Izlaganje Pavla Galića s osmog stručnog skupa HKV-a o Haaškome sudu

 

O boljševizmu, globalizmu i tzv. topničkim dnevnicima

Haaški sudDva masona i jedan «antikrist» uspostavili su u veljači 1945. na Jalti tzv. novi svjetski poredak. U kolovozu pak iste godine ta se konferencija nastavila u Berlinu - bila je to Berlinska konferencija. Treba se podsjetiti, da su ti saveznici iz Drugoga svjetskog rata bili međusobno neprijateljski raspoloženi nakon Prvoga svjetskog rata. No, kako to već biva, isti ih je neprijatelj, nacifašizam, ujedinio.[1] Međutim, već 1948. ti su prijatelji opet postali neprijatelji (ili se tako ondašnjim ljudima činilo), a takvo je stanje trajalo sve do pada Berlinskog zida 1989. godine – kada su ti neprijatelji opet postali prijatelji.

Danas, nakon pola stoljeća, bolje su nam shvatljive mnoge stvari tog prijateljstva i neprijateljstva.

Smijemo kazati da neprijateljstva između Saveznika iz Drugoga svjetskog rata uopće nije bilo – sve su oni uglavili na Jalti i u Berlinu i toga su se držali. Dijelu svijeta pod «okriljem» Sovjetskog saveza dan je komunizam (zapadni proizvod) kako bi ukrotio narode na već poznate nam načine, a zapadnom su svijetu, pod okriljem masonsko-kapitalističke plutokracije i demokracije, ostavljeni narodi i države da bi ih se strašilo baukom komunizma. To je izvrsno funkcioniralo nekoliko desetljeća. Od toga rasporeda najviše su koristi imale zapadne države, jer su u strahu od komunizma povećavale radnička prava, čime je kapitalizam dobio humaniji izgled.

Internacionalni komunizam ili boljševizam, koji ima na duši oko 80 milijuna ubijenih, nije vješto odigrao svoju ulogu, na koju se obvezao na Jalti. Nije bio dovoljno internacionalan, a niti je usmjereno gospodarstvo imalo uspjeha. On je morao nestati, a nestao je ne zbog snage ili volje neprijatelja (ipak prijatelja), nego je sâm sebe ukinuo. Uvjerljivo primjećuje Paolo Rumiz (Maschere per un massacro, Roma, Ed. Riuniti, 2002., str. 57): … non è mai chiaro chi e che cosa abbia veramente demolito il regine [comunista] … la rivoluzione non l'ha fatta la gente ma l' apparato dei servizi segreti … (Nikad nije jasno tko i što je doista uništilo [komunistički] sustav … prevrat nije izvršio narod, nego tajne službe…)

Druga polovica jaltske kapitalističko-komunističke družbe bila je zatečena naglim nestankom komunizma i prvih godina nije znala što bi učinila, kako reče češki predsjednik Vaclav Havel 1992. godine. Da se zapravo radilo o prijateljima, a nipošto o neprijateljima, možda najbolje dokazuje činjenica, da su nakon pada Berlinskog zida, tj. nakon pada komunizma, svi visoki komunistički dužnosnici postali zaštićene osobe, jer tzv. Zapad ne dopušta da se u njih dira, bez obzira na zločine koje su učinili. Naime, 80 milijuna ubijenih nije moglo biti djelo jednog čovjeka, koji je umro! Iznimka s rumunjskim poglavarom Ceauşescuom samo potvrđuje ono što smo rekli. Zapad ga nije uspio spasiti!

To je čudno ponašanje dobro uočio i Aleksandar Solženjicin, koji kaže:

Zašto je Njemačkoj dano da kazni svoje zločine, a Rusiji ne? Tuđe rane malo bole. O, slobodoljubivi «lijevi» mislioci Zapada! O, lijevi laburisti! O, napredni američki, njemački, francuski studenti! Za vas – sve je malo? (A. Solženjicin, Arhipelag Gulag, 1918 – 1956, Beograd, Rad, 1988., I sv., 139, III., 266)

Komunistički bivši dužnosnici ne samo da su nekažnjeni sišli s vlasti, nego su mnogi ostali na vlasti, a mnogi se na vlast vraćaju na izričit zahtjev kapitalističkog brata, koji se ni nakon pada Berlinskog zida ne odriče Jalte. Nasljednici dvaju masona i jednoga «antikrista», bez obzira na njihova imena i na stranku kojoj pripadaju, još uvijek brane i podržavaju poredak koji su stvorili 1945. godine na zloglasnoj Jalti.

Sjetimo se sada samo Slovačke i Hrvatske. U Slovačkoj Mečiar nije smio biti predsjednik Republike. To je izričito kazano slovačkom narodu! Zapravo naređeno. U Hrvatskoj se dogodila slična stvar: tzv. Zapad uložio je mnogo novaca da bi ocrnio prvoga hrvatskog predsjednika i vratio na vlast komunističke dužnosnike i njihove metode.

Ako je napuštena boljševička internacionala i njezino gospodarstvo, nije napušten cilj – uništiti narode, države, granice, ustanove, povijest, kulturu, vjeru. I - stvoriti isključivo gospodarska područja, kojima će gospodariti samo nekolicina milijardera, dok će svi narodi biti u kolonijalnom položaju iz minulih stoljeća.

Stvari su se nešto izmijenile, ali na gore: internacionalni se komunizam odrekao usmjerenog gospodarstva, prihvatio kapitalističko slobodno poduzetništvo, postao reciklirani komunizam, a kapitalizam je prihvatio komunističku teoriju o ograničenom suverenitetu. Drugim riječima, bivši su komunisti prihvatili najgoru vrstu kapitalizma, a kapitalizam je prihvatio ulogu diktatora, pa obilno primjenjuje teoriju o ograničenom suverenitetu, naročito prema malim narodima i državama.

Danas imamo nedodirljivu ideologiju globalizma (dogmu, baš kao što je bila dogma fašizma, nacizma i komunizma), koji je zapravo nastavak komunističke internacionale i najdivljeg kapitalizma – onog iz 18. i 19. st. Dvije polovice saveznika iz Jalte danas više nisu dvije polovice, nego jedna cjelina, koja ne priznaje nikakve vrijednosti – ni obitelj, ni narod, ni tradiciju, ni kulturu, ni vjeru. Samo novac – novac je bog! Dakle, novi imperijalizam, za koji smo mislili da je nestao nakon Drugoga svjetskog rata.

Predsjednik Tuđman, učen i sposoban čovjek i državnik, ispravno je govorio: U toj i takvoj Europi moramo živjeti.

Na žalost, Hrvatska se kao samostalna država rodila u najnezgodnije vrijeme, baš kao i Slovačka i druge male države, osobito europske. Jaltski saveznici nakon pada Berlinskog zida odlučiše ukinuti sve vrijednosti i klanjati se samo zlatnom teletu. Ono, što nije novac, mora nestati, kako bi nekolicina bogatih postala još bogatija. Zato moraju nestati i raspela temeljem traženja Europskog suda za ljudska prava, zapravo suda protiv ljudskog prava na slobodu vjere.[2] Taj je sud, dakle, navijestio rat Bogu, baš kao što ranije učiniše Neron i Napoleon, nacifašizam i komunizam. Neprijatelji su Božji uvijek gubili ratove i nestali, pa će tako i današnji. Pozivam te velevlasti da se malo priberu i predlažem da pročitaju u Bibliji Psalam 2 – za njih je napisan:

Opametite se sada, vi kraljevi

Urazumite se, sudci zemaljski.

Služite Gospodu sa strahom

s trepetom se pokorite njemu,

da se ne razgnjevi te ne propadnete na putu,

kad uskoro plane srdžba njegova.

Sada smijemo nešto kazati o tzv. Haaškom sudu, koji je ustanovljen zato da bi uklonio sve ono što smeta iznesenom programu. Sud nije ustanovljen zato da bi kaznio zločine učinjene u agresivnom pohodu. Ako se u pojedinim slučajevima zato zanima, onda je to posve usputno sudovanje. Taj se sud, međutim, veoma zanima za one malobrojne zločine, koji su se dogodili kao popratna pojava u samoobrani, želeći time dokazati da je cjelokupna hrvatska obrana zločinačka. Drugim riječima, za haški sud zakonita i nužna obrana nije dopuštena – ona je kazneno djelo! Međutim, dugogodišnji pravnik, sudac Ustavnog suda RH i predsjednik Komisije za ratne zločine dr. Milan Vuković dokazuje da obrana nije ratni zločin.[3]

Obrana je bila, dakle, nedopustiva, jer je trebalo uništiti hrvatski narod i njegova materijalna dobra. Stoga se na sud pozivaju časni branitelji, generali Hrvatske vojske. Te optužbe idu s višega na niže. Doći će na red i kuhar gen. Bobetka iz zadarskog hotela «Kolovare». Bit će predan sudu i najobičniji građanin koji se radovao što je obrana uspjela!

Na tzv. Haaškom sudu još se uvijek zabavljaju s tzv. topničkim dnevnicima, koji ne postoje, ali taj Sud kaže da oni postoje, pa prema tome moraju postojati. Baš je tako bilo u komunizmu – ako je nešto u komunističkom Komitetu bilo zapisano, to je moralo «postojati». I na temelju tog zapisa pisale su se optužnice i donosile presude – u ime naroda.

Naša se Vlada suobličuje haaškom tužiteljstvu i priznaje i nepostojeće projektile, kako kaže stožerni brigadir Ante Kotromanović (Slob. Dalm. 17. III. 2009.). Na hrvatske se sudove pozivaju u najnovije vrijeme hrvatski časnici, jer nedostajanje topničkih dnevnika Vlada nadoknađuje presudama – presude bez optužnica (15. X. 2009. i 18. X. 2009.). I tako Vlada zabavlja sebe i narod s nepostojećim dnevnicima – jer tako naređuje Haaški sud![4]

Gospodo, potražite najprije topničke dnevnike o granatiranju Kijeva (Knin), Škabrnje, Vukovara, Gospića itd., koji su sravnjeni sa zemljom. Potražite u svojim arhivima dnevnike o bombardiranju Zadra u Drugome svjetskom ratu, koji je također sravnjen sa zemljom, pa tek onda dođite kod nas i tražite nepostojeće topničke dnevnike o granatiranju Knina u osloboditeljskom pohodu Hrvatske vojske. Dotle ćemo se mi potruditi pronaći jelovnike Hrvatske vojske iz dana «Oluje» - možda bi vam oni mogli nešto koristiti. Knin je dočekao oslobođenje sa samo jednim poginulim. Potražite izvještaje o uništenju katoličke crkve u Kninu i zapišite da je nakon tih «silnih» bombardiranja pravoslavna crkva ostala čitava, a nju je nakon oslobođenja čuvao hrvatski vojnik s puškom na ramenu od potencijalnih štetočina. Da tzv. haaški sudci imaju imalo poštenja, smjesta bi umrli od stida čitajući riječi Tina Kolumbića (Uz 18. obljetnicu stradanja: Hvala svima koji su branili Vukovar), koje govore o licemjerju haaških sudaca, jer se bave jednim poginulim civilom u Kninu zbog «prekomjernog» granatiranja, dok se ne bave s nestalim Vukovarom u agresiji, gradom na koji je palo preko 800.000 granata.[5]

Premda je praktički haaški proces protiv gen. Gotovine završen (barem dio tužiteljstva), oni još i dalje traže dokaze, kako bi general ipak bio osuđen. Dakle, podigli su optužnicu bez dokaza, nezabilježen postupak u dosadašnjoj sudskoj teoriji i praksi.

Smijemo kazati da haaški tužitelji ipak znaju, da je priča o tzv. topničkim dnevnicima pravna glupost, jer ih činjenično stanje isključuje. Ako je nakon oslobođenja Knin bio čitav, ako nije prekomjerno granatiran, onda pitanje topničkih dnevnika pada samo po sebi. Nu, Haagu je sve to potrebno, kako bi se sudski postupak što više produžio, čime hrvatsku javnost drže neprestano u napetosti i mijenjaju polako, ali sustavno, njezinu predodžbu o hrvatskoj državi. Ujedno je to kazna za Hrvate koji su željeli svoju državu, koji su se branili u agresiji, a nisu smjeli, koji su pobijedili agresora, a nisu smjeli. Vrijeme ne igra nikakvu ulogu za neprijatelje Hrvatske – Zeit spielt keine Rolle, reče mi 1995. godine pametan čovjek.

Oni koji su na svoju nesreću živjeli pola stoljeća u komunizmu, posebno su pogođeni današnjim stanjem. Tada su gledali kroz željezni zastor na tzv. Zapad i u njega polagali kakvu – takvu nadu. Pogrješno je to bilo! Globalistički je zapad učvrstio svoje prijateljstvo s prividno nestalim komunizmom, pa danas i jedan i drugi zajedno hitrim koracima obnavljaju nestali kolonijalizam.

Na sreću je svijet uočio tu igru. Diljem svijeta javljaju se protuglobalistički pokreti, koji će svakog dana postati žešći. Najprije treba spomenuti ponosno držanje Irske i Poljske, koje su potpisale tzv. lisabonski ugovor, ali uz neke uvjete, kako bi zaštitile svoj narod i svoju državu. Njih slijedi češki predsjednik Vaclav Klaus, koji ne želi da dođe do derogiranja Beneških dekreta iz 1945. godine, kojima je sudetskim Nijemcima oduzeta imovina, te su bili protjerani iz Češke (10. X. i 15. X. 2009.). Klaus naime želi da se Češka izuzme od primjene povelje o ljudskim pravima, jer je lisabonski sporazum u sukobu s češkim Ustavom. Drugim riječima, češki predsjednik ne želi potpisati štetan ugovor za svoj narod. Bez obzira što mislimo ili što smo mislili o Beneševim dekretima iz 1945., činjenica jest da se međunarodna zajednica slagala s tim dekretima, da ih je poticala i sama provodila diljem Europe, u kojoj je bilo njemačke manjine. Ne zaboravimo da je od 1945. do 1947. protjerano oko 11 milijuna Nijemaca iz Čehoslovačke, Poljske, Jugoslavije, Madžarske, SSSR-a (Hrv. enc. Zagreb, 2005., 7, 811, s. v. Njemačka). A danas te iste države, koje imaju glavnu riječ u Europskoj Uniji, traže, da se Češka odrekne tih svojih odluka! Sigurno ne iz ljubavi prema njemačkom narodu, nego iz demagoških razloga.

Ladislav Lakl, tajnik češkog predsjednika Klausa, piše da lisabonski dogovor potkopava češki suverenitet. On kaže da se iz Bruxellesa naređuje kakav mora biti rezultat glasovanja u parlamentu. On misli da će s tim dogovorom biti moguće odnositi komad po komad češku državnost, suverenitet, ustavnost. (Marulić, 2008., 4, 737-738).

Češkom se gledištu pridružuje i Slovačka. I ona će zatražiti iznimku za sebe (Sl. D., 19. X. 2009.), nadajmo se, da će i druge države imati hrabrosti poći tim časnim putem Irske, Poljske i Češke! Ako su novinske vijesti točne, češki je predsjednik ipak potpisao tzv. lisabonski ugovor uz izjavu, da je Češka «prestala biti suverena država» (5. XI. 2009.). Nu, neka se neprijatelji suvereniteta pojedinih država ne raduju, jer će se uskoro roditi novi Klausi … ili – već su se rodili. Današnja tzv. Europska unija i tzv. lisabonski ugovor izdali su načela koja postaviše časni ljudi, oci europskog zajedništva – Schuman, Adenauer, De Gaulle i De Gasperi. Ti su oci željeli zajednicu ravnopravnih naroda, a nipošto široko polje izrabljivačke trgovine, gospodarsko podčinjavanje malih naroda, promicanje monopolističkog mehanizma imperijalističkog stroja. Ti europski oci sigurno nisu željeli progon kršćanskih vrijednosti europskih naroda, niti promicanje protuprirodnog ljudskog ponašanja.

Zlo ne može pobijediti. Kao što je šaptom nestao boljševizam (na žalost prividno), tako će povijest odnijeti u nepovrat najnoviju zabludu – globalistički neokapitalizam. Dobro kaže spomenuti Rumiz: …cosa offre l' Europa ai popoli nel momento in cui chiede a essi di rinunciare a confini, istituzioni, storia e cultura? (178) (Što nudi Europa narodima, dok od njih traži da se odreknu granica, ustanova, povijesti i kulture?).

Nekad je narod govorio na ovim našim prostorima – i drumovi će se zaželjeti Turaka, ali Turaka više biti ne će. U usporedbi s današnjim podivljalim kapitalizmom, komunizam osamdesetih godina bio je mnogo bolji … ali nas ta činjenica i ta istina ne smije navoditi na tvrdnju: ljudi će se zaželjeti komunizma …

Marko Marulić sastavio je molitvu Suprotiva Turkom. Da je danas živ, naš bi pjesnik napisao molitvu suprotiva imperijalizmu XX./XXI. stoljeća. Ona bi vjerojatno ovako glasila: od kuge, glada i rata, od boljševičko-kapitalističkog globalizma, od haaške ustanove, zadužene za pisanje lažne hrvatske povijesti, oslobodi nas, Gospodine.

Za nekoliko dana obilježit ćemo desetu obljetnicu smrti dr. Franje Tuđmana. Smijemo pretpostaviti, da će se taj dan službeno spomenuti skromno i stidljivo. Nepoznate/poznate velevlasti jamačno su se pravovremeno pobrinule da se njihova želja proslijedi na pravo mjesto. Međutim, ni taj najnoviji bojkot ne će umanjiti veličanstveno djelo prvoga hrvatskog predsjednika, osnivatelja moderne hrvatske države i vrhovnog zapovjednika osloboditeljskog pothvata Oluja, koja prema riječima dr. Nedjeljka Mihanovića «ostaje na grafikonu novije hrvatske povijesti kao veličanstvena epopeja pobjede».[6] Nikakve nepravedne sudske odluke ne će zasjeniti junaštvo i profesionalni moral naših živih i mrtvih branitelja u obrambeno – osloboditeljskom pothvatu. Unatoč svemu – Hrvatska jest!

[1]Kada spominjemo Drugi svjetski rat, ne smijemo zaboraviti da ga je započeo fašistički naci-komunizam, a ne samo Njemačka. Naime, i ove se godine 1. rujna svijet sjetio početka Drugoga svjetskoga rata napadom Njemačke na Poljsku. Nu, na Poljsku nije navalila samo Njemačka, nego i Sovjetski Savez! Još točnije će biti, ako kažemo, da je Drugi svjetski rat počeo 3. listopada 1935. godine napadom fašističke Italije na Abesiniju. Na Nürnberškom sudu za zločine su odgovarali samo nacisti, a nije bilo suđeno ni jednom fašistu. Čak je general Mario Roatta (nama dobro poznat po zlu) bio u Italiji oslobođen optužbe (Dizionario enc. Italiano, Roma, Treccani, 1970, X). Dakle, fašizam je naredbom velesila uglavnom pomilovan, što nam dokazuje i najnovija knjiga iz pera talijanskog povjesničara (Carlo Spartaco Capogreco, Mussolinijevi logori, Zagreb, Golden marketing-Tehnička knjiga, 2006., str. 22). Zašto takav postupak? Ne treba odbaciti posljednju vijest engleskoga dnevnika Guardiana, da je Mussolini počeo svoju političku karijeru uz pomoć engleske tajne službe (15. X. 2009.). Ako je to tako, onda nam se odgovor nameće sam od sebe. Shvatljivo nam je također, da je Berlusconi smio izjaviti da Mussolini nije nikoga ubio, nego da je samo slao ljude na odmor! Međunarodna «pravedna» zajednica nije zbog toga nametnula Italiji nikakve sankcije. A što bi se dogodilo Hrvatskoj, ako bi se neki hrvatski ministar usudio izjaviti: Pavelić nije ubio nikoga, nego je samo slao na odmor nepoćudne ljude? Mi stari dobro pamtimo talijansko-fašističku pjesmicu iz vremena okupacije Abesinije:

Faccetta nera, bell' Abissina …

Quando saremo vicine a te,

Noi ti daremo un altro duce, un altro re!

I dali su joj cara – talijanski je kralj postao etiopski car! Sva su ta nedjela izbrisana naredbom velevlasti!

[2]Italija želi raspela (Vjesnik, 14. i 15. XI. 2009., str. 11)

[3]Milan Vuković, Obrana nije zločin, Koprivnica, Alineja, 2009., 110-112

[4]Cfr. U zadarskoj Policiji po nalogu Haaga pokušava se ući u trag dokumentima. Branitelji na ispitivanju o topničkim dnevnicima (Slobodna Dalmacija, 28. X. 2009., str. 11); Hrvatski pristup EU-u opet u rukama Haaga (Slobodna Dalmacija, 28. V. 2009., str. 8); Davor Domazet Lošo, «Topničke dnevnike» izmislila je britanska politika da se na bilo koji način osudi Hrvatska u Haagu (Hrvatski list, 5. XI. 2009., br. 267, str. 23-24).

[5]Hrvatsko slovo, 13. XI. 2009., str. 29.

[6]Deseta obljetnica «Oluje» (1995.-2005.), Zbornik radova sa znanstvenog skupa 10. obljetnice «Oluje», 4. kolovoza 2005. Knin, Grad Knin, 2008., str. 445-446.

 

dr. Pavao Galić

Pet, 7-02-2025, 18:59:01

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2025 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.