Izlaganje Miroslava Međimorca s osmog stručnog skupa HKV-a o Haaškome sudu

 

Miroslav MeđimorecCilj ove raščlambe je provjeriti osnovanost odluke hrvatskog državnog vodstva i predsjednika Tuđmana za pokretanje vojno-redarstvene akcije „Oluja“, koju je Tužiteljstvo Tribunala u Haagu, optužbama protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača, nazvalo „Zajedničkim zločinačkim pothvatom“ (dalje: ZZP), i kroz dostupne političke, vojne i diplomatske dokumente dokazati punu razložnost i zakonitost te odluke. Hrvatsko državno vodstvo odluku o pokretanju akcije je donijelo samostalno nakon temeljite procjene postupaka i nakana Međunarodne zajednice (UN-a, EZ-a, OESS-a), velikih sila (SAD, VB, RF,RF, BRD), njihovih političkih i vojnih akcija, posljedica agresije ostatka bivše SFRJ (Srbije i Crne Gore), ishoda diplomatskih i političkih pregovora te opasnosti „ciprizacije“ (zadržavanja „statusa quo“ okupacijom trećine Republike Hrvatske) na neodređeno vrijeme. Svrha raščlambe je dokazati kako je vojno-redarstvena akcija „Oluja“ bila jedino pravo rješenje, za oslobađanje okupiranih područja, za uspostavu mira i ustavno-pravnog poretka RH, donesena u pravi čas, uz puno poštivanje općevažećih humanitarnih i pravnih načela.

Raščlamba je podijeljena u dva dijela: događaji prije i poslije operacije Oluja. Za bolje razumijevanje, u uvodnom dijelu, sažeto su opisane opće političke, vojne i diplomatske aktivnost prije, za vrijeme odvijanja i neposredno nakon „Oluje“.

Uvod

Nakon provedenih referenduma na kojima su se građani republika Slovenije i Hrvatske opredijelili za neovisnost ona je u obje novostvorene države proglašena 25. lipnja 1991. Time je stvarno počeo rat u bivšoj Jugoslaviji i njen raspad. Prvu fazu karakterizirao je kratkotrajan rat u Sloveniji iz kojega se JNA, nakon pritiska MZ, povukla u RH i BiH, u dijelove naseljene pretežno srpskim stanovništvom. JNA je već ranije, uz privolu komunističke vlasti, oduzela naoružanje Teritorijalnoj obrani RH te je uz pomoć vojne tajne službe (KOS) počela naoružavati srpske pobunjeničke paravojne snage. Rezolucijom VS UN 713 nametnut je embargo na uvoz naoružanja svim republikama SFRJ, što je osiguralo potpunu vojnu nadmoć srpskim snagama u RH, a kasnije i u BiH. Nakon niza incidenta, osnivanjem autonomnih područja i širenjem pobune otpočeo je otvoreni rat pobunjenih Srba s legalnom hrvatskom vlasti. JNA se ispočetka postavljala kao nepristrani faktor smirivanja da bi se vrlo brzo stavila na stranu pobunjenika i zajedno s njima pokrenula, po već ranijem vojnom planu, otvoreni rat s ciljem rušenja zakonite hrvatske vlasti i okupacijom RH. Otpočela je otvorena agresija kojom je Beograd koordinirao i upravljao.

Hrvatska se isprva teško nosila s vojnom premoći agresora, otprilike četvrtina državnog područja bilo je okupirano, teško je stradalo civilno stanovništvo (Vukovar, Škabrnja) bilo je mnogo, poginulih, ranjenih i raseljenih civila, nanesene su ogromne materijalne štete. Iz okupiranih dijelova RH otjerana je u progonstvo velika većina nesrpskog stanovništva (oko 280 000), na etnički očišćenim područjima RH konsolidirala se srpska paradržava, tzv. Republika srpska krajina ( dalje: tzv. RSK), koja nije priznavala ustavno-pravni poredak RH i tražila je priključenje ostatku Jugoslavije.

Pri kraju 1991. hrvatsko redarstvo i vojska uspostavili su ravnotežu snaga koja je uz pritisak svjetske javnosti na Miloševića i JNA 3. siječnja 1992. dovela do „Sarajevskog primirja“. Dolaskom snaga UN „zacementirane“ su crte sukobljavanja i nastalo je stanje ni rata ni mira. Zapovjedništvo „United nation protection force“ (dalje : UNPROFOR), Zaštitnih snaga UN-a, smješteno je u Sarajevu, jer je UN procijenio da je tamo dobra sigurnosna situacija!? Komunikacija između sjevera i juga Hrvatske bila je onemogućena, skrb o velikom broju izbjeglica otežavao je ionako tešku gospodarsku situaciju, rat u susjednoj BiH se razbuktavao i iz te države dolazio je sve veći broj izbjeglica. RH je BiH pružala vojnu, humanitarnu i gospodarsku pomoć, što ju je godinama iscrpljivalo.

Osnovni mandat UNPROFOR-a u RH bio je određen „Peacekeeping planom“ (zvanim „Vanceov plan“). Misija UNPROFOR-a uspostavljena je Rezolucijom VS UN 743 od 21. veljače 1992., a zadaće su joj bile: osiguranje demilitarizacije, uspostava lokalne policije sukladno etničkoj strukturi stanovništva prije izbijanja sukoba, potpora povratku prognanika i zaštita stanovništva UNPA-zona od oružanih napada. Preuzimanje zaštitne funkcije UNPROFOR-a definirano je kao proces koji će se odvijati istovremeno s demilitarizacijom. Razmještaj snaga UN bio je predviđen unutar UNPA-područja, dok su u zoni razdvajanja bile predviđene samo nadzorne točke. Eventualno razmještanje snaga UNPROFOR-a između strana u sukobu predviđeno je u slučaju ozbiljnih napetosti između etničkih skupina isključivo unutar UNPA područja.

Rat u BiH 1992.-1994.

Tek što su se snage UNPROFOR-a razmjestile na UNPA-područjima u RH rat se premjestio u BiH na koju su JNA i srpske paravojne snage, uz pomoć srpskih dragovoljaca iz ostatka bivše Jugoslavije i tzv. RSK, izvršile otvorenu agresiju. „Zamrzavanjem“ bojišta u RH i konsolidacijom tzv. RSK prostor BiH se našao u okruženju srpskih snaga. Srbi, koji su raspolagali naoužanjem JNA i koristili situaciju nametnutu embargom, vrlo brzo su osvojili značajan dio područja BiH, pri čemu im pomažu postrojbe tzv. RSK (probijanje koridora u Bosankoj Posavini). Stožer UNPROFOR-a premješta se u Zagreb, a misija UN-a proširuje na BiH. Za razliku od RH snage UNPROFOR-a nisu bile razmještene između zaraćenih strana i u početku je njihov mandat bio osiguranje dopreme humanitarne pomoći. Najznačajnija dopuna kasnijeg, proširenog mandata, bila je zaštita „UN Safe Areas“(Zaštićenih područja) u skladu s Poglavljem VII Povelje UN koja je davala pravo na uporabu sile. Za razliku od bojišta u RH rat u BiH odvijao se stalno, iako donekle u izoliranom okružju. MZ nije bila u mogućnosti zaustaviti rat. Srpska osvajanja u BiH praćena su etničkim čišćenjem i uspješnom srpskom propagandom u svijetu koji je uvažavao takvo tumačenje rata i osvajanje. Posljedica protjerivanja Bošnjaka iz istočne Bosne bila je promjena demografske strukture u središnjoj Bosni, Hrvati i Bošnjaci sabijeni su na mali prostor i izbija hrvatsko-bošnjački sukob.

Rat u RH 1992.-1994.

Sarajevskim primirjem i dolaskom UNPROFOR-a činilo se da će početi miroljubivo rješavanje stanja u RH. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija (dalje: VS UN) donosilo je rezolucije koje su tome trebale pripomoći. Vlasti tzv. RSK, uz prikrivenu pomoć Beograda, protivile su se svim rezolcijama UN-a koje su mijenjale prvotni „Vanceov plan“ (čije odredbe također nisu u cijelosti poštivale) i dovodile u pitanje njihovu neovisnost od političko-pravog poretka RH. U nemogućnosti provedbe zadaća predviđenih mandatom UNPROFOR je svoje aktivnosti sveo na nadzor zona razdvajanja tzv. Vojske Republike srpske krajine ( dalje: tzv. V RSK) i Hrvatske vojske (dalje: HV). Hrvatska je čekala da UNPROFOR počne izvršavati svoje zadaće, ali je zbog odbijanja vlasti tzv. RSK i popuštanja MZ srpskim zahtjevima bila prisiljena poduzimati ograničene vojne akcije u cilju oslobađanja okupiranih područja koja nisu bila obuhvaćena UNPA zonama i mandatom UNPROFOR-a ( Pink/Ružičaste zone). Naknadnim rezolucijama VS UN izrijekom je potvrđeno da su okupirani dijelovi RH njeni zakoniti dijelovi, mandat UNPROFOR- a je proširen na „Pink/Ružičaste zone“ i tražena je reintegracija tih područja u sastav RH.

Washingtonski sporazum

Hrvatsko-bošnjačkim sukobom rat u BiH dobiva novu dimenziju, sad su i Hrvati okrivljeni za razbijanje BiH. Tek se potpisivanjem „Washingtonskog sporazuma“ 18. ožujka 1994. zaustavlja taj sukob i uspostavlja hrvatsko- bošnjačko savezništvo. Formirana je Federacija BiH (dalje: F BiH) i postavljeni temelji za konfederativni odnos RH i F BiH. Uz potporu SAD započelo je formiranje Združenog stožera Armije F BiH. Savezništvo Armije BiH(dalje: A BiH) i Hrvatskog vijeća obrane (dalje: HVO) bila je strateška prekretnica koja je odredila ishod rata. Srpske snage svjesne novog odnosa snaga koriste premoć u naoružanju i pojačavaju napade. Prve su im na udaru bile enklave pod zaštitom UN-a, najžešći napadi upereni su na Bihaćko Zaštićeno područje. Kako je „Zagrebački sporazum o prekidu vatre i razdvajanju snaga“(29. III 1994.) „zamrznuo“ bojišnicu u RH snage tzv. V RSK i tzv. V RS zajednički napadaju Bihać koji se našao u potpunom okruženju. Osvajanjem te enklave ostvarila bi se dva cilja: oslobodio značajan dio srpskih snaga i ostvario teritorijalni kontinuitet prostora pod srpskom kontrolom. Tijekom lipnja 1994. u Ženevi je predstavljen plan Kontaktne skupine o podjeli BiH između Federacije i srpskog entiteta u omjeru 51-49 %. Plan nije odražavao faktično stanje na terenu, jer su srpske snage držale blizu 70% ozemlja BiH.

Značaj Bihaća

Položaj Bihaća je oduvijek bio važan, kroz njega su napadači s istoka prodirali na zapad, dok je dolinom Une najlakši prodor na jug. Uz željezničku prugu dolinom Une od osobitog značenja bila je zrakoplovna baza JNA Željava. Zbog većinskog muslimanskog stanovništva početkom rata JNA nije uspjela osvojiti Bihać. Tzv. V RSK i tzv. V RS potpuno su okružile grad sa širim područjem koji je V korpus A BiH godinama uspješno branio. Presudnu logističku, vojnu i humanitarnu pomoć pružala je RH, jer su za njenu budućnost opstanak i obrana Bihaća bili od najveće važnosti. Srpsko osvajanje Bihaća omogućilo bi ujedinjenje tzv. RS i tzv. RSK sa SRJ u jedinstvenu zemljopisnu i političku cjelinu (Veliku Srbiju), prodor u smjeru Dalmacije, gubitak većeg dijela jadranske obale i dovođenje RH u smrtnu opasnost. Koncem 1994. Bihać je bio pred padom, srpske snage su bile na samom ulazu u grad. RH je razmatrala mogućnost deblokade Bihaća najkraćim putem, probojem koridora kroz UNPA-zonu, ali je pod pritiskom MZ potpisala s tzv. RSK „Sporazum o normalizaciji ekonomskih odnosa“. U cilju rasterećenja Bihaća hrvatske snage su operacijom „Zima-94“ pokrenule vojne akcije na Livanjskom polju.

Stanje u RH 1995.

Nakon „uspjeha“ sa „Sporazumom o normalizaciji ekonomskih odnosa“ MZ u kratkom roku izrađuje i predstavlja (30. siječnja 1995.) „Plan Z-4“ koji je predviđao široku autonomiju za tzv. RSK unutar RH. Političko vodstvo tzv. RSK plan je u potpunosti odbacilo dok je RH, nezadovoljna opstrukcijom političara tzv. RSK, najavila kako ne će dati suglasnost za daljnju nazočnost snaga UN. Plan RH je bio razdvajanje mandata UNPROFOR-a i uz podršku SAD-a RH-a je pristala na ostanak snaga UN s konkretnijim mandatom (UNCRO) kojim se reafirmirala reintegracija UNPA područja u RH i osiguravala kontrola granica između RH i BiH. Tzv. RSK je novi mandat u potpunosti odbacila, jer je njen cilj bila secesija, a ne reintegracija u RH. Tijekom travnja 1995. hrvatske snage u BiH nastavile su prodirati uzduž Dinarskog masiva (SKOK-1) pri čemu su ih s prostora RH (Cetina i Unište) napadale snage tzv. V RSK. Nakon daljnje opstrukcije vlasti tzv. RSK i njihovog odbijanje svake pomisli na integraciju u prostor RH početkom svibnja ( 1. i 2. svibnja) HV u operaciji „Bljesak“ oslobađa zapadnu Slavoniju ( Sektor Zapad). Vlasti tzv. RSK traže od UNCRO-a evakuaciju preostalog srpskog stanovništva, u sklopu operacije „Safe passage“ (Slobodan prolaz) evakuirano je u tzv. RS i tzv. RSK oko dvije tisuće osoba. Tijekom lipnja hrvatske snage stavljaju pod kontrolu cijeli prostor Livanjskog polja (SKOK-2).

Stanje u BiH

U svibnju 1995. dolazi do daljnjeg zaoštravanja stanja u BiH. UN od tzv. V RS ultimativno traži povlačenje topničkih oruđa s područja Sarajeva i njihovo skladištenje pod nadzor UN-a. Tzv. V RS odbija ultimatum i 25. svibnja NATO izvodi zračni udar po ciljevima tzv. V RS. Za odmazdu tzv. V RS projektilom gađa središte Tuzle pri čemu je ranjeno 123 civilne osobe i ubijeno 72. Dan kasnije ponavljaju se napadi NATO zrakoplovstva, a tzv. V RS počinje zarobljavati pripadnike UN-a, do 28. svibnja već je 350 pripadnika UN-a postalo srpskim taocima.

Stanje pred vojno-redarstvenu operaciju „Oluja“

U lipnju oživljavaju inicijative za ukidanje embarga na oružje F BiH i pripremaju se planovi za moguću evakuaciju UNPROFOR-a iz BiH. Tzv. V RS ruši američki zrakoplov F-16 na zadaći osiguranja“No-fly zone“ (Zone zabrane letenja). Velika Britanija i Francuska dobivaju potporu za svoj plan osnivanja „Snaga za brzo djelovanje“ (RFF) koje ubrzano prebacuju u BiH. Te snage su trebale biti zaštita interesa VB i RF, zapravo jamac srpskih osvajanja i srpske pobjede u ratu. U VS UN vode se konzultacije, SAD (Madeleine Albright) oštro je reagirala na Akashijevo objašnjenje mandata RFF koji se po njegovom mišljenju ne bi trebao razlikovati od mandata UNPROFOR-a. SAD su se zalagale za energičniji mandat nasuprot neučinkovitosti UNPROFOR-a. Milošević se krajem lipnja sastao sa zapovjednicima srpskih vojski (generalima Perišić, Mladić, Mrkšić, Bulatović) kojima je objasnio da je Kontaktna skupina svojim planom osigurala opstojnost RS-a, to treba samo „zapečatiti“ i težište rata prebaciti na obranu tzv. RSK. Potpuno je jasno kako je Slobodan Milošević upravljao svim srpskim vojskama i bez njega se nisu mogli voditi ozbiljni politički pregovori.Tijekom srpnja srpske snage su napale sve „UN Safe areas“ u BiH dok su međunarodni pregovarači Bildt i Stoltenberg pokrenuli novi krug pregovora. U Beogradu su se 1. srpnja sastali Bildt i Milošević, dan kasnije Bildt i Stoltenberg se nalaze s Tuđmanom u Zagrebu i predlažu mu sastanak s predstavnicima tzv. RSK u Ženevi. Tuđman pristaje uz ispunjenje nekih uvjeta: provedbu mandata UNCRO-a, otvaranje plinovoda i željezničke pruge. Srbija početkom srpnja provodi mobilizaciju vojnih obveznika i časnika rođenih na područjima RH i BiH te ih upućuje u sastav tzv.V RS i V RSK. Bildt i Stoltenberg 4. srpnja se sastaju u Kninu s Milanom Martićem i upozoravaju ga na opasnost od ratnog sukoba RH- tzv. RSK koji se mora spriječiti novim krugom pregovora u Ženevi.

Ministri vanjskih poslova RH i BiH upućuju 5. srpnja 1995. zajedničko pismo predsjedavajućem VS UN-a u kojem naglašavaju neophodnost žurnog međusobnog priznanja svih država sljednica bivše SFRJ, a ne samo SRJ-BiH kako je predlagao Bildt.

Tzv. V RS 11. srpnja zauzima „UN sigurnosnu zonu“ Srebrenica, ubrzo dolaze prve vijesti o ratnim zločinima bosanskih Srba no nema odlučne osude i reakcije UN-a i MZ. Jedino T. Mazowiecki, posebni izaslanik Glavnog tajnika UN-a za humanitarna pitanja, daje ostavku na svoj položaj u znak protesta protiv neučinkovitosti UN-a. Kao odgovor na NATO-ov zračni napad na položaje tzv. V RS oko Srebrenice Srbi granatiraju Sarajevo. U Senatu SAD priprema se donošenja zakona o ukidanju embarga na oružje BiH dok je u Dumi, Donjem domu Ruskog parlamenta, prihvaćen nacrt zakona o skidanju gospodarskih sankcija protiv SRJ te rezolucija kojom se traži „prekid vojne nadležnosti NATO-saveza u BiH“.

Srpske snage zauzimaja Žepu i nastavljaju ofenzivu na „Zaštićenu zonu Bihać“. Londonska konferencija je 21. srpnja osudila napad na Bihać, ali je odlučnu akciju NATO-a najavila samo u slučaju napada na Goražde. Konferencija je podržala Bildtov prijedlog o međusobnom priznanju SRJ-BiH, kojem su se RH i BiH odlučno opirale. Sutradan 22. srpnja u Splitu sastaju se Tuđman i Izetbegović i potpisuju „Splitsku deklaraciju“. Sve neumitno vodi prema jedinom mogućem rješenju, neovisnoj i dobro procijenjenoj akciji oslobođenja okupiranih dijelova RH, Sektora Sjever i Jug.

Uvodni događaji koji su prethodili vojno-redarstvenoj akciji „Oluja“

1. Opće zaoštravanje na bojištima u BiH, vidljivo je da su srpske snage organizirano krenule u osvajanje svih bošnjačkih enklava(UN Safe Areas);

2. Nejedinstvo MZ da vojnim snagama zaustave srpske napade;

3. Pad Srebrenice i kršenje ratnog i humanitarnog prava koji su slijedili, ostavka Tadeusza Mazowieckoga, pad Žepe i pritisak na Goražde i Bihać izazvali su snažnu deklarativnu osudu tzv. RS od strane svjetske javnosti;

4. Pritisak tzv. V RS i tzv. V RSK na Bihać inicirao je aktiviranje snaga HV u cilju sprječavanja njegova pada. Opstanak Bihaća bio je od presudne važnosti za RH;

5. Jedina realna mogućnost brze deblokade Bihaća od strane HV bila je ona sa zapadne strane (kroz UNPA zone), eventualno uključivanje HV u ratni sukob na tom smjeru proširilo bi ratni sukob i na prostor RH, pri čemu je postojala bojazan od intervencije Vojske Jugoslavije( V SRJ);

6. U cilju sprječavanja proširenja sukoba na prostor RH, MZ pokreće novi krug diplomatskih pregovora na relaciji Zagreb-Knin;

7. Uslijed stalnog pogoršanja situacije u BiH, odluka o jednostranom ukidanju embarga na naoružanje za BiH u SAD prolazi posljednje proceduralne korake. Clintonova administracija se protivi ukidanju, jer procjenjuje kako će to prouzročiti još odlučnije napade srpskih snaga;

8. Kako se procjenjuje da bi deblokada Bihaća od strane HV kroz UNPA-zonu putem lokalne operacije dovela do potpunog vojnog sukoba HV i tzv. V RSK to ograničava vremenski rok za reintegraciju UNPA-zona u ustavnopravni poredak RH mirnim putem;

9. RH ulaže krajnje napore da se diplomatskim putem (savjetovanjem s ključnim međunarodnim čimbenicima) te pristankom na pregovore i suzdržanošću od vojne akcije riješi pitanje Bihaća, podrazumijevajući pri tom i mogućnost mirnog rješenja i integraciju SVIH okupiranih područja (kako Sjever i Jug tako i Istočne Slavonije) u ustavnopravni okvir RH.

Slijed događaja do početka vojno-redarstvene akcije „Oluja“

Vojska RS okupirala je 11. srpnja 1995. Srebrenicu, započinje teško kršenje humanitarnog i ratnog prava.

„Splitska deklaracija“, ključan dokument za događanja, koja su vodila do „Oluje“ i oslobađanja okupiranih dijelova Sjever i Jug, potpisana je 22. srpnja 1995. u Splitu.

RH, BiH i FBiH bile su jedinstvene u procjeni da su srpski napadi na „UN Safe areas“, odbijanje mirovnih planova od strane hrvatskih i bosanskih Srba dio zajedničke strategije nastavka agresije na RH i BiH u cilju stvaranja „Velike Srbije“. Hrvatski Srbi su pozvani na mirnu reintegraciju u ustavno-pravni poredak RH, a bosanske Srbi da prihvate plan Kontakne skupine. Republika i Federacija BiH uputile su poziv RH za vojnu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća. RH je poziv prihvatila. Na toj osnovi dogovoreno je proširenje i jačanje obrambene suradnje na temelju „Sporazuma o prijateljstvu i suradnji između RH i Republike BiH“ od 21. srpnja 1992. (Izvor: javni mediji)

Tadeusz Mazowiecki, posebni izaslanik UN-a za humanitarna pitanja u bivšoj Jugoslaviji izjavio je 24. srpnja na konferenciji za tisak kako su u Srebrenici počinjena teška kršenja ljudskih prava i kako se tisuće ljudi smatra nestalima. Traži pristup Crvenog križa zarobljenicima. (Izvor: javni mediji)

Veleposlanik Galbraith je pri susretu s načelnikom Glavnog stožera Hrvatske vojske generalom Červenkom doznao za planove o probijanju koridora prema Bihaću preko Slunja. Istoga dana je Stoltenberg u Kninu na sastanku s Martićem pozvao tzv. RSK na nastavak pregovaračkog procesa, sastanak s otvorenim dnevnim redom održao bi se u Ženevi. UNHCR je upozorio da bi nastavak napada na Bihać mogo pokrenuti veliki izbjeglički val, „oko 150 000 izbjeglica bi se moglo naći stisnuto u Bihaću“.(Izvor: javni mediji)

25. srpnja počela je akcija „LJETO-95“ na smjeru Grahovo i Glamoč. UN u BiH priprema evakuaciju civila iz enklave Žepa koju su zauzele snage tzv. V RS.Veleposlanik Galbraith predaje demarš u MVP RH u kojem se ističe da RH ne će biti „kažnjena“ ako pokrene vojnu operaciju deblokade Bihaća. (Izvor: javni mediji). Istoga dana u Belom Manastiru je održana sjednica Vlade tzv. RSK, vidljiv je sukob pobornika Slobodana Miloševića i „Martićevaca“.

Dan poslije Senat SAD izglasao je odluku o jednostranom ukidanju embarga na naoružavanje Armije F BiH. Zasjeda Europski parlament (dalje: EP), Solana izvještava parlamentarce da osim Rusa i druge zemlje na zapadu imaju svoje interese na Balkanu“.(Izvor: javni mediji). Doris Pack, predsjednica Komisije EP-a za jugoistočnu Europu upitala se kako je moguće da nakon II svjetskog rata zapad još ima posebne interese na Balkanu? Za priznanje Bosne od strane Miloševića (Bildtov paket) rekla je da je obična manipulacija kojoj se ne bi smjelo nasjesti, jer postoje bjelodani dokazi da Milošević nikada nije prestao opskrbljivati Srbe u Hrvatskoj i BiH“.(Izvor: bilješka MVP RH). Silajdžić je optužio UNPROFOR za prikrivanje pravog stanja na području Bihaća koji „napada 25 000 srpskih vojnika i 50 tenkova uz topničko –raketnu podršku“. (Izvor: javni mediji)

T.Mazowiecki 27. srpnja daje ostavku na položaj posebnog izaslanika UN-a za humanitarna pitanja. Ostavku obrazlaže padom Srebrenice i Žepe, činjenicom da je Londonska konferencija napustila obranu „UN safe heavens“ i njihove stanovnike ostavila na milost i nemilost srpskim snagama. (Izvor: javni mediji) Ministar obrane RH Gojko Šušak prima veleposlanika Galbraitha i obavještava ga da će 1. kolovoza započeti deblokada Bihaća kroz koridor širok 20 km. HV ne će poduzimati šire operacije ako ne bude isprovocirana. (Izvor: javni mediji)

Snage HVO i HV-a ulaze 28. srpnja u Grahovo. Karadžić proglašava stanje ratne opasnosti u tzv. RS. Britanski ministar vanjskih poslova Malcolm Rifkind izjavio je kako vlada BiH mora izabrati između oružja i prisustva snaga UN, oboje ne može imati“. (Izvor: javni mediji)

29. srpnja veleposlanik Galbraith prenosi procjenu SAD-a kako srpski napadi na Bihać slabe i kako je zauzimanje Grahova ostvarilo cilj (slabljenje srpskog pritiska na Bihać).

(Izvor: javni mediji) Na Brijunima predsjednik Tuđman se sastaje s Yasushi Akashijem, Tuđman iznosi hrvatske zahtjeve vezane uz sudjelovanje RH na planiranim pregovorima s tzv. RSK u Ženevi: predstavnici RH ne će pregovarati s Milanom Martićem kojeg je Tribunal u Haagu stavio na listu ratnih zločinaca; mora se otvoriti naftovod kroz okupirano područje; otpočeti izravne pregovore o otvaranje svih komunikacijskih veza preko okupiranih područja, posebice željezničke pruge Zagreb-Knin-Split te povesti ozbiljne razgovore o neodložnoj primjeni Ustava RH na okupiranim područjima.(Izvor: javni mediji) Istoga dana Vrhovni savjet obrane tzv. RSK proglasio je ratno stanje na cijelom svom prostoru.

Veleposlanik SAD-a Galbraith preko Akashija dogovorio je sastanak s Milanom Babićem, premijerom nove vlade tzv. RSK, u veleposlanstvu SAD u Beogradu, na umu mu je obnova pregovora na bazi plana „Z-4“. (Izvor: javni mediji) Akashi i Martić sastaju se u Kninu, Akashi ne prenosi hrvatske zahtjeve već ističe da je zajednički cilj UN-a i tzv. RSK spriječiti širenje ratnog sukoba. U zamjenu za povlačenje tzv. V RSK s područja Bihaća, nesmetanu dostavu humanitarne pomoći, suglasnost oko uspostave nadzornih točaka UNCRO-a na graničnim prijelazima i pristanak na pregovore vojnih zapovjednika HV i tzv. V RSK Akashi je nudio razmještaj snaga UNCRO-a na očekivanim pravcima napada HV-a. Martić je tražio osudu hrvatske agresije na Grahovo, prijetio odmazdom po svim ciljevima u RH i povećanje humanitarne pomoći za tzv. RSK od 50%. Zahtjev za uspostavom nadzornih točaka na graničnim prijelazima je odbacio, jer ne prihvaća pojam „međunarodna granica“, nema nikakve granice među Srbima. (Izvor: javni mediji)

30. srpnja general Mladić i Generalštab tzv. V RSK dogovaraju koordinaciju i buduće operacije za povrat Glamoča i Grahova. Hina javlja o navodnom povlačenju dijela snaga tzv. V RSK iz područja Bihaća, no nije jasno radi li se o potpunom povlačenju ili o pregrupiranju snaga. Predsjednik Tuđman u pismu Akashiju izražava nezadovoljstvo njegovim sastankom s Martićem u Kninu, Akashijevi prijedlozi ne znače nikakvu osnovu za mirnu reintegraciji i ne odgovaraju ni na jedan uvjet koji je Tuđman prenio Akashiju na sastanku 29. srpnja. (Izvor: bilješka MVP RH)

31. srpnja sastaje se vojni vrh RH s predsjednikom Tuđmanom na Brijunima, raspravlja o planovima za sveobuhvatnu operaciju oslobađanja Sektora Sjever i Jug u neposrednoj budućnosti. (Izvor: javni mediji) Galbraith dobiva privolu za sastanak s Babićem ukoliko ima pristanak hrvatske strane (predsjednika Tuđmana). Ponovno se na svjetlo dana izvlači Bildtov paket, priznanje BiH za ukidanje sankcija.(Izvor: bilješka MVP RH) I UNPROFOR sumnja u istinsko povlačenje iz područja Bihaća, srpsko pješaštvo nije pratilo i povlačenje teškog naoružanja, to bi mogao biti tek taktički potez. (Izvor: bilješka MVP RH).

Kongres SAD-a je 1. kolovoza izglasao odluku o jednostranom ukidanju embarga na oružje za F BiH. U zajedničkom pismu ministara vanjskih poslova RH i BiH Kontaktnoj skupini izražava se neslaganje s „Bildtovim paketom“. Tuđman prima Galbraitha, obavještava ga o planovima za pokretanje operacije oslobađanja Sektora Sjever i Jug. Hrvatska delegacija će ići na pregovore u Ženevu i iznijeti već poznati zahtjev za integraciju okupiranih područja u ustavnopravni poredak RH. Tuđman nije vjerovao da će Srbi prihvatiti taj uvjet. Galbraith je iznio stav američke vlade da se za vrijeme vojne operacije štite civili i pripadnici UN-a. (Izvor: Javni mediji)

Galbraith se 2. kolovoza u Beogradu sastaje s Babićem, upozorava ga da bi RH mogla posegnuti za „drugim sredstvima“ ukoliko se ne prihvate njeni uvjeti. Babić je prihvatio ponudu: političko rješenje na osnovi izmijenjenog „Plana Z-4“, ali mu za to treba podrška Slobodana Miloševića. Martić daje intervju „Il Giornu“: „ Ovaj će rat odlučiti o biološkom opstanku Srba, u tijeku je opća mobilizacija, iz Srbije stiglo 12 000 dobrovoljaca. U kratkom roku će doći do ujedinjenja RS, RSK i SRJ. Srbi više ne vjeruju UN-u. Krajina i Italija trebaju imati zajedničku granicu na polovici Zadra“. (Izvor: javni mediji) Ministar vanjskih poslova Njemačke Klaus Kinkel izjavio je kako Hrvati obećavaju da će vojna operacija za koju smatraju da je nužna biti korektna, Bonn i Washington drže da će rat kratko trajati, da ne će biti civilnih žrtava, a 8000 UN-ovaca ne će biti cilj napada. (Izvor: bilješka MVP RH) Galbraith se vraća iz Beograda i odmah se sastaje s Tuđmanom, vjeruje da je moguć miran put do reintegracije. Tuđman sumnja, do završetka sastanka u Ženevi ostavlja otvorene sve mogućnosti. (Izvor: javni mediji)

Sastanak 3. kolovoza 1995. u Ženevi: srpska delegacija odbila je prihvatiti mirnu reintegraciju u ustavno-pravni poredak RH. Lazar Macura : „RSK je spremna govoriti o čitavom nizu pitanja, ali ne i o reintegraciji Krajine u RH (Izvor: javni mediji), Ilija Prijić, član delegacije u intervjuu Radio Kninu 3. kolovoza u 18.30: „....gore spomenuti hrvatski uvjeti posve su neprihvatljivi našoj strani“ (Izvor: javni mediji). Radovan Karadžić je izjavio da je cilj hrvatske ofenzive odvajanje RS od RSK, to je poništenje „Vensovog plana“, RS i RSK će se braniti kao jedinstven nacionalan prostor. (Izvor: bilješka MVP RH). U Dubrovniku je nakon eksplozija desetak teških projektila oglašena opća opasnost, poginule tri, ozbiljno ranjene tri osobe. (Izvor: javni mediji)

Britanski diplomat Plumbly istaknuo je da je za Veliku Britaniju „Plan Z-4“ okvir za buduće pregovore Zagreba i Beograda, „konačno rješenje će pratiti izvjesni ispravci i zamjena teritorija“. Upitao se i zašto je Hrvatskoj toliko stalo do izlaza na Dunav!? (Izvor: bilješka MVP RH) Nakon primljenih informacija iz Ženeve da je tzv. RSK odbacila zahtjev RH sastalo se „Vijeće obrane i nacionalne sigurnosti“ (dalje: VONS). Hrvatski diplomati izvjestili su o mogućim reakcijama MZ na vojnu akciju, nakon rasprave donesena je odluka o početku vojno-redarstvene akcije 4. kolovoza u rano jutro.

Vojno-redarstvena operacija „Oluja“ započela je u ranim jutarnjim satima (05.00) 4. kolovoza 1995.

Događaji od početka akcije „Oluja“ pa nadalje

1. Uspješan tijek i završetak vojno-redarstvene akcije „Oluja“;

2. Brzi slom organizirane obrane tzv. V RSK, zapovijed o evakuaciji civila, povlačenje i predaja dijelova tzv. V RSK pod nadzorom UNCRO-a;

3. Snage UN-a dezinformiraju o broju poginulih svojih pripadnika od strane HV-a, uzimanju talaca (human shields), pokušavaju omesti hrvatsku operaciju, optužuju HV za ometanje kretanja, optužuju zbog narušavanja mirovnog procesa;

4. Netočna izvješćivanja pripadnika Mirovnih snaga UN, EZ, pokušaj uključivanja zrakoplovstva NATO-a protiv HV;

5. Žestoka osuda EZ, optužbe Carla Bildta, Javiera Solane, Velike Britanije, Ruske federacije zbog hrvatskog zaustavljanja mirovnog procesa i navodnog narušavanja humanitarnog i ratnog prava;

6. Podrška SAD-a-Clintona, Cimmermanna i Perryja hrvatskoj akciji koja otvara put cjelovitom mirovnom rješenju;

7. „Tiha podrška“ mnogih diplomata i stranih političara, sretnih što je izbjegnuta „ciprizacija“ RH i postignuto rješenje teške dugogodišnje europske krize;

8. Prikupljaju se dijelovi za optužbu/optužnice koje će podignuti Tužiteljstvo Haškog tribunala protiv pojedinaca, ali i protiv RH (Zajednički Zločinački Pothvat/ZZP)-optužbe kanadskih časnika Lesliea, Foranda, Carla Bildta, Solane.

Od početka vojno-redarstvene akcije „Oluja“ pa dalje

Početak vojno-redarstvene akcije „Oluja“ 4. kolovoza 1995. u 05.00. Predsjednik Republike Hrvatske (dalje: PR RH) dr. Franjo Tuđman upućuje hrvatskim Srbima pismo u kojem RH jamči sigurnost, zaštitu osobnog vlasništva i sva manjinska prava koja im jamči Ustavni zakon o pravima manjina. Čelni predstavnik UN-a u RH Yasushi Akashi u svom priopćenju, koje prenosi HINA, žali zbog izbijanja neprijateljstva i boji se daljnjeg širenja rata. U svjetlu najnovijih diplomatskih inicijativa to je nazadak i Akashi „poziva obje strane da se vrate za pregovarački stol“.

Ministar vanjskih poslova RH dr. Mate Granić šalje pisma predsjedniku VS UN-a i ministrima vanjskih poslova svih značajnih svjetskih zemalja u kojima objašnjava razloge za početak akcije. „Hrvatska vlada je bila prisiljena da se prikloni odlučnim mjerama zbog brojnih razloga“. (Izvor: MVP RH)

Nešto kasnije Akashi se sastaje s Predstojnikom ureda PR RH gospodinom Hrvojem Šarinićem kojem je izrazio zabrinutost za sigurnost civila i osoblja UN-a i naveo neke incidente koji su se već dogodili ( general Bernard Janvier, zapovjednik UNPROFOR-a je izjavio da je tijekom prijepodneva poginuo jedan danski vojnik, pripadnik UN-a i dva Poljaka). Šarinić se ispričao za nenamjerne incidente, obećao maksimalnu zaštitu civila i pripadnika UN-a te zaštitu svih ratnih i humanitarnih prava. Hina (AFP, Reuters) prenijela je izjavu američkog predsjednika Billa Clintona koji je „stalnim srpskom napadima na Bihać“ opravdao hrvatsku akciju. Od Hrvata “smo zatražili stvarnu suzdržanost, jer smo uznemireni opasnošću od proširenja sukoba“. Već oko podneva Carl Bildt je žestoko optužio RH za prekid mirovnog procesa, kršenje ratnih prava i ugrožavanje civila. Izjednačio je Tuđmanovu „krivnju“ zbog bombardiranja Knina s Martićevim bombardiranjem Zagreba i zatražio odgovornost pred Tribunalom u Haagu. „To će u budućnosti baciti tamnu sjenu na Hrvatsku za dug period vremena ( Hina).

Popodne 4. kolovoza u Kninu se sastao Vrhovni savjet odbrane tzv. RSK i donio odluku o evakuaciji civilnog stanovništva iz Sektora Jug. Početak evakuacije unio je pomutnju i doveo do općeg povlačenja civila i vojske iz Sektora Jug i Sjever. Time je jedina mogućnost tzv. RSK da se obrani kupovanjem vremena, to jest brzim upletanjem MZ, što je naznačio i Carl Bildt u svojoj žurnoj reakciji nakon početka „Oluje“, izgubljena.

Carl Bildt nije stao samo na osudi RH i PR dr. Franje Tuđmana već je isti dan požurio u Beograd gdje se sastao sa Slobodanom Miloševićem. Hina prenosi izjavu iz Miloševićeva ureda u kojem se ocjenjuje kako najnoviji oružani napad Hrvatske ugrožava mir u cijeloj regiji „zbog čega MZ ima obvezu ne samo spriječiti eskalaciju rata nego i konačno onemogućiti nekoliko puta ponovljene agresivne pokušaje Hrvatske da nametne vojno rješenje, čiji je rezultat uvijek masovan gubitak života i stradanje nevinog civilnog stanovništva. Zato MZ mora najoštrije osuditi tu akciju.“

Već drugoga dana hrvatske vojno-redarstvene akcije oslobođen je Knin. Uspješno se nastavlja oslobađanje okupiranih dijelova bivših Sektora Sjever i Jug i panično se povlači vojska tzv. RSK i srpsko stanovništvo koje zbog snažne propagande i zastrašivanja ( „idu ustaše i sve kolju“) nije povjerovalo jamstvima PR RH. MVP RH ( dr. Mate Granić) piše pismo Carlu Bildtu u kojem reagira na njegove neosnovane optužbe RH i njenog predsjednika (Hina). Carl Bildt nastavlja svojom diplomatskom aktivnošću usmjerenom prema što široj osudi hrvatske akcije i odlučnom međunarodnom odgovoru. S njegovim stavom slaže se ministar vanjskih poslova Ruske federacije Kozirjev.(Izvor: javni mediji). Veleposlanik RH iz Ženeve prenio je neke reakcije diplomatskog zbora na vojno-redarstvenu akciju „Oluja“: Velika Britanija i dalje polaže nade u sporazum Carla Bildta sa Slobodanom Miloševićem, držat će jednaku udaljenost prema svim stranama, zalagat će se da nitko ne dobije rat, nikako ne želi poraz Srba. VB se krajnje negativno izražava o RH i njenoj politici, drži je prijetnjom svojim interesima i budućoj stabilnosti Balkana ( Izvor: bilješka veleposlanika RH pri UN u Ženevi). U bilješci iz New Yorka stoji da je većina članica Europske zajednice zadovoljna hrvatskom akcijom, jer presijeca gordijski čvor krize na prostoru bivše Jugoslavije.(Izvor: MVP RH). General Janvier demantira prvotne vijesti/optužbe da je hrvatska strana uzimala za taoce pripadnike UN-a, nije ih zarobljavala već evakuirala u sigurnost.

MVP RH dr. Mate Granić odlazi u Ženevu na žuran sastanak sa Stoltenbergom, Solanom, Bildtom, van den Broekom: Solana je izjavio kako se EZ osjeća prevarenom, jer je RH krenula u akciju dok se još pregovaralo. Tako se ne ponašaju „budući Europljani“. Bildt je tražio da se RH zbog bombardiranja Knina sama prijavi Tribunalu u Haagu. U odgovoru na te optužbe MVP RH Granić je objasnio da je srpska delegacija odlučno odbila poziv na rješenje osnovano na mirnoj reintegraciji privremeno okupiranih područja RH. „Hrvatska je dio rješenja, a ne dio problema“. (Izvor: bilješka MVP RH). Milošević (dez)informira svjetsku javnost o navodnom hrvatskom bombardiranju kolona civila, gaženju civila tenkovima HV (kasnije se pokazalo tenkova tzv. V RSK koji su na putu Glina-Dvor pregazili dio kolone srpskog stanovništva u povlačenju), masakrima u Dvoru i Topuskom. Dok dio MZ s Miloševićem pokušava ocrniti i osuditi hrvatsku vojno-redarstvenu akciju veleposlanik SAD Peter Galbraiht sam odlazi na oslobođeno područje (Petrinja) kako bi doznao istinu. U razgovoru Srbi mu kažu kako je tzv. V RSK uvjeravala civile da trebaju bježati, jer će ih inače ubiti HV. Iz primjera desetina Srba, koji su ostali i nije im se ništa dogodilo, vidljivo je što je bila istina. (Izvor: javni mediji) Istoga dana američki ministar obrane William Perry je izjavio kako bi hrvatska akcija mogla otvoriti put za mir u BiH do koje bi se došlo pregovorima. (Izvor: Hina, Reuters)

Sljedećeg dana, 7. kolovoza, nakon neuspjelih pregovora o predaji Kordunskog korpusa tzv.V RSK i primirju, kojima je posredovao UNCRO, nastavljeno je napredovanje HV i izvlačenje tzv. V RSK i civila preko granice RH u Bosnu i Hercegovinu.

Veleposlanik SAD-a Peter Galbraiht izjavio je za BBC kako Hrvati nisu uključeni u „etničko čišćenje“, jer je to praksa koju organizira Beograd, a provode je bosanski i hrvatski Srbi“. (Izvor : javni mediji)

Paddy Ashdown,objavio je 7. kolovoza tzv. Tuđmanov ubrus/salvetu, bio je to pokušaj razbijanja hrvatsko-bošnjačkog savezništva tvrdnjom da je postignut dogovor Milošević-Tuđman o podjeli BiH.

Prodorom snaga HV i spajanjem s Petim korpusom Vojske BiH deblokiran je Bihać i izbjegnuta ogromna humanitarna katastrofa.

General Stipetić i pukovnik Bulat 8. kolovoza potpisuju u Glini Sporazum o predaji 21. Kordunskog korpusa tzv. V RSK koji je jamčio siguran odlazak civila i vojnika iz RH. Time je službeno okončana vojno-redarstvena akcija „Oluja“. MVP RH Granić ponovno piše pismo Solani, nezadovoljan Bildtovom izjavom i ponavlja motive i razloge za pokretanje „Oluje“. (Izvor: bilješka MVP RH) U Zagrebu PR RH dr. Franjo Tuđman predao je visoko odlikovanje predsjedniku predsjedništva BiH Aliji Izetbegoviću kao znak uspješne vojne suradnje pri deblokadi Bihaća. (Izvor: javni mediji). Istoga dana predsjednik SAD-a Clinton izjavljuje da bi hrvatska akcija mogla pomoći miru. „Pobjeda Hrvatske vojske i redarstvenika nad snagama pobunjenih Srba promijenila je ravnotežu snaga u sukobu na području bivše Jugoslavije“. (Izvor: Hina, Reuters) I Perry drži da akcija nudi mogućnost sporazumnog rješenja sukoba u BiH. „Bili smo vrlo zabrinuti da bi hrvatska ofenziva mogla prouzročiti širi sukob na Balkanu, ali nema ni jednog dokaza da bi se mogla dogoditi eskalacija“. (Izvor: Hina, AFP)

Predsjednici Izetbegović i Tuđman sastali su se 9. kolovoza u Zagrebu i zaključili da su se izmijenili strateški odnosi u regiji, ojačale snage koje se protive srpskoj agresiji i poboljšao odnos hrvatskog i bosanskog naroda.(Izvor: Hina). Veleposlanik Galbraith odlazi u Knin, Petrinju i Sisak kako bi se osobno uvjerio o načinu postupanja s izbjeglim Srbima. Većina je potvrdila korektan postupak hrvatskih vlasti. (Izvor: javni mediji). Istoga dana predsjednik SAD-a Bill Clinton odlučio je poslati savjetnika za nacionalnu sigurnost Anthony Lakea i državnog podtajnika u State departementu Petera Tarnoffa u Europu kako bi s američkim saveznicima razmotrili nove američke ideje za pokretanje diplomatskog procesa na prostoru bivše Jugoslavije. (Izvor: Hina, AFP, Reuters)

Veleposlanik SAD-a Peter Galbraith, nakon što je doznao o incidentima pri odlasku kolona sa srpskim izbjeglicama, 10. kolovoza predaje PR RH Tuđmanu demarš u kojem zahtijeva dobro postupanje prema njima. Odlazi u Petrinju, priključuje se konvoju i na traktoru putuje s izbjeglicama do autoceste Zagreb-Beograd. (Izvor: Hina) Akashi objavljuje da će Mirovne snage UN nakon oslobađanja okupiranih dijelova Sektora Sjever i Jug reducirati svoju ulogu u Hrvatskoj. Najveći dio osoblja UNCRO mogao bi napustiti Hrvatsku u sljedećih nekoliko mjeseci. (Izvor: Hina)

Predsjednik SAD-a Clinton vetom je onemogućio dizanje embarga na oružje BiH. To je uvod u političko-diplomatski proces koji će dovesti do Daytona i mira u BiH.

Dijelovi MZ i dalje stvaraju temelje za optužnicu protiv RH- jedno od tih su i izvješća kanadskog pukovnika Andrewa Leslia, načelnika Stožera UN Sektora Jug, i pukovnika Foranda o prekomjernom granatiranju Knina i mogućem kršenju humanitarnog i ratnog prava.

Sažetak

Činjenicu da su bosanski Srbi okupirali blizu 70% područja BiH, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, kao i vojni i politički dužnosnici MZ (Janvier, Rupert Smith) ocijenili su kao njihovu vojnu pobjedu. Nakon obećanja Kontaktne skupine za bivšu Jugoslaviju i Carla Bildta u ljeto 1995. o opstojnosti tzv. RS i podrške prijedlogu podjele BiH (51:49 %) bosanski Srbi su započeli s napadima na „UN safe heavens“ Srebrenicu, Žepu, Goražde i Bihać, kako bi „oslobodili svaki pedalj teritorija“ kojeg su prema velikosrpskoj ideologiji smatrali svojim. Zauzimanje enklava u BiH bio je preostali preduvjet za ujedinjenje dviju nelegalnih samoproglašenih državnih tvorevina (tzv. RS i RSK) u jednu cjelinu koja bi se naposljetku ujedinila s maticom Srbijom. Zbog ostvarenja tog jedinstvenog cilja sva nastojanja RH za mirnim rješenjem (miroljubivom reintegracijom) okupiranih područja za srpsku stranu bila su neprihvatljiva. U ratnoj završnici pokušajem zauzimanja preostalih „Zaštićenih zona“ presudno je bilo „kupovanje vremena“ u kojem su Srbija, Milošević, tzv. RS i Karadžić, tzv. RSK i Martić nekoliko godina bili uspješni. Odbijali su ili taktički prihvaćali pa onda nisu primjenjivali sporazume o primirju i gospodarskoj suradnji beskompromisno ustrajavajući na ostvarenju postavljenog cilja o velikom ujedinjenju.

MZ je uvažavala činjenice na terenu, snagu oružja i obećanja o miroljubivom načinu rješavanja pitanja na području bivše Jugoslavije, pa su njezini pijedlozi išli na ruku strategiji „kupovanja vremena“ koju je kao glavni pregovarač s MZ personificirao Slobodan Milošević. Ta se strategija sastojala od kombinacije sile i pregovaranja. Iako je sama Srbija i obje srpske republike bila sve bliže gospodarskom slomu, vjerovali su da im je pobjeda u ratu i ostvarenje njihovih političkih ciljeva (Velika Srbija) na domak ruku. Trebao je pasti Bihać, pa bi se spojila sva srpska područja od Pirota do Karlovca i otvorio slobodan put prema hrvatskoj obali. Na koncu bi se dosegla crta Karlobag-Karlovac-Virovitica, a Hrvatska i Federacija BiH ostali bi tek ostatci koji bi teško mogli samostalno preživjeti. Bildtov paket za mir nudio je Miloševiću za priznanje teritorija BiH, koji su ionako kontrolirali general Mladić i njegovi ratni zločinci, prestanak rata i dizanje sankcija SRJ. Hrvatsku je trebalo primiriti novom rundom pregovora, zaprijetiti gubitkom međunarodne financijske i druge potpore, dugogodišnjim izbivanjem iz euroinegracija, a zapravo prisiliti je da se vrati u nekakav okvir koji bi zamijenio bivšu Jugoslaviju, ukoliko se odluči za vlastitu politiku, procjenu i odluku. RH je već četvrtu godinu strpljivo slijedila miroljubiv put, svjedočila o razjedinjenosti MZ, njihovim suprotstavljenim interesima, o nedjelotvornosti UN-a i UNPROFOR-a, o brojnim konferencijama, posrednicima i sastancima koji su najavljivani kao prekretnice i početak miroljubivog rješenja zapletene situacije u bivšoj Jugoslaviji. Okupacijom trećine svoga područja bila je zemljopisno podijeljena, sa stotinama tisuća izbjeglica, sve težom gospodarskom situacijom. Pod tim teretom mlada država je izgrađivala svoju upravu, vojsku, diplomaciju, gospodarstvo, pokušavala se priključiti demokratskom svijetu i njenoj tržišnoj privredi.

Masovni ratni zločin u Srebrenici razotkrio je sav privid međunarodne politike koja je popuštala agresoru. Enklavama Žepi, Goraždu i Bihaću prijetila je ista opasnost humanitarne katastrofe koja bi se brojila u stotinama tisuća. Bošnjačko(muslimansko) i hrvatsko vodstvo osjetili su sudbinsku opasnost, prevladali svoje nesuglasice i pokušali je spriječiti sporazumom u Splitu. Brzo su se vidjeli rezultati : Tzv. V RS potisnuta je iza Grahova, pokazalo se da je moguće deblokirati Bihać, prekinut je jedan od dva puta opskrbe tzv. RSK iz Srbije. Hrvatsko vodstvo dobilo je onu polugu („leverage“) koja je izjednačila strane u pregovorima, više nije bila partner kojeg se može pridobiti pukim obećanjima. Tzv. RS i RSK su posljednjim vojnim porazima („Bljesak“, Grahovo, Glamoč, Dinara) bile dobro uzdrmane, zavladala je nevjerica u održivost cilja o svesrpskom ujedinjenju, potom i politička dezorijentacija, a na kraju i panika pred vojnom odlučnošću Hrvatske vojske. Stanovnici su stali napuštati Knin, tzv. RSK. Ipak su se i dalje čule ratoborne izjave Karadžića, Martića, Mladića o protuofenzivi, ujedinjenju tzv. RS i RSK, nije bilo izjava o prihvaćanju razgovora o mirnom vraćanju u ustavnopravni okvir RH. U igri s vremenom, nakon hrvatskog nepristajanja na novi mandat UN-a, MZ je pokrenula grozničavu diplomatsku aktivnost: Carl Bildt je lobirao za svoj paket ( posjet SAD-u, Velikoj Britaniji), Yasushi Akashi je pokušao spasiti mir u „zadnji čas“, veleposlanik SAD-a Peter Galbraith vidio je ponovno šansu za oživljavanje svoga Plana „Z-4“. Hrvatsko državno vodstvo pažljivo je uvažavalo odjeke iz svijeta, procijenjivalo je iskrenost krajinskog rukovodstva, dobivalo izvješća o demoralizaciji i rasapu, razbojništvu i bezvlađu na području tzv. RSK, slalo svoje posebne diplomatske predstavnike u SAD, London, razgovaralo s predstavnicima NATO-a, Njemačke, EZ-a. Svugdje je isticalo želju za mirnom reintegracijom okupiranih područja, ali i isticalo opasnost od neiskrenosti i prevrtljivosti srpskih političara, njihovog odugovlačenja i stvarnog neprihvaćanja reintegracije.

Inzistiranje političara tzv. RSK na „Vensovom planu“ „cementiralo“ je okupaciju trećine RH i ostavljalo mogućnost za neko buduće otcjepljenje koje će MZ priznati. RH je u svim razgovorima isticala potrebu cjelovitog rješenja, uključujući i Istočnu Slavoniju, koju su neki strani političari (Plumbly) već vidjeli izvan RH. Opasnost sukoba s V SRJ i pregovori oko tog područja činili su taj problem još osjetljivijim. Državno vodstvo RH željelo je sa što manje žrtava, mirno, doseći puni suverenitet na cjelokupnom svom prostoru, priznatom od MZ (Badinter). Zato je RH pregovarala i onda kad je s druge strane imala nevjerodostojne pregovarače, pristajala je na sporazume koji nisu puno obećavali. Predsjednik Tuđman prihvatio je Akashijev prijedlog pregovora u Kninu koji UN-ov predstavnik nije do kraja ispoštivao, jer vojnom i političkom vodstvu tzv. RSK nije prenio sve hrvatske uvjete (onaj o prihvaćanju mirnog povratka u ustavnopravni poredak RH). Javno je ustvrdio da je postigao sporazum koji Martić nije prihvatio.(Akashi se poslužio neobičnim diplomatskim sredstvom što su naknadno priznali i drugi strani diplomati). Naime, UN se počeo ponašati kao da je sporazum postignut i stao se razmještati na očekivanim pravcima prodora HV. Dvosmisleni znakovi o povlačenju tzv. V RSK iz Bihaća „pročitani“ su kao signali da tzv. RSK iskreno prihvaća dogovor s Akashijem, koji nije bio i dogovor s RH. Martić se sastaje s Karadžićem i prijeti zjedničkom obranom, u intervjuu „Il Giornu“ obećava borbu do kraja, odbacuje sve Stoltenbergove prijedloge u Ženevi (izrijekom to dokazuje telefonski razgovor s članom delegacije Prijićem). Milan Babić, svjestan novih političko-vojnih okolnosti prihvaća Galbraithove prijedloge, ali on nema formalnog ni stvarnog autoriteta niti podršku Miloševića da pokrene proces mirne reintegracije. Taktičke manevre srpske delegacije u Ženevi hrvatska strana je diplomatski osujetila. Sve vojne, političke, gospodarske silnice su se nakon odbijanja krajiških Srba da razgovaraju o jedino mogućem, mirnoj reintegraciji u RH, stekle u odluku da se pokrene kratkotrajna vojno-redarstvena akcija „Oluja“. Ona je zapravo bila zaprepašćujući obrat u scenariju koji je prdviđao potpunu srpsku pobjedu i ujedinjenje svih srpskih zemalja. RH je u četiri dana „Olujom“ riješila zamršeno pitanje koje se pune četiri godine, uz pomoć UN-a i MZ, bezuspješno rješavalo. Vojna sredstva, u tom trenutku jedino moguća, dala su diplomaciji mogućnost nastavka pregovora koji su doveli do mira u BiH (Dayton) i do mirne integracije Istočne Slavonije. Umjesto humanitarne katastrofe ogromnih razmjera Bihać je bio deblokiran i spašeno je 150 000 civila. Zajedničkim akcijama HV i A BiH oslobođena su velika područja južne i zapadne BiH, tzv. V RS dovedena je na rub poraza, uspostavljena je pregovaračka ravnoteža i otvorena su vrata američkoj inicijativi koja je dovela do mira.

„Grijeh“ RH, vojno-redarstvena akcija „Oluja“, nije zaboravljen, nakon nesretne odluke hrvatskog Sabora 2000. da se zakonita akcija vraćanja okupiranih područja u ustavno-pravni poredak RH prepusti nadležnosti Tribunala u Haagu, „Oluja“ je optužbama protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača proglašena ZZP-om, „Zajedničkim zločinačkim pothvatom“. Ova raščlamba se trudila dokazati suprotno, da je ta odluka i akcija, u tom trenutku, bila jedini mogući i uspješan potupak rješenja jednog zamršenog unutrašnjeg i međunarodnog pitanja. Političko vodstvo RH slijedilo je zakonit način na koji bi u sličnoj situaciji postupila svaka suverena država. HV i njeni zapovjednici slijedili su odluke svog političkog vodstva (zaključak Ustavnog suda RH potvrđuje punu zakonitost „Oluje“) i nije postojao nikakav „Zajednički zločinački poduhvat“ kojim bi se njihovo postupanje dovelo u pitanje.

 

dr. sc. Miroslav Međimorec

Pet, 7-02-2025, 18:11:42

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2025 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.