Izlaganje Edwarda Yambrusica s osmog stručnog skupa HKV-a o Haaškome sudu

 

«Kada jedna država sudjeluje izravno ili neizravno u zločinačkom pothvatu čije je strahote nemoguće opisati riječima, takva država poništava svoj legitimitet i njezin narod gubi svaku nit ljudskoga dostojanstva.»

Benjamin Ferenz, Nurnberg Trials, l945.

 

Haaški sudUvod u Opću deklaraciju o ljudskim pravima navodi da je bitno da su sva ljudska prava zaštićena zakonom, i to pravednim zakonom. Danas, međutim, pobornici ljudskih prava smatraju da je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) započeo novo razdoblje međunarodnoga zakona, te da su njegove institucije i jurisdikcije ustanovile presedan za buduća zakonodavstva.

Svrha ovoga predavanja jest pokazati najizrazitije pukotine u pravosuđu ICTY-a, gdje je politička podobnost zamijenila pravedno pravilo zakona te time povrijedila ljudski duh, um i dušu žrtve, koju je svojom svrhovitošću zakona trebala zaštititi. Ovdje ćemo pokazati da Sud (ICTY) utemeljen kao samodostatni zakonski sustav sui generis djeluje u stvari unutar virtualne stvarnosti, vrlo udaljen od načela Nürnberške povelje kao i od zbilje koja se događala u ratnom sukobu na području bivše Jugoslavije, to jest u ratu između onih koji su se borili na načelima samoodređenja, tražeći mirno, demokratsko rješenje potvrđeno referendumima, te onih koji su napadačkim ratom to htjeli spriječiti.

Pravilo zakona, mira i pravde

Naš je moderator, uvaženi prijatelj i kolega dr. Milan Vuković, zajedno s Hrvatskim kulturnim vijećem, postavio središnje pitanje našega zajedničkog istraživanja: «Zajednički zločinački pothvat –što je to?» Pronicanje u bit toga pitanja imalo je prvenstveno mjesto u našim istraživanjima u tijeku osam kolokvija. Sa svakim izlaganjem dolazili smo sve bliže otkrivanju misterioznoga značenja i svrhe toga pitanja. Kao zakonsko poimanje i zakonska teorija, uporaba pojma «zajednički zločinački pothvat» bitna je za razumijevanje pojma «agresivni rat» i primjene sile u međunarodnim odnosima. S povijesnoga gledišta bilo je mnogo pokušaja da se obradi tema zla, koja je uzrokovala pošast rata u povijesti ljudskoga roda.

Prije nastanka Povelje UN-a, na rat se gledalo kao na nadzakonsko (metalegalno) poimanje koje izmiče pozitivnom zakonu, te se uvrštava u kompetencije suverena da provodi rat (competence de guerre). Strahote rata samo su se ublažavale primjenom jus in bello, prema kojemu se prosuđivalo ponašanje u ratnim sukobima.

Poveljom UN-a popunjena je zakonska praznina koja je postojala unutar granica jus in bello, na način da je uveden pojam jus ad bellum, to jest grana međunarodnoga zakona koja upravlja primjenom sile u međunarodnim odnosima. Jus ad bellum bavi se pitanjima zakonitosti sile u širem smislu nego causus belli, to jest odnosi se na odgovornost države, zaraćenih strana, kao i na odgovornost pojedinih čelnika država i državnih predstavnika – odgovornost za počinjene zločine u «zajedničkom zločinačkom pothvatu». Teorija «zajedničkog zločinačkog pothvata» omogućuje «most» između prekršaja od strane države koja je počinila zlodjela i odgovornosti pojedinaca koji su sudjelovali u počinjenju ratnih zločina.

Dvostruki aksiom – jus ad bellum i jus in bello predstavljaju pojmove sui generis, primjenjujući ih jednako na državu kao i na pojedinca unutar okvira njihove odgovornosti. Jus ad bellum odnosi se na državne čelnike koji su pribjegli zakonitoj uporabi sile (samoobrana) ili nezakonitoj uporabi sile, to jest «zajedničkom zločinačkom pothvatu» u obliku agresivnoga rata.

Jus in bello, s druge strane, odnosi se na ponašanje zaraćenih strana, a cilj mu je zaštita pojedinaca, civilnih i vojnih, kao i suzdržavanje kako bi se umanjila «kolateralna šteta» kao rezultat ratnih sukoba. Premda se države toga ne pridržavaju, pravni stručnjaci drže da se jus in bello, na koji se sada gleda kao na međunarodni humanitarni zakon, treba primijeniti jednako na napadača kao i na one koji se brane, bez obzira na prirodu sukoba, to jest causus belli.

Dok general Gotovina i drugi hrvatski generali očekuju presudu u Haagu, pitanje «jednakosti», odnosno načela primjene međunarodnoga humanitarnog zakona, postaje sve više predmetom zanimanja međunarodnih pravnika, pravnih stručnjaka, političara, medija i običnih ljudi kojima je pitanje pravde opći interes. Temeljno je pitanje je li uporaba sile agresora i branitelja podređena istoj mjeri prema načelima nužnosti i razmjernosti. Ili, da budemo bliže ratnoj realnosti u Hrvatskoj – je li zakonitost ili nezakonitost «kolateralne štete» za granatiranje Knina i uništenje Vukovara podređeno istom prosuđivanju, po istim kriterijima nužnosti i razmjernosti poimanja jus in bello – ili međunarodnoga humanitarnog zakona?

Ja ovdje tvrdim da ad hoc sud kao što je ICTY, koji nije mjerodavan u pitanju agresije, ne može donijeti pravednu odluku. Fenomen ad hoc sudova nastalih u doba nakon hladnoga rata jest pristranost, jer se drže «substitutivne ideologije» kako bi se izbjegla međunarodna odgovornost u pitanjima primjene nezakonite sile opisane u Povelji UN. U teoriji bi pravilo zakona trebalo zamijeniti autoritet sile, to jest zakonsku uporabu sile u zajedničkom odgovoru na rat ili ratni sukob. U praksi, međutim, pokazuje se da taj «civilizacijski iskorak» (zakašnjeli odgovor kolektivne međunarodne zajednice na napadački rat) prouzrokuje kaotičan, razbijen i nesuvisli sustav međunarodne pravde unutar samosadržajne ovlasti ad hoc sudova.

Neosvrtanje na dostojanstvo branitelja

Ovaj po mnogočemu policentrični sustav međunarodnoga pravosuđa doveo je do stvarne zbrke, jer se ne osvrće na ulogu presedana (po ljestvici međunarodnoga pravosuđa), te time dovodi do potpunog neosvrtanja na dostojanstvo pojedinačnih branitelja, stavljajući ih u isti zatvor i podređujući ih istim nesuvislim zakonskim normama kao i zločince, to jest provodeći «simetričnu pravdu» .

Zakon mora služiti višoj svrsi pravde i pravednosti. Zakon mora raditi po svojoj vlastitoj logici i moralnoj dimenziji, a ne kao sluga političke podobnosti. Kada god ljudi posegnu za silom, postavlja se moralno pitanje. Agresivna uporaba sile stavlja onu državu koja je započela agresiju pod volju i zakone međunarodne zajednice – jus ad bellum. S druge strane, napadnuta država i narod u samoobrani imaju stvarnu potrebu uporabe sile.

Paradigma Ujedinjenih naroda u pitanju jus ad bellum također uključuje međunarodni kazneni zakon, to jest neposrednu individualnu odgovornost za ratne zločine. Te dvije paradigme pozitivnog zakona predstavljaju novi svjetski poredak, u kojemu je uporaba sile u međunarodnim odnosima podređena pravilu zakona.

Sveopći smisao dobrog u zlog (pravednog i krivog) je temeljni termin u odnosu na bilo koji zakonski sustav. Moralnost i zakonitost – premda organizirane kao nezavisne odrednice – međusobno se isprepleću. U stvari, autoritet pozitivnog zakona potpuno nestaje ako je razlika između moralnosti i zakonitosti prevelika. A to je upravo ono što se događa kada mir postane sržna vrijednost, a ne pravda. To je očita pukotina ICTY-a, čiji je samosadržajni zakonski sustav sazdan na «prijelaznoj pravdi», gdje je briga za mir i međunarodnu sigurnost središnja vrijednost koja prožima i Pravilnik Suda.

Iskustvo je pokazalo da je mir bez pravde recept za buduće ratove i nasilja. Ova «činjenica zakona» dovela je članice međunarodne zajednice do postupnog uvjerenja da je pravda vrijednost iznad mira. Pojavljuje se nova paradigma «samopotrebe» (self-help) u poimanju jus ad bellum. Države su ovlaštene upotrijebiti silu za postignuće «pravednih ciljeva», to jest promicati demokratsko samoodređenje. Pod pojmom «samopotrebe» arbitar treba prosuditi opravdane razloge uporabe sile (samoodređenje, humanitarna intervencija) i onda prosuditi unaprjeđuju li poduzeta djela svrhovitost bez suvišnog narušavanja drugih vrijednosti, primjerice suverenosti.

Načelo nužnosti je sržni pojam u poimanju jus ad bellum i jus in bello. U pojmu jus ad bellum načelo nužnosti ograničava uporabu sile na izbor zadnjega sredstva – prizivanja samoobrane. U poimanju jus in bello, sila je dopuštena samo kada je nužno postići vojni cilj. U ovom slučaju, vojna se nužnost sastoji od mjera koje su neophodne radi osiguranja ciljeva rata i koje su zakonite prema primijenjenom zakonu, međunarodno humanitarnom zakonu i načelu razmjernosti.

Međunarodni humanitarni zakon – jus in bello – načelno ne razlikuje narav sukoba (casus belli), to jest taj zakon ignorira jus ad bellum (pravo uporabe sile u međunarodnim odnosima). Najveća je vrijednost međunarodnog humanitarnog zakona zaštita pojedinca i svođenje sile na vojnu nužnost.

Pretpostavlja se da se učinkovitost može postići samo ako ne postoji naklonost ni jednoj zaraćenoj strani.

No zakon o uporabi sile u međunarodnim odnosima (jus ad bellum) svodi se na metalegalno (nadzakonsko) poimanje, odnosno vraća ratni zakon u razdoblje prije Povelje UN-a. To je još jedna pukotina u pravosuđu ITCY-a. U svom uskom kontekstu jus ad bellum zapostavlja zakon ljudskih prava i opća načela običajnoga međunarodnog zakona izraženog u Povelji UN-a.

Pod zakonom ljudskih prava, agresivni je rat sam po sebi povreda ljudskih prava. Tu je bitno pitanje je li ubijanje («kolateralna šteta») posljedica «namjernog lišavanja života». Na taj način upitna je procjena je li počinitelj nasilja djelovao zakonito, to jest je li uporaba sile u skladu sa zakonom jus ad bellum – pravom uporabe sile u međunarodnim odnosima.

U odnosu na načelo razmjernosti jus in bello specificira konkretno poimanje vojne nužnosti koja je usko povezana s djelatnim prosudbama koje stvaraju vojni zapovjednici, na temelju pojedinačnih činjenica ili okolnosti na bojnom polju.

Razmjernost u poimanju jus ad bellum, s druge strane, procjenjuje se u odnosu na nužnost jus ad bellum. Ta se nužnost može prosuditi jednako u odnosu na neposredni napad, ili u odnosu na sveukupne napade na državu. U tom smislu, razmjernost ad bellum znači da sila, štoviše ako je intenzivnija od uzroka rata – može biti dopuštena ako nije namijenjena ničemu drugom osim zaštiti teritorijalne cjelovitosti ili nekom drugom životnom interesu države koja se brani od agresije.

Propust ICTY-a je što ne primjenjuje dvostruki aksiom zakona rata na pravilan način, ili ga ne provodi nikako. To je prouzročilo odustajanje od pravednosti i dovelo do svjetskoga poretka u kojemu ima sve više nepotrebnoga stradanja i povreda ljudskih prava. Ratni zakon mora ići za tim da se sačuva dvostruki aksiom i zadrži stroga analitička razlika između njih, to jest da se luči zakonitost uporabe sile u međunarodnim odnosima i ponašanje u sukobima. Svaki od tih aksioma odražava napredak u razvitku ratnoga zakona u razdoblju iza drugoga svjetskog rata.

Samovoljna primjena međunarodnog humanitarnog zakona od strane ICTY-a protivi se potrebi važnosti prosuđivanja pitanja zakonitosti u ratnim sukobima. Da bi se postigla nepristrana pravedna odluka radi li se o «pravednom napadu», nekom incidentu ili ratnom zločinu, treba upotrijebiti oba aksioma u isto vrijeme i u spektru cijeloga ratnog sukoba. U daljnjoj analizi sadašnjega položaja međunarodnog zakona, namjeravam pokazati i potvrditi da je to pravilan, jedini ispravan i pravedan pristup.

Sadašnje stanje Međunarodnog ratnog zakona

Povelja UN uspostavila je novi svjetski poredak u kojemu se uporaba sile u međunarodnim odnosima ograničuje na neotuđivo pravo samoobrane. U tu su svrhu pisci Povelje formulirali paradigmu za jus ad bellum – pravo uporabe sile u međunarodnim sukobima.

Članci Povelje 2 (4) i 5l pružaju načelni okvir za zajedničku sigurnost u slučaju opasnosti ili prekida mira. Pod poglavljem VII. Povelje, Vijeće sigurnosti ima pravo ispitati postoji li opasnost za mir ili je li došlo do prekida mira ili do nekog agresivnog čina. >Pozitivna potvrda obvezuje Vijeće sigurnosti da preuzme zajedničku akciju protiv države koja je prekršila te zakone. Mir je najveća vrijednost koja preuzima prvenstvo nad pravdom. Svejedno, mir se mora uspostaviti «prema načelima pravednosti i međunarodnog zakona «.

Kolektivna sigurnost kao institucionalna zakonska uporaba sile od strane međunarodne zajednice jest u stvarnosti i praksi varav pojam. Sukob u bivšoj Jugoslaviji i «ideologija zamjene» pokazuje jasno njezine nedostatke i potpunu neučinkovitost.

U okviru međunarodnoga prava «agresivni rat» predstavlja zločin protiv mira.

Zločin protiv mira nije počinjen ako actus reus nije popraćen s mens rea – zločinačkom namjerom, koja se često navodi kao animus aggresionis. Litmusov ispit sastoji se u «zajedničkom zločinačkom pothvatu» prema kojemu svi sudionici od državnog vrha do sudionika na bojnom polju znaju da je nasilni rat unaprijed planiran (primjerice SANU – Milošević – JNA).

Zabrana uporabe sile u međunarodnim odnosima i kriminalizacija agresivnog rata stvorili su novi svjetski poredak u kojemu je vođenje nasilnoga rata zabranjeno prema običajnom međunarodnom zakonu. Međunarodni sud pravde razjasnio je – u slučaju rata u Nikaragvi l986. – pravila samoobrane, držeći da prava samoobrane nastupaju kada netko izvrši «oružani napad».

Prema pozitivnom zakonu Povelje UN-a, svaka sila koja se očituje u međunarodnom ratnom sukobu mora biti dvostruko razmjerna, to jest razmjerna u odnosu na oba zakona , jus ad bellum i jus in bello. ICTY je, sa svojom ograničenom jurisdikcijom, zanemario i krivo primijenio ova dva načela na štetu temeljnih vrijednosti i postavaka koje čine bit suvremenoga ratnog zakona.

U pravosuđu ICTY-a casus belli ipsada iz svake analize; načelo razmjernosti istražuje je li pojedini napadač uzrokovao štetu po civilno stanovništvo koja bi bila prevelika i nerazumna u odnosu na konkretnu i neposrednu vojnu prednost koja se očekuje. Uvjerljivi autoriteti u međunarodnom zakonu upućuju na to da se – dok dualistički aksiom ostaje neophodnim za ratni zakon - ne može aplicirati akontekstualno (bez konteksta) «a da se ne uzme u obzir u tančine usporedna moć strana u ratu, sredstva ratovanja i tehnologija dostupna svakoj strani, kao i priroda sukoba. Drugim riječima, odgovor na središnje pitanje u odnosu na jus in bello jest pitanje «razmjerno prema čemu?» Logički odgovor ovisi o pitanju prosudbe o pravednosti i zakonitosti sukoba u poimanju jus ad bellum.

Današnji teoretici dokazuju da se očekivana vojna prednost prema kojoj kolateralna šteta mora biti in bello razmjerna, ne može službeno razdvojiti od temeljnih ciljeva koji opravdavaju ili zabranjuju uporabu sile. To uključuje da prosudbe u poimanju jus in bello moraju logički i načelno ovisiti o prosudbi u poimanju jus ad bellum. U tom kontekstu, jus ad bellum se primjenjuje ne samo na prvotnu odluku da se posluži silom, nego i na sva ponašanja koja uključuju uporabu sile za vrijeme cijelog trajanja sukoba. Sveukupno ponašanje za vrijeme sukoba mora biti nužno i razmjerno, a ne samo ponašanje određene vojne jedinice.

Vrlo je ohrabrujuće da nastaje određeni pomak prema pravednosti i da ta tendencija sve više prožima progresivni razvoj međunarodnog ratnog zakona. U slučaju generala Gotovine i drugih hrvatskih generala pred Haaškim sudom, nadamo se da će suci ICTY-a primijetiti sadašnje pravosudne razvoje i trendove u međunarodnom ratnom pravu. Nedavna svjedočenja američkih generala (Jones i Clark) pred Tribunalom trebala bi ohrabriti suce da dođu pameti i pravosudnoj savjesti. Radi dobrobiti žrtava agresivnog rata koje su pretrpjele i još trpe zbog strahovitoga zla, neviđenog nakon drugog svjetskog rata, nadamo se da će suci suditi prema istančanoj analizi slučaja naših generala i da će donijeti pravednu odluku. Porazivši agresora, hrvatsku su generali omogućili svom narodu ostvarenje stoljetnoga sna o samoodređenju. To je doista bilo ostvarenje najplemenitije i najpravednije pobude. Ako su činili neko «zlo» u tom plemenitom djelu, bilo je to de minimis razmjerno dobru kojemu su pridonijeli i razmjerno» zlu» koje su morali iskorijeniti te time stvorili mir i međunarodnu sigurnost kao vrijednosnu alternativu.

Zaključak

Zaključujući, htio bih iznijeti nekoliko važnih točaka:

• «Zajednički zločinački pothvat» srodan je poimanju najvećeg međunarodnog zločina - vođenju agresivnog rata. U stvari, on čini «animus» zločina.

• Agresivni rat i rat za samoobranu jesu asimetrični u svojoj naravi i uporabi sile. Neotuđivo pravo samoobrane je zakonit, opravdan, nužan i razmjeran odgovor na nezakonitu uporabu sile u međunarodnim odnosima. Taj odgovor dopušta razumnu kolateralnu štetu prema prosudbi i u skladu s međunarodnim humanitarnim zakonom, te zakonom o ljudskim pravima i općim načelima običajnih međunarodnih zakona.

• Agresivni rat je najveći «jus cogens», međunarodni zločin ab initio, to jest od vremena uspostave zajedničkog zločinačkog pothvata. Propust ICTY-a da razlikuje agresivni rat od rata samoobrane, čini ruglo od međunarodne pravde i vrijeđa najsvetije osjećaje pojedinca kojega je Bog obdario da razlikuje dobro od zla.

• Agresivni rat i rat za samoobranu predstavljaju dvije različite i dijametralno protivne sile u međunarodnim odnosima. Zato na njih treba primijeniti različite norme u sudovanju, kako bi se utvrdilo radi li se o «pravednom napadu», «slučaju» ili «ratnom zločinu».

• Uvaženi američki odvjetnik Allen Derdrowitz, profesor na Hardvardu, sažeo je gore navedeno stajalište na ovaj način: «Propustiti razlikovanje namjernog ciljanja civilnog stanovništva i slučajnog ubijanja civila u tijeku samoobrane predstavlja moralnu tupost, u najboljem slučaju, ili u najgorem slučaju čisto licemjerje.»

 

dr. Edward Yambrusic

 

Pet, 7-02-2025, 19:57:17

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2025 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.