Izlaganje Mile Prpe s osmog stručnog skupa HKV-a o Haaškome sudu

 

Opći osvrt na Haaški sud i njegovo djelovanje

Poštovani prijatelji istine o Domovinskom ratu, po četvrti, a nadam se i zadnji put imam tu čast da u organizaciji Hrvatskog kulturnog vijeća branim Istinu o našem Domovinskom ratu, da branim povijest koja se prevrće, pretaka, mijenja, unakazuje pred našim očima i pred očima cijelog istinoljubivog svijeta. Moj govor nosi naslov Opći osvrt na Haaški sud i njegovo djelovanje.

Mile PrpaHaaški sud kao međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području ex Jugoslavije kojeg je osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a, trenutno se nalazi u fazi traženja ili iznalaženja svoje izlazne strategije. Ako bi se ta misao pojednostavnila tada bismo kazali – nalazi se u fazi upita - kako okončati suđenja ili još jasnije – kako izići iz totalne zamuljenosti pravde koju je kao politički sud dosad dijelio. Dijelio ju je po sustavu – „Ponesite i pravdu kad ste sudili, pravdu što ju niste htjeli, a drugima ju nudili.“ (Citat iz Kralja vijekova M.P.)

Hrvatska je postala članicom UN-a, pa je bila i predlagateljica osnivanja Haaškog Tribunala. A taj prijedlog je proizišao iz tragedije koju smo tada doživljavali, ali je na žalost proizišao i iz hrvatskog idealističkog gledanja na tijela i politiku međunarodne zajednice – tada ni najmanje ne pomišljajući na moguća dvostruka mjerila i njezine pravde. Taj sud nije osnovala Opća skupština UN-a, sastavljena od svih njezinih članica, već njeno operativno tijelo Vijeće sigurnosti s vrlo ograničenim ovlastima. Osnovan je kao ad hoc sud za područje bivše Jugoslavije i osnovan je za suđenje samo pojedincima, bez ovlasti da sudi organizacijama ili za agresiju.

Kao što vidite unaprijed je programiran, ne na način da bude mehanizam pravde, mehanizam međunarodnog prava, mehanizam istinoljubivosti, već da bude mehanizam u rukama tajne politike, da bude mehanizam tzv. pacifikacije politički nepoćudnih pojedinaca, ali i pacifikacije pojedinih nepoćudnih naroda, a takav status Hrvati imaju još od vremena bana Jelačića pa sve do danas, da i ne spominjem ono otprije.

Kod osnivanja Haaškog tribunala, ni najpronicljivije političko oko nije moglo predvidjeti u kojem će se pravcu njegov rad odvijati, da će uvesti dvostruke pravne, da ne kažem političke standarde, da će na neki način izjednačavati žrtvu i krvnika ili agresora i napadnutog. A sve samo s jednim ciljem da se nametne sam po sebi zaključak – Svi ste vi divlja balkanska plemena, i svi ste jednako krivi.

Mi Hrvati nismo divlje balkansko pleme, nismo barbari jer smo imali renesansu stotinu godina prije i Francuske i Engleske, i nismo jednako krivi – jer jedni su bili agresori, a mi smo bili i još smo ostali žrtve. Na ovim prostorima barbarska je samo europska politika još od vremena Berlinskog kongresa koja je uvijek podržavala politički neprirodna i nepravedna rješenja, prvenstveno teritorijalna. I danas je Balkan najviše takav kakav jeste – upravo kao rezultat te i takve politike.

Takvom početnom postavom Haaškog tribunala otvorila su se sva vrata potencijalnom utjecaju i miješanju politike u rad suda, pa i samo suđenje. Pojedine politike, da ne kažem pojedine države, odmah su uskočile sa svojim interesima, sa svojim tajnim službama i tome sudu dale ruho političkog sudišta na samome startu trećeg milenija, što je rezultiralo takvim postupcima i osudama od kojih se zgrozio čitav demokratski svijet, a posebno pravna struka, na sramotu međunarodne pravde koja se inače mukotrpno već destljećima gradi, ali i na sramotu pravne struke u cjelini.

No, u hrvatskom slučaju i u suđenju hrvatskim generalima i časnicima HVO-a, nije samo sud kriv, ili bolje kazano njegova ekspozitura Tužiteljstvo, već dobar dio krivice snosi i hrvatska politika, svih dosadašnjih hrvatskih vlasti koje su se izmijenjivale u Banskim dvorima, bez obzira kojoj političkoj stranci ili opciji pripadale.

Kao prvo, s hrvatske strane je napravljena velika, slobodno bih kazao i najveća grješka što je hrvatska vlast kao sugovornika suradnje Hrvatske s Haaškim tribunalom prihvatila Tužiteljstvo tog suda, a ne sami sud. Zaredali su brojni posjeti haaških tužitelja Hrvatskoj, koja ih je primala sa svim počastima kao da su ugledni svjetski državnici i bezuvjetno udovoljavala svim njihovim zahtjevima, premda je većina tih zahtjeva bila i protupravna, a da ne kažem i nemoralna, a u svakom slučaju suprotna nacionalnim interesima i interesima opstanka Hrvatske kao države.

Svojevremeno u svojoj mladosti, radeći kao odvjetnik, u nekoliko sam navrata od strane protivne stranke u postupku, bio zamoljen za izravnu dostavu nekih dokumenata. Moj odgovor je uvijek bio dostava da, ali samo ako to sud službeno zatraži. Poznato mi je i kao pravniku u privredi, da nikakav dokument ili dokaz nismo dostavljali protivnoj stranci izravno već samo na pismeni zahtjev suda.

Ovo je samo ilustracija hrvatskog ponašanja, jer je Hrvatska kao sudionik u postupku (ako ne i formalno, ali zacijelo suštinski) i bez najmanje je protimbe prihvaćala dostavu svih traženih dokumenata i dokaza izravno Tužiteljstvu, a koji dokazi su bili usmjereni ne samo na štetu hrvatskih haaških zatočenika već na štetu nacionalnih interesa, pa i na štetu same istine. Što je suprotno i nepoznato u bilo kojem sudskom procesu, bilo građanskopravne ili krivične naravi, pred međunarodnim sudovima. To je suprotno civilizacijskom dostignuću – pravednosti suđenja, suprotno principu kontradiktornosti.

Ovdje se mora i otvoreno kazati da je u Hrvatskoj dobrano zakazala i sama pravna struka. Osim ovih naših skupova, koji su po nekima gotovo poluilegalni, niti jedna pravna institucija koja predstavlja pravnu struku nije reagirala, poput pravnih fakulteta, odvjetničkih komora, visokih hrvatskih sudova, udruženja pravnika i sl. osim pojedinaca iz tih institucija koji nisu službeno predstavljali te institucije.

Druga velika grješka hrvatske vlasti je ta što nikako nije smjela prihvatiti pravnu kvalifikaciju da se radi o „Zajedničkom zločinačkom pothvatu“ (što je obuhvatilo cijeli politički i vojni vrh države s neograničenim brojem sudionika). Dosad nikada u povijesti međunarodnog prava i međunarodnog sudovanja nije postavljena teža i za neki narod opasnija pravna kvalifikacija kao ova u slučaju Hrvatske koja je vodila nametnuti oslobodilački rat, protiv brutalnog agresora. Hrvatska ni pod koju cijenu nije smjela pristati na ovu kvalifikaciju, pa ni po cijenu suradnje sa samim Tribunalom. Istoga dana kad je ta pravna kvalifikacija službeno objelodanjena, trebalo je podignuti svu Hrvatsku na noge i otvoreno kazati međunarodnim čimbenicima, mi smo žrtve, a ne zločinci. Gdje vam je moral? Ali poput oboljelog ljudskog tijela od leukemije, hrvatska politika izgleda boluje od sluganskog mentaliteta prema inozemnom političkom faktoru, od kojeg se ni do dan danas nije izliječila.

Brojne su i druge pravne grješke hrvatskih vlasti, ali zbog ograničenosti vremena izlaganja neću ih spominjati, osim još jedne. Slučajno je koincindirala sjednica Vijeća sigurnosti koju je vodila Hrvatska s Izvještajem glavnog haaškog tužitelja, koji je tada potegnuo i pitanje topničkih dnevnika. Naši političari koji su vodili sjednicu – unaprijed su odlučili da će šutjeti.

Da se ponovno vratim na opću sliku Haaškog tribunala i njegovog djelovanja. Izričit dokaz da je riječ o političkom sudu jest i činjenica da Izvještaj o suradnji sa sudom Vijeću sigurnosti ne podnosi predsjednik tog suda već protivna stranka u postupku – tužiteljstvo suda. (Dakle, nije riječ o suradnji sa sudom, već je riječ o suradnji s tužiteljstvom, dakle nije riječ o izvještaju o radu suda već je riječ o izvještaju o radu i uspjesima ili neuspjesima samog tužiteljstva). To je ključni moment iz kojeg su proizišli svi nesporazumi. Tužiteljstvo je gurnuto u prvi, na žalost i politički plan, a ne Tribunal kao međunarodna institucija. Tužiteljstvo samo po sebi, koliko mi je poznato, nema ni svojstvo pravne osobe, već to svojstvo ima samo Tribunal kao cjelina.

Već prvi dan vojno-redarstvene akcije Oluja, gospodin Karl Bildt je otvoreno rekao našem predsjedniku Dr. Franji Tuđmanu: „Bit ćete svi suđeni pred Haaškim sudom, samo zato što ste pokrenuli akciju oslobađanja zemlje vojnim putem". Na žalost to njegovo prejudiciranje krivnje, prije samoga bilo kakvog kriminalnog djela – naišlo je na plodno tlo u radu Haaškog tribunala, a posebno tužiteljstva. Ali je zapravo indoktrinirano u te institucije iz tajnih ili barem nejavnih političkih centara ponajprije iz Europe, ili, konkretnije, pojedinih njezinih moćnih država.

Kao što se politika pojedinih zapadnoeuropskih zemalja izravno upletala u sami tijek ratnih operacija pomažući agresorskoj strani, a žrtvama nije dopuštala ni legalno naoružanje, a radilo se o cijelim narodima kao žrtvama, kao što ta politika tad nije bila na strani žrtve, jednako tako Haaški tribunal, a poglavito njegovo tužiteljstvo kao instrument te politike danas nije na strani ni prava niti pravde. Gotovo nebrojeni su dokazi koji to materijalno potkrepljuju. Konačno i slučaj nekadanje glasnogovornice tog suda gospođe Florance Hartman. Njezin slučaj je indikator, lakmus papir koji govori o tom sudištu više nego bilo kakav izvještaj podnesen Vijeću sigurnosti od strane tužiteljstva ili predsjednika suda.

Međunarodna politika predvođena nekim europskim, politički vrlo utjecajnim državama, održala je odnos koji je prema ovim prostorima imala tijekom ratnih operacija. Osnovna odrednica te politike je politički nemoral, kao na primjer:

Najduža opsada u povijesti svijeta nekog grada bila je opsada grada Sarajeva koja je trajala puna 44 mjeseca. Sa svim strahotama koje su se unutar olovnog obruča događale, a koje strahote su kao tv slika svakodnevno ulazile u stotine milijuna domova diljem svijeta. Ali službena politika EU i svijeta izražavana kroz UN u to vrijeme slavila je pedeset godina pobjede nad fašizmom, a o trenutnom dugotrajnom i brutalnom fašizmu u samom srcu Europe nisu htjeli niti čuti. Samo u Sarajevu je u to vrijeme ubijeno preko 1.500 djece.

Jednako tako višekratni dolazak vukovarskih i srebreničkih majki pred Haaški tribunal, u njemu samom nije imao nikakvog odjeka, pa se nitko od Suda nije niti udostojio da im se obrati ili da ih dostojno primi na razgovor.

Ovdje je do punog izražaja došla stara misao da se politika i pravda ne nadopunjuju, već se najčešće međusobno isključuju. Ako i mogu sjesti za isti stol, nikako ne mogu jesti iz iste zdjele.

Da se isti način sudilo u N Normal 0 21 MicrosoftInternetExplorer4 /* Style Definitions */ table.MsoNormalTable {mso-style-name:"Obična tablica"; mso-tstyle-rowband-size:0; mso-tstyle-colband-size:0; mso-style-noshow:yes; mso-style-parent:""; mso-padding-alt:0cm 5.4pt 0cm 5.4pt; mso-para-margin:0cm; mso-para-margin-bottom:.0001pt; mso-pagination:widow-orphan; font-size:10.0pt; font-family:"Times New Roman";} ürnbergu, kao što se sudi Hrvatima u Haagu, tada bi vjerojatno suđenjem bila obuhvaćena i Velika Britanija i Francuska, a i neke druge zemlje bile bi optužene za Zajednički zločinački pothvat koji je prouzrokovao poraz Hitlerovog Trećeg Reicha i progon Nijemaca na nacionalnoj i rasnoj osnovi. Ali kao što vidite, Qvod licet Jovi, non licet bovi, kako kaže stara latinska izreka.

Suđenje je karikatura pravde, ponekad bi bila smiješno da nije tragično. Npr. Radovan Karadžić je u zatvoru u susjednoj sobi ali sud ne može do njega doći i dovesti ga u sudnicu, jer on ne želi doći u sudnicu. To je moguće jer je ponašanje sudaca iracionalno, što se normalnim zdravim rezoniranjem ne može uopće shvatiti. U svim se kaznenim postupcima svijeta optuženike, zatvorenike pred sud dovodilo mimo njihove volje, u lisicama, ponekad i u okovima.

Nedefiniranost cilja i načina djelovanja suda u osnivačkom dokumentu, i neuspostava efikasnoga kontrolnog mehanizma njegovog rada, ostavila je manevarskog prostora da dođe do potpunog njegovog izobličenja kako u kriterijima dijeljenja pravde, jednako tako i u mogućnosti i vanjskog i unutrašnjeg političkog utjecaja. A posebno treba spomenuti da je sud postao mehanizam brzog, ničim opravdanog, a najmanje rezultatima učinkovitog bogaćenja gotovo svih struktura zaposlenika koji rade u sudu i za sud.

Princip ekonomičnosti rada suda je u cijelosti dokinut. Svima, osim optuženicima, odgovaralo je što duže trajanje i razvlačenje pojedinih predmeta radi enormnih zarada koje su time omogućene. U svakom slučaju trebalo je pronaći i trajno pronalaziti sirovinu za obradu, a ona je najlakše pronalažena medju hrvatskim braniteljima jer je tu bilo najmanje otpora za izručenje, a Hrvatska se sama obvezala na apsolutnu kooperativnost koja počesto nema nikakve veze sa zdravim razumom, već samo odražava mentalitet sluganstva i nekritričkog prihvaćanja svega onoga što dolazi iz i od tog suda, ali i od onih političkih struktura u Europi koje nam nikada nisu bile sklone.

Gledano povijesno unatrag, u mnogim sudskim slučajevima kršena je pravda, ali u korist diktatora, autokrata, ili tuđinske kolonijalne vlasti, kao inkvizicija i slično. A nikada, baš nikada u povijesti međunarodne pravne i sudbene institucije nisu tako drastično i svjesno radile na rušenju principa pravičnosti, na zamjeni uloge žrtve i krvnika.

Jedan naš znameniti znanstvenik nedavno govoreći o Haaškom sudu i njegovom radu izričito je ustvrdio da je to sramotan politički sud. Kad to ne bi bio politički sud - reče - tada bi na temelju istih pravila sudio svima u svijetu koji su počinili ratni zločin, kao što zakoni gravitacije jednako vrijede u svim mjestima na zemlji.

U povijesti sudstva i svjetske pravde kao najeklatantniji primjeri kršenja i prava (što znači i postupovnog i materijalnog), ali kršenja i pravde - bila su suđenja za vrijeme inkvizicije, potom suđenja u montiranim komunističkim političkim procesima. I za ta prva i druga suđenja povijest je davno i nedvojbeno utvrdila da se nije radilo o primjeni prava, da se nije radilo o primjeni pravde, već da je jedini i pravi zločinac u tim suđenjima bila - sama sudbena vlast.

Evo, gotovo bi se moglo reći da se na samome početku dvadeset i prvog stoljeća toj povijesnoj sramoti pridružilo i haaško sudovanje, izvrćući činjenice, preokrećući hipoteze, zamjenom krvnika u žrtvu i žrtve u krvnika, i to na sramotu Ujedinjenih naroda, na opću sramotu cjelokupne pravne struke u svijetu, na sramotu moralnih i filozofsko-humanističkih dostignuća ljudske civilizacije. Što će o tome suđenju kazati buduće generacije pravnika? Što bi mogle drugo kazati nego ono isto što mi danas govorimo o Inkviziciji ili o staljinističkim procesima.

Vjerujem da je ovo danas naš zadnji nastup na temu haaškog sudovanja – Zajednički zločinački poduhvat – što je to? Mislim da je ovaj skup obavio veliki posao uz činjenicu da se sve što je ovdje kazano objavljuje i u zbornicima, što znači da je trajno sačuvano, i ostavlja se u nasljeđe budućim generacijama pravnika, istraživača i povjesničara.

Ako bi netko za sto ili možda za dvjesto godina istraživao rad i djelovanje Haaškog tribunala, on ni u kojem slučaju ne može mimoići pisane dokumente koje je ostavio ovaj skup, a u kojim se dokumentima posve oprečno govori i potkrepljuje od onog iznošenja i potkrepljenja kako se to obrazlaže u istupanjima haaškog tužiteljstva i u obrazloženjima presuda, uz nepojmljivu blagonaklonost sudišta prema brutalnom agresoru i njegovim zlodjelima, tj. prema okrivljenicima iz redova agresora.

Zato otvoreno moram kazati da se bojim za naše generale. Međunarodna pravda je u pravilu pravo jačega. U svim svojim odnosima prema Europi, a prema Haaškom tribunalu posebno – Hrvatska je u položaju janjeta koje vuku muti vodu iako pije nizvodno od njega. Politika moćnika nije ni pravda, nije ni moral. Ona je istina sa stotinu lica koje može izabrati prema svojoj trenutnoj želji. Od samog početka od strane europske obitelji država, hrvatska država se doživljava kao neželjeno dijete, pa se na svakom koraku i odbacuje.

Zahvaljujem Hrvatskom kulturnom vijeću što mi je omogućilo da još jednom stanem na branik Domovinskog rata, na branik istine, pravde, čovječnosti, a protiv svih zala kojima nas se kao narod, kao nijedan narod u Europi, doživljava kao neželjene u europskoj obitelji država, pa nas se treba na razne načine poniziti i „opametiti“. Samo ne znam zbog čega, a teško da znaju i oni koji nam to čine.

 

dipl. iur. Mile Prpa

 

Pet, 13-12-2019, 08:33:15

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.