Izlaganje Mate Kovačevića s predstavljanja 8. zbornika HKV-a o Haaškome sudu

Evo pred vama je i osmi zbornik „Haaški sud - 'Zajednički zločinački pothvat' - Što je to? – Izlaganja na osmom stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu 4. prosinca 2009. godine", Hrvatsko kulturno vijeće, Zagreb, 2010., što je rezultat požrtvovnoga organizacijskog rada umirovljenoga suca Ustavnoga suda Republike Hrvatske Milana Vukovića kao i skupine domaćih i međunarodnih znanstvenika te javnih djelatnika, koji su tijekom četiri godine sustavno pratili i istraživali rad Haaškoga suda, a posebno njegov odnos prema Republici Hrvatskoj i optuženim Hrvatima. Danas, kad pred vas stavljamo ovaj Zbornik ne možemo prijeći preko činjenice kako su upravo radovi sa spomenutih skupova bitno doprinijeli raskrinkavanju pozadine rada haaškoga međunarodnog tribunala za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Njegova politička dimenzija sudovanja preteže u gotovo svim odlukama, a kad je struka otkrila javnosti kako se to pravno nasilje pretvara u dio procesa političkoga uništenja hrvatske državne nezavisnosti, upravljači Haaškoga sudišta bojno su polje, uz golemu pomoć različitih medijskih taktika premjestili u samu Hrvatsku.

Iz današnje perspektive, premda nažalost još uvijek nemamo ozbiljnu raščlambu hrvatskih predsjedničkih izbora, i oni su očito bili samo dio taktike onih središta moći, koja uz pomoć svojih ispostava u Hrvatskoj, sustavno rade na razgrađivanju hrvatske državnosti. Jučerašnji nastup Ive Josipovića, kao predsjednika Republike Hrvatske, u sarajevskom parlamentu gdje se ispričao za navodne hrvatske pokušaje podjele BiH tijekom ratova devedesetih godina, nije ništa drugo do li završni argument gurnut u ruke tužiteljima i sudu za najstrožu presudu hrvatskim optuženicima u Haagu, kao i Republici Hrvatskoj optuženoj za sudjelovanje u zločinačkom pothvatu. Na činjenicu da je Srbija pred Međunarodnim sudom pravde oslobođena odgovornosti za rat u BiH te da bi se oko međusobnih tužbi za genocid pred istim sudom oko povlačenja tužbi mogli nagoditi Tadić i Josipović, neki su uglednici i ranije upozoravali kako bi to moglo otvoriti prostor za tužbu BiH protiv Hrvatske, zbog njezine upletenosti, kako je kazao Josipović, a možebitno i agresije na BiH, pa bi Republika Hrvatska, zahvaljujući svom predsjedniku mogla biti proglašena isključivim krivcem za sve ratove, što ih je potkraj prošloga stoljeća vodila, a nije uspjela dobiti, Srbija. Osim toga sarajevskom političkom optužnicom gospodin Josipović je, uz ionako bijedan položaj Hrvata u podijeljenoj srpsko-muslimanskoj Bosni i Hercegovini, Hrvate gurnuo u još dublji ponor.

U spomenuto političko haaško taktiziranje spada i nedavna poruka srbijanskoga predsjednika Borisa Tadića kako hrvatsko-srpskom približavanju smeta još uvijek veliki ugled hrvatskih branitelja u javnosti. Zato je, nažalost, u javnosti i objavljen registar branitelja, kako bi se optužničkom kampanjom udio Hrvata, koji su sudjelovali u ratu za nezavisnost, sveo na ekstremno malu brojku, čime bi i Domovinski rat mogao biti proglašen tek djelovanjem ekstremističkih skupina za razbijanje Jugoslavije. Naravno, postoji i druga dimenzija objavljivanja podataka iz registra, a ona će biti aktivirana po potrebi i u nastavku djelovanja haških sudskih ispostava po sudištima osnovanim na području bivše SFRJ.

Nedavna promocija knjige dr. Josipa Stojanovića „Tjeskobe", kad se u hotelu Antunović sastala skupina bivših jugokomunističkih političara kao što su Stjepan Mesić, Josip Manolić, Anton Tus, a o knjizi govorio i general Petar Stipetić, koji je tada istaknuo kako su „iza rata stajali gospodari politike – tajne službe, hrvatski, srpski te bošnjački nacionalisti, kler i crkva te ustvrdio da „vojni vrh nikad nije bio na istoj liniji kao i državna politika", pokazuje kako su Josipovićev bosanski istup i objavljivanje registra branitelj tek dijelovi političkoga scenarija koji se nakon Balkanskoga veleskupa 2000. godine u Zagrebu sustavno vodi protiv Republike Hrvatske. Stipetić je tezom da se radilo o paralelnim linijama zapovijedanja na tom skupu zapravo otkrio kako su haaške optužnice protiv hrvatskih generala te političkoga vodstva na čelu s predsjednikom Tuđmanom i ministrom Šuškom kao i Republike Hrvatske pisane u samoj Hrvatskoj.

Zato je s Josipovićevom sarajevskom diverzijom nekako istodobno u medijsko-politički promet gurnut i zahtjev Zorana Pusića i Vesne Teršelič da se iz grada Zagreba izbaci naziv ulice ratnoga ministra Gojka Šuška. Protjerivanje Gojka Šuška iz Zagreba smatra se završnim udarcem politike koja upravlja Haaškim sudom, a na simboličnoj razini taj bi pothvat značio udar na sve skupine koje su oblikotvorno radile na uspostavi hrvatske državnosti. A riječ je, kako je to navodio i Stipetić o iseljeništvu, Katoličkoj Crkvi te cjelokupnoj hrvatskoj oporbi, koja se pola stoljeća protivila jugoslavenskoj okupaciji hrvatske države, kao i cjelokupnom hrvatskom narodu, koji se 1991. godine na referendumu, nasuprot silno naoružanoj Stipetićevoj i Tusovoj JNA, ipak očitovao za uspostavu vlastite samostalne hrvatske države.

Načela i dimenzije te protuhrvatske politike, čiji su obavještajni i vojni nositelji desetljećima bili i pripadnici skupine iz hotela Antunović, obrađeni su i u ovom 8. zborniku, u kojem su, uz uvodno izlaganje predsjednika HKV-a Hrvoja Hitreca objavljena izlaganja 11 autora, a među njima i Milana Vukovića, koji odgovara na pitanje što je to Haaški sud: Zajednički zločinački pothvat. U sklopu Vukovićeva rada u cijelosti je objavljen i dokument, odnosno „Bilješka Ravnateljstva policije MUP-a RH sa sastanka s predstavnicima britanskog veleposlanstva i britanske obavještajne službe održanog u prostorijama Vlade RH i Ravnateljstva policije 5. veljače 2003." kad je tadašnji predsjednik Vlade RH Ivica Račan svoju politiku podredio interesima britanske agenture. Vuković podsjeća kako se i u svim Tuđmanovim stenogramima, objavljenim u 2 sveska pod nazivom „Stenogrami o podjeli Bosne" zapravo raspravlja tek o unutarnjem uređenju zemlje, a ne o njezinoj podjeli, a to potvrđuje i zajednička izjava Tuđmana i Izetbegovića iz 1993., koju također objavljuje u svom izlaganju. Koliko je Vuković u pravu najbolje pokazuje sadašnja entitetska podjela BiH između Srba i Muslimana! Povjesničar Pavao Galić piše o boljševizmu, globalizmu i tzv. topničkim dnevnicima pa i nehotice otkriva aktualnu ulogu koju su boljševizam i njegova preživjela vojno-udbaška organizacija, zajedno s britanskom špijunažom, imale u optuživanju Hrvatske i Hrvata u Haagu.

Odvjetnik Lujo Medvidović u svom pak radu objašnjava kako je poniženje hrvatskoga naroda pred sudom u Haagu tek dio širega scenarija. Književnik Mile Prpa smatra kako za suđenja časnicima HV-a i HVO-a u Haagu znatan dio krivice pripada i hrvatskoj politici. Novinar Mate Kovačević pokušava raskrinkati silnice, koje godinama, pa i preko Haaškoga sudišta, djeluju protiv međunarodno-pravnoga subjektiviteta Republike Hrvatske. Akademik Josip Pečarić haaške događaje gleda kroz prizmu svjetskoga eksperimenta s Hrvatima, a sud u Haagu smatra glavnom polugom toga eksperimenta. Američki pravni stručnjak Edward Yambrusic vrlo temeljito piše o napadačkom ratu, samoobrani i „simetričnoj pravdi", te zaključuje kako su agresivni rat i rat za samoobranu asimetrični u svojoj naravi i uporabi sile. Haaško je sudište nasuprot svim međunarodnopravnim načelima sudovanja upravo izjednačilo žrtvu i agresora pa su posljedice takva sudovanja tek realizacija političkih projekata, odnosno obnova geopolitičkoga zemljovida koji je raspadom bivše SFRJ narušio versajski poredak, kojim je Britanija imala dominantnu ulogu na Balkanu. Bivši hrvatski diplomat Miro Međimorec analizira političke, vojne i diplomatske događaje koji su doveli do vojnoredsratvene operacije „Oluja". Dopredsjednik ratne Hrvatske vlade Zdravko Tomac, između ostaloga, piše i o raznim pritiscima na Hrvatsku da odustane od tužbe za genocid protiv Srbije, ali i o krivotvorinama Haaškoga tužiteljstva. Publicist Marko Barišić se bavi političkim igrama oko topničkih dnevnika te objašnjava razlike između američkoga razumijevanja hrvatske borbe za oslobođenje i britanskoga osporavanja te borbe. Sutkinja Visokoga prekršajnog suda RH Sanja Gospočić raščlanjuje pitanje o tom, sudi li Haaški sud po pravu ili politici. Kao dodatak izlaganjima u zborniku su uz objašnjenje Milana Vukovića objavljena i tri priloga – Izjava hrvatskih biskupa na zasjedanju HBK u Krku, amandmani dviju zelenih zastupnica Europskog parlamenta na Swobodin Nacrt rezolucije o Hrvatskoj Zeleni maštaju o „izvornome srpsko-hrvatskom jeziku" te govor predsjednika Tuđmana u Vatikanu 1999.

Radovi objavljeni u ovom 8., kao i u ranijih sedam zbornika, otvaraju panoramski pogled na rat poslije rata, kao i njegove protagoniste u koje znatnim dijelom spada i Haaški sud, a taj se rat, unatoč službenoj šutnji, sustavno i žestoko vodi protiv života hrvatske državnosti, kako bi se od njezinih razvalina ili osakaćenih dijelova zajedno sa Srbijom i drugim dijelovima bivše SFRJ uspostavila nova jedinstvena balkanska državna tvorevina.

Mate Kovačević