Izlaganje Mate Kovačevića s osmog stručnog skupa HKV-a o Haaškom sudu

 

Mate KovačevićKako bismo mogli razmrsiti čvor haaških optužnica protiv Republike Hrvatske i hrvatskoga naroda uopće, a da stalno ne opetujemo vlastite jadikovke o hudoj sreći, najprije bi trebalo locirati agresivnu silu, koja već godinama strategijom niskoga intenziteta ratuje protiv Hrvatske, njezine nakane, snagu i brojnost, raspored i položaj, taktiku, strategiju te krajnji cilj djelovanja. Bez spoznaje ovih osnovnih elemenata nikad ne ćemo dosegnuti vlastiti cilj, jer, nažalost, mi još uvijek ne znamo protiv koga bi se trebali boriti te koji su ciljevi toga nevidljiva neprijatelja. Iz aktualnih događaja, bar kad je riječ o izvješću glavnoga tužitelja Haaškoga suda Sergea Brammertza Vijeću sigurnostui UN-a, o suradnji Republike Hrvatske s Tužiteljstvom, može se samo zaključiti kako je Velika Britanija ostala dosljedna svojoj politici suprotstavljanja Hrvatskoj. Brammertz je u redovitom polugodišnjem izvješću, u dijelu koji se odnosi na suradnju Hrvatske sa sudom, ocijenio kako u odnosu na prethodno izvješće "nije ostvaren nikakav bitan napredak" glede lociranja nestalih topničkih dnevnika iz Oluje, te da rezultati proširene istrage koju provode hrvatske vlasti "ostaju ograničeni"[1].

Brammertz je doduše pozdravio napore predsjednice Vlade Jadranke Kosor, koja je osnovala međuresorsku radnu skupinu za vođenje istrage oko nestalih topničkih dnevnika iz Oluje. Britanska strana, za razliku od drugih zemalja te je Brammertzove riječi shvatila kao svojevrsno priznanje Hrvatskoj pa je njezin predstavnik u Vijeću sigurnosti Philiph Pahrm reagirao izjavom, kako je njegova „vlada razočarana što Hrvatska vlada nije u dovoljnoj mjeri pokazala tužitelju da je iskoristila sve mogućnosti u istrazi, te da ključne dokumente u predmetu Gotovina tek treba pronaći ili utvrditi što se s njima dogodilo“.[2] O kontinuitetu britanske protuhrvatske politike već se podosta toga zna čak i u široj hrvatskoj javnosti. Ne trebamo se vraćati u daleku prošlost, premda je nepobitna činjenica da su za masovna smaknuća hrvatske vojske i civila nakon Drugoga svjetskog rata, uz jugoslavenske komunističke partizane, ponajviše odgovorni Britanci, koji su razoružane Hrvate izručili na već pripremljeni genocid Titovim partizanima[3].

Kad je pak riječ o ulozi novije britanske politike prema Hrvatskoj, valja podsjetiti na nedavno objavljene dokumente o tajnom sastanku predstavnika britanskoga veleposlanstva i britanske obavještajne službe u prostorijama Vlade RH i Ravnateljstva policije MUP-a RH 5. veljače 2003. godine, a na kojem se razgovaralo o traganju za generalom Antom Gotovinom.[4] Na britansku ulogu u unutarnjoj i vanjskoj politici Mesić-Račanove vlade, nedavno je na zagrebačkoj tv-postaji Z1, u emisiji sa Zdravkom Tomcem, bivši hrvatski veleposlanik u Berlinu, Milan Ramljak, obrazložio svoju ostavku na to mjesto, činjenicom da je ministar vanjskih poslova Tonino Picula, u međunarodnim odnosima isključivo komunicirao s Londonom, a tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić u Berlinu, za njegova veleposlaničkoga mandata držao vatrene protuhrvatske govore. Nedavno je i na svjedočenju pred Haaškim sudom bivši hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić govorio o britanskoj ulozi tijekom jugoslavenske komunističke agresije na Hrvatsku te upozorio na britansku politiku koja se zauzimala za prekrajanje hrvatskih granica i davanje teritorija Srbima[5].

Zbog široke fronte međunarodnoga nastupanja protiv hrvatskih nacionalnih probitaka hrvatski analitičari i neki svjedoci iz vremena borbe za međunarodno priznanje Republike Hrvatske smatraju, kako osim Velike Britanije i neke tajne organizacije sustavno stoje iza britanskih, kao i pritisaka nekih drugih zemalja na Hrvatsku. Ovdje u prvom redu mislim na monsignora Milana Simčića[6], bivšega podtajnika vatikanske Kongregacije za kler, koji smatra kako je slobodno zidarstvo u svoje političke projekte upregnulo socijalističku internacionalu. Oni, dakle, odnosno predstavnici financijskoga i bankarskog establišmenta u Europi, a te strukture, kako smatra, imaju efektivnu vlast, raspravljale su još početkom devedesetih godina u zatvorenom krugu o strategiji koju će za­uzeti s obzirom na bivše komunističke zemlje. Napomenuo je kako je za njih važno da mogu imati kontrolu financijskih i bankarskih ustanova te da zato trebaju poli­tičku polugu, jer oni, kako tvrdi, ne vole ulaziti izrav­no u politiku. Na raspravi su zbog drukčijega viđenja Europe odbacili demokršćansku internacionalu, koja je uz to zastupala i kršćansku soci­jalnu koncepciju društva.

Zato su za svoju polugu izabrali socijaliste. Mons. Simčić je već 1993. upozorio kako su slobodnozidarski krugovi „pokušali dobiti neke naše stranke u tu svoju internacionalu te napomenuo kako ne zna koliko su čelnici tih naših stra­naka svjesni te igre. „No neka znaju da će, ako uđu u tu vezu, morati plesati po par­tituri filojugoslavenstva,“ upozorio je Simčić ocijenivši kako se to „kosi s in­teresima našeg naroda, s našim naci­onalnim interesima“.[7] Također je napomenuo kako naš narod mora shvatiti da vani vladaju grubi interesi te dodao kako je to perfidno i paklenski. Mi naprosto nismo u stanju razumjeti tu igru jer smo kao na­rod pošteni i prilično naivni, kazao je Simčić. Upozorio je i na sastanak održan u Beču 1991. godine na kojem je zaključeno da će bivše komunističke zemlje ostati u drugorazrednom položaju u odnosu na Zapadnu Europu.[8] Sličnu tezu zastupa i francuski publicist Christophe Dolbeau, koji se pita nije li sadašnji glavni tužitelj Haaškoga suda Serge Brammertz slobodni zidar.[9] Bez obzira, radilo se to o državi, dakle međunarodnom političkom subjetku - Velikoj Britaniji ili pak o tajnoj organizaciji, o kojoj govori Simčić, cilj je spomenute strategije ponovna obnova t. zv. jugoslavenskoga prostora, koji je ljetos imenovan Jugosferom.[10] Potvrda snažnom poticaju za razvoj te Jugosfere, nedavno je došla također od autora teksta u The Economistu Tima Judaha na programu Radija Slobodne Europe.[11]

On je pojasnio kako su CEFTA te Vijeće za regionalnu suradnju samo dionice u razvoju Jugosfere. Ako se poslužimo logikom hladnoga Britanca, s pravom se valja upitati, koja onda uloga Haaškoga suda u tom projektu? Nu nevolja inozemnih strategija jest njihova operativna neprovedivost, ako na terenu nemaju umreženi aparat, koji će provoditi njihove zadaće. Kad je već riječ o borbi za međunarodno priznanje hrvatske državnosti, kako svjedoče mnogi svjedoci ali dokumenti, valja upozoriti kako su neki Hrvati, poput Budimira Lončara, sadašnjega savjetnika predsjednika Republika i Ante Markovića, koji je, usput rečeno, bio i svjedok Haaškoga tužiteljstva bili zadrti protivnici hrvatske neovisnosti. To svjedoči i upravo objavljena knjiga o borcu za međunarodno priznanje Hrvatske, bivšem austrijskom vicekancelaru Aloisu Mocku. Kad je u međunarodnim ustanovama poveo inicijativu za potporu hrvatskoj borbi za demokraciju i neovisnost, jugoslavenski premijer Ante Marković, vrlo se brzo izjasnio protiv Mockova prijedloga.[12] Kad se Mock 1991. sastao s tadašnjim jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova Budimirom Lončarem, ovaj mu je predbacio da radi protiv jedinstva Jugoslavije.[13] Kao protivna strategija britanskoj uspostavi Jugosfere, bar kako pokazuje američko stajalište glede izvješća Serge Brammertza Vijeću sigurnosti jest pozicioniranje Hrvatske u Europu, a SAD-a u Republiku Hrvatsku.

Naime, potpuno suprotno stajalište britanskom veleposlaniku u Vijeću sigurnosti očitovale su SAD, koje su pozdravile „napredak Hrvatske na provedbi istrage o nestalim topničkim dnevnicima iz Oluje.[14] No topničko bombardiranje Hrvatske iz Haaga, ipak je do apsurda doveo umirovljeni general američke vojske Anthony Ray Jones,[15] koji u svojoj procjeni sveukupnog djelovanja hrvatskoga generala Gotovine smatra kako je on posao ostvario zavidno uspješno te ističe kako je uporaba hrvatskoga topništva u Oluji bila u skladu s ukupnim operativnim konceptom te operacije. Ne potvrđuje li svjedočenja neprijepornih vojnih stručnjaka kako Haaško topništvo doista puca po Hrvatima, samo zato kako bi ih prisilio na ponovni zajednički život u okviru neke nove balkanske zajednice, u kojoj već iz stoljetnoga iskustva znamo kako ćemo u njoj biti još u gorem položaju neko bilo koji drugorazredni narod. Na kraju, naša bi zadaća bila da sami razvijemo, a američki stručnjaci pokazuju kako se i mi imamo na koga osloniti u međunarodnim odnosima, napokon svoje vlastite strategije kojima ćemo, usprkos raznim Carlama del Ponte ili Sergeima Brammertzima, uspješno parirati u obrani nezavisnosti, slobode i cjelovitosti svoje države.

Mate Kovačević

 

 

[1] Hina, 3. prosinca 2009., Izvješće Brammertza VS UN: nema "bitnog napretka" oko topničkih dnevnika, rezultati istrage "ograničeni"

[2] Hina, 3. prosinca 2009., Velika Britanija jedina kritizirala Hrvatsku u Vijeću sigurnosti UN

[3] Nikolaj Tolstoj, Ministar i pokolj – Bleiburg i Kočevski rog 1945., Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1991.

[4] Haaški sud „Zajednički zločinački pothvat“ Što je to? – Izlaganja na sedmom stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu 5. lipnja 2009. br. 7, Hrvatsko kulturno vijeće, Zagreb 2009., str. 123, „Bilješka sa sastanka...“

[5] Hina, 18. studenoga 2009., Granić: Hrvatska sa SAD-om dogovarala Oluju i akcije u BiH, (Akciju Oluju i operacije Hrvatske vojske u BiH hrvatske vlasti dogovarale su sa SAD-om, a na terenu provodio general Ante Gotovina, izjavio je u srijedu pred Haaškim sudom bivši hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić. Granić, svjedok obrane generala Mladena Markača, svjedočio je na suđenju generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču, optuženima za zločine nad srpskim civilima tijekom i nakon Oluje u ljeto 1995. godine. "Svaki dan bili smo u kontaktu s američkim dužnosnicima, na diplomatskoj, vojnoj i obavještajnoj razini. Nikakav korak nije učinjen bez konzultacija s američkom stranom", rekao je Granić.Upitan je li Gotovina na terenu provodio ono što je sa SAD-om dogovoreno na strateškom nivou, Granić je odgovorio potvrdno. "To je apsolutno točno...On je bio sjajan, discipliniran general za najteže zadaće", dodao je.Po njegovim riječima, akcija Oluja, kojom je oslobođena trećina hrvatskog okupiranog teritorija, i napadne operacije HV-a u BiH koje su potom uslijedile strateški su se uklapale u američku mirovnu inicijativu da se Miloševića i Karadžića vojno porazi i prisili na pregovore koji su kasnije urodili Daytonskim sporazumom. Dajući primjer američko-hrvatske suradnje, Granić se prisjetio da ga je u listopadu 1995., kada su se hrvatske snage nalazile pred Banja Lukom, nazvao američki državni tajnik Warren Christopher, a tadašnjeg predsjednika Franju Tuđmana posebni američki izaslanik Richard Holbrooke tražeći da zaustave akcije. "Mate, molim te stanite", tražio je Christopher od Granića tvrdeći da bi osvajanje toga grada izazvalo humanitarnu katastrofu i uzdrmalo pozicije Miloševića uoči Daytonskih pregovora. Tadašnji ministar obrane Gojko Šušak, pak, svakodnevno je kontaktirao s američkim kolegom Williamom Perryjem, rekao je. Granić, koji je vojne akcije diplomatski pripremao, rekao je da se Oluji i operacijama u BiH iz strateških razloga protivila Velika Britanija koja je optužbama da je Hrvatska u Oluji provela etničko čišćenje željela diksreditirati HV i spriječiti njezine zajedničke operacije s Armijom BiH i HVO-om protiv bosanskih Srba.Pojasnio je da se radilo o sukobu dviju strategija - britanske koja je bila za promjene međunarodnih granica Hrvatske i BiH te američke koja je mir željela postići bez promjena granica."Još mi je 1994. u New Yorku lord Owen rekao da nije moguće postići reintegraciju okupiranih područja bez teritorijalnih ustupaka Hrvatske - da Srbima u BiH damo izlaz na more, koridor od 20 kilometara ispod Županje te da Baranja pripadne SRJ, a istočna Slavonija bude kondominij. Holbrooke je bio protiv promjene granica", prisjetio se Granić razgovora s britanskim diplomatom.

[6] Darko Pavičić, Vjesnik, 25. travnja 1993., Monsignor Milan Simčić, Podtajnik vatikanske Kongregacije za kler,,Vatikan je deblokirao priznanje Hrvatske, (U svibnju iste godine (1991.) imali su sastanak s predstavnicima socijalističke internacionale u Madridu. Tu su postigli sporazum o diobi vlasti, podijelili su si uloge. Nakon Madrida. 9. srpnja 1991. u Beču se sastala proširena socijalistička internacionala. dakle, svi predstavnici socijali­stičkih stranaka Zapadne i Istočne Europe. Glavni relator na tom sastanku u Beču (jedan je dio sastanka bio javni, a drugi tajni), bio je ministar vanjskih po­slova tadašnje Češko-Slovačke Jiri Dienstbier. On je održao referat program o tomu kako će socijalisti osvojiti vlast u tim zemljama. Evo glavne točke: prvo, treba zauzeti ključne točke vlasti, a pošto socijalističke stranke nemaju još tako ja­kih vlastitih snaga da mogu demokratskim izborima doći na vlast, moraju reciklirati stare komuniste i reci im: »Vi ste prisutni još u državnom aparatu i mi vas prihvaćamo kao svoje, promijenit ćete samo ime i izvršavat ćete naše direkti­ve«. I to su oni doista pokušali ostvariti u tim zemljama. Druga točka programa je spriječiti osnivanje i razvoj demokršćanskih stra­naka, bez obzira kako se one nazivale; a tamo gdje se njihovo nastajanje i afirmiranje ne može spriječiti, nastojat će se obustaviti financijski tok, tako da pro­padnu zbog ekonomskih i financijskih teškoća. Treće, pošto je Crkva jako prisutna u tim zemljama i ona ima zasluge pri rušenju komunizma, mora se proširiti u javnom mnijenju da pad komunizma nije zasluga Katoličke crkve nego laičke oporbe. Neće se dozvoliti da Crkva bude prisutna u centrima gdje se stvara javno mnijenje i kultura (školstvo, masovni mediji, kulturne ustanovo socijalno-karitativna djelatnost). Da bi se to postiglo treba se verbalno osuditi staro komunističko zakonodavstvo, što je zapostavljalo i marginaliziralo Crkvu, ali nastojati ipak da to zakonodavstvo ostane na snazi; a tamo gdje je Crkva jaka (kao što je to bio slučaj u Poljskoj) ucjenjivati vlasti na međunarodnom ekonomskom području. Što se pak tiče stava prema višenaci­onalnim državama (SSSR, ČSR i SFRJ). došlo je do velike rasprave i napetosti jer socijalisti iz tih zemalja osjećali su ipak potrebu da se prizna pojedinim sa­stavnim narodima njihovo nacionalno pravo. No, zapadni socijalisti bili su pro­tiv tih težnji, pa je na koncu pobijedila te­za da se pošto-poto moraju održati uni­tarne i centralizirane države i to iz dva razloga: prvo, lakše je osvojiti i držati vlast iz jednog centra nego iz više, te drugo, ako se razbiju te multinacionalne države imat ćemo najmanje četiri nova su­bjekta koji u dogledno vrijeme neće biti socijalisti, nego vjerojatnije demokršćani. A to su Slovenija, Hrvatska, Ukrajina i Slovačka. I time se mijenja odnos snaga jer socijalisti sada imaju relativnu veći­nu u Europi, a to bi sve moglo poremetiti. I gledajte, 9. srpnja je ta odluka donesena u Beču, a 1. srpnja je De Michelis postao predsjednik skupa europskih ministara vanjskih poslova i kao predsjednik daje input, daje direktivu. I oni su od toga mo­menta počeli spašavati Jugoslaviju, sjećate se Brijuna...

[7] Isto...

[8] Isto...(Nitko od socijalističkih europ­skih čelnika nije očekivao da će na tere­nu Hrvatska pružiti otpor. Govorili su: kako se može s lovačkom puškom izići pred tenk? Međutim, nevjerojatan otpor hrvatskog naroda ih je iznenadio i zbu­nio, a istodobno su unutar demokršćanske internacionale odgovorni ljudi uvidjeli cijelu igru europskog socijalizma i Miloševića. Nije još vrijeme da se otkrije tajna kako smo doznali sve te zamršene zakulisne igre, ali postoje nepobitni i au­tentični dokumenti o svemu tome. Posebnu pažnju valja posvetiti pitanju koje si je u Beču postavila socijalistička internacionala kakav će biti ekonomski i socijalni program za te zemlje koje na­puštaju real-socijalizam? Rečeno je ova­ko te zemlje ne mogu postati adekvatne zapadnim državama i uvijek će postojati raskorak koji se mora održavati. To zna­či da će ove zemlje koje se oslobađaju sa­da biti u drugorazrednom položaju na­spram Zapadne Europe, koja će biti podi­jeljena na dvije razine, jednu s visokim standardom, a jednu koja ga nikada neće doseći, jer, na primjer, imate veliki pro­blem zastarjelosti industrije, nedostatka kapitala, pa će Zapadna Europa dati ka­pital i iskoristiti priliku da prebaci u te zemlje svoju zagađujuću industriju. Osim toga, računaju na jeftinu radnu snagu, na novo prošireno tržište, otvaranje još jednog povoljnog trgovačkog prostora. To znači da je sudbina tih zemalja na te­melju spomenutog programa socijalistič­ke internacionale sudbina polukolonijalnih zemalja. Na sreću, protiv toga su se pobunili neki predstavnici socijalističkih stranaka iz Istočne Europe pa kad je to procurilo u javnost tajnim kanalima, ci­jeli je program bio dostavljen demokršćanskoj internacionali s napomenom da su socijalisti izradili svoju strategiju za zemlje bivšeg istočnog bloka Dočim demokršćani nemaju svoje, jer su svi bili zaskočeni događajima. Tada su se demo­kršćani aktivirali kroz nekoliko mjeseci i u studenom 1991. u Rimu je održan sastanak demokršćanske internacionale.)

[9] Christophe Dolbeau, Hrvatski list, 27. studenoga 2009., Sitni pravnik iz Ardennea, slobodni zidar, odrađuje ulogu kumova Haaškoga suda, (Taj je Belgijanac veliki pobornik karatea, neka vrsta grčke božica Temis, s lažnim sjajem jednog Chucka Norrisa. Nešto manje arogantniji od svoje prethodnice, glavni tužitelj smatra de cijeli sudski proces generalima mora dati do znanja Hrvatima ono što se stvarno dogodilo kod njih 1995.godine. Drugim riječima, taj retardirani narod nije ništa ni vidio ni naučio. Hrvatima se lagalo. Aleluja! Mudraci iz Haaga - jedan Holandez, jedan Letonac (bivši sovjetski tužitelj) i jedna žena iz Zimbabvea - trude se da mu otvore oči. Za doba boljševika Visinskog, govorilo se o 'reedukaciji'. A pored tih anegdota, neprijateljstvo tog suca stvarno je zapanjujuće. Svakako, uloga koja mu je zapala od strane velikih 'kumova' Haaškog tribunala zahtijeva i dozu agresivnosti, no red je da se čovjek ipak zapita ima li tu možda i drugih stvari. Poput svog kolege Jean-Louis Franeaua (koje se nedavno spominje u crnoj kronici Belgije), nije li on možda i slobodni zidar? Jer konačno, ta svinjarija vrvi u visokom pravosuđu Belgije kao i u sudnici Haaškog tribunala. Možda to i djelomično objašnjava meteorski uspon tog sitnog pravnika iz Ardennea, kao i njegova hrvatožderskog instinkta. Jer u ložama 'Fils de la Veuve' Hrvati nisu jako omiljeni. Kako god bilo, epizoda topničkih dnevnika samo je kamuflaža koja loše govori o 'europskoj' budućnosti Hrvatske. Nakon ekspediranja generala u Haag, nakon afere sa Zerpom, nakon piranskog skandala, postavlja se pitanje koja dodatna vrsta klečanja i koja dodatna vrsta ispovijesti još čeka Hrvate? Postavlja se i pitanje o mjestu koje će dobiti Hrvatska ako se Europska Unija slučajno ipak oduči da joj odškrine vrata za nuždu.)

[10] " www.nacional.hr, 21.8.2009., Analiza The Economista: Nakon smrti Jugoslavije rađa se Jugosfera, (Jugosfera ima korijene u zajedničkim iskustvima, trgovini i biznisu. Većina bivših Jugoslavena - Bosanci, Srbi, Crnogorci i Hrvati - pričaju istim jezikom s manjim varijacijama. Mnogo Makedonaca i Slovenaca još uvijek priča ili razumije jezik koji se zvao hrvatsko-srpskim. U većini regije, ljudi mogu slobodno putovati, koristeći samo osobne iskaznice")

[11] www.danas.org, 1. 12. 2009., Judah za RSE: Jugosfera ili povratak starih veza, Autor Branka Trivić, (Mislim da političari tek sada to uviđaju, ali da su to prvi shvatili biznismeni. Na jučerašnjem sastanku Srpske asocijacije menadžera upotrebljene su reči koje ranije nikad nisam čuo. Srpski i hrvatski preduzetnici su mogli i pre pet godina priznati da su njihova tržišta suviše mala, ali juče su rekli: pogledajmo istini u oči, naša tržišta su mikroskopski mala, tako da je potpuno logično da region treba tretirati kao jedno, kao jedinstveno tržište. RFE: Predsednik Mesić je nedavno govorio o tome da su pojedinačna tržišta regiona – hrvatsko i druga – suviše mala i da ih potreba preživljavanja tera da zajednički nastupaju, da steknu snagu ekonomskog prostora koji je nekad imala bivša Jugoslavija.

Judah: Da, to zbilja sve više ljudi u regionu uviđa. I nije da ništa do sada nije urađeno. Naprotiv, dosta je na tom planu postignuto. Imate CEFTU – Centralno-evropsku zonu slobodne trgovine. Ako ćemo da budemo ozbiljni, stvari ovako stoje: CEFTA je nešto poput politički korektnog termina, ali ona zapravo ne označava ništa drugo nego prostor Jugosfere. Nemate nijednu zemlju srednje Evrope koja je članica CEFTA. Dakle, već imamo CEFTU, što je dobro, iako u okviru nje postoje mnogi problemi – tarife, carinske i mnoge necarinske barijere. Takođe, mnogo je lakše hrvatskim kompanijama da operišu u Srbiji nego srpskim preduzećima u Hrvatskoj. Uprkos svim preprekama, međutim, voz je već napustio stanicu i neće se zaustaviti.) , Mate Kovačević, Jugosfera, Hrvatsko slovo, 4. prosinca 2009. str. 11

[12] Martin Eichtinger – Helmut Wohnout, Alois Mock – Političar koji stvara povijest, Školska knjiga, Zagreb, 2009., str. 216

[13] Isto..., str. 217

[14] Hina, 3. prosinca 2009. VS UN: SAD pozdravlja napredak hrvatske istrage o topničkim dnevnicima

[15] Hina, 31. kolovoza 2009. Američki general: Gotovina posao ostvario zavidno uspješno, (Svoju je zadaću kao operativni zapovjednik general Ante Gotovina obavio iznimno dobro i zavidno uspješno, ocijenio je u ponedjeljak na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu (ICTY), svjedočeći u postupku "Gotovina, Čermak i Markač". Jones je svjedok vještak obrane generala Ante Gotovine s 36 godina vojne službe, od čega 10 godina na vrlo visokim položajima."Mislim da je učinio iznimno dobar posao..., ostvario ga je zavidno uspješno", rekao je Jones, priznajući da je bio vrlo radoznao te želio znati kako je to kada zapovjednik nema doktrinu, profesionalnu vojsku i stalnu podršku snaga, već uglavnom neobučene regrute i mladu vojsku koja nastaje u ratu."Gotovina je usmjerio svoje napore na ostvarenje strateških ciljeva zemlje, na vođenje ofenzive u svrhu oslobađanja teritorija, a na kraju i do omogućavanja potpisivanja Daytonskih sporazuma", ocijenio je Jones i opetovano ponovljao da Gotovina nije imao odgovornost za pozadinsko vođenje operacije, tj. uspostavu reda i civilne vlasti, iako je iz operativnog dnevnika vidljivo da je poduzeo nužne mjere za rješavanje disciplinskih problema."Oluja je bila samo neposredan, srednji cilj, između početnog i krajnjeg cilja. Iako je Knin bio vrlo vrijedan cilj, morao je prijeći crtu bojišnice i ići naprijed, a ne baviti se pozadinom", rekao je Jones, dodajući da je ofenziva najsloženija operacija jer ima dinamičnije komponente, te da treba puno toga unaprijed predvidjeti. Iz dokumenata koje je dobio na uvid, kao i izvješća CIA-e, "Balkansko bojište", Jones je zaključio da je Gotovina znao da u HV-u postoji manjak dočasnika, da su snage slabo obučene. "Imao je elemente na koje je mogao računati i one na koje nije mogao računati i naglašavao je pitanje discipline u svojim redovima", ustvrdio je Jones. Smatra važnim, kako je rekao, sagledati "Oluju" u kontekstu cijele ofenzive koja je započela operacijom Zima 1994. i trajala sve do operacije Južni potez u listopadu 1995. Svjedok podsjeća da je nakon operacija u Glamoču i Bosanskom Grahovu, prije "Oluje", Gotovina tražio sastanak s Rahimom Adijem, načelnikom glavnog stožera, kako bi upozorio na probleme pljačke i paljevine, tražeći da se "striktno spriječe".Na današnjem je ročištu Gotovinin branitelj Greg Kehoe prikazao već poznatu video snimku sa sastanka Gotovine sa svojim podčinjenima u Kninu 6. kolovoza 1995. na kojem izražava bijes i razočaranost zbog kaosa na oslobođenom području."Nije pozvao samo jednog ili dvojicu zapovjednika. Povukao je sve s terena da bi jasno čuli što se od njih očekuje", rekao je Jones koji je komentirao i drugu snimku na kojoj Gotovina objašnjava nastavak operacije. Jones je podsjetio da je već 6. kolovoza sklopljen dogovor između Hrvatske i BiH o vojnoj suradnji nakon pobjede u "krajini" te o "popuni" 5. korpusa Armije BiH hrvatskim snagama, nakon čega Gotovina preuzima još veću odgovornost. "Sada ima pod sobom vlastite snage i HVO, nalazi se izvan RH, a njegove postrojbe sastavljene su od tek 20 posto profesionalaca i 80 posto vojnih obveznika...jedan je od rijetkih koji je znao da će ishod cijele operacije utjecati na budućnost zemlje", kazao je Jones, te ocijenio da je iz brojnih zapovijedi vidljivo da se brinuo o disciplini i provedbi vojnostegovnog ponašanja. Jones iza sebe ima 36 godina vojne službe. Više od osam godina je bio zapovjednik u ratu i miru. Ima iskustvo u Pentagonu. Služio je u prekomorskim operacijama u BiH i na Bliskom istoku. Također je bio načelnik stožera američke vojske u Europi, a bio je na čelu istrage o 5. korpusu u iračkom Abu Graibu i u više se navrata bavio pitanjem operativnog nivoa zapovijedanja. Predsjedao je i posebnim vojnim sudovima na kojima su procesuirana kaznena djela.Za pisanje izvješća o ulozi Gotovine i operativnom nivou zapovjedanja, tj. ulozi zapovjednika i njegova osoblja, proučio je između 900 i 1000 stranica materijala., Hina, 11. rujna 2009. Završilo svjedočenje američkog stručnjaka za vojno pravo, (Svjedok obrane generala Ante Gotovine u petak je u Haagu završio svjedočenje odgovaranjem na protupispitivanje tužiteljstva o upotrebi topništva po Kninu u "Oluji", i ponovno je rekao da je uporaba topništva bila u skladu s ukupnim operativnim konceptom te operacije. "Uporaba topništva bila je uklopljena u njezin sveobuhvatni operativni koncept", rekao je svjedok Geoffrey Corn, američki stručnjak za vojno pravo.Hrvatski generali Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak optuženi su pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju za ratne zločine u "Oluji".Gotovina prije te operacije nije naredio granatiranje vojnih ciljeva u Kninu, rekao je svjedok, a bili su mu u dometu, što je svjedok smatrao važnim kad je ocjenjivao događaje."Prije 'Oluje' general Gotovina nije naredio da se upotrijebi paljba protiv vojnih ciljeva u Kninu iako su bili u dometu njegovih kapaciteta za indirektnu paljbu. To je važno u mojoj ocjeni načina na koji on donosi odluke, jer to znači da je upotreba kapaciteta u 'Oluji' bila uklopljena u njegov sveobuhvatni operativni koncept", kazao je."Taj podatak potkrjepljuje zaključak da Gotovina nije djelovao s namjerom da se tim oružjem služi kako bi progonio ili hotimice za metu uzimao civile u Kninu", rekao je svjedok Corn."Relevantno je što je postojao sveobuhvatan plan u koji se sve to uklapa jer to pokazuje da se topništvom služio samo da podupre ono što je njemu prioritet", posvjedočio je.Pozivanjem na dijelove tzv. brijunskih transkripata, tužitelj je ponovno pokušavao utvrditi nelegitimnost postupaka u odnosu na bijeg civila iz Kina, ali svjedok je rekao da je u pisanju svoga izvješća i tu mogućnost uzeo u obzir, ali da se ne slaže s tužiteljevom ocjenom."Da je Gotovina na Brijunima mislio da odlazak civila može utjecati na odluku neprijatelja da se bori, nije neispravno da taj učinak iskoristi, ali ne da svoj borbeni potencijal iskoristi da bi taj učinak proizveo. Ja ne vjerujem da u širem kontekstu brijunski transkripti upućuju kao na jedini mogući razumni zaključak da je on prihvatio prijedlog da će namjerno upotrijebiti borbene snage kako bi širio strah među civilima te ostvario vojni ili politički cilj", rekao je svjedok.Budući da svjedok opravdanim smatra topnički napad na poljanu pokraj tzv. sjeverne kasarne, tužitelj je pitao "bi li bilo legitimno sporadično granatiranje bilo kojega dijela Knina gdje bi se mogle okupljati snage tzv. republike srpske krajine"."Gotovina je mogao razumno zaključiti da je to jedna od samo nekoliko lokacija koje bi neprijatelj mogao iskoristiti za okupljanje. U skladu s time sporadično ciljanje te lokacije ugrožava sposobnost neprijatelja da to učini i pridonosi smanjenju njegove sposobnosti da manevrira po svojoj želji", ustvrdio je Corn. Također, rekao je svjedok, "poljana je bila blizu vojarne gdje su bili i neki elementi brigade, a to je postrojba koju zapovjednik korpusa može iskoristiti kao pričuvu. Zato zbog blizine sjevernoj vojarni i prirode toga mjesta, ja smatram da je to sasvim drukčija situacija od (eventualnog topničkog napada) na bilo koju drugu poljanu u Kninu".)

Pet, 13-12-2019, 08:17:02

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.