Izlaganje Luje Medvidovića s osmog stručnog skupa HKV-a o Haaškome sudu

 

Kletva - Imali pa nemali - novi balvan na putu do vjekovite i sretne Hrvatske

I.

Lujo MedvidovićNe slažem se s onima koji govore da je ovo posljednji tematski susret ovog foruma Hrvatskog kulturnog vijeća. Prije bih rekao da je sve učinjeno i postignuto samo blagi dokaz našega postojanja, pokazatelj naše sposobnosti i dobar putokaz našega rada. Naime, osjećam kako se na našem putu do vjekovite i sretne Hrvatske, koja je do sada prešla preko mnogih balvana i rupčaga, kojih nije pošteđen nijedan put ma kako utrt bio, nadvija opasna prijetnja: imati pa nemati. Bojim se takve prijetnje koja dolazi, kao mnogo puta do sada, više iznutra, iz Hrvatske nego iz našega okruženja. Problem su stvorili razni nemoralni brzoteče bez vjere i mjere, a za izlaz nam treba pamet vjerodostojnih dugoprugaša koji sanjaju tisućugodišnji san.

Godinu 1989. koja je poznata kao godina rušenja Berlinskog zida, Hrvatska će pamtiti po barikadama na svim prometnim pravcima, koji su povezivali Hrvatsku samu sa sobom i sa svijetom. Te godine 28. lipnja, Milošević je objavio rat za Veliku Srbiju, svim sredstvima „institucionalno i izvaninstitucionalno“, kako bi se ostvario suludi „neobjavljeni“ projekt Srpske Akademije koji je našao načina da dođe u svaku ustanovu i kuću.

Te godine zatvoren je kriminalni okvir agresivnoga rata protiv Hrvatske, koji je formalno započeo 17. kolovoza 1990. objavom preko Radio Knina i završen Sporazumom o miru Hrvatske i Miloševićeve Jugoslavije 23. kolovoza 1996. godine. Identificirano je kriminalno djelo, imenovan je krivac i podignuta optužba: te godine, 21. studenoga, zadarski odvjetnik Petar Šale podnosi utemeljenu kaznenu prijavu protiv Miloševića „zbog poticanja na agresivni rat“, koja nikada nije procesuirana. Zbog toga kašnjenja pravde, razbuktao se strašni rat za čije gašenje nije bilo dovoljno ni more krvi, a mogao se, da je na početku događanja bilo morala, pameti, interesa i volje, ugasiti kablićem hladne vode.

Taj propust je još jedna ogromna povijesna pogreška OUN i velikih sila.

To je i naša pogreška jer nismo pravovremeno alarmirali savjesti svijeta, i nije jedina.

Posljedica je da Miloševićeva Jugoslavija kao agresor nije imenovana agresorom, da žrtvi – Hrvatskoj – nije priznat status žrtve, što je samo po sebi užasna spoznaja. Otišlo se i korak dalje, poduzete su mnoge „institucionalne i izvaninstitucionalne“ mjere da se Hrvatska proglasi agresorom u vlastitoj zemlji protiv svoga naroda, pa čak i na dijelovima teritorija koji nikada nisu bili ni privremeno okupirani, u vremenu kad nisu vođene nikakve borbe, - sve uz burne i odurne diskvalifikacije koje su značile i znače ignoriranje činjenica, poznatih i priznatih pravila i načela.

Primjer za to je općepoznato suđenje generalu Anti Gotovini u Haagu.

Takvim postupcima ugrožava se reputacijska moć važnih institucija, te dovodi u pitanje sudbina jakih hrvatskih ali i međunarodno priznatih simbola.

II.

U knjizi Propovjednika zapisana je prolaznost i izmjenjivost: vrijeme rađanja i umiranja, vrijeme sađenja i čupanja posađenog, vrijeme rušenja i građenja, vrijeme plača i smijeha, vrijeme vrline i grijeha, vrijeme tugovanja i radosti, vrijeme bacanja i sabiranja, vrijeme traženja i gubljenja, vrijeme šutnje i govorenja. Sva su ova vremena predvidiva i prolazna. Samo je jedno vrijeme stalnije od svih promjena - vrijeme ludosti kojem mi tako olako dopuštamo da utječe na naše živote.

Ludost je na hrvatsku zemlju posađena u vrijeme rimskih osvajačkih ratova, protiv žitelja Delminiuma, Daorsona i drugih megalitski utvrđenih gradova u Iliriku, koji je imao svoje kraljevstvo u vrijeme kad su Romul i Rem dojili vučicu.

Njihov je grijeh bio što su voljeli i branili svoj način života i svoju zemlju.

Rimljani - poznati mirotvorci - činili su sve da ih raspamete strašnom rasističkom stigmom: „hic sunt leones“ u značenju: 'Tamo su lavovi, tamo je divljina, tamo su barbari'.

Nosili su ju Histri koji su branili Nezakcij, sve dok nisu pomrli od žeđi, nakon što su rimski osvajači skrenuli tok rijeke koja je braniteljima donosila vodu za piće.

Nosili su ju Delmati i drugi Iliri koju su 154 godine, do 155 god. prije Krista, branili Delminium, sve dok padom tvrđave nije pao grad, padom grada pala je država, padom države vladar je izgubio vlast, a narod ime. Nastavila ju je nositi natyo Croatica koja je nekoliko stoljeća kasnije ostvarena na plećima natyo Ilirica.

Sada znamo da su ju nosili Hrvati kroz sveukupnu povijest u mnogim bitkma kroz tisućljeća, na svim našim Termopilima, kao Antimurale cristianitatis, na Krbavskom polju, u Sigetu, ali i u Vukovaru, kad od onih, koji su sebi postavili cilj da ih po zlu zapamte svi oni koje posjete - nitko nikada nije tražio nikakve - ni raketne, ni bombarderske, ni topovske dnevnike, kad je pokolj nekoliko stotina bolesnika – suprotiva svim poznatim i priznatim pravilima i načelima čovječnosti, izvršen pred očima pasivnih predstavnika nominalno najizvrsnijih institucija međunarodne zajednice.

III.

Naš narod uglavnom nije bio svjestan tog gadnog prišivka koji je lijepljen na njegova leđa. U svojoj janjećoj, ponekad i goveđoj, naivnosti i nedužnosti, nije znao ili nije smatrao potrebnim objasniti sebe. Mislio je da su stvari očigledne. Za svijet s druge strane zida, kojem smo mi bili predziđe, koji je uživao plodove naše borbe, i naša dostignuća, mislio da je drukčiji, da nas poštuje, da nam je zahvalan za naše žrtve, to prije što je taj svijet s obje ruke prihvaćao pa i svojatao sva naša dostignuća.

Ne propustimo se podsjetiti na sve što znamo, na što su nas u više navrata upozorili naš biskup Bogović i prof. Mihanović. Ne zaboravimo ni najnovije spoznaje da je i okrugli stol hrvatski proizvod, i da je najpoznatiji vitez svih vremena Lucius Artorius Castus – Kralj Artur - zapisan po hrabrosti i čestitosti, prema istraživanjima mnogih autoriteta – prije svih engleskog povjesničara Johna Matievsa, Ilir, tj. prahrvat, rođen i pokopan na teritoriju današnje Hrvatske, na teritoriju Poljičke Republike, u Podstrani.

IV.

Prošlo je gotovo dvije tisuće godina od pada Rimskoga carstva. Došlo je novo, moderno, vrijeme, vrijeme nove kulture, koju deklarativno obilježava, a to valja naglasiti upravo na ovom forumu Hrvatskog kulturnog vijeća – uvažavanje kulturne različitosti i poticajnog prožimanja kultura.

Ali, ne lezi vraže, dok mi tako mislimo, nedavno je u gradovima Trst, Kopar i Umag održan 8. književno-znanstveni skup „Forum Tomizza“ koji je započeo predstavljanjem zbornika „Forum Tomizza Trst 2005-2006“ predavanjem Mirana Košute „Itinerari Tomizziani“ u tršćanskom Novinarskom klubu.

Simpozij je 2007. godine u vremenu od 24. do 27. 05. 2007. održan pod krilaticom: „Hic sunt leones/ Očekujući barbare“. U pripremi tog Simpozija otvoren je književni natječaj na temu: „Hic sunt leones! ili Barbar na schengenskom graničnom prijelazu“ – sve u organizaciji tri subjekta:

- Gradska knjižnica – Umag – nominalno najbolja knjižnica u RH

- Primorske novice – Kopar (Slovenija) i

- Skupina 85 – Trst (Italija).

Prema natječaju, najbolji rad se nagrađuje simboličkim artefaktom Lapis Histriae te novčanom nagradom od 500,00 eura. Sretni dobitnici za 2007. bili su pisci Snježana Pejović i Bogislav Marković.

Spomenuta pojava zahtijeva sadržajniju analizu, koja je čini se do sada izostala. Iako izaziva nelagodu, spomenutu analizu valja pozdraviti i koristiti kao povod za traženje odgovora na prethodno pitanje: kako je rimska rasistička predrasuda preživjela više od 2.000 godina, kako se ostvaruje naša potreba za jakim simbolima, kakva je njihova reputacijska moć, koliko naše vlastite institucije sudjeluju u širenju straha od nas samih, gdje nestaju, na što se gube dokazi postojanja naše snage, naših vizija, misija i ciljeva?

V.

Na bojnom polju naše teme: Haaški sud – zajednički zločinački pothvat – što je to? – čini se da nismo dovoljno uspješni, iako su svi argumenti na našoj strani, a upućeni ljudi – svjedoci obrane generala Gotovine, iznose argumente koji nam idu na ruku:

- Američki pukovnik Geoffrey Corn: „Granatiranje ciljeva u Kninu bilo je u skladu s ratnim pravom (...) Odlazak civila nije protuzakonit, uobičajen je kao i efekt koji to izaziva na protivnika“.

- Srpski general Mile Mrkšić, na pitanje je li bilo miješanja vojske i civilnoga stanovništva, vojnih vozila s civilnim vozilima u bijegu, rekao je: „U tzv. Krajini nije postojala vojska odvojena od civila, već tzv. naoružan narod. (...) Mi nismo imali vojsku i narod. Imali smo naoružani narod. Naš je vojnik i seljak i proizvođač, šest je sati na položaju, pa je 12 sati kod kuće. Nismo mogli odvojiti vojsku, a da narod živi normalno, to je bilo izmiješano“.

Što nakon toga, u kontekstu optužbe za neselektivno granatiranje Knina znači podatak da je za vrijeme operacije Oluja 95. u Kninu poginuo jedan jedini civil – umirovljeni policajac, te da je oslobađanje Knina bilo uvjet bez koga nije bilo moguće vratiti slobodu hrvatskim putovima?

Nakon ovih izjava objektivan i istinoljubiv sud bi obustavio kazneni postupak protiv generala Gotovine, jer nema materijalnih dokaza, nema vjerodostojnih svjedoka, a optuženi uvjerljivo poriče nedjelo. Ali ne, postupak se nastavlja i, dalje vodi protiv nevinih ljudi. Do kada?

Postavlja se i pitanje: koliko Haaški sud zanimaju činjenice, zakoni i načela, a koliko priča? Nastavno, kakvu smo priču mi sami o sebi ispričali? Kakva je naša reputacijska vrijednost u očima stvarnih moćnika svijeta?

VI.

Kad se stvar pažljivije pogleda, i istinoljubivo opisuje, može se reći da se sami sebi ni svojim suvremenicima ne predstavljamo u dobrom svjetlu. Zašto?

Hrvatska je istinoljubiva i istinski pluralna zajednica. Mnoštvo je za to dokaza.

Neki su drevni: Hrvati su jedna složena etnička mješavina naroda: na početku Iliri – ljudi slobode, potomci Kadma – graditelja Tebe i Harmonije – kćeri Aresa i Afrodite - potom Kelti, Slaveni, kasnije Grci, Rimljani, Avari, Germani, Romani, Ugri, Turci… U Hrvatskoj nije rijetkost susresti ni čista engleska prezimena, primjerice, Tudor i Tomas. Kako bi takav narod, sastavljen od mnogih narodnosnih sastavnica, u bilo kome mogao gledati stranca. Hrvati su se kroz povijest služili s četiri pisma: glagoljicom, latinicom, bosančicom i ćirilicom.

Neki su nedavno objavljeni: Hrvati su u Europi kulturno najraznolikija nacija. Unesco nas je priznao kao zemlju s najviše zaštićenih kulturnih fenomena u Europi, četvrti smo na svijetu, Hrvatska je svjetski priznat izložbeni paviljon i inovativna radionica najplemenitijih posebnosti. Kad se znaju činjenice, tko ima srca loše stvari izmišljati i Hrvatima pripisivati isključivost?

Zašto se tako nešto ipak događa?

Odgonetka je u rasističkom prišivku Hic sunt leones, u stigmi koja traje više od 2000 godina, koja nikada nije izbrisana, čega moramo biti svjesni. Možda i zato što su je naše vlastite institucije podržale, kao na primjeru Gradske knjižnice Umag, koja se svojim djelovanjem i djelom može prepoznati samo kao minorna ljuska na repu goleme ribe lažljivice i grabežljivice. Ona nam na neki način zatvara usta tako da nismo dovoljno glasni ni jasni. Naša istina slabije se čuje nego tuđinska laž.

Zato mislim da se na spomenuti slučaj s knjižnicom u Umagu treba gledati kao na glasnika loših vijesti, jer i njega, kao svakog glasnika, štiti maksima: „Ne nuntium necare!“ – budući da nas potiče na istraživanje neistraženih dubina naše podsvijesti i nesvijesti, s kojim se trebamo svjesno i savjesno suočiti, ako želimo biti i opstati. Ne smijemo kao narod propustiti izvršiti takvu analizu na koju nas se nutka.

Ne smijemo biti narod propuštenih prilika.

Moramo reagirati na negativne pojave radi općega dobra. Podsjećam da je prije deset godina grupa dobro obaviještenih i odgovornih muževa, podnijela dana 3. lipnja 1999. godine kaznenu prijavu protiv tadašnjeg guvernera Hrvatske narodne banke (Škreb) i tadašnjeg predsjednika Vlade Republike Hrvatske (Mateša) zbog kaznenog djela ugrožavanja državne neovisnosti (veleizdaje) iz članka 137 KZ, počinjenog radnjama uništavanja domaćih banaka, s posljedicom gubljenja monetarne vlasti, nastavno svake druge vlasti. Kaznena prijava je odbačena, a podnositeljima prijave nije bilo dopušteno voditi postupak. Tada je Hrvatskoj bilo previše 30-ak hrvatskih banaka, koje su, „prodane“ za 5% vrijednosti, a sada nam nije previše 50 stranih. Kaznena prijava je u integralnom tekstu objavljena 31. 7. 1999. u istom broju časopisa „Kapital“ Varaždin u kojem je objavljen još jedan značajan tekst: Nova tragedija hrvatskih dioničara: kako je država uzela vlasnicima Croatia banku, a oni su to saznali iz novina. Kaznena je prijava podnesena kao mjera zaštite od posljedica za koje smo već tada znali da će se dogoditi: uništenje vlastite proizvodnje i proizvodne orijentacije zemlje, radi otvaranja prostora poraznoj trgovačkoj orijentaciji, s posljedicom osiromašenja cjelokupnog naroda samo zato da bi nekolicina samoizabranih uživala u neobuzdanoj raskoši. Već tad je upozoreno da ćemo, prodamo li banke, doći u situaciju da prodamo nacionalno bogatstvo – sve do izvora pitke vode. U međuvremenu ćemo prodavati najveće nacionalne istine, vrijednosti, stupove naše povijesti, uključujući hrvatske generale, što će biti početak procesa samouništenja..

U međuvremenu, iako nasljednici genijalnog Andrije Štampara, izgubili smo bitku za kvalitetno zdravstvo. Iako nasljednici Ruđera Boškovića, destruirali smo vlastito školstvo, uvođenjem tzv. Bolonjskog procesa sveli smo studiranje na tečaj tipa više škole, sveučilište je postalo zaglupilište. Sudstvo je umjesto priželjkivane ustanove moći zakona postalo vježbalište zakona moći. Sada svjedočimo neuspjeh svih što smo kao moralna bića dopustili da se sve to dogodi, za što smo unaprijed znali da će se dogoditi.

VII.

Kola čekaju. Vrijeme ne čeka. A stigme? To su ljudi. Moramo se glasno pozabaviti pitanjem svoje reputacijske moći, svog brenda, svog identifikacijskog koda i ključa - kao pojedinci, kao zajednica ljudi okupljena u HKV, kao narod i kao država. Takav pristup je uvjet opstanka malog naroda. Zaista, moramo naći snage i prijeći preko bezdana ludosti na putu prema mudrosti reputacijske moći koja nam nedostaje.

Zato predlažem da prije svega okupimo glave i postavimo tisućgodišnju projekciju našega razvoja. Potražimo u sebi mudrost najmanjega iz sustava vodoprivrede, koji zna za pojavu tisućugodišnjeg vodostaja i odgovarajuće mjere preventivne zaštite, na kog se mogu ugledati mnogi odličnici. Potom, naoružani znanjem kako se projektiraju i grade tisućljetne vodoutvrde, zahtijevajmo da se naša ekonomija napokon spoji s našim živim životom, da se naša politika poveže sa moralnim žiljem korijenja zajedničke dobrobiti, da se naša znanost približi objektivnosti, potpunosti i sistematičnosti i tako obnovi uvid u esencijalnu cjelovitost stvari koji je svima potreban, do pobjede nad krizom koja je tako opasna i prijeti nam uništenjem. Ljaga na jakim simbolima, u koje spadaju prije svega branitelji, ljaga je na svemu po čemu jesmo, po čemu smo bili i što želimo biti.

Kako taj cilj ostvariti?

Lapidarno rečeno, nema uspješne tvrtke bez odanosti timu, nema uspješne zemlje bez domoljublja. Pobliže odgovore možemo pronaći uz pomoć svjetla pjesničke mudrosti: Kad ne vidiš više život ispred sebe, osvrni se, znat ćeš kako ići dalje!

Time mislimo na Memorijalni centar stradanja hrvatskog naroda za slobodu i samostalnost – kao čvrsto vrijednosno uporište, tvorni kraj rata i svima tako potreban smjerokaz - jaki znak konkretne pobjede etičke filozofije – čvrsto moralno i intelektualno uporište - potrebno da se uvijek imamo na što s povjerenjem osvrnuti i u svakom trenutku s pouzdanjem znati kako ići dalje. Očekivana pobjeda istine o Domovinskom ratu za koju se naši generali bore u Haagu – presuda o nedužnosti naših branitelja koji su strastveno branili slobodu naših putova - bit će visoko uzdignuta zastava na krovu toga centra.

Prilog

Dopustite da još jednom progovorim o zborniku u kojemu su objavljena izlaganja s našega proljetnog skupa.

Sedmi zbornik Hrvatskog kulturnog vijeća „ Haaški sud – zajednički zločinački pothvat – što je to?“ - nastavak je našeg govora po pozivu časti, o čvorovima koje su mnogi prešutjeli, koje sveprisutni mediji nisu zapazili. Mladi ljudi kao da nisu zainteresirani za temu, iako će način na koji će se ti čvorovi razvezati, biti vrlo bitni i za njihovu sudbinu, za sudbinu našega naroda i države u vremenu dužem od sljedećih tisuću godina. Radi se naime o tome hoće li se naši generali, posebno general Ante Gotovina, vratiti iz Haaga s oslobađajućom ili osuđujućom presudom za tzv. zajednički zločinački pothvat, hoće li se pamtiti istina obrane (da je hrvatski narod časno branio i obranio svoju slobodu) ili „istina“ javne optužbe (da je hrvatska sloboda zasnovana na zločinu), koja unaprijed prijeti kaznom kao mačem s dvije oštrice: jednom koja siječe „krivca“ a drugom društvo kojem „krivac“ pripada, koja pogađa ne samo onoga tko je u formalnom smislu presuđen, već njegovu starost, život njegove žene, njihove djece, rođaka, prijatelja, još nerođenih potomaka, naroda i države.

Prethodnih šest zbornika sadrži studijsko gradivo od 60 stručno-znanstvenih radova u kojima se raščlanjuje kvalifikacija „Zajednički zločinački pothvat“, utvrđuje da je ta kvalifikacija oblik političkog i pravnog nasilja nad Hrvatskom, i da predstavlja nastavak agresije na Hrvatsku, budi potrebu cjelovitog sagledavanja puta uspostave samostalne hrvatske države, ali i kulture izvrsnosti – postojanosti i neporočnosti kao obrane od svih optužbi protiv Hrvatske, da je optužba za zajednički zločinački pothvat u dubokoj crnoj sjeni nezakonitosti međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, te da procesuiranje hrvatske povijesti, uz druge popratne mjere, ima za cilj da se Hrvatima ogadi sloboda.

Sedmi zbornik, u deset novih autorskih prinosa, pokazuje nastavak našeg postojanog pozitivnog odnosa prema misli velikog englesko-irskog rodoljuba i mislioca Edmunda Burkea, na koju nas je na prvom savjetovanju upozorio engleski povjesničar dr. Robin Harris: „sve što je potrebno da zlo nadvlada jest da dobri ljudi ništa ne učine“ – u ovom slučaju ako ne poduzmu sve da se potpuno otkloni optužnica protiv vojno-redarstvene akcije „Oluja 1995.“

Sedmi zbornik donosi novo upozorenje Milana Vukovića kako nečista politika želi proglasiti Hrvatsku krivom za propast bivše Jugoslavije, time što domaćine u Domovini, koji su se goloruki branili, pokušava izjednačiti s nepoželjnim gostima koji su sebi postavili zadatak da ih po zlu zapamte narodi koje posjete, te jedinoj nam i nedužnoj Hrvatskoj oduzeti status žrtve osvajačkog rata. Ivana Haberle opisuje svoje iskustvo iz vremena kad je trebalo braniti Domovinu od neprijatelja koji je razarao, palio i rušio hrvatske gradove i sela, naše crkve, naša groblja i križeve – kolijevke naših predaka i temelje našeg postojanja. Mate Kovačević donosi upozorenje kako rad Haaškog suda ne pogađa samo navodne počinitelje ratnih zločina već je usmjeren i na samonikle političare koji su tijekom devedesetih godina uspjeli izboriti politički prostor za međunarodnu afirmaciju Hrvatskog naroda. Josip Jović upozorava na instrumentaliziranje haaških optužbi, metodom podmetanja, s ciljem zaustavljanja Hrvatske u procesima gospodarskog rasta te europskih integracija.

Pavao Galić opisuje osloboditeljski pothvat „Oluja“ kao stratešku zamisao i djelo dr. Franje Tuđmana. Mile Prpa upozorava kako Haaški sud u srazu predrasuda i činjenica bira predrasude. Drago Duvnjak upozorava na glasnu šutnju hrvatske javnosti koja kao da unaprijed prihvaća nemoć u obrani svojih generala i svoje časti. Hrvoje Kačić u opširnoj i argumentiranoj analizi dokazuje apsurdnost objede hrvatske vojske, policije i politike za zločinački pothvat, budući je hrvatska vojno - redarstvena operacija „Oluja“ u odnosu na stanovništvo Bihaća i cijele cazinske krajine izvršila obveze koje je prethodno preuzelo Vijeće Sigurnosti UN-a. Zaključuje da Haaški tribunal ne izvršava obveze radi kojih je osnovan.

Nedjeljko Mihanović daje sjajan odgovor na retoričko pitanje Miroslava Krleže postavljeno 1952. koje glasi: „Što možemo kazati u svoju obranu pred zapadnom Europom, koja nas poriče od početka? Sam fakat da smo se pojavili u ovom prostoru i da nismo nestali, jedan je od dokaza za našu krivnju!“ U razmatranju navodi da su se zapadnoeuropski principi u sebi slomili, te da u obrani svojih prava stojimo kao prosjak pred crkvenim vratima. U zaključku navodi da stanovišta glavne tužiteljice Carle del Ponte opisana u njezinoj memoarskoj knjizi, nemaju nikakvog smisla: ni kao povijest zbivanja ni kao pravna ekspertiza, već znače pokušaj oživljavanja mračnih strana komunističkih političkih procesa, koje smo doživljavali u vrijeme velikoga jugokomunističkoga terora.

Marko Barišić, donosi prikaz jednog snažnog iskustva sa suđenja u Haagu, kad je uzorita američka sutkinja Patricia Wald – suočena s iskonstruiranim dokazima napravljenim u laboratorijima obavještajnih službi – oslobađajući neke od optuženih jednostavno i kratko kazala: „Pravda zahtijeva izokretanje prvostupanjske presude“. Nadamo se da će se na istom sudu naći još sudaca koji ne će popustiti pod pritiscima, koji će presuditi kako je „Oluja“ bila ono što jest: briljantna vojna operacija u kojoj je za kratko vrijeme i na vojnički besprijekoran način poražen okupator.

Koristim prigodu ispraviti pogrješku koja je nastala u mom prinosu pod naslovom „Odgovorna sloboda – put obrane od optužaba protiv Hrvatske za zajednički zločinački pothvat“. Na str. 42 i 43 zbornika, na dva mjesta govorim o anatocizmu i financijskom inženjeringu, kao pravim uzrocima financijskim interesima pokrenutog agresivnoga rata protiv Hrvatske, a koji su legalizirani zakonom Savezne skupštine bivše SFRJ od 6. X. 1989., (a ne 10. VI. kako je u tekstu pogrešno napisano). Ovdje bih s tim u svezi dodao sljedeće: anatocizam i financijski inženjering ustanovljeni su u interesu neimenovanih svjetskih financijskih i političkih asocijacija, kojima je rat trebao kao velika dimna zavjesa njihovih namjera i velika praonica novca, pa je zato logično da je Slobodan Milošević kao bankar povezan sa spomenutim asocijacijama, bio glavni poslovođa rata.

Blago svjetlo na podmuklost i strahovitu ozbiljnost tog utjecaja baca jedan od neznatnijih primjera iz sudske prakse. Na kraju jednog radnog spora, presudom Općinskog suda u Zagrebu od 6. studenoga 1997. „Tuženik je dužan platiti Tužitelju iznos od 3.495, DEM, u protuvrijednosti u kunama na dan isplate, sa zakonskim zateznim kamatama od dospjelosti do isplate, kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.251,30 kn, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe“. Obveza se odnosi na mjesečna potraživanja od siječnja 1992. do rujna 1993. Presuda je postala pravomoćna i ovršna. Stranke su priznale presudu time što je tuženik platio a tužitelj primio presuđeni iznos sudskih troškova. Ovršni postupak je pokrenut i još se vodi radi naplate glavnice. Ovršni prijedlog je podnesen 29. 05. 1998. Rješenje o ovrsi je postalo pravomoćno 21. 12. 1998. i dostavljeno Zavodu za platni promet radi provedbe – naplate glavnice od 3.495,- DEM. Rješenje do danas nije provedeno jer sudionicima postupka (strankama, sudu, ZAP-u) nije jasna izreka pravomoćne presude, nije način obračuna kamate, a nije ni iznos koji treba platiti, kad se glavnici od 3.495,- DEM pribroje zakonske zatezne kamate. Učinjeni su različiti obračuni duga sa stanjem na dan 22. 12. 2003. i to:

- po izračunu neutjecajnog sudskog službenika dug je 14.537,55 kn;

- po izračunu stalnog sudskog vještaka dug je 3.987.922,45 kn;

- po izračunu drugog sudskog vještaka dug je 4.288.852,75 kn;

- po obračunu poslovne banke dug iznosi 12.884.841,05 kn.

Usporedimo li prikazane iznose, vidimo dokle u sustavu u kojem vlada anatocizam, može dovesti put od glavnice do napuhanog obračuna kamata. Konačni iznosi razlikuju se za blizu tisuću puta. Svaki iznos od minimuma do maksimuma može se opravdati istom tehnologijom kojom se je do njega došlo. Zamislimo li taj raspon kao krake golemih nožica, upitajmo se što sve takve nožice mogu obuhvatiti i poravnati: pravdu i nepravdu, pravo i nepravo, moral i nemoral, rast i propast, život i smrt. U mjeri u kojoj razumijemo supstancu konkretnog slučaja, možemo razumjeti da je lihvarenje središte sviju zala, te da su sva ostala zla – korupcija i slične pojave, samo usputna nacionalna i globalna posljedica njezine aplikacije.

Zamislimo li djelovanje ovog modela u svijetu moćnijih institucija (banke, ministarstva i sl.) dolazimo do spoznaje kako je dana 6. X. 1989., u hrvatski pravni, gospodarski i politički sustav na velika vrata uvedeno opako sredstvo – anatocizam ili lihva, koji je gore od svake nepogode poharao Hrvatsku. Ustanovljen je u interesu neimenovanih svjetskih financijskih i političkih asocijacija, s ciljem povećanja njihove moći. Zato mi ovdje i sada ne možemo previdjeti činjenicu: kamate kao sredstvo lihvarskog djelovanja nanijele su hrvatskom gospodarstvu nemjerljivu štetu, dugoročno veću od štete koju su uzrokovale neprijateljske granate.

Ovo utvrđenje dobiva na snazi, uvjerljivosti i ozbiljnosti, kad se ima u vidu sudbina Hrvatskih banaka. Posao pretvorbe pod okolnostima anatocizma obavile su hrvatske banke. Nakon tih operacija, računa se da je njihova vlastita imovina tada vrijedila oko 80 milijardi kuna. Još su sanirane s najmanje 18 milijardi kn novcem hrvatskih građana. Nakon toga je ta vrijednost od oko 100 milijardi kuna, zajedno sa ukupnim potencijalom i štednim ulozima banaka prodana, ovisno o procjenama, za oko 5 - 10 milijardi kuna. Pokrenut je kazneni postupak protiv onih koji su tim radnjama „uzrokovali uništenje osnovnih nacionalnih resursa, zaustavljanje bilo kakvog razvoja i šanse za stvaranje nacionalnog proizvoda, utirali putove globalne hrvatske ovisnosti uz svekoliko nazadovanje RH na štetu brojnih građana, štediša i depozitara, a u korist svjetskih financijskih i političkih asocijacija“ te počinili kazneno djelo iz čl. 137 KZ. Kazneni postupak je pravomoćno obustavljen rješenjem Vrhovnog suda IV-KŽ-33/04-2, od 24. siječnja 2006. s obrazloženjem da je „konstitutivni element bića tog kaznenog djela dovođenje RH u položaj podređenosti ili ovisnosti o drugoj državi, a ne o svjetskim financijskim i političkim asocijacijama za što se osumnjičenici terete“. Ovo se daje kao obavijest o važnoj stvari iz naše povijesti, uz napomenu da ne znamo kojim su sve ograničenjima bili izloženi potpisnici takvih ugovora, pa ne možemo na slijepo izricati nikakve naknadne osude.

Međutim, imajući u vidu najave da će iduće 2010. Hrvatskoj dospjeti na naplatu vanjski dug od 13 milijardi eura – što je više od godišnjeg proračuna, a da je prije deset godina, posljednjeg dana vlasti predsjednika Tuđmana sveukupan vanjski dug iznosio oko 10 milijardi dolara, možemo sagledati razmjere naše krize i moć instrumenata kojima je ona proizvedena.

Smatram da je poniženje hrvatskog naroda i države pred sudom u Haagu sastavni dio istog scenarija. Moramo se svakoga dana prisjetiti na tri hrvatska povijesna da : – prvo da 1991. kad je sebi rekla da hoće biti država, drugo da 1995. kad je sebi rekla da hoće biti cjelovita u svojim povijesnim granicama, i treće da na koje se čeka – da hoće biti dostojanstvena i uspravna.

Zato je sada pravi trenutak da se podsjetimo na upozorenje našeg engleskog prijatelja i povjesničara dr. Robina Harrisa: „sve što je potrebno da zlo nadvlada jest da dobri ljudi ništa ne učine“ i, - učiniti sve što doprinosi ne ničijem zlu nego našemu dobru - tisućljetnoj nacionalnoj samobitnosti i državnoj opstojnosti hrvatskoga naroda i hrvatske države kao jedinstvene i nedjeljive demokratske i socijalne države.

 

mr. Lujo Medvidović

 

 

Uto, 17-09-2019, 15:24:39

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.