Izlaganje Milana Vukovića s osmog stručnog skupa HKV-a o Haaškome sudu
I.
Tako su agresiju prethodno sudili i međunarodni vojni sudovi u u Nűrnbergu i Tokiju nakon Drugog svjetskog rata.
Zanimljivo je spomenuti da Briand-Kelloggov pakt od 28. VIII 1928. – ističe da se zabranjuje agresija kao sredstvo nacionalne politike, ali istodobno se priznaje pravo država na samoobranu.
U Hrvatskoj je agresivni rat kazneno djelo i naš Kazneni zakon poznaje to kazneno djelo kao čin protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom.
Razlozi zbog kojih Vijeća sigurnosti UN nije i službeno proglasilo srpsko-crnogorsku agresiju na Hrvatsku i poslije na BiH, još uvijek nisu jasno nigdje razjašnjeni. Činjenica je da u statutu Haaškog suda kazneno djelo agresije nije navedeno i to će ostati nerazumljivom odlukom. No kako je cijelom svijetu bilo poznato postojanje agresije na Hrvatsku i međunarodna zabrana naoružanja Hrvatske vojske za obranu od agresora, Vijeće sigurnosti se poslužilo utemeljenjem suda za zločine protiv humanitarnog prava prema Ženevskim konvencijama iz 1949. godine. Ta činjenica sama po sebi potvrđuje spoznaju i samog Vijeća sigurnosti da se nešto u formi rata događa na prostorima bivše Jugoslavije, ali nije postojala objektivna volja za potvrdu stvarnosti agresije Srbije i Crne Gore i prava hrvatskog naroda na samoobranu, na obranu svoje samostalnosti i slobode, pa se išlo takozvanim lakšim putem utemeljenja privremenog suda za povredu humanitarnog prava kao ratnog zločina i ništa više.
Kad je Hrvatska obranila svoju samostalnost i slobodu od agresora i Hrvatska vojska postigla sjajnu pobjedu nad snagama agresora i njegovih pomagača u vojno-redarstvenim akcijama "Bljesak" i "Oluja", poslije smrti predsjednika dr. Franje Tuđmana - unatoč stajalištu Ustavnog suda RH od 12. XI 2002. godine o pravnoj kvalifikaciji djelovanja oružanih snaga Republike Hrvatske u Izvješću br. U-X-2271/2002, od 12. XI 2002. - uslijedila je oksimoronska kvalifikacija hrvatske obrane od strane haaške tužiteljice Carle Del Ponte 2004. godine o postojanju kaznenog djela, na strani hrvatske politike i obrane, figurom engleskog prava o "zajedničkom zločinačkom pothvatu" uz obrazloženje da u vojno-redarstvenoj akciji "Oluja" cilj nije bio pobjeda Hrvatske vojske i oslobađanje okupiranih hrvatskih prostora, nego da je "zajednički zločinački pothvat" bio "istjerivanje i izbacivanje srpskog pučanstva iz Hrvatske".
Neutemeljenost te optužnice Haaškog tužiteljstva razvidna je u činjenici da su generali Hrvatske vojske vodili bitku za oslobođenje okupiranih hrvatskih prostora i njihovo vraćanje u državni i ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, dakle hrvatski generali i hrvatska politika nisu bili u posjedu tih hrvatskih prostora da bi mogli "protjerati srpsko pučanstvo" Prema tome, kako se može optužiti hrvatski politički i vojni vrh za udruženi zločinački pothvat i protjerivanje stanovništva ako je Hrvatska vodila legitimnu vojnu operaciju unutar svojih međunarodno priznatih granica i ratovala u skladu s vojnim pravilima i, konačno, ako su okupatorske snage i stanovništvo pobunjenih Srba to područje, prema naredbi svoje upravne i vojne komande od 4. kolovoza 1995. godine, napustili prije dodira s hrvatskim vojnim snagama?
Ustavni sud Republike Hrvatske u spomenutom izvješću zauzeo je stajalište i dao odgovor na pravna pitanja o tome jesu li akcije koje su oružane snage Republike Hrvatske provele na dijelu okupiranog državnog teritorija Republike Hrvatske, bile u suprotnosti sa zadaćama, ovlastima i obvezama oružanih snaga Republike Hrvatske, utvrđenih Ustavom Republike Hrvatske, kao i ustavnopravnim poretkom Republike Hrvatske.
Isto tako je Ustavni sud, u citiranom Izvješću, zauzeo stajalište o pravnom značenju, s ustavnopravnog motrišta, tvrdnji u Optužnici da su «zločini protiv čovječnosti počinjeni tijekom vojnoredarstvene akcije "Bljesak" i "Oluja" bili dio sustavnog napada na civilno stanovništvo od strane oružanih snaga Republike Hrvatske, te da su najviši dužnosnici Hrvatske vojske prije, u tijek i nakon akcija planirali, poticali, naredili, ili na drugi način pomagali i podržavali planiranje, pripremu ili izvršenje progona srpskih civila na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi».
Upravo zato Izvješće Ustavnog suda RH temeljito pobija sve te optužnice Haaškog suda, odnosno, sudišta. Budući da je Hrvatska istinski pravna država, ona bi se trebala i te kako ozbiljno pridržavati utvrđenih odredaba Ustavnog suda, bez obzira što pojedini političari i publicisti mislili o tome, jer je to izričita odredba Ustava i Ustavnog zakona o Ustavnom sudu.
Međutim, praksa nam pokazuje da neki političari na vlasti, iako su prisegnuli da će se boriti za probitke Republike Hrvatske, radije prihvaćaju traženja inozemnih naredbodavaca nego glas istine najviših pravnih institucija u vlastitoj državi.
Tako imamo smiješnu situaciju koja je nastala neposredno poslije smjene vlasti početkom 2000. godine, točnije, 14. travnja 2000., kada je Zastupnički dom Hrvatskog državnog Sabora donio deklaraciju o suradnji s Međunarodnim sudom u Den Haagu, u kojoj, suprotno postojećoj rezoluciji o suradnji s međunarodnim kaznenim sudom u Haagu, koju je donio Zastupnički dom Hrvatskog državnog Sabora 5. ožujka 1999. godine, u točki 3. jednostavno utvrđuje: "U skladu s odredbama Ustavnog zakona o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu, te odredbama Statuta Međunarodnog kaznenog suda u Den Haagu, Republika Hrvatska ne dovodi u pitanje pravo Suda da pokreće postupke utvrđivanja odgovornosti za zločine počinjene za vrijeme i neposredno nakon završetka Domovinskog rata".
Kolika je to kontradikcija od sadržaja točke 6. i 7. Rezolucije o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu od 5. ožujka 1999., neka nam sam tekst to potvrdi.
Naime, u točkama 6. i 7. citirane Rezolucije od 5. ožujka 1999., koja je bila objavljena u Narodnim novinama, kaže se:
"Hrvatski državni sabor zahtijeva od Tužiteljstva međunarodnog kaznenog suda hitnu provedbu istrage, podizanje optužnica i suđenje za brojne ratne zločine počinjene nad hrvatskim narodom i drugim hrvatskim državljanima u Ćelijama, Voćinu, Humu, Petrinji, Bačinu, Saborskom, Vukovaru, Lovasu, Tovarniku, Škabrnji, razaranjima Dubrovnika i drugim brojnim mjestima diljem Republike Hrvatske za vrijeme srpske agresije na Republiku Hrvatsku",
"Hrvatski državni sabor osuđuje politizaciju djelovanja Međunarodnoga kaznenog suda, odbacujući neodmjerene javne izjave predstavnika Tužiteljstva suda u svezi s vojno-redarstvenim akcijama "Bljesak" i "Oluja". S obzirom na nedvojben legitimitet tih protuterorističkih akcija na vlastitom državnom području, Hrvatski državni sabor smatra da su eventualna pojedinačna kaznena djela počinjena s tim u svezi, stvar isključivo hrvatskoga pravosuđa".
Zadržavajući se isključivo na ove dvije konstatacije citirane Rezolucije od 5. ožujka 1999. godine, jasno se prepoznaje neutemeljeno stajalište upakirano u antinacionalne interese u točki 3. citirane "Deklaracije o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu".
Dakle, Deklaracija iz 2000. godine očito stoji na stajalištu da se srpska zlodjela u agresiji na Hrvatsku izjednačuju s eventualnim djelima hrvatskih branitelja počinjenih u obrani, dakle na istu razinu krivnje, što je apsurd, jer postoje zločini s posebnom osvajačkom namjerom i zločini iz nužde, zločini učinjeni u prekoračenju nužne obrane.
Upravo činjenica da je Hrvatska bila podvrgnuta srpsko-crnogorskoj agresiji u suradnji s bivšom JNA, a pobunjeni Srbi izvršili silom akt secesije takozvane "Srpske Krajine", uz najstrašnije zločine nad hrvatskim stanovništvom, traži odgovor na pitanje: koja država u svijetu to ne bi sankcionirala najstrožim kaznama? Zato ako je i bilo težih prekoračenja nužne obrane, ta djela spadaju u kategoriju prekoračenja nužne obrane, dakle ta djela jesu zločin, ali nisu ratni zločini. U dosta značajnim krugovima hrvatskih političkih struktura, poslije smrti predsjednika Tuđmana, osobito poslije Deklaracije o suradnji s haaškim tribunalom od 14. travnja 2000. godine, u Hrvatskoj se, pa čak i stručnim krugovima, prihvaća kao posve razumljivo da optuženi moraju dokazivati svoju nekrivnju, iako je bit civiliziranog pravosuđa u tom segmentu potpuno obratan: krivnju mora dokazati optužba. Potpuno smiješno ispada da se takozvani "topnički dnevnici", kao podloga optužbe, traže od optuženih čak i u završnim fazama cijelog postupka.
Zato je Ustavni sud Republike Hrvatske svojim zauzetim stajalištem u Izvješću br. U-X-2271/2002, od 12. XI 2002. godine, želio ne samo dati pravnu ocjenu djelovanja oružanih snaga RH, nego i prekinuti tu dvojbu koja se počela u Hrvatskoj graditi tvrdnjom o "istoj krivnji agresora i onoga koji se brani od agresora". Ustavni sud zauzima stajalište i tvrdi:
"Djelovanje oružanih snaga Republike Hrvatske poduzeto s ciljem oslobađanja dijelova okupiranog područja Republike Hrvatske – uključujući i otklanjanje neposredne opasnosti za život stanovništva i sprječavanje uništenja imovine, uzrokovano oružanim (vojnim i paravojnim, parapolicijskim i/ili terorističkim) napadima okupacijskih postrojbi – bilo je u skladu s ustavnom obvezom oružanih snaga Republike Hrvatske da zaštite suverenitet i neovisnost Republike Hrvatske i obrane njezinu teritorijalnu cjelovitost.
Pri oslobađanju okupiranih područja Republike Hrvatske, oružane snage Republike Hrvatske djelovale su u ime i po ovlastima suverene države s međunarodno-pravnim subjektivitetom. Oslobađajući područja Republike Hrvatske – na kojima je bila ustrojena protuustavna tvorevina bez demokratskog legitimiteta i međunarodnopravnog subjektiviteta, oružane snage Republike Hrvatske suzbijale su oružanu pobunu i otklanjale posljedice izvanjske oružane agresije. One su na ta područja istodobno uvodile nacionalni (ustavnopravni), a time i međunarodnopravni poredak kao njegov dio, sa svim pravima, obvezama i odgovornostima koje su za njih proizlazile iz Ustava i zakona Republike Hrvatske i iz međunarodnopravnih akata koje je Republika Hrvatska prihvatila i ratificirala.
Takav ustavni položaj i ulogu oružanih snaga Republike Hrvatske za vrijeme trajanja Domovinskog rata Ustavni sud utvrđuje neospornima i nepobojnima".
Jasno i pravno utemeljeno stajalište Ustavnog suda Hrvatske izazvalo je uzbuđenje među hrvatskim političkim nositeljima koalicijske vlasti koji su stupili na političku scenu 2000. godine. Kao revolt na to pravno stajalište Ustavnog suda, koje, inače, prema Ustavu i Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu moraju poštivati sve fizičke i pravne osobe, Vlada i Sabor, nositelji izvršne vlasti, reagirali su na začuđujući način. Oni su pokušali skinuti odgovornost na način da u traženje i izručenje Gotovine i suoptuženih, uključe britanske obavještajne službe i u tom cilju održavali sastanke s tim službama.
Da se ne prepričava sadržaj tih susreta, evo preslika autentične Bilješke susreta i dogovora od 7. veljače 2003. godine:
Republika Hrvatska
Ministarstvo unutarnjih poslova
Ravnateljstvo policije
Zagreb, 7. veljače 2003. godine
Dostaviti: osobno predati n/r gospodinu Ranku Ostojiću, ravnatelju policije
Bilješka
sa sastanka sa predstavnicima britanskog veleposlanstva i britanske obavještajne službe održanog u prostorijama Vlade RH i Ravnateljstva policije MUP-a RH dana 5. veljače 2003. godine s početkom u 12.30 h
Sastanak je održan u dva dijela a prisustvovale su sljedeće osobe:
1. dio sastanka održan u prostorijama Vlade RH, Markov trg 2, Zagreb
Republika Hrvatska:
- g. Ivica Račan, predsjednik Vlade RH,
- g. Paro, veleposlanik RH u Velikoj Britaniji
- g. Šime Lučin, ministar unutarnjih poslova RH
- g. Ranko Ostojić, pomoćnik ministra – ravnatelj policije, MUP RH
- gđa. Tatjana Banovac, tajnik Ravnateljstva policije – u svojstvu prevoditelja
Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske:
- g. Nicholas Jarrold, britanski veleposlanik u RH
- g. Gareth Lungley, prvi tajnik (politički) britanskog veleposlanstva u RH
- g. Boyd, britanska obavještajna služba
2. dio sastanka održan u prostorijama Ravnateljstva policije, Ilica 335, Zagreb
- g. Ranko Ostojić, pomoćnik ministra – ravnatelj policije, MUP RH
- g. Dragutin Cestar, načelnik Uprave kriminalističke policije, Ravnateljstvo policije,
MUP RH
- g. Gojko Marković, načelnik Odjela za opći kriminalitet, Uprava kriminalističke
policije, Ravnateljstvo policije, MUP RH
- gđa Tatjana Banovac, tajnik Ravnateljstva policije – u svojstvu prevoditelja
- g. Gareth Lungley, prvi tajnik (politički) britanskog veleposlanstva u RH
- g. Boyd, britanska obavještajna služba
Tema sastanka – traganje za optuženikom Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, hrvatskim generalom gospodinom Antom Gotovinom.
Tijekom prvog dijela sastanka održanog u prostorijama Vlade RH, predsjednik Vlade RH, gospodin Ivica Račan je naglasio spremnost i odlučnost hrvatske Vlade za suradnju s Haaškim sudom svim slučajevima, tako i u slučaju gospodina Ante Gotovine. Također je naglasio i spremnost hrvatskih vlasti za razmjenu saznanja o predmetnom slučaju sa relevantnim inozemnim službama, čija je pomoć dobrodošla, pri čemu je posebno istaknuo stručnost i iskustvo britanskih službi, posebice uzevši u obzir dobre odnose RH sa Velikom Britanijom i želju Vlade RH da te odnose i dalje unaprijedi.
Gospodin Nicholas Jarrold, britanski veleposlanik u RH, je istaknuo da je Velika Britanija spremna Republici Hrvatskoj pružiti svu potrebnu pomoć u navedenom predmetu i s tim ciljem je preporučio svoje suradnike, gospodu Lungleya i Boyda kao osobe za suradnju po predmetu.
Gospodin Ivica Račan je sa zadovoljstvom prihvatio ponuđenu pomoć i uz preporuku gospodina Šime Lučina, ministra unutarnjih poslova RH, imenovao gospodina Ranka Ostojića, ravnatelja policije MUP-a RH koordinatorom suradnje s britanskim vlastima po navedenom predmetu.
Tijekom drugog dijela sastanka, koji se održao u prostorijama Ravnateljstva policije, g. Ostojić je svoje suradnike, gospodu Cestara i Markovića upoznao s britanskim kolegama i obavijestio ih da je zadužen za koordinaciju suradnje sa britanskim vlastima po predmetu, te im naložio da razmijene saznanja koja hrvatska policija posjeduje o predmetu s britanskim kolegama te da istaknu područja na kojima bi im bila korisna njihova pomoć.
Nakon što su gospoda Cestar i Marković upoznali goste sa postojećim stanjem po predmetu, gospodin ravnatelj je goste odveo na objed.
Bilješku pripremila:
Tatjana Banovac
Tajnik Ravnateljstva policije
Ovaj postupak tadanjih hrvatskih državnih vlasti i s njima u dogovoru engleskih obavještajnih i tajnih službi, nastavak je pogrešnih procjena o ostvarenju samostalnosti Republike Hrvatske. Vrlo je zanimljivo izraženo stajalište bivše engleske predsjednice gospođe Margaret Thatcher, u njezinoj knjizi: "Državničko umijeće – strategije za svijet koji se mijenja", koja i te kako odgovorno tvrdi:
"Problem je u tome što je onaj prvi, "Bismarckov" pristup, primijenjen u toj regiji početkom devedesetih, završio strahovitim neuspjehom. Zapravo, nikada i nije postojala politika potpunog neupletanja. "Čisti" izolacionizam vjerojatno bi prouzročio manje štete negoli politika koja se vodila u to vrijeme. Zapad, na kraju krajeva, JEST intervenirao kako bi pokušao održati staru Jugoslaviju na okupu, te izvršio veliki pritisak u javnosti na one koji su se drznuli poželjeti izaći iz nje. Zapadne su države, između ostalog, nametnule embargo na uvoz oružja, čime je agresor stavljen u neusporedivo povoljniji položaj, a to je i potaknulo agresiju".
("Ratovi na Balkanu" stranica 245. knjige "Državničko umijeće", Margaret Thatcher).
Može se pretpostaviti u kojem pravcu će krenuti optuživanje Hrvatske za njezinu uspješnu obranu od srpsko-crnogorskog agresora, kad se ovako otvoreno kaže što je sve Engleska, pod pojmom "Zapada" radila na slabljenju hrvatske obrane.
II.
Kad gospođa Thatcher spominje "onaj prvi Bismarckov pristup", onda misli na tvrdnju velikog Bismarcka koji je davno kazao: "Cijeli Balkan ne vrijedi kostiju jednoga pomeranskoga grenadira". To je bilo u ono vrijeme kad Hrvatska još nije bila tretirana kao "regija zapadnog Balkana", na koju je regiju, prema vladajućem uvjerenju, od davnina bačeno prokletstvo, kaže M. Thatcher. (str. 244 citirane knjige).
Suglasno tom razmišljanju gospođe Thatcher ispada nevjerojatnim ponašanje vlasti u Hrvatskoj, kao i cijela haranga medija koji i 2005. godine spočitavaju dr. Tuđmanu "bijeg iz regije", tvrdeći da taj "bijeg", odnosno stvaranje hrvatske države, nije bio ni "proeuropski ni prohrvatski", nego "u prvom redu antisrpski"! Međutim, ni to naknadno 'sazrijevanje' nekih političara nije, i ne može biti, nikakav dokaz postojanja "zajedničkog zločinačkog pothvata" jer je osamostaljenje Hrvatske narod tražio već na referendumu 1991., kad se za slobodnu i samostalnu Hrvatsku, izvan bivše neprirodne, balkanske Jugoslavije, izjasnilo 94% stanovništva Hrvatske. Upravo tu samostalnu i slobodnu Hrvatsku, izvan svih tih "balkanskih regija", Hrvati su obranili od srpsko-crnogorske agresije, u časnom Domovinskom ratu, u sjajnim vojno čistim akcijama "Bljesak" i "Oluja", i istjerali iz Hrvatske agresora koji je pokušao, na teret Hrvatske, stvoriti "Veliku Srbiju" sa zapadnim granicama na crti: Virovitica-Karlovac-Gospić-Karlobag".
Hrvati iz svoje povijesti ne mogu pobjeći, a s ovih hrvatskih prostora stoljećima nas ne uspijevaju otjerati ni iskorijeniti. Ostajemo okruženi istim susjedima, ali s čvrstom odlukom: nikada više ne ćemo biti u neprirodnoj jugoslavenskoj ili balkanskoj zajednici.
Još 1968. godine, na Kongresu slovačkog povijesnog društva u Bratislavi, dr. Tuđman je isticao i branio stajalište da je "samo na temelju jačanja vlastite nacionalne, kulturne i političke svijesti moguće ostvariti prirodnu težnju svakog naroda da postane zreo subjekt i da sudjeluje u životu državne i međunarodne zajednice s pravima pune suverenosti i neokrnjene ravnopravnosti"
Smatrajući obranu samostalne Hrvatske prvom moralnom dužnošću, dr. Tuđman je uspješno proveo obrambeni Domovinski rat, uporno ističući o kakvom se ratu radi, koji su njegovi ciljevi, ne govoreći o ratu apstraktno, jer je rat kao oblik borbe za slobodu, samostalnost i život - opravdan.
Upada u oči nezainteresiranost hrvatske države koja je u izmijenjenim optužnicama protiv generala Gotovine, Markača i Čermaka, izravno optužena za "zajednički zločinački pothvat" – za etničko čišćenje Srba s područja okupiranih hrvatskih prostora. Mnogo su uvjerljiviji iskazi u Haaškom sudu američkog vojnog atašea u Zagrebu (1991. do kolovoza 1995. godine) gospodina Richarda Herricka, vodećeg poznavatelja prilika koje su dovele do srpsko-crnogorske, i bivše JNA agresije na Hrvatsku, a kasnije i na BiH.
Gospodin Richard Herrick je u svom iskazu kao svjedok pred haaškim sucima s mnogo detalja govorio o vojnoredarstvenim akcijama "Bljesak" i "Oluja", inzistirajući na tvrdnji da je "teško vjerovati da SAD nisu znale svaki detalj namjere hrvatskih vlasti, a još teže da bi u slučaju bilo kakvih planova o etničkom čišćenju Hrvatska dobila zeleno svjetlo – suglasnost za početak akcije".
Iznoseći u svom iskazu da je "vrlo dobro poznavao generala Gotovinu", gospodin Richard tvrdi da je "jednostavno nezamislivo da bi Amerikanci tako tijesno surađivali s osobom koja nije imala moralnu i profesionalnu čast"! Tvrdeći da su Amerikanci generala Gotovinu držali za pouzdanog partnera "s kojim su obavljali mnoge tajne zadaće koje su u konačnici dovele do mira u bivšoj Jugoslaviji, gospodin Richard, kao vojni ataše Amerike 1995. godine, i koji se u to vrijeme, prema vlastitom iskazu 12 puta sreo s generalom Gotovinom, i bio njime impresioniran, ustvrdio je pred haaškim sucima da je: "bio oduševljen akcijom "Bljesak" i da cilj "Oluje" nije bio protjerivanje Srba, već povratak okupiranog teritorija". U osobnim kontaktima s pobunjenim Srbima, zajedno s bivšim veleposlanikom Amerike u Zagrebu, gospodinom Galbraithom, "ocijenio je da oni nisu bili zainteresirani za mirnu reintegraciju", ustvrdivši da su "velike zasluge generala Gotovine u inzistiranju na poštivanju međunarodnog ratnog prava te je zahvaljujući središtu za obuku Šepurine, hrvatska vojska od grupica koje su početkom rata sličile na paravojne snage, stasala u profesionalnu vojsku".
U svezi te tvrdnje gospodin Richard je na pitanje Tužitelja vrlo odgovorno govorio o ulozi i programu vojne škole u Zadru ustvrdivši:
"procjenu programa obavila je privatna američka vojna tvrtka Military Professional Resources INC. (MPRI), koju je angažirala hrvatska Vlada u dogovoru sa Sjedinjenim Američkim Državama".
Konačno, gospodin Herrick je začetnik nadziranja kompletne akcije "Oluja", tvorac aktivne suradnje s Hrvatskom vojskom na pripremi i samom početku "Oluje", a prenio je "zeleno svjetlo" predsjednika Billa Clintona za akciju "Oluja"! To je i bio razlog da je cijela vojno-redarstvena akcija "Oluja", u realnom vremenu, prenošena preko satelita u Pentagon, te nikakve primjedbe na njezino izvođenje nije bilo. Štoviše, SAD su bile oduševljene brzinom, čistoćom i rezultatima akcije "Oluja".
(Opširniji iskaz u Haagu svjedoka Richarda Herricka prenio je tjednik "Hrvatski list", Zadar, 16. srpnja 2009, godine).
Suglasno iskazima i ocjenama gospodina Richarda, američki veleposlanik, gospodin Peter Galbraith, dana 1. kolovoza 1995. godine, izjavio je, nakon razgovora s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, da su "napadi hrvatskih Srba na bihačko područje potpuno bespravni…te da međunarodna zajednica podupire legitimnost hrvatsko-bosanskog saveza“. U tom kontekstu je predsjednik Tuđman 4. kolovoza u ranim jutarnjim satima, prije samog početka vojno-redarstvene operacije "Oluja", uputio Proglas hrvatskim građanima srpske nacionalnosti, sljedećeg sadržaja: "Pozivan sve pripadnike srpskih paravojnih postrojba, koji su svojevoljno ili prisilno mobilizirani u paravojne srpske postrojbe, da predaju oružje hrvatskim vlastima, uz jamstvo da će im biti udijeljena amnestija prema važećim hrvatskim zakonima". Predsjednikova poruka neprestano se ponavljala svakih pola sata na svim hrvatskim radio i TV postajama.
Predsjednik dr. Tuđman je istovremeno pozvao sve građane srpske nacionalnosti da ostanu u svojim kućama i bez bojazni dočekaju hrvatsku vlast. Njemački političar Stefan Schwarz, 8. kolovoza 1995. godine, izjavio je u Bonnu: "Ne može se izjednačavati događaje u Hrvatskoj s onim što se dogodilo u Srebrenici ili Žepi…Hrvatska nije planirala iseliti Srbe, nije učinila isto što i Mladić. Ne vidjeti razlike je politički neodgovorno i moralno problematično".
Ne postoji ni jedan dokument kojim bi se mogla dokazati ogavna suprotna tvrdnja bivše tužiteljice Del Ponte, iznijeta u izmijenjenim Optužnicama protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača, da cilj vojno-redarstvene operacije "Oluja", nije bilo oslobođenje okupiranih hrvatskih područja i njihova reintegracija u hrvatski državni teritorij, nego da je cilj operacije bio "zajednički zločinački pothvat" – istjerivanje Srba iz Hrvatske. Sama Del Ponte je u svojoj knjizi: "Gospođa tužiteljica", izbacujući iz sebe svu mržnju prema Hrvatima, dala odgovor zašto je tu neistinu uzela kao temelj svojoj izmijenjenoj Optužnici protiv Gotovine i suoptuženih generala Čermaka i Markača. Ona, na stranici 239., služeći se svojim kulturnim profilom, kaže:
"Jedan od odvjetnika Haaškog tribunala…smislio je jednostavan aforizam kojim je opisao razliku između Srba i Hrvata koji su pokušavali onemogućiti rad Tribunala: "Srbi su kurvini sinovi", govorio bi. "No Hrvati su podli kurvini sinovi".
To je slika haaške tužiteljice! To je dokaz njezinog znanja o Hrvatima i Hrvatskoj, koja je još u XVI. stoljeću dobila naziv "Predziđa kršćanstva"! U tom je cijeli problem neutemeljenog optuživanja hrvatskih generala.
III.
Često nailazimo na smiješne i izvitoperene tvrdnje određenih, takozvanih povjesničara hrvatskog Obrambenog rata, da je predsjednik dr. Franjo Tuđman vodio "sramotne pregovore o podjeli BiH s vođom srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku – Miloševićem", uz tvrdnju da su ti pregovori predstavljali "ne samo jednu od glavnih osobnih opsesija nego i trajni strateški državnički plan dr. Franje Tuđmana"!!! ("Jutarnji list" 11. lipnja 2006., stranica 12.).
Da ta jugokomunistička opsesija navodnim Tuđmanovim "strateškim državničkim planom" podjele BiH nije novijeg datuma, svjedoči nam povjesničar dr. Bilandžić koji u knjizi: "Povijest izbliza", na stranici 36-39, navodi bitne dijelove rasprave o knjizi "Pregled historije SKJ", načinjen po ideološkom usmjerenju CKSKJ, objavljen u travnju mjesecu 1963. godine. Naime, za drugo izdanje te knjige zatražena je kritika centralnih komiteta svih republika, a tu je zadaću CK SKH povjerio "Institutu za historiju radničkog pokreta, kojemu je F. Tuđman bio direktor". Prva je startala, kako nam dr. Bilandžić prikazuje, Anka Berus, s vrlo oštrom osudom Tuđmanovih teza, tvrdeći da su radnici Instituta "pokazali totalnu političku nepismenost…što je naročito došlo do izražaja u tretiranju nacionalnog pitanja u staroj Jugoslaviji i u ocjeni sporazuma Cvetković-Maček".
Intervenirao je Bakarić koji je analizirao Tuđmanovu tezu da je «sporazum Cvetković-Maček ipak bio korak naprijed…Njime je uglavnom bilo riješeno nacionalno pitanje jedne od ugnjetenih nacija i to najveće - hrvatske" i Bakarić je ustvrdio da bi "Tuđmanova namjera rehabilitiranja sporazuma rušila tezu KPJ po kojoj je to bila podjela BiH između srpske i hrvatske buržoazije, uglavnom u korist stvaranja Velike Srbije… KPJ je sve to osudila, a i režim banske Hrvatske kvalificirala reakcionarnim"!
Te Bakarićeve ocjene smisla i sadržaja utemeljenja Banovine Hrvatske, u stvari, kako on kaže, teze KPJ po kojima je to bila "podjela BiH između srpske i hrvatske buržoazije", postaje, na neki način, centralna točka terećenja dr. Tuđmana, u iskazima kod Haaškog suda, njegova 'suglasja' s agresorskim vodstvom upravo o "podjeli Bosne". Poznati hrvatski bivši političar u prvim godinama borbe za samostalnu Hrvatsku, Josip Manolić, kao svjedok tužiteljstva u Haaškom sudu protiv šestorice bivših čelnika bosansko-hercegovačkih Hrvata (Slobodana Praljka i drugih), prema navodima u riječkom "Novom listu" od 5.7.2006. godine, iskazao je:
"Glavni cilj Tuđmanove politike prema BiH bio je ostvarenje Banovine Hrvatske…Tuđman je želio priključiti zapadnu Hercegovinu Hrvatskoj, jer se radi o etnički najčišćem hrvatskom prostoru koji se teritorijalno naslanja na Hrvatsku".
Ta fiksna ideja o Tuđmanovoj politici "podjele Bosne" proširila se objavljivanjem dvosveščane edicije: "Stenogrami o podjeli Bosne", u suradnji s Fondacijom Heinrich Böll, u nakladi Civitas Split-Sarajevo 2005.
Prvi svezak obuhvaća 21 stenogram (prvi 8. lipnja 1991., a zadnji 19. XII. 1993.), dok drugi svezak obuhvaća 15 stenograma (prvi 5. siječnja 1994., a zadnji 13.04.1999. godine).
Predrag Lucić, u tekstu "napomena priređivača", autoritativno tvrdi: "U svim tim razgovorima, čiji se stenogrami inače nalaze u posjedu Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji sa sjedištem u Haagu, dr. Franjo Tuđman ostaje dosljedan svojoj fiksnoj ideji o potrebi preinake "neprirodnih" granica Republike Hrvatske na račun teritorija susjedne Bosne i Hercegovine".
Vjerojatno gospodin Lucić, i oni koji su razgovore i rasprave o "uređenju Bosne i Hercegovine" dostavili Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji sa sjedištem u Haagu, ne znaju da je dr. Tuđman kod bivšeg Okružnog suda u Zagrebu, pod brojem K-393/1980., bio optužen za neprijateljsku propagandu i rušenje državnog i društveno-političkog sustava, jer je u intervjuu novinaru Vladimiru Markoviću, početkom 1978. godine, između ostaloga kazao:
"Po mom mišljenju ključni problem nacionalnog pitanja u Jugoslaviji je problem između Srba i Hrvata – pa dajmo već jednom da se i kod Srba i kod Hrvata skupe i sjednu za zajednički stol pametni ljudi, intelektualci a i političari i zajedno kažu: Dosta je više bilo međusobnog nerazumijevanja, međusobnih optužbi, nesporazuma, sukoba, klanja…sjednimo i razgovarajmo kao ljudi".
Svi stenogrami o podjeli Bosne, koji su dan u ova dva sveska, u više ili manje svom opsegu, posvećeni su razgovorima – o uređenju Bosne i Hercegovine, a ne o podjeli, što najbolje svjedoči opsežni broj sudionika u tim razgovorima, njihova viđenja rješenja tog problema i tome slično. Povijesni nastanak Bosne je točno prikazan i tu ne bi smjelo biti spora, ukoliko je istinski cilj davanja podataka o problemima o kojima se uopće raspravljalo između tolikog broja državnika, političara, stručnjaka koji su željeli sudjelovati u razgovorima.
Istinski odnos dr. Tuđmana prema problemima Bosne i Hercegovine, kao i shvaćanje dr. Tuđmana uloge Bosne i Hercegovine u razrješenju agresije Srbije, Crne Gore i bivše JNA na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, vidi se u njegovim državničkim susretima i sporazumima te izraženim suglasnostima s predsjednikom Bosne i Hercegovine Alijom Izetbegovićem, u "zajedničkoj izjavi", Zagreb, 27. ožujka 1993., koja glasi:
"Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i predsjednik predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović nakon razgovora dviju delegacija dali su sljedeću:
Zajedničku izjavu
1. Republika Hrvatska pozdravlja potpisivanje Vance-Owenovog plana od strane gospodina Alije Izetbegovića i gospodina Mate Bobana.
2. Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i predsjednik predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović zahtijevaju od međunarodne zajednice da se Vance-Owenov plan učinkovito i dosljedno sprovede, imajući u vidu loša iskustva s nedjelotvornom provedbom Vanceovog plana u Republici Hrvatskoj koju sustavno onemogućuje srpska strana.
3. Oba predsjednika skreću pozornost međunarodnoj zajednici da se agresija sa strane Srbije i SR Jugoslavije nastavlja kako na Bosnu i Hercegovinu tako i na Hrvatsku, što treba imati u vidu pri planiranju angažiranja mirovnih snaga u BiH te produženju mandata UNPROFOR-a u Hrvatskoj.
4. Ukoliko srpska strana ne udovolji zahtjevima međunarodne zajednice za provedbom Vance-Owenovog plana i nastavi agresiju, predsjednici traže ukidanje embarga na uvoz oružja u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
5. Predsjednici Tuđman i Izetbegović izražavaju spremnost za daljom najužom suradnjom između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine, te ističu nužnost za svekolikom suradnjom između hrvatskog i muslimanskog naroda u BiH, u provedbi Vance-Owenovog plana, a osobito u slučaju nastavka agresije.
Zagreb, 27. ožujka 1993.
Predsjednik RH - dr. Franjo Tuđman
Predsjednik BiH - Alija Izetbegović
Nakladnici i pisci napomena i pogovora «Stenograma o podjeli Bosne» vjerojatno znaju da je Bosna u najezdi Turaka prema Zapadu izgubila državnu samostalnost i da je od tada pa do objavljivanja ovih transkripata 2005. godine, hrvatski narod na području Bosne i Hercegovine spao na 17 posto u ukupnom broju pučanstva te je u tome je bit razgovora predsjednika Tuđmana i širokog kruga njegovih suradnika i iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine - o problemima uređenja Bosne.
Da Tuđmana na snimanje njegovih razgovora nije vodila "manija veličine", nego svijest i znanje s kim se ima posla i što će se sve izmišljati i slati po raznim sudištima međunarodnih snaga kojima je Tuđman bio preprekom u podržavanju "anarhije i samovolje" na prostorima koji okružuju Hrvatsku. Ovi stenogrami su najbolji dokaz pozitivnog kreiranja demografske i političke supstance hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i zato nisu izazvali nikakve posebne negativne reakcije kod raznih svjetskih institucija, dapače, samo su izazvali pozitivne ocjene, što se najbolje vidi i u "Splitskoj deklaraciji" od 22. srpnja 1995. godine.
Toga dana su izaslanstva Republike Hrvatske, Republike Bosne i Hercegovine i Federacije BiH, na sastanku u Splitu, prihvatili i donijeli: Deklaraciju o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice, sa slijedećim sadržajem:
Potvrđujući čvrsto opredjeljenje i političku volju za jačanjem suradnje i savezništva hrvatskog i bošnjačkog naroda u sudbonosnim trenutcima za opstojnost dvaju naroda suočenih s pojačavanjem nasilja na okupiranim područjima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, s neizvjesnošću mirovnog procesa i s nedjelotvornošću međunarodne zajednice;
Utvrđujući da su zaposjedanje i napadi na "zaštićene zone" UN u Bosni i Hercegovini i zajedničke vojne operacije bosanskih i hrvatskih Srba protiv "zaštićene zone" UN u Bihaću, oružane provokacije u drugim područjima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te odbijanje svakog mirovnog plana sa strane bosanskih i hrvatskih Srba, dio jedinstvene i zajedničke strategije nastavka agresije i pokušaja zadržavanja okupiranih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine u cilju stvaranja "velike Srbije" pod vodstvom i uz punu odgovornost političkog i vojnog vrha "SRJ" (Srbije i Crne Gore);
Utvrđujući da nastavak agresije i nasilnih pokušaja zadržavanja okupiranih područja u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te nedostatni rezultati mirovnog procesa, nalažu vodstvima Hrvatske i Bosne i Hercegovine da temeljito i cjelovito razmotre stanje u regiji sa stanovišta očuvanja nacionalne opstojnosti hrvatskog i bošnjačkog naroda i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine;
Iskazujući neopozivu potporu provedbi Sporazuma iz Washingtona o uspostavi Federacije, te njenom konfederalnom povezivanju s Republikom Hrvatskom;
Uvjereni da je takva snažna, međunarodno afirmirana, teritorijalno održiva, gospodarski razvijena i demokratski uređena Federacija nezamjenjiv državno-politički okvir, povijesni interes i najsigurniji oblik zaštite i ostvarivanja jednakopravnih nacionalnih, političkih i drugih interesa hrvatskog i bošnjačkog naroda;
Uvjereni također da se na osnovi ostvarenja takve Federacije hrvatskog i bošnjačkog naroda može uz pomoć međunarodne zajednice postići rješenje krize i postaviti temelj novog uravnoteženog regionalnog poretka kao jamstva mira, stabilnosti, sigurnosti i razvoja;
Pozivajući hrvatske Srbe da preispitaju aktualnu militantnu politiku i prihvate mirnu reintegraciju u ustavni poredak Republike Hrvatske, a bosanske Srbe da prihvate plan Kontaktne skupine;
Pozivajući "SRJ" (Srbiju i Crnu Goru) da odustane od agresije, radi stvaranja "velike Srbije", prestane pružati vojnu pomoć ekstremistima u Kninu i na Palama i pristupi međusobnom priznanju u međunarodno priznatim granicama Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine;
Potvrđujući spremnost na djelatni doprinos naporima za hitno oživljavanje mirovnog procesa na temelju prihvaćanja Plana Kontaktne skupine u Bosni i Hercegovini, te mirne reintegracije privremeno okupiranih teritorija Republike Hrvatske;
Ističući posebno da će svako produženje postojeće neučinkovitosti UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini, te neprimjenjivanje mandata UNCRO u Hrvatskoj voditi odluci o otkazivanju produžetka mandata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini;
Podržavajući odluku o upućivanju Snaga za brzo djelovanje i zajednički utvrđujući da sva pitanja njihova dolaska, mandata i raspoređivanja trebaju biti uređena posebnim sporazumom sukladnim suverenitetu i teritorijalnoj cjelovitosti Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine;
Ističući zajednički stav da odluka o ukidanju embarga na oružje treba istodobno biti primijenjena na Bosnu i Hercegovinu i na Hrvatsku;
Uvjereni da "SRJ" (Srbija i Crna Gora) snosi posebnu odgovornost za nastavak krize i smatrajući da je potrebno održati i osnažiti režim sankcija Vijeća sigurnosti UN;
Odbijajući zamisli o obnavljanju ili uspostavi bilo kakve nove "jugoslavenske" državne zajednice, smatrajući ih usporednom i rezervnom varijantom velikosrpske hegemonije, te podupirući normalizaciju u regiji na osnovi suverenosti, neovisnosti i cjelovitosti;
Potvrđujući interes za hitnom provedbom navedenih načela Deklaracije, dogovoreno je:
1. Proširenje i jačanje obrambene suradnje na temelju Sporazuma o prijateljstvu i suradnji između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine od 21. srpnja 1992. godine.
U tom pogledu Republika i Federacija Bosne i Hercegovine uputile su Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća, što je Republika Hrvatska prihvatila.
Dogovoren je i nastavak suradnje i stalna koordinacija obrambenih djelatnosti između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Dogovorena je i suradnja Glavnog stožera Hrvatske vojske sa Združenim stožerom ARBH i HVO radi koordinacije obrambenih djelovanja u oblasti zapovijedanja, logistike, vojno-industrijske proizvodnje, komunikacijskih sustava, informacijsko-analitičkih potreba i drugim oblastima.
2. Osnivanje političko-pravne stručne skupine sa zadaćom da hitno analizira i predloži rješenja za integriranje funkcija vlasti Republike i Federacije BiH;
3. Upućivanje poziva za sastanak skupine 22 zemlje članice "Prijatelja Federacije" na visokoj razini radi hitnih donacija i pomoći u suočavanju s humanitarnom i izbjegličkom katastrofom i razmatranje trajne zajedničke strategije obnove i razvoja;
4. Održavanje redovnih i stalnih političkih konzultacija radi ostvarivanja načela i dogovora ove Deklaracije, te pripremanja pravnih, političkih i drugih osnova za uspostavu konfederalnih veza s Republikom Hrvatskom.
Deklaraciju su potpisali dr. Franjo Tuđman, Predsjednik Republike Hrvatske, Alija Izetbegović, Predsjednik Predsjedništva Republike BiH, Krešimir Zubak, Predsjednik Federacije BiH i Haris Silajdžić, Predsjednik Vlade BiH.
Prema tome, to je Tuđmanova politika prema problemima Bosne i Hercegovine, koja se nikako ne može uspoređivati, što čini pisac pogovora, "sa staljinskim policijskim sustavom dokumentiranja", niti "dizajniranjem vlastitih uloga u toj krvavoj historiji – Tuđmana, Miloševića i Izetbegovića", jer svi ti razgovori ruše temeljnu ocjenu pisca "pogovora" koji se poslužuje nečijim tvrdnjama "kako je moguće da je cijeli rat u Hrvatskoj bio…fingirana predigra, uspostavljanje pretpolja za agresiju na Bosnu i Hercegovinu"!
Previše je ako je i od Ivana Lovrenovića. Od onih ocjena Vladimira Bakarića iz 1964. godine, kad je tražio od Tuđmana da poštuje ocjenu stajališta KPJ o Banovini, do ovakvih ocjena o ratu srpsko-crnogorskog agresora na Hrvatsku, intelektualni i politički napredak kod određenih antituđmanovaca, vrlo je malen, možda i nikakav.
IV.
Mitovi i istine, osobito kod nekih "političkih veličina" u iskazima na Haaškom sudu isprepliće se o takozvanom "sastanku predsjednika Tuđmana i Miloševića, u Karađorđevu, 1991. godine, i njihovom «dogovoru o podjeli Bosne i Hercegovine». U nekim dijelovima memoarske literature, ali svakako i u svjedočenju na strani tužiteljstva u Haaškom sudu, oni ostaju uporno kod svojih tvrdnja ne dajući nikakav dokaz, osim naklapanja, da je predsjednik Tuđman upravo tada s Miloševićem dogovarao podjelu Bosne i Hercegovine.
Podsjetimo: već je u siječnju 1991. godine, započeo napad JNA na hrvatske snage i ljude.
Za Novu godinu 1991., predsjednik Tuđman je u razgovoru za Hrvatsku televiziju 1. siječnja 1991. izjavio: "Mi smo za poštovanje sadašnjih republičkih granica, za poštovanje demokratski izražene volje naroda u tim republikama i za međusobni razgovor".
Nije sporno da je Predsjedništvo SFRJ, 9. siječnja 1991., donijelo naredbu po kojoj se moraju "rasformirati svi oružani sastavi koji nisu u sklopu jedinstvenih snaga SFRJ", što je i te kako zaoštrilo stanje između hrvatskog vodstva i beogradskih vlastodržaca.
Nakon stalnog zaoštravanja situacije, predsjednik Tuđman je 24. siječnja 1991. uputio pismo američkom predsjedniku, tada Georgu Bushu, u kojem ga upoznaje s prijetnjama jugoslavenskog vojnog vrha "oružanim udarom na Hrvatsku", ističući da će Vlada preuzeti odgovornost za sastav i naoružanje policije i suprotstaviti se namjeri JNA da na području Hrvatske preuzme kontrolu nad republičkom policijom.
Sama agresija, i sam rat, započeo je 25. siječnja 1991. godine, kad su snage JNA, pod vodstvom generala Vasiljevića, u jutarnjim satima uhapsile i privele u zatvor kod Vojnog suda u Zagrebu, predsjednika Izvršnog vijeća Virovitice Antuna Habjanca i predsjednika HDZ-a Virovitice Đuru Dečaka. Na izvanrednoj sjednici Sabora istog dana, 25. siječnja 1991., predsjednik Tuđman je izjavio da je Hrvatska za dijalog i obranu, pa je hitno išao u Beograd na razgovor baš s Miloševićem u traženju sprječavanja rata.
Nema sumnje da je velikosrpsko-boljševičko-komunistički pokušaj obračuna s Virovitičanima u cjelini bio upregnut u plan ostvarenja Velike Srbije, sa zapadnim granicama na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag. O tome postoje dokumenti u pisanju Jovića, Kadijevića i drugih, a tonski i slikovni zapisi srpskih megalomana od Šešelja, Arkana pa do najviših predstavnika Srba, vrve takvim pomahnitalim i suludim idejama. Kao odvjetnik – branitelj uhapšenih Virovitičana kod Vojnog suda u Zagrebu, objavio sam sav materijal toga procesa u knjizi: "Rat za Hrvatsku je započeo u Virovitici", 1991. – suđenje Virovitičanima pred Vojnim sudom u Zagrebu, koja je tiskana 1996. godine u nakladi Gradskog poglavarstva Virovitice.
Optužnicom Vojnog tužiteljstva br. 9/1991., od 26.2.1991. bili su optuženi: Martin Špegelj, Antun Habjanec, Đuro Dečak, Franjo Kovač, Vlado Šabarić, Ivan Belani, Vinko Belobrk i Josip Kovač.
U najkraćim crtama Optužnica je bila konstruirana tako da se Martinu Špegelju tada stavljalo na teret, kao ministru obrane, da je "radio na formiranju ilegalnih paravojnih oružanih sastava izvan jedinstvenih oružanih snaga SFRJ", Antunu Habjancu i Đuri Dečaku da su: "u tijeku listopada i studenog, u Virovitici, sudjelovali u naoružavanju članova HDZ-a radi vođenja oružane borbe protiv jedinica JNA, a okrivljeni Dečak "formirao oružane sastave od pripadnika HDZ-a počevši od udarnih trojka, odjeljenja, vodova i četa, kao vojnu organizaciju za vođenje oružane borbe protiv jedinica JNA". U tom sadržaju su i svi ostali optuženi tako da im se Optužnicom stavljalo na teret izvršenje kaznenog djela oružane pobune iz čl. 124., u svezi čl. 138. KZ SFRJ.
Optužnica je obuhvaćala 16 gusto tiskanih stranica.
Kao branitelj Optužnicu sam primio 27. veljače 1991. godine, isto ono jutro kad je u dnevnom tisku izišlo pismo srpskog političara Vuka Draškovića upućenog predsjedniku Tuđmanu 13. veljače, slijedećeg sadržaja:
"Gospodine Tuđman!
Prenosim Vam Zahtjev članstva Srpskog pokreta obnove (SPO) da, prije svega zbog hrvatskog naroda, odmah naredite razoružanje svih tamošnjih terorista i umobolnih ljudi. Ako, zaista, volite Hrvatsku i Hrvate, zaštitite ih najprije od Vama podčinjenih i povampirenih aveti Endehazije, jer će samim tim svaka zaštita Hrvatske i Hrvata od Srba i "velikosrpske vojske" biti izlišna, nepotrebna. Ne gurajte svoj narod u katastrofu neslućenih razmjera, koju mu nesumnjivo donosi oružani sukob sa Srbima.
Iz činjenice da su začetnici ideje, kojoj možda i nesvjesno služite, dva puta u ovom vijeku počinili nekažnjeni genocid nad Srbima, kao da se izvlači pouka da se zločin isplati. Nikada, nikada više! Na prvi zamah povampirenog ustaškog noža, na prvi hitac u trbuh, na prvu bombu bačenu na obitelj, uslijedit će odgovor potomstva onih iz Jasenovca i Jadovnog, pa će, bojim se, makar i sa zakašnjenjem, doći do naplate i sadašnjih i starih dugova. Knin neće nestati, Knin nitko neće mrcvariti, dok je na svijetu i jednog Srbina. Mi ne vjerujemo da su porivi zločina ovladali najvećim dijelom hrvatskog naroda. Mi vjerujemo da totalitarna manjina prisvaja sebi atribute čitave nacije.
Ako je, međutim, naša procjena pogrešna, onda tu i takvu Hrvatsku odmah izdvajajte iz Jugoslavije. Zajednički život je nemoguć i besmislen s tolikom mržnjom i bezumljem. Pomirite se, međutim, u tom slučaju sa tim da ta Nezavisna Hrvatska ne može odnijeti sa sobom ni djelić zemlje nastanjene Srbima. Krvlju, koja je tekla sa ustaške kame, i logorima i jamama našim, postavljene su, vječne i nepomične, međe Srpskoj Krajini. Pod ustaškom šahovnicom i sa hrvatskom puškom na hrvatskom ramenu, putujte "u Europu", idite gdje vam je volja, samo ne među Srbe, na njihovu zemlju i grobove. I znajte: ovo nije 1945., ovo je 1991. godina. Nema više Njega i Njegovih, koji su nacističku Hrvatsku, poraženu u ratu nagradili teritorijem koji joj nikada nije pripadao. Mirovni ugovor sa tom poraženom Hrvatskom, čiju ste zastavu i nacističku misao preuzeli, još nije potpisan, niti su joj granice određene. Ustaška Hrvatska je, gospodine Tuđman, i moralno i civilizacijski, i vojnički, i razumski, i u svakom povijesnom i ljudskom pogledu, invalidna da diktira uvjete svoga opstanka u Jugoslaviji ili odlaska iz Jugoslavije. Možda mnogi u Europi i svijetu ne znaju da je šahovnica jurišala na Moskvu, Staljingrad, i da je Jasenovac 40 puta veći od Mauthausena. Srbi to ne zaboravljaju. Ono što ne prestaje nanositi bol, ne pomiče se iz narodnog sjećanja. I još nešto. U onim trupama, čiji je zadatak da trančiraju Knin, hoćete li biti i Vi, general Špegelj, ministar Boljkovac, gospodin Šeks i ostali vrhovnici? Ili kanite da u zločin, u klaonicu, tjerate tuđu djecu? Čast nalaže da svoje ideje zastupate svojim glavama.
Ipak, u nadi da će razum pobijediti,
Vuk Drašković".
U ovom se pismu najjasnije očitavaju misli i težnje, uvrede i klevete, povijesne gluposti štićenika "Načertanija" u tolikom opsegu da isključuju svaku mogućnost razgovora. To je i naglašeno u odgovoru iz ureda predsjednika Republike Hrvatske, koji je pod naslovom: "Vrijede li uopće argumenti protiv mržnje", poslan "13. veljače 1991.". Naglašeno je: "Ton Vašeg pisma, izrečene prijetnje, pa i uvrede, otklanjaju mogućnost da Vam predsjednik Tuđman osobno odgovori". U odgovoru uredske službe Vuku Draškoviću naročito se ističe, jasno, osporavajući njegove sve navode, da: "…Bez obzira kakva su Vaša intimna stajališta prema hrvatskom narodu i predsjedniku Tuđmanu osobno, kao odgovoran političar koji zastupa dio biračkog tijela Srbije ne biste smjeli bezrezervno prihvaćati teške optužbe protiv hrvatskog naroda i njegova legitimna vodstva na temelju pokušaja montiranja tipično staljinističkog procesa, čijih metoda bi se i Vi mogli gnušati. Potrebno je nepristranim stručnjacima i ozbiljnim ljudima omogućiti da ocijene autentičnost optužbi na kojima neki vojni i politički krugovi, a očito i Vi, gradite optužbu hrvatskog naroda…. ne prijetite teritorijalnim komadanjem Hrvatske i ne sudjelujte u bjesomučnoj hajci protiv svega što nosi hrvatsko ime", stoji u dopisu V. Draškovića iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske.
Uzimajući u obzir ovakva zbivanja i ovakva izražena mišljenja, postavlja se opravdano pitanje: zar je moguće da bi predsjednik Tuđman s takvim ljudima i takvim političarima mogao uopće razgovarati o bilo kojem ozbiljnom problemu.
Cijela hrvatska javnost je ostala zaprepaštena kad je "Slobodna Dalmacija" 10. ožujka 1991., u cijelosti objavila Optužnicu Vojnog tužilaštva protiv uhićenih Virovitičana, jer to je bio jasni znak da Vojno tužilaštvo ne priznaje državni suverenitet Hrvatske niti državno vrhovništvo Hrvatske. Postupak pred Vojnim sudom je bio zakazan za 8. travnja 1991., ali već 5. travnja je bila donijeta Odluka da se "organiziraju masovne demonstracije pred Vojnim sudom" i tako onemogući rasprava.
Tadašnji gradonačelnik u pismu od 5. travnja obavještava Predsjednika da Vijeće Narodne zaštite, "na Vaš poziv u vrlo kratkom roku može podići više od 200.000 dobrovoljaca…odlučnih po svaku cijenu braniti slobodu i demokraciju svoje jedine domovine – Republike Hrvatske".
Tako 8. travnja nije moglo biti rasprave, jer su demonstracije bile nevjerojatno jake, snažne u Zagrebu i diljem cijele Hrvatske.
Vjerojatno nitko od onih koji su tada bili u Zagrebu i vidjeli i osjetili taj naboj, ne može shvatiti da bi predsjednik Tuđman u tim okolnostima mogao biti u stanju razgovarati sa srpskim agresorom, sa Miloševićem, o "podjeli Bosne"! Oni koji to tvrde, a osim "svoje vizije" ništa drugo nemaju, u najmanju su ruku izvan objektivne stvarnosti vremena i u magli svojih zakulisnih opterećenja.
U tu konfuznu psihičku opterećenost nemoguće je umetnuti pokušaj atentata na predsjednika dr. Tuđmana, dana 7. listopada 1991. godine, kad su agresorski zrakoplovi raketirali Banske dvore, predsjednički ured u centru Zagreba, s namjerom atentata na predsjednika Tuđmana. Dakle, za "graditelje lažnih scena" i taj je atentat valjda dokaz "tajnih razgovora Tuđmana i Miloševića" o podjeli Bosne i Hercegovine!
Suočeni smo danas s bezličnim, amorfnim domoljubljem teško odredljivih obrisa, što je plod masovnog relativiziranja i indiferentnog odnosa prema bitnim istinama našeg obrambenog Domovinskog rata i veličanstvenih pobjeda hrvatskog naroda nad agresorom.
Iako mnogi žive od slobodne i samostalne Hrvatske, stiječe se dojam da djeluju protiv te iste Hrvatske, rastačući je, udaljujući se od njezine tisućljetne povijesti. Okvirno, proces neočekivanih rascjepa u hrvatskom postjugokomunističkom društvu dobiva zamah prvih dana trećeg tisućljećja, poslije smrti predsjednika dr. Franje Tuđmana. Dimenzije tog procesa mogu se najbolje osjetiti u članku stanovitog Dalibora Vidovića, predsjednika regionalne organizacije Primorsko-goranske županije SRP-a, objavljenog na internetu s datumom 5.8.2009., a nosi naslov: "Akcija "Oluja" i "Dan domovinske zahvalnosti". Vidović kaže:
"Ovih dana, kao i svake godine početkom kolovoza, bilo je iritantno pratiti medije, koji su pompozno i navijački slavili praznik pretenciozno i patetično nazvan "Dan pobjede i domovinske zahvalnosti", bez da se itko kritički osvrnuo na akciju "Oluja", a kamoli spomenuo istinu o biti te akcije – činjenicu da je akcija "Oluja" planirana, organizirana i provedena kao zločinačka organizacija etničkog čišćenja, kojom je veliki broj hrvatskih građana protjeran s njihovih vjekovnih ognjišta, čime je akcija Oluja poprimila karakter protuhrvatske operacije, budući da je (s)rušila vrijednosti proklamirane Ustavom RH: hrvatski građani su ubijani, protjerivani, uništavana im je imovina.
Stoga, 5. 8. nije dan pobjede građanske, već jednoetničke Hrvatske. Dan zločina nad hrvatskim građanima, društvom i državom, pa je apsurdno i morbidno da ga ta država obilježava kao praznik"! (cijeli članak objavljuje se u prilogu).
Vjernost Hrvatskoj zahtjeva vjernost istini, koja je jedina jamstvo slobode i mogućnosti cjelovitog hrvatskog razvoja. Očito takve neistine ne doprinose razvoju Hrvatske i zato se moramo uporno zalagati za utvrđenje istine o borbi hrvatskog naroda za slobodu i samostalnost.
dr. iur. Milan Vuković