze svjedoka, te završne govore njihovih zbilja izvrsnih odvjetnika. Istina je da očekujem kristalno čistu oslobađajuću presudu.

Istina je da unatoč svom uvjerenju i očekivanju, strepim za ishod postupka, imajući u vidu iskustvo s radom Međunarodnog suda za ljudska prava u Strasbourgu, ali i radom hrvatskih sudova. Naime, nema pravde za Hrvatsku, bez pravde u Hrvatskoj, a uvjerio sam se da našim sudovima pa ni Međunarodnom sudu nije strano donijeti nepravedne presude. Ta strepnja ima ime: sumnja u vjerodostojnost suvremenoga svijeta.

Zato je istina da živimo u vremenu zbrke, koja nije samo sigurnosna već i ideološka, politička, moralna i pravna. Zato je – kako reče talijanski književnik Salvatore Quasimodo, ljudima potrebna prije svega jasnoća. Vođen duhom istinoljubivosti za uvod ću izložiti jednu kratku sintezu povijesti odnosa Hrvatske i Europe kao okvir, koji se kasnije može dopunjavati kroz pitanja i raspravu.

Prva stranica povijesti

Uvid u prvu stranicu naše povijesti je potreban da bi se mogli razumjeti novi događaji. Pet grupa dokaza: Heziodova Teogonija, Ovidijeve Metamorfoze, drevne Korčulanske legende, dvostrana Mitraička ikona koju je 1997. godine u Podstranju kraj Imotskog pronašao arheolog Ljubomir Gudelj, Podstranske kamene ploče u rekonstrukciji prof. Medinija, te brojna tumačenja koja su dali američki povjesničar Kemp Malone, engleski povjesničar John Matthews i mnogi drugi znalci svjetskoga glasa, dokazuju kontinuitet hrvatskog entiteta i identita koji se počeo oblikovati na današnjem hrvatskom tlu još u 15 stoljeću pr.Kr.

Na početku te povijesti stoje grčki i hrvatski mitovi o jednoj obitelji, sestri i bratu, Europi i Kadmu – djeci kralja Agnora ili Feniksa, koji je nakon dolaska iz Egipta živio na zemlji Kanaanskoj. Sestra Europa je bila oteta a potom silovana, ali za utjehu (ako je to utjeha), njezino je ime postalo besmrtno time što kopno koje ju je primilo prema njoj zove se Europa. Ona kroz cijeli kasniji život ispašta svoj traumatski početak, pa se pod njegovim uplivom zna izgubiti tako da ne prepoznaje uvijek samu sebe ni one koji njoj pripadaju.

Njezin brat Kadmo krenuo je tražiti sestru Europu, oboružan mačem i hrabrošću većom od svakog oružja. Na tom putu bio je prinuđen ubiti jednog strašnog zmaja, miljenika boga rata Aresa, koji mu to nikada nije oprostio, iako se je proslavio kao graditelj i vladar grčkoga grada Tebe, te se oženio Harmonijom – kćeri istog Aresa i Afrodite – boginje ljepote. Kadmov istočni grijeh, ubojstvo Aresova zmaja, oboje su platili time što su pretvoreni u „zmajeve mirne". Utjeha im je bio sin Ilir – osnivač Ilirika, na kog su prenijeli svoju zmajsku snagu te svojstva drugih predaka: Agnora ili Feniksa, Aresa i Afrodite, a on je ta ista svojstva prenio na svoj narod slobodnih ljudi, velikih ratnika, konjanika i strijelaca.

Iza tih događaja, koji su se dogodili oko 1.500 godina prije Krista, moguće je pratiti dvije gotovo paralelne povijesti: povijest Europe kao ženskog odvojka i povijest Ilira kao muškog odvojka iste loze. Svatko od njih, i Europa i Ilir, rasli su u okviru svoje svijesti o slobodi, nekad u odnosu pomagača a nekad rivala i porobljivača, time da je, radi pravednog suda važno reći kako se Ilir više žrtvovao za Europu, nego što je bilo obrnut slučaj. To dokazuje povijest.

Europa je dugo vremena sama sebi bila nejasna. Jednom u vrijeme nevinosti oteta i silovana, bila je sklona siledžijstvu. Rimljani kao njezini gospodari, zavladali su svim zemljama uz obale Sredozemnog mora. Nisu vladali samo jednom uzmorskom zemljom i samo jednim dijelom morske obale na kojem su bili Iliri. Godine 155. pr.Kr. Rimljani su osvojili Delminium. Kad je pala zastava, pala je tvrđava, kad je pala tvrđava pao je grad, kad je pao grad pala je država, kad je pala država vladar je izgubio vlast a narod ime. Poraženi Iliri morali su služiti Rimsku vojsku, 15 godina, na dvije adrese: na brodovima i na granici.

Jedan od tih mladića, rimskog imena Lucius Artorius, ostvario je impresivnu karijeru. Postao je admiral rimske flote na Sredozemlju te zapovjednik rimskih legija u Velikoj Britaniji. Proslavio se kao Castus – čestiti, mitski Kralj Artur, osnivač britanskog naroda, britanske države i krune, najveća moralna i intelektualna okomica zapadnoga svijeta, najveći bijeli proprok. To cijeli svijet zna. Svijet treba znati da je on pelcer iz našega vrta, jedan od naših predaka, prahrvat, Ilir.

Njegovi atributi su bili mač zmajske hrabrosti naslijeđen od pradjeda Kadma, okrugli stol kao zemaljska slika Nepobjedivog sunca, te Sveti Gral – simbol nikada ostvarene želje Britanaca da upoznaju Krista. Rođen je na najvjerojatnije u Billubiumu (danas Grad Lokvičići) i pokopan ovdje, kod crkve sv. Martina u Podstrani. Nakon pada zapadnoga Rimskoga carstva (476. god. p.Kr.) koji je to ranije priječio, iz Natyo Ilirica razvio se je Natyo Croatica (time da je etnički sastav naroda ostao isti). Potpisom nenavalnog ugovora s papom Agatonom Hrvatski je narod postavio kamen temeljac europskih intgracija. Svoj vrhunac u pomaganju Europi ostvario je kroz svoju srednjovjekovnu povijest kad je prepoznat i ostvarivao se kao Antimurale Cristianitatis. Hrvatska je vjerovnik, Europa je Hrvatskoj vječni dužnik.

Vrhunci suvremene povijesti

Vrhunac Europske povijesti, kao povijesti zraćenih država, s motrišta naše teme, dogodio se 1975. godine na prvoj Konferenciji o Europskoj sigurnosti i suradnji (KESS) u Helsinkiju (Finska), potvrđnoj Pariškom poveljom iz 1990. kad je Europa odlučila formirati novi identitet u kojem bipolarni svijet ustupa mjesto zajednici demokratskih država opredjeljenih za suradnju i zajednički gospodarski napredak, te u tu svrhu obuzdati svoje demone, odlukom da se granice država ne mogu prekrajati.

To je predhodno došlo do izražaja u odluci Badinterove komisije koja je ustanovila da bivša Jugoslavija nije više država jer su se javne službe raspale. Zato bivše republičke granice postaju državne granice. Neka se zna da je predsjednik Tuđman upravo to podržao na Konferenciji KESS od 10. srpnja 1992. u Helsinkiju, kad je u svijetu suočenom s povijesnom odgovornošću, naglasio da je Hrvatska među prvima priznla suverenitet i neovisnost Bosne i Hercegovine te da „u potpunosti poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine (...) i njezin otpor zajedničkom neprijatelju".

Vrhunac Ilirske (hrvatske) povijesti dogodio se 8. listopada 1991. kad je Hrvatska prepoznla sebe kao zasebnog subjekta kulture i civilizacije, odlučila obnoviti i obnovila svoju neovisnost i raskinuti sve državnopravne sveze sa savezom država zv. Jugoslavija.

Uloga Haaškog suda

Haaški sud je osnovan s četiri svrhe:

1) na prostorima bivše Jugoslavije dovesti pred lice pravde osobe odgovorne za kršenje međunarodnog humanitarnog prava,

2) osigurati pravdu žrtvama,

3) obeshrabriti dalje činjenje zločina,

4) spriječiti revizionizam, te doprinijeti ponovnom uspostavljanju mira.

Neki ga hvale zato da je barem netko suđen za ratne zločine počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije. Drugi ga osporavaju jer u njegovom radu nema dosljednosti. S oba motrišta je polagao i još polaže ispit iz etičke filozofije. Dobivao je i dobiva proturjčne ocjene. Završni ispit očekujemo uoči Uskrsa, u petak 15. travnja. Danas je na stolu tog suda optužba protiv Hrvatskih generala. Europa novoga identiteta na svome stolu drži nož i jabuku. Što će Europa učiniti?

Očekujem, nadam se, vjerujem da će sud prepoznati naše generale kao branitelje naroda koji je bio žrtva agresije i potvrditi dokazanu istinu: akcija Oluja 95. je vođena isključivo na teritoriju Hrvatske kao međunarodno priznate države, u cilju obrane nacionalnog jedinstva i teritorijlnog integriteta države kojeg nije bilo moguće na drugi način uspostaviti. Oluja 95. Je prije svega prevažna akcija otvaranja putova jer (još od Poljičkog statuta koji je prvi u Europi to propisao) „putovi moraju vazda biti slobodno, nitko putove ne može pregraditi ili premjestiti bez dozvole općine ili suda". Nezakonite blokade putova moralo se otkloniti jer su predugo onemogućavale Hrvatsku da se poveže sama sa sobom i sa svijetom. To je akcija koja je od početka do kraja legitimna.

Uz sudjelovanje naših generala, uz njihovo znanje i odobrenje nisu počinjeni ratni zločini:

- nije počinjen zločin agresije,

- nije zločin genocida,

- nije zločin protiv čovječnosti,

- nisu ratni zločini kršenjem zakona i običaja ratovanja

Ako se negdje nešto dogodilo što ima obilježje kaznenog djela počinjenog u ratu, i uz prekoračenje nužne obrane i krajnje nužde, to ovdje nije dominantno, to ne bi spadalo pod zapovijednu odgovornost optuženih generala, to se nije dogodilo u 72 sata koliko je trajala operacija Oluja 95. Sve to je dio drugih prizemnijih priča koje su već procesuirane u drugim postupcima ili su ti postupci u tijeku. Sve ono što se eventualno dogodilo nakon toga, nije bilo na tuđem teritoriju. Nije za vrijeme međunarodnog oružanog sukoba. Ne potpada pod Ženevske konvencije i dopunske protokole, ne spada u nadležnost Haaškog suda. Ne spada u zonu odgovornosti hrvatskih generala.

Ako se dogodi ono što nitko ne želi i ne očekuje a svatko po malo strepi, takve presude ne bi bile pravedne, pa ih nećemo moći prihvatiti imajući u vidu upozorenje velikog sveca sv. Augustina koji je govoreći o Državi božjoj kazao: „Svrgne li se pravda, što su kraljevstva ako ne velike razbojničke družine? Jer, što su drugo razbojničke družine negoli mala kraljevstva?" Ako bi netko rekao da ih moramo prihvatiti, pozvat ćemo se na misao Cicerona i motto Nikole Bunića – književnika i diplomata, vlastelin Dubrovačke Republike, senatora iznimne razboritosti i „Najhrabrijeg Dubrovčanina" a glasi: „Sve je nesigurno kad se napusti pravo, niti itko može biti siguran kakva je budućnost onoga što zavisi o nečijoj volji da ne kažem strasti".

Za slučaj osuđujućih a to znači nepravednih i nezakonitih presuda, mi kao narod imamo rješenje: presude ćemo dostojanstveno saslušati kao znak još jednog iskušenja na križnom putu spoznaje i vjere, ali ih nećemo prihvatiti, jednako kao što povijest nije prihvatila slična zlosilja: osudu Sokratu, koji je bio žrtva suđenja u ime tzv. pravde a bez prava. Nećemo ih moći prihvatiti kao što povijest nije prihvatila osudu Isusu, koji je žrtva tzv. formalnog prava a bez pravde. Od Europe novog identiteta očekuje se zrelo i odgovorno postupanje. Od nje nitko ne očekuje da poništi svoja načela, ni da zlostavlja narod Hrvatski razbojničkom nepravdom i nepravom nečije volje i strasti.

Ukoliko bi osuđujuće presude bile donesene, osuda hrvatskih generala i Hrvatske, to bi bio još jedan dokaz plana demoralizacije hrvatskog naroda, s ciljem izjednačavanja krivnje onoga tko je izvršio agresiju i onoga tko se od agresije branio. Takva solucija je zdravo razumski, moralno i pravno nezamisliva. Ako bi se ostvarila, imala bi teže pravne i moralne posljedice po onoga tko bi takvu presudu donio nego za onoga tko je presuđen. To dokazujem s dva primjera:

1. osudom Temistokla – svoga najsjajnijeg branitelja, antička Grčka je kažnjena najstrašnijom kaznom – potpala je pod vlast barbara i nikad se više nije obnovila;

2. drugi, osudom blaženog kardinala Stepinca, učinkom paradoksne intencije, Komunizam je sam sebe osudio na propast.

U oba spomenuta slučaja, presude protiv pravde i prava, bile su presude protiv puta istine i života, jesu protiv istine, ljepote i dobrote, jesu protiv Boga, pa ne mogu opstati, više su i teže pogodile onoga tko ih je donio nego onoga protiv koga su donesene. Smatram da nitko više u ime Europe ni ne pomišlja ponoviti necivilizirana iskakanja kakva su nam priredili na Blajburgu oni koji su našeg čovjeka primili za svoga prvoga kralja, osnivača svoga naroda, države i krune. Europa ne može donijeti drugačiju presudu nego oslobađajuću, jer ju u protivnom čeka sudbina raspada kakva je zadesila staru Grčku nakon osude svog prvog branitelja Temistokla. Zato od Europe novog identiteta očekujem bespogovornu oslobađajuću presudu za naše generale koji su stvarali Hrvatsku novog identiteta.

Strepnja

Spomenuta strepnja ima razloge koji su u nama, u našoj nesavršenosti. Eto zašto strepim od nepovoljne presude, zašto je neću moći razumjeti ni odobriti:

Strepim iz istih razloga zbog kojih ne mogu razumjeti ni odobriti mnoge povijesne rasističke stigme koje nam je Europa uputila:

- Mit o golemom zmaju kao preteči Ilira pretvorila je u priču o malim plavim zmijama,

- Platon je govorio da su Iliri barbari jer govore svojim jezikom (bar bar) a ne grčkim, a prešućeno je da je on po vlastitoj definiciji bio barbar budući nije govorio nijedan drugi jezik nego grčki;

- Zanemarena je činjenica, koju je priznvao Plutarh, da su Iliri oduvijek imali vlastitu kulturu i govorili svojim jezikom (Iliri prprii dicti), a rimska stigma, Hic sunt leones (tamo je divljina), preživjela je čitavu povijest, od Teute (129 god. pr. Kr. do simpozija Lapis Histriae (24. do 27. svibnja 2007. u Umagu, Kopru i Trstu), na koje ni tada a ni sada nema odgovarajućeg kulturnog odgovora.

Strepim zbog prakse podaničke šutnje koja se očitovala u nedavnoj prošlosti, uoči nametnutog nam Domovinskoga rata, kad je Hrvatska propustila pružiti jasan intelektualni i politički odgovor na otvorene prijetnje i to:

- poslije objave rata za zemlju, protiv nesrpskih naroda, po programu oktroiranog jedinstva, koje je imalo za cilj brisati republičke granice kao administrativne te „da svi Srbi žive u jednoj državi" (Beograd, Memorandum SANU 1986.),

- kad je Predsjedništvo SFRJ suglasno planu „Jedinstvo" donijelo neustavnu odluku da JNA dobiva nadzor nad Teritorijalnom obranom (TO), što je vodilo gašenju Hrvatske TO i bitnom slabljenju CZ (Beograd, 1987.),

- kad je Skupština Srbije protuustavno oduzela autonomiju Vojvodini i Kosovu i time iznutra, implozijom, srušila Federaciju (Beograd, 28.03. 1989.),

- kad je Milošević na polju na kojem je izgaženo nepokošeno žito, proglasio početak oružanog rata za veliku Srbiju (Gazimestan, 28. 06. 1989.),

- kad je Savezna skupština legalizirala zelenaški – u osnovi kanibalski – obračun kamata (anatocizam), koji je kasnije poslužio kao sredstvo neviđene gospodarske devastacije u korist banaka (Sl.SFRJ 57/89. od 06. 10. 1989.), s posljedicom da je neobuzdana raskoš neodgovorne manjine dovela nacionalno bogatstvo zemlje na rub uništenja, te dovela u pitanje opstanak naroda i države, koji je gubitkom ekonomske moći došao na rub gubitka političke vlasti i kulturnoga utjecaja;

- kad prema slobodi dvostruko neodgovorni čelnici naroda i države nisu bili sposobni reći „popu pop a bobu bob" (iako su obećavali da će barem toliko učiniti u korist ušutkanog naroda), pa nikada nije procesuirana kaznena prijava zadarskog odvjetnika Petra Šale protiv Slobodana Miloševića „zbog poticanja drugih na agresivni rat i izazivanje nacionalnog razdora i netrpeljivosti" (21. 11. 1989.),

- kad je u Hrvatskoj (za razliku od Slovenije) šutke ostvarena naredba načelnika Generalštaba oružanih snaga SFRJ od 14. i 15. 05. 1990. godine, te provedeno razoružanje TO, CZ i Službe za osmatranje i obavještavanje – osobito u „osjetljivim regionima" – na području Zagreba i Knina

- kad je na konstitutivnoj sjednici Hrvatskog Državnog Sabora održanoj 30. 05. 1990. (888 godina nakon Pacte convente iz 1102.) stranka koja je na prvim višestranačkim izborima – uoči objavljenoga rata - pozivom na zajedništvo naroda izborila većinu, u cilju produbljivanja povijesnih podjela nazvana strankom opasnih namjera,

- kad od tada do danas ni jedna ni druga a ni treća strana nije svome narodu i svijetu prikazala svoje stvarne namjere u vidu dugoročne strategije društvenog razvoja koja uključuje unutrašnje samoodređenje i vanjsko opredjeljenje,

- kad su branitelji nakon Domovinskoga rata usmjereni na mirovine umjesto na prekvalifikacije i proizvodnju na putu rasta kao radosti stvaranja.

- kad Hrvati zbog neodgovornosti i liderstva političkih stranaka sve to plaćaju time što trpe destrukciju svega što Hrvatsku čini dobrom zemljom, zbog čega je izboreni prostor hrvatske slobode gladan razumnih sadržaja.

Strepim jer ne mogu razumjeti našu današnju neorganiziranost, tako da jedan kamen na cesti Vrgorac Makarska ne možemo maknuti za 6 mjeseci, a japanci su svoje ceste razrušene potresom osposobili za tjedan dana.

Strepim jer ne mogu razumjeti ni odobriti mnoge gluposti naših političara, koji su vođeni porivom improvizacije u zadnjih deset godina nanijeli Hrvatskoj više štete nego što je pretrpio Japan od 4 katastrofe (potres, cunami, vulkan i nuklearke), kao i mnoge druge gluposti koje nam se događaju i koje nas pogađaju.

Ne mogu razumjeti da je upravo Haag morao uzeti u zaštitu odvjetnike generala Gotovine od progona kojeg je protiv njih pokrenula Hrvatska nesvijest. Ne mogu razumjeti zašto do sada nije podignuta optužnica za Blajburg? Ne mogu razumjeti kako netko može misliti da je moguća pravda za Hrvatsku bez pravde u Hrvatskoj, budući nema pravde za Hrvatsku bez pravde u Hrvatskoj.

Ne treba zaboraviti ono što nije manje bitno: Kadmo i Europa bili su brat i sestra. Ilirik i Europa uvijek su bili u nekom bratsko-sestrinskom odnosu. Povijest nasilja pamti mnoga nevaljalstva, ali ne pamti da bi sestra ubila brata, pa veljda neće zapamtiti ni neželjeni izuzetak od pravila, pa da dotična sestra (Europa) novoga vremena i identiteta ubije svoja načela te vjeru u pravdu svoga hrvatskog naroda.

Gdje je izlaz iz labirinta strepnje?

Izlaz je u pravednom i pravo utemeljenom suđenju, koje se može prispodobiti sa postupkom slaganja različitih mozaika od istog gradbenog materijala. Budući gradimo rodilište, nećemo slagati groblje. Budući gradimo intelektualno otvorenu i društveno opredijeljeni Katolikos i Univerzitas, nećemo slagati nove okove i tamnice. Budući gradimo svijet sveopćeg rasta, nećemo graditi nova smetlišta.

Izlaz je biti među onima koji znaju što rade, a ne onima koji rade što znaju. Izlaz je jasnom pogledu prema naprijed, u Kristocentrizmu i Koatocentrizmu. Izlaz je u vjeri po kojoj vjerujemo da su svi pred Bogom jednaki, svi imaju pravo na lijep život u ljubavi i slobodi, kako je to izraženo u enciklici Vjera i ljubav Ivana Pavla II, te u Starčevićevu sloganu: Bog i Hrvati.

Izlaz je u nauku ljubavi po kojem znamo da mi Hrvati nemamo druge domovine, drugog zavičaja u kojem možemo svojim jezikom slobodno govoriti i za-vikati, kako je to izraženo u sloganu Stjepana Radića „vjera u Boga i seljačka sloga" kojeg danas treba formulirati kao „vjera u Boga i svehrvatska sloga".

To uključuje izgradnju Memorijalnog centra koji će sadržavati popis svih žrtava kroz povijest, poglavito žrtva XX stoljeća, a još više našu sinergiju i potvrđivanje naših vizija, naših misija, naših programa i procedura, koji vode do svijeta sretnih ljudi, u kojem: Sretan je sijač, sretno sjeme sije, sretni vodari nose sretne vode, sretni ratari sretnim putem hode i sretno sunce sretne ljude ljubi.

Tu ostvarujemo svoga Feniksa u sebi kao vatru stvaranja koja se neprestano obnavlja, tako da svaki put bljesne većim sjajem, kao želju života za samim sobom, o kojoj Matoš nad urvinama kliče: „dok je srca, bit će i Croatiae".

Izlaz je u svakodnevnom potvrđivanju svoje Lectio Kristi, dosljednosti u obnovi života na putu istine, koji ide dalje i nastavlja se i nakon križnoga puta. Izlaz je u istini i ljepoti, u jasnoj savjesti i čistome srcu. Izlaz je u nama. Hrvati su od početka narod sunca. Izlaz je u životu puta istine koji nam pokazuje sunce naše vjere, naše Nepobjedivo Sunce.

Split, Nadbiskupijsko sjemenište, 4. travnja 2011.

Mr. sc. Lujo Medvidović