Izlaganje Sanje Gospočić s osmoga stručnog skupa HKV-a o Haaškome sudu

Indikativno je da postupci koji se vode protiv pripadnika srpske narodnosti (primjerice protiv Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelja, a sada i protiv Radovana Karadžića) dolaze pred predsjednike sudskih vijeća koji ni malo ne pokazuju autoritet koji bi mogli i trebali pokazati okrivljenicima, pa se tako suđenje tim osobama pretvara u pravosudnu farsu. Tako primjerice Radovan Karadžić, iako u pritvoru tog suda, poručuje sudskom vijeću da neće doći na zakazano ročište i zbog te izjave su svi u sudnici par dana izvan sebe od čuđenja, tako da se ne zna na koji način će se okrivljenika prisiliti da uopće dođe u sudnicu, da bi na kraju samo suđenje bilo odgođeno za narednih pet mjeseci, pri čemu je sudsko vijeće očito povjerovalo okrivljeniku da nije stigao spremiti svoju obranu. Isto tako on odbija iznositi svoju obranu s obrazloženjem da se za istu još nije stigao pripremiti, istovremeno odbijajući postavljanje branitelja po službenoj dužnosti od strane suda, slijedeći očito dobar primjer uspješnog odugovlačenja postupka koji se vodio protiv Slobodana Miloševića, a nakon toga i protiv Vojislava Šešelja.

Usudila bih se reći, smiješno je, a ujedno i tragično, gledati na televiziji prijenos ili fragmente takvog suđenja, gdje okrivljenik očito manipulira suđenjem, vremenom kad će iznositi svoju obranu i na koji način, uporno inzistirajući na svojim pravima, iznoseći pritom smiješne argumente, primjerice da je zbog spremanja obrane zanemario čak i bavljenje tjelesnom aktivnošću. Sve navedeno nije ni najmanje prihvatljivo s aspekta bilo kojeg nepristranog promatrača bilo kojeg suđenja, a naročito kad se ima u vidu da se radi o okrivljenicima optuženim za najteža djela, koji dovode sudski postupak do apsurda, a sve očito s ciljem izbjegavanja odgovornosti za teška djela koja im se stavljaju na teret, uključujući i genocid, kao najteže.

Ako se uzme u obzir da je konkretno Radovan Karadžić bio u bijegu tolike godine, postavlja se pitanje da li predsjednik sudskog vijeća preširoko tumači svoju obvezu da se prilikom suđenja dužan odnositi prema strankama obzirno i s poštovanjem, ili pak ne pokazuje čak ni nužnu odlučnost u vođenju postupka, čime bi onemogućio okrivljenika u opstruiranju i odugovlačenju postupka utvrđivanja njegove krivnje.

S druge strane, postupci koji su vođeni protiv pripadnika hrvatske narodnosti, svi do jednoga odvijali su se vrlo odlučno i autoritativno od strane predsjednika sudskih vijeća, pri čemu su se i hrvatski okrivljenici sa velikim poštovanjem odnosili prema članovima i predsjednicima sudskih vijeća, pa je korektno vladanje za vrijeme vođenja kaznenog postupka trebalo biti cijenjeno i prilikom odmjere visine kazne, no mislim da do sada ta okolnost nije bila od značajnijeg utjecaja na visinu odmjerene kazne.

Očito je da Haaški tribunal i njegovo tužiteljstvo može impresionirati samo dobijeno priznanje okrivljenika, te u tom slučaju zanemaruje sve druge okolnosti, pa je tako Biljana Plavšić priznavši počinjenje zločina protiv čovječnosti u BiH uspjela postići nagodbu sa tužiteljstvom Haaškog tribunala da odustane od optužnice za genocid, tako da je osuđena na kaznu zatvora od 11 godina, a nedavno je primjenom instituta pomilovanja puštena na slobodu, nakon izdržane kazne od 8 godina i 9 mjeseci.

Iako bi svaki sud trebao biti neovisan i nepristran, očito je da Haaški tribunal to nije, prvenstveno zato što je vidljivo da su u pravilu svi počeci, tijekovi i završeci suđenja determinirani političkim aktivnostima od Bruxellesa do Londona, Pariza, Rima, Washingtona i dalje do New Yorka, kako je to slikovito opisala Carla del Ponte u svojoj knjizi „Gospođa tužiteljica“.

Upravo to je i pokazatelj da ni tužiteljstvo Haaškog tribunala nije dosljedno u osnovnoj funkciji zbog koje je formirano, a to je dosljedan progon svih počinitelja ratnih zločina na području bivše Jugoslavije. U prilog tome govori činjenica da je Carla del Ponte imala namjeru podignuti optužnicu i protiv vodećih ljudi u zapovjednom lancu NATO-a za prekomjerno bombardiranje Srbije i Crne Gore, no ubrzo je od te svoje zamisli odustala iz jednostavnog razloga što joj NATO nije htio dati na raspolaganje nikakvu dokumentaciju vezanu uz ta događanja.

Dakle, ona sama vrlo je dobro znala gdje smije vršiti pritisak, a gdje ne, ako je željela ostati glavnom tužiteljicom Haaškog tribunala. Tako je, znajući koliko je Hrvatskoj važno ući u Europsku Uniju, svaki pokušaj nedavanja dokumentacije na raspoložbu tužiteljstvu Haaškog tribunala, rezultirao negativnim izvješćem Carle del Ponte o suradnji Hrvatske sa Haaškim tribunalom, a što je pak imalo za posljedicu blokiranje pregovora o ulasku Hrvatske u Europsku Uniju, tako da je na kraju Haaški tribunal uspio dobiti sve Hrvate protiv kojih je bila podignuta optužnica, te svu dokumentaciju koju je tužiteljstvo Haaškog tribunala do sada tražilo. Pri tome Hrvatskoj poput Srbije „nije palo na pamet“ tražiti od Haaškog tribunala da neka dokumentacija bude „zaštićena“ od uvida u mogućim postupcima protiv nje pred Međunarodnim sudom pravde.

Mislim da Haaški tribunal nije smio pristati na takav vid ucjene od strane Srbije, obzirom da je taj sud kao i Međunarodni sud pravde osnovala međunarodna zajednica s namjerom da se rasvijetle svi događaji vezani uz rat na području bivše Jugoslavije, pa smatram takvo pogodovanje Haaškog tribunala Srbiji u pogledu dokumentacije koja je mogla rasvijetliti pitanje genocida u BiH, nedopustivim, a u krajnjoj liniji i apsurdnim. To pogodovanje može imati i dalekosežnije posljedice ako se ima u vidu da pred Međunarodnim sudom pravde još uvijek nije okončan postupak povodom tužbe za genocid koju je Hrvatska podigla protiv Srbije, a i tužbe koju za genocid namjerava podignuti Srbija protiv Hrvatske, pri čemu Hrvatska nije zahtijevala od Haaškog tribunala da „zaštiti“ od uvida Međunarodnog suda pravde određenu dokumentaciju, dok je Srbija upravo to učinila i ta zaštita joj je i dalje zagarantirana dokumentom Haaškog tribunala, što ukazuje na nejednak pravni položaj Hrvatske u odnosu na Srbiju, jer se prva rukovodi istinom, a druga očito različitim zakulisnim igrama kako prava istina nikada ne bi bila otkrivena.

Isto tako Srbija još uvijek nije izručila Haaškom tribunalu Ratka Mladića i Gorana Hadžića, pa se opravdano postavlja pitanje da li će oni ikada biti izvedeni pred taj sud obzirom da isti 2010. godine prestaje kao takav egzistirati, a uz to da li će međunarodna zajednica i u pogledu Srbije imati iste kriterije kao i za Hrvatsku prilikom utvrđivanja uvjeta za pristup Europskoj Uniji, a to je zadovoljavajuća suradnja sa tužiteljstvom Haaškog tribunala, čiju ocjenu će ponovno dati jedna jedina osoba – glavni tužitelj Haaškog tribunala – Serge Brammertz, koji bi u svojem izvješću pred Vijećem sigurnosti UN-a trebao biti isključivo objektivan, no imajući u vidu ono što je Carla del Ponte opisala u svojoj knjizi, a tiče se niza ovakvih ili onakvih političkih razloga ove ili one države, ostaje nam da o odgovorima na ova pitanja za sada samo nagađamo.

Pri tome treba imati na umu da je zbog negativne ocjene suradnje Hrvatske sa Haaškim tribunalom, Hrvatska bila dugo vremena blokirana u pregovorima s Europskom Unijom isključivo zbog neizručivanja Ante Gotovine, da bi danas glavni tužitelj Haaškog tribunala tražio tzv. „topničke dnevnike“ koji bi predstavljali „dodatni“ dokaz u postupku protiv Ante Gotovine, pa time ponovno na neki način ucjenjuje Hrvatsku s bržim ili sporijim ulaskom u Europsku Uniju, a uz to, traženjem sada te dokumentacije, dovodi u sumnju kvalitetu i opstojnost optužnice protiv Ante Gotovine, koja je podignuta puno prije nego što je on pronađen i uhićen.

Cilj vođenja svakog sudskog postupka kako u Hrvatskoj, tako i na svakom sudu na svijetu, pa i na Haaškom tribunalu, trebao bi biti potpuno i točno utvrđenje činjeničnog stanja, te ukoliko iz tako utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi krivnja optuženika, isti bi trebao biti proglašen krivim i primjereno kažnjen.

Međutim, prateći vođenje i ishode suđenja pred Haaškim tribunalom vidimo da to uvijek i nije baš tako, da često cilj opravdava sredstvo, pa se u cilju što bržeg okončanja nekih postupaka pred sudom, suđenje nekim pripadnicima srpske narodnosti pretvara u obične farse s poznatim ishodom, oslobađanjem od optužbe zbog nedostatka dokaza (npr. Miroslav Radić za pokolj na Ovčari).

Stoga je evidentno da unatoč činjenici da je djelo počinjeno i da postoje dokazi da ga je počinio taj okrivljenik, sud oslobađa pripadnika srpske narodnosti zbog nedostatka dokaza, dok u postupcima protiv nekih pripadnika hrvatske narodnosti sud ne izvodi sve relevantne dokaze, naročito one koje predlaže okrivljenik a koji bi išli u njegovu korist, već sud inzistira na izvođenju samo onih dokaza koji okrivljenika terete, pa je tako jasno da se ne želi ni u jednom, ni u drugom slučaju potpuno i točno utvrditi činjenično stanje, no taj nedostatak činjeničnog utvrđenja donosi u nekim postupcima nepravedne rezultate suđenja tako da pripadnici srpske narodnosti bivaju oslobođeni optužbe iako su djela počinili, dok pripadnici hrvatske narodnosti bivaju osuđeni i to na visoke kazne, jer tijekom suđenja nisu provedeni dokazi koji bi ih mogli eskulpirati od odgovornosti, a niti dokazi koji bi mogli umanjiti njihovu krivnju.

Imajući u vidu sve naprijed navedeno nužno dolazimo do zaključka da se unatoč dobroj zamisli međunarodne zajednice za osnivanje Haaškog tribunala s ciljem rasvjetljavanja događaja vezanih uz rat na prostorima bivše Jugoslavije i kažnjavanja odgovornih osoba za zločine počinjene na tom prostoru, Haaški tribunal pretvorio u instituciju koja balansira između politike i pravosuđa, dajući gotovo uvijek prednost političkim ciljevima, uslijed čega gubi atribut i neovisnosti i nepristranosti, koji jedan sud čine sudom. Taj sud se u skladu s početnom intencijom trebao nametnuti svojim autoritetom, dosljednošću i pravednošću nad svaku od država bivše Jugoslavije, pa bi u tom slučaju bilo bespredmetno osporavanje legitimiteta i jurisdikcije tog suda od strane pojedinca, Slobodana Miloševića ili Radovana Karadžića, jer bi pravda bila zadovoljena i počinitelji zločina kažnjeni srazmjerno njihovoj odgovornosti. Ovako, pravednost u kažnjavanju se baš i ne vidi, u prvom redu jer se izjednačava ratni pohod Srbije na Hrvatsku s obranom vlastitog teritorija od strane Hrvatske vojske, čime se ujedno izjednačava i krivnja za počinjene zločine, autoritet suda varira od okrivljenika do okrivljenika, od države do države, a nažalost i obrnuto je proporcionalnog razmjera u odnosu na pokornog i nepokornog, a što je najžalosnije dosljednost suda gubi se negdje u telefonskim vezama između istoka i zapada, juga i sjevera ove naše zemaljske kugle.

Sanja Gospočić
sutkinja Visokog prekršajnog suda RH