Novi prilog za stari crimen

 

Analiza protekle godine dana rada Haaškog suda navodi nas ponovno na iste zaključke. Podnoseći najnovije izvješće Vijeću sigurnosti o hrvatskoj suradnji, tužitelj Serge Brammertz napisao je i rekao kako Hrvatska napreduje u toj suradnju, kako je općenito zadovoljan, ali eto ipak nedostaju famozni «topnički dnevnici» za potpuno pozitivnu ocjenu. Ivo Sanader, sada bivši premijer, prethodno upoznat s negativnim tonovima tužiteljeva pisanog izvješća, odletio je u New York kako bi lobirao kod Ollia Rehna, Suzan Rice, samog Brammertza i kod drugih političara, nastojeći ublažiti dojmove i popraviti štetu. Govorio je pred Vijećem sigurnosti zaklinjući se na predanu suradnju i ispunjavanje svih obveza, a po povratku se hvalio svojim još jednim uspjehom. Dojmovi su možda popravljeni, ocjene malko korigirane, ali je glavna poruka ostala. Traženi dokumenti nisu u Haagu, a bez toga, ne samo zbog slovenske blokade, nema napretka u pregovorima s EU. Britanski predstavnik nije propustio priliku spremno izjaviti svoje razočarenje hrvatskom suradnjom, potvrđujući još jednom visok stupanj koordiniranosti ocjena tužitelja i britanske diplomacije zabilježen još u vremenu Carle del Ponte. Naravno, samo krajnje naivni ili oni koji se prave Englezima u svemu ovome ne vide britansko korištenje Haaškoga suda kao instrumenta političkih planova. U konkretnom slučaju radi se o novom izgovoru za odgodu Hrvatske u procesu njezina približavanja europskim integracijama do trenutka kad cijeli prethodno ujedinjeni Balkan bude za to pripremljen.

Suradnja ide dalje

Josip JovićArgument za takvu tezu jest i logična pretpostavka da se od hrvatske vlade doista traži nemoguće, da preda ono što nema. Jer, da raspolaže topničkim dnevnicima, Vlada bi ih sigurno predala. Ona je činila ama baš sve za ostvarenje svog najvećeg cilja. Nije je u tome pokolebao ni katastrofalan položaj novih članica EU, niti ocjena mađarskog biskupa Petra Erdoe kako stanje u Mađarskoj, koja se poput nas enormno zadužila i prodala obiteljsko srebro, krajnje depresivno i gore nego u zadnjim godinama komunizma. Ako je Vlada bila u stanju uhititi Gotovinu ili odreći se gospodarskog pojasa kako ne bi isporučila nekakve dnevnike?

Hrvatska je vlada, kako se izrazila Jadranka Kosor, «širom otvorila vrata i prozore», provela je opsežnu istragu, saslušala brojne časnike, sastavila specijalno izvješće, u kojemu je, kako donosi Gordan Malić u Jutarnjem listu, optužen čak i Ante Gotovina za otuđivanje dokumenata. Pisanje Jutarnjeg lista, koje nitko nije uvjerljivo demantirao, teško može biti tek nečijom fikcijom ili konstrukcijom. Izjava ministra Ive Šimonovića kako se radi o netočnom citatu, još uvijek ne znači da se radi o netočnoj informaciji.

Sanader se, s razlogom ili bez razloga, iskreno ili namješteno, iz Amerike vratio zadovoljan. Njegovo se lice, međutim, smrznulo tamo gdje je on to najmanje očekivao, u vlastitoj zemlji na samom povratku. Predsjednik Stjepan Mesić je pred diplomatskim zborom na Brijunima bio kritičniji prema suradnji Hrvatske s Haaškim sudom od samog glavnog tužitelja. Rekao je doslovno ovo: «Hrvatska ne smije biti talac pomanjkanja političke volje svoje vlasti da uradi sve ono na što je obvezuje Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom».

Stjepan Mesić o spornim dokumentima očito zna više od bilo koga, pa i od Vlade. S obzirom na njegovo nezakonito liferovanje niza tajnih dokumenta haaškim istražiteljima i tužiteljima iz predsjedničkog kabineta, razložno je pretpostavki kako se među tim dokumentima nalazi i poneki traženi vojni dokumenti. Ako Haag traži određene dokumente on valjda zna što traži i po svemu sudeći to već ima. No, kako su oni dobiveni nelegalnim putem sada ih treba legalizirati tako što će biti dostavljeni po propisanoj proceduri, što je svakako i u razumljivom osobnom interesu samoga Mesića.

Razloge Mesićeva neočekivana nastupa treba tražiti i u onome što od njega očekuju međunarodni predstavnici. Odgovarajući na Mesićevu zdravicu, vicedoajen diplomatskog zbora Nikola barun Čepinski, veleposlanik Suverenog viteškog malteškog reda pohvalio je našega predsjednika, kao uvjerenog Europejca i antifašistu, za zasluge u kažnjavanju svih zločinaca na svim stranama, za normalizaciju odnosa sa Srbijom i BiH, za otvaranje granica, prekogranični dijalog i tješnje veze, te za regionalno povezivanje .

Svojim je govorom Mesić nesumnjivo još jednom opravdao sve ove laskave ocjene i svoje poslanje. Drugo je pitanje kakvu međunarodnu poziciju jedna zemlja može graditi sustavnim podaničkim, štreberskim, denuncijantskim i flagelantskim držanjem svojih vlastodržaca?

Kako vrijeme predviđeno za izvođenje dokaza protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka izmiče, tužitelji Haaškoga suda pojačavaju svoje napore ne bi li dokazali odgovornost hrvatskih generala za zločine počinjene u vrijeme vojne operacije «Oluja». Pred sudom su se kao glavni svjedoci optužnice pojavili i građani Republike Hrvatske. I dok se obrana dosta uspješno nosila s kanadskim, britanskim i nizozemskim obavještajcima, loveći ih u lažima i tendencioznostima, puno više problema imala je s Matom Laušićem i Žarkom Puhovskim, od kojih je svaki od svog materijala ispleo trnovu krunu koje će se teško biti osloboditi.

U vrijeme Oluje Mate Laušić je bio zapovjednikom Vojne policije, po prirodi stvari najodgovorniji za događanja iza fronte, odnosno za sve ono što se događalo nakon vojnih operacija. Umjesto optuženog, on se kao neka vrsta «testis diaboli» pojavljuje kao svjedok, prebacujući svu odgovornost na tadašnji cjelokupni vojni i politički vrh zemlje, uključujući, dakako i optužene, koji su, reći će, sve znali a ništa nisu poduzimali. Jasno je kao dan kako bi se Laušićevo svjedočenje moralo uzeti s ozbiljnom rezervom (pitanje je hoće rezervirano biti i sudsko vijeće) naprosto zato što je riječ o klasičnoj ucjeni. Za suradnju s tužiteljstvom, zahvaljujući kojoj je izbjegao i optužnicu u slučaju Lore, ovaj bivši inspektor SUP-a u vrijeme Jugoslavije pripreman je još od 2004. godine, a uoči samog trodnevnog nastupa u haaškoj sudnici dao je tužiteljima iskaz u svojstvu osumnjičenika i optužnica mu je do kraja visjela nad glavom.

Dok je domaća javnost većinom sa zgražanjem pratila Laušićev nastup, pojedini komentatori su ga dočekali s olakšanjem. Tako je Ivan Zvonimir Čičak uskliknuo: Car je gol, hrvatske su vlasti sve znale, sad je sve očito, kockice su složene, a pravednički HHO neopravdano je etiketiran kao izdajnički, neprijateljski, plaćenički, protuhrvatski. Doduše, sam Čičak priznaje kako su trojica generala izabrana nasumice, kako su mogli biti optuženi i drugi i kao da sa žaljenjem konstatira: «No što je tu je». Bolje išta nego ništa.

Čičak je Laušićevo svjedočenje dočekao kao oslobađanje vlastite savjesti. On je udario temelje neobično značajne suradnju HHO, na čijem se čelu nalazio, i haaških tužitelja. Iz zapisnika sa sastanka Predsjedništva HHO s Georgom Sorosom 9. veljače 1996. u hotelu Esplanade vidi se kako gazda i sponzor upućuje na to kako je rad suda u Haagu prioritetan i kako je vrlo važno raditi na promjeni atmosfere i pogleda na njega, kako je potrebno infiltrirati se u postojeći sistem i razbijati ga iznutra, a on, Soros, će pružiti onoliku financijsku potporu kolika bude potrebna, potpisat će ček «in bianco». Čičak i ostali pokazuju beskrajnu spremnost raditi sve što se od njih traži, usput denunciraju novine koji šire suprotnu atmosferu, pišu čak i pismo Nelsonu Mandeli da Richardu Goldstonu, kao svom državljaninu i prvom tužitelju, koji se pokazao dobrim, omogući nastavak rada.

Propagandna logistika

Rezultat rada HHO-a je knjiga dokumenta o navodnim zločinima, a uvodni tekst potpisuje Čičkov nasljednik Žarko Puhovski, koji se također u svojstvu svjedoka pojavio u Haagu. Ali ovaj svjedok, koji je sličnu ulogu odigrao i 1971. godine, pojavljuje se u ulozi tumača političkih zbivanja, kakvu ulogu već dulje vrijeme ima i na državnoj televiziji. On se tamo pojavljuje s tezama o nekoliko stotina ubijenih civila, o etničkom čišćenju između 120 i 150 tisuća Srba, od kojih su tri četvrtine bili obični seljaci, što je inače posljedica dogovora Beograda i Zagreba, i sve to uz napomenu «meni se čini». Ovaj se put suzdržao od ocjene o državi nastaloj na zločinu. Naravno, ovako spekulativno i neprecizno svjedočenje, bez ikakvih činjenica i osobnog uvida ne bi prošlo ni na jednom sudu, osim na haaškom, koji i ima prvenstveno političku zadaću pisanja povijesti.

Baš šteta što se u Haagu nije pojavio i Josip Boljkovac, iako nije isključeno da će se do kraja izvođenja dokaza pojaviti, naročito nakon iskaza pred osječkim sudom u procesu protiv Branimira Glavaša, koji je proces ionako samo produženo haaško suđenje. On je tamo rekao kako su hrvatske oružane snage napale Borovo selo i kako je u tim napadima osobno sudjelovao Gojko Šušak i to s pištoljem kojega je u toj akciji izgubio. Rekao je Boljkovac još štošta, požalivši se da su ga domaći mediji cenzurirali, ali zato je ovaj prvi ministar policije u samostalnoj Hrvatskoj cijelu istinu prezentirao u jednom frankfurtskom listu. Hrvatska je, veli on tamo, namjerno i planski izazvala rat i napala Jugoslaviju, bio je to građanski rat kojega su, kao partiju pokera, dogovorili Tuđman i Milošević. Oni su sve cijeli vrijeme dogovarali i zajednički donosili odluke. Zajednički su, dakle, ratovali protiv Jugoslavije radi podjele BiH. JNA je bila regularna vojska jedne međunarodno priznate države, dok je Hrvatska bila nepriznata pa se njezine postrojbe mogu smatrati paravojskom!?

Ako je to zaista tako, i ako je Boljkovac sve to vrijeme to znao, pitanje je što je on radio na čelu ministarstva unutarnjih poslova jedne agresorske paradržave. Možda se odgovor krije u knjizi «Vruće veze», objavljenoj u Beogradu 2000. godine koja donosi transkripte od strane KOS-a snimljenih razgovora vođenih u samom Boljkovčevu kabinetu 1991. godine!?

Sva tri svjedočenja su na tragu onog fundamentalnog svjedočenja zaštićenog svjedoka Stjepana Mesića u procesu protiv Tihofila Blaškića, kada se prvi put pojavljuju teze o dogovorima, etničkom čišćenju i o agresiji na susjednu državu. Mesić je i nakon što je postao predsjednikom nastavio svoju marljivu suradnju s haaškim tužiteljima i istražiteljima. Prema izjavi Željka Bagića, tajnika predsjednikova ureda od 2000. do 2004. i predsjednikova savjetnika na nacionalnu sigurnost, on je po nalogu svog šefa dostavljao istražiteljima za potrebe optužnice protiv generala svu potrebnu i raspoloživu građu, ukupno 12 tisuća stranica, a prema izjavi samog istražitelja Williama Tomljanovicha, istražitelji su na taj način došli do 666 dokumenata. I sve to izravno kršeći Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom kao i zakone o državnoj tajni.

Proces protiv Branimira Glavaša pokrenut je jednim novinskim intervjuom u Feralu novinara Drage Hedla s Krunoslavom Fehirom, kasnijim krunskim svjedokom, koji je sam priznao teška razbojstva, ali protiv njega nikada nije proces pokrenut. Autor intervjua dobit će ubrzo visoko američko priznanje, a Fehir slobodu i posao. Državni odvjetnik je odmah stupio u akciju, a Vlada šalje Vladimira Fabera u Osijek u specijalnu misiju prikupljanja dokaza. Još su u svježem sjećanju mučne scene skidanja i vraćanja imuniteta u Hrvatskom saboru, već prema principu političkog oportuniteta. Fehir je pet puta mijenjao svoj iskaz, a kao neobičan kuriozitet ostat će upamćena njegova «anonimna» prijetnja smrću novinaru Hedlu i samom sebi, da bi, naravno, i to bilo pripisano samom Glavašu. I ostali glavni svjedoci (Tihomir Apari, Milan Šipoš, Nikola Vasić, Ljepojko Rukelj, Ivica Zbožek) bili su ili osuđeni ili im se još sudi za teška kaznena djela počinjena u ratu i u miru. U samoj presudi dominira krimen zapovjedne odgovornosti. Ubojstva su se dogodila, dakle kriv je Glavaš. Stjecao se dojam kako je cilj operacije samo Glavaš, a ne ostali eventualni počinitelji zločina s obje etničke strane, koji su ostali izvan interesa.

Četriri su nevladine udruge čak tražile smjenu Vladimira Šeksa, jer je svjedočeći u prilog optuženom Glavašu, svjedočio onako kako to nije odgovaralo unaprijed zadanoj istini. Taj apriorizam posredovan je ideološkim i nacionalnim orijentacijama i predrasudama. Presudan je u tim odmjeravanjima konkretan odnos snaga, a ne to tko je više u pravu. Američke vojne operacije u Iraku i Afganistanu su unaprijed lišene zločina, a svaki ubijeni afganistanski seljak je već po definiciji taliban.

Ako je ključan, dakle, odnos snaga, a ne istina i pravda, onda Hrvatska jako loše stoji na međunarodnoj vagi. Zabrinjava promjena političke paradigme i kontekst u kojemu je moguće da su osuđeni Norac, Orešković, Glavaš i Hrastov, da se sudi, s velikim izgledima da budi osuđeni, Gotovini, Praljku i Markaču, da je smrt spasila Tuđmana, Šuška, Bobetka, Červenka i Bobana, da je suđeno Ademiju, da još uvijek nisu na čistu Merčep, Domazet i Jarnjak. Hrvatska se smatrala pobjednicom u Domovinskom ratu, ali stvari opasno naginju prema tezi da je Domovinski rat bio zločinački i, dakle, gubitnički u konačnici, tezi koja se promovira i u Haagu i preko domaćih sudova, kojima se dio procesa nalaže i prepušta, što je slučaj i s Glavašem. Sve to, dakako, uz svesrdnu potporu većine medija koji su u stranom i privatnom vlasništvu i pod utjecajem istih političkih struktura koje određuju i strategiju Haaškoga suda.

Najutjecajniji je medij HTV, državna televizija, ali nije lako odrediti tko zapravo uređuje program HTV, o čemu se tek može spekulirati temeljem sadržaja i tona pojedinih emisija. Glavni pečat informativnom programu daju «Latinica», Stankovićev «Nedjeljom u dva», «Otvoreno» te, razumje se, Dnevnik i druge vijesti. Latinica naizmjenice tretira neke šire socijalne teme na demagoški način, dobivajući na njima simpatije gledatelja i usko povijesno-političke teme. U središtu su pozornosti Tuđmanovo vrijeme i Domovinski rat. Svi problemi društva, prema ovoj interpretaciji, imaju svoj korijen u devedesetim godinama i u vladavini Franje Tuđmana. O Domovinskom ratu se govori isključivo kroz prizmu zločina, izdaje i dogovora, s krajnjim ciljem njegova diskreditiranja. Za ovakve teme i teze gosti se biraju jako brižljivo obično u neravnomjernom omjeru i snazi. Tobože različiti stavovi zastupljeni su tek forme radi. Istina, s vremenom su i gosti koji ne prihvaćaju polazne teze samoga voditelja i autora pojedinih priloga počeli izbjegavati ovu emisiju. Na prvi pogled Latinica izmiče cenzuri, osim što je ona sama po sebi cenzura. S vremena na vrijeme autor Denis Latin pokazuje nostalgiju prema bivšem sustavu i bivšoj državnoj zajednici.

«Otvoreno» je jako interesantno po izboru gostiju. Kao da je neka ideološka komisija odredila tko može doći u emisiju, a tko ne može, poglavito kad su tome ideološke, historijske i slične prirode. Tako su redoviti gosti Ivo Josipović, Žarko Puhovski, Ivo Goldstein, Mirjana Krizmanić, Anto Nobilo, Milorad Pupovac, ili Davor Genero, a vrlo rijetko Slaven Letica, Željko Horvatić, Milan Vuković, Tihomir Dujmović, Josip Jurčević, Davor Domazet, Ivan Biondić itd. U cjelini se promiče nekakav liberalno-demokratski, proeuropsko-balkanski prozor u svijet, a Dijana Čuljak, jedna od dvoje voditelja, kao da se svojski trudi zbaciti sa sebe oznaku Tuđmanove novinarke, što joj jako dobro polazi za rukom

Programsko je vijeće kao glavno tijelo konstituirano kao predstavništvo raznih udruga i društvenih institucija, ali malo tko od članova tog vijeća može sakriti svoju ideološku obojenost. Suzana Jašić je, na primjer, Miroslava Tuđmana i Smiljana Reljića, nakon njihova pojavljivanja na ekranima, nazvala «spodobama iz devedesetih», a zajedno s njom Darinka Janjanin je tražila ostavku urednika programa Domagoja Burića zbog pretjeranog patriotizma. Većina novinara nije sklona HDZ-u, a one koji su mu bili skloni otjerao je Ivica Račan, dok su se preostali prilagodili. Ta većina svoj stav iskazuje iskaljujući povremeno svoj bijes u odnosu prema Buriću i Hloverki Novak Srzić za koje se drži da su HDZ-ovi kadrovi. HTV je državna ponajviše po tome što se financira pretplatom kao paraporeskim sustavom. Državna tijela imaju manji upliv nego pojedinci na najistaknutijim mjestima. Svoje prste imaju i međunarodne političke, vladine i nevladine, institucije koje drmaju Hrvatskom, njezinim gospodarstvom, javnim mnijenjem, pa onda nezaobilazno i televizijom. Bivši direktor Mirko Galić bio je sretan kao malo dijete kad je dobio priznanja od OESS-a i Sorosova HHO-a. Latin ne govori bez razloga kako će Hrvatska ozbiljno kompromitirati svoj ulazak u EU ako njega netko dirne, jer on, koji je s tih strana dobio brojne pohvale, očito promovira poželjnu ideologiju.

Putovanje u prošlost

Suđenja u Haagu, slučajno ili ne, praćena su na domaćoj političkoj sceni snažnim povratkom u vrijeme Drugog svjetskog rata i crno-bijelim interpretacijama tog razdoblja, u čemu prednjači sam predsjednik države, uz asistenciju brojnih novinara i pojedinih povjesničara poput Ive Goldsteina, šefa katedre za srednjovjekovnu i noviju povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tako se predsjednik Stjepan Mesić, uz svoje nebrojene prigodne osvrte, potrudio 2008. napisati ili potpisati jedan oveći autorski tekst u Novom listu, u kojemu je sve one koji se okupiše na Trgu maršala Tita tražeći promjenu naziva toga trga, bez krzmanja nazvao ustašonostalgičarima i spodobama, što doista ima malo veze sa zdravim razumom. Po toj logici, ako osuđuješ jedan zločin ili zločinca braniš drugoga. Doduše, sam Mesić priznaje kako su partizani poslije rata činili zločine, ali se jako trudi relativizirati ih. Iza svake konstatacije o ubijanjima stoji ono nezaobilazno «ali», kao i niz netočnosti.

Tako će napisati kako su ubijani pripadnici neprijateljskih postrojbi, primarno ustaše, oni koji su odgovorni za likvidacije u Jasenovcu, vrlo rijetko domobrani, a nikada civili. I dok je ustaški zločin bio izrazom politike, zločin pobjedničke strane bio je eksces, ma kako masovan mogao biti (sic!-op.a.) Teško je, priznaje Mesić, reći kako Tito nije znao za zločine poslije rata, iako, kao, o tome nema dokaza, ali je njegova ukupna uloga, procjenjuje on, kao vođe antifašističkog pokreta i kao državnika zemlje u kojoj se živjelo sve bolje, koja je pod njegovim vodstvom napredovala, postupno se liberalizirala i otvarala, bila pozitivna.

U svom govoru 22. lipnja 2009. na Dan antifašizma u šumi Brezovica kod Siska, gdje je 1941. osnivana prvi partizanski odred, predsjednik Republike Stjepan Mesić pozavidio je predsjedniku Njemačke na tome što on ne mora ustajati protiv veličanja nacizma, protiv obrane odgovornih za holokaust i genocid niti mora braniti one koji su zločincima sudili, ponekad i presudili bez suda. Zavidi i francuskom predsjedniku zato što ne mora braniti Charlesa de Gaullea, čiji su borci pokreta otpora likvidirali suradnike okupatora, pa onda zavidi i britanskom premijeru što ne mora braniti Winstona Churchilla zbog načina na koji je vodio rat protiv Njemačke i prijetio osvetom Hitleru.

A eto on sve to mora. Mora braniti Josipa Broza Tita «vojskovođu političara i državnika, rodom Hrvata, cijenjenog i danas širom svijeta» koji je likvidirao, priznaje posredno Mesić, te zločince i suradnike okupatora i bez suda. Tako Mesić dolazi na zastrašujuću tezu kako su svi likvidirani nakon 1945. na prostoru bivše Jugoslavije zapravo zločinci i kolaboracionisti i kako zbog ubijanja zarobljenika i civila poslije rata ne treba nitko odgovarati. Kakva je to pravda i tko se može s njom složiti? Ništa u tom pristupu povijesti koja se ne da zaboraviti niti se može tek tako prepustiti samo povjesničarima nema ni «ljudsko» ni «plemenito» ni «uzvišeno» kako je predsjednik objasnio motive svog dolaska u Brezovicu.

Gotovo polovicu svojih državničkih nastupa aktualni je predsjednik posvetio temi fašizma i antifašizma, ustaša i partizana, daleko više nego sam Broz. O svemu tome on govori načinom i strašću kao da smo još u 1945. godini, ili koju godinu poslije toga. I što mu činjenice idu sve manje na ruku, dok se otkopavaju tisuće kostura nesretnih, nevinih i mučki smaknutih žrtava i što mu se više primiče kraj mandata naš je predsjednik sve žešći. On će sve koji ne misle kao on proglasiti simpatizerima ustaškog pokreta, a predbacit će i državnim institucijama na ravnodušnosti u odnosu na osporavatelje njegove istine i ne pada mu na pamet dovesti u pitanje samog sebe.

Naravno, nije sporno da je NDH bila kvislinška tvorevina na strani nacizma, da nije bila ni država ni nezavisna, da je počinila strašne zločine, ali ni to kako je sama ideja stvaranja nezavisne države doista bila izrazom volje naroda uoči rata. Nije sporno ni da su Hrvati imali snažan antifašistički pokret. No, ostaje nejasno tko danas veliča nacizam i tko opravdava holokaust i genocid, tko to drži da je NDH bio pozitivna epizoda u povijesti ovoga naroda, kao što hoće gotovo paranoično sugerirati Mesić u svojim paralelama. Nemoguće je takvoga naći među povjesničarima, političarima, vjerskim vođama novinarima. Nemoguće je takvo što naći i u udžbenicima na koje, i ne pogledavši ih, Mesić stalno upire prstom. Proustaški ekscesi mogu se primijetiti tek sporadično kao oblik mladenačkog ekshibicionizma, a ne stvarnog uvjerenja i kao provokacija jednostranosti mesićevskog tipa. I sve to daleko manje nego u zapadnim demokracijama. U Nizozemskoj je jedna profašistička stranka upravo dobila 17 posto glasova, što je u nas nezamislivo. Kad bi se sudilo po Mesićevim i sličnim ocjenama mogao bi se steći dojam kako je ustaški pokret u Hrvatskoj i danas snažno prisutan.

Stoji, međutim, pokušaj revizije povijesti u drugom pravcu, ili točnije povratak službenoj povijesti kakva se naučavala u jugoslavenskom razdoblju. Brojni političari, uključujući i samog Mesića, i intelektualci nisu u stanju priznati da je ono što se skupnim imenom zove Bleiburg također kolosalan zločin jednog totalitarnog režima, koji se dogodio neposredno nakon rata i koji se u stvari događao u manjem opsegu i manje drastično svih poslijeratnih godina. Za njih je to bila samo pravedna kazna. Kad je HHO pod novim vodstvom Ive Banca kritizirao Mesićeve govore poput ovoga brezovačkog i kad je najavio istraživanje zločina iz 1945., ovu su organizaciju, držeći kako se ona mora baviti isključivo zločinima počinjenim na Srbima u Domovinskom ratu, napustili u nekakvoj ideološko-plemenskoj solidarnosti veliki humanisti Rajko Grlić, Sandra Langerholtz, Vili Matula, Nikola Visković, Relja Bašić, Igor Mandić i još neki, dok su stanoviti kolumnisti osuli nesmiljenu paljbu po samom Bancu.

Potpuno je, naravno, pogrešno kritike Tita poistovjećivati s obezvrjeđivanjem antifašizma, kao što to čini Mesić. Tita se napada zato što je znao i naredio sve one strašne zločine na rubu genocida nad, pretežno, hrvatskim narodom, a ne zbog antifašizma kojim se ti zločini nastoje opravdati. Njega je nemoguće usporediti sa De Gaulleom ili s Churchillom. U tim godinama strave i užasa njegov je istinski uzor Josif Visarionovič, a on njegov odličan učenik. Simboli antifašizma u nas su Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić, Ivo Lola Ribar ili Andrija Hebrang, a oni doista nikome ne smetaju.

U Jasenovcu je 20. travnja 2008., na obilježavanju stradanja u ustaškom logoru, Ivan Fumić, nekad jedanaestogodišnji partizan, sada predsjednik Saveza antifašističkih boraca i sadržajem i tonom svog govora s neskrivenom mržnjom, neprimjerenom sjećanju na žrtve, vratio u rano poraće, a svojom generalizacijom i aktualizacijom nadmašio je gotovo sve što je na ovu temu i s ovih pozicija rečeno posljednjih desetljeća. Ustaški su vojnici u Jasenvcu, reče, nosili križeve. Kao da su eto baš križevi krivi za zločine. Pitanje, koje nije samo Fumićevo, zašto vrh crkve ne dolazi na jasenovačke komemoracije, što uostalom i nije posve točno, sadrži također neizrečeni odgovor-optužbu: zato što se osjećaju krivima, ili zato što se slažu s onim što je u Jasenovcu učinjeno.

Cijelu priču oko Fumićeva govora upotpunila je promocija reprint izdanja knjige «Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera u Drugom svjetskom ratu», propagandnog uratka Ozne, sačinjene kao opravdanje i priprema procesa protiv kardinala Stepinca, koju su hrvatski povjesničari već odavno odbacili kao nevjerodostojan izvor. Prema nekim informacijama, priprema se i reprint izdanje glasovitog «Magnum crimena» Viktora Novaka, knjige pisane za potrebe velikosrpske propagande koja je na tragu teorije o genocidnosti naroda i crkve, koja je kao takva ocijenjena u hrvatskim povjesničarskim pa i političkim krugovima još u vrijeme Jugoslavije.

Na spomenutoj promociji, kako donose novinska izvješća, vladala je jednodušna usijana atmosfera i opće suglasje predstavljača i publike o tome kako je Katolička crkva bitni sastavni dio i inspirator ustaškog pokreta.

Metoda podmetanja

U nevjerojatno surovoj i dugotrajnoj kampanji protiv pjevača Marka Perkovića Thompsona, koji je u dijelu medija i dijelu kulturne i političke javnosti, označen simbolom zla, fašizma i primitivizma, iznova je afirmirana jedna stara metoda diskvalificiranja političkih protivnika ili neistomišljenika. Riječ je o metodi podvala kojom se dokument, mišljenje, izjava, kakva nedopuštena stvar, ili pak eksplozivna naprava podmeće onome drugom i drugačijem kako bi ga se odstranilo, paraliziralo ili uništilo.

Nakon što je Grad Pula zabranio najavljeni koncert spomenutog pjevača, pojavila se anonimna prijetnja kako će Arena biti razorena. Naravno, bez ikakve dvojbe ta je prijetnja bila unaprijed spremno pripisana samom pjevaču i njegovim obožavateljima. Još nevjerojatnije, bomba koja je eksplodirala u Boćarskom domu u Pazinu također je bez ikakvih indicija i bez imalo logike isti tren bila pripisana «Thompsonovim fanovima». Srećom sam je podmetač priznao kako ne voli popularnog pjevača. Svaka kapa s ustaškim oznakama koju poneki mladić stavi na glavu iz čistog inata, ili naprosto da bi skrenuo pozornost na sebe, a nisu isključene ni organizirane provokacije, opet se pripisuje Thompsonu. Na četiri nastupa, u Dubrovniku, Osijeku, Splitu i Pazinu takva insignija na opće razočarenje izvjestitelja nije primijećena, ali je nesretni pjevač okrivljen zato što djeca pred crkvom svetog Vlaha nisu mogla zbog velike gužve primiti darove. I naravno, kao krunski krimen stalno se poteže ona odvratna pjesma Jasenovac i Gradiška Stara i vrlo često pušta u raznim emisijama HTV-a. No, nesreća je u tome što to uopće ne pjeva inkriminirani pjevač, već jedan drugi, sada pokojni izvođač zabavnih pjesama. Ivi Golsteinu je sumnjiva i ona o Ivanu koji će se vratiti jednoga dana na Kupreško polje s tisuću momaka. Razloge nelagode prema Thompsonu, koji je toliko važan da ga je Goldstein obradio u svojoj povijesti prošlog stoljeća, ne treba tražiti ni u jednoj pjesmi ni u crno obučenoj nekolicini dječaka.

Podvale, kao politička metoda, dakako, nisu vezane samo uz Thompsona. Još u vrijeme otpora agresiji skupina KOS-ovih agenata zvana Labrador, prema priznanju jednog od njegovih članova na suđenju u Haagu, podmetnula je eksploziv pred zagrebačkom židovskom općinom s ciljem diskreditiranja nove države. Za Račanove vlade, koja se panično bojala desnog udara, minirana je partizanska grobnica na Mirogoju i Titov spomenik u Kumrovcu, a jedna je naprava eksplodirala pred gradskom palačom, a da krivci nikada nisu otkriveni, ali se naravno odmah znalo tko je to učinio. Da nije policijskom istragom otkriveno kako je novinaru Dragi Hedlu, koji je otvorio proces protiv Branimira Glavaša prijetio nitko drugi do li Krunoslav Fehir, krunski svjedok optužbe, krivnja bi automatski pala na Glavaša, na isti način na koji se s nevjerojatnim razumijevanjem opravdavao Fehirov postupak. Prosvjednici protiv imena Trga maršala Tita u Zagrebu bez ikakve rezerve su proglašeni poklonicima Ante Pavelića, kao da se mora biti poklonikom jednog ili drugog, iako oni za takav pristup nisu dali ni jedan jedini razlog.

I sada kad je Hebrang ponovno pred vratima, kad je pomalo neočekivano HDZ njega isturio kao svog kandidata za mjesto šefa države, kad se pojavljuje kao opasna smetnja nedovršenom procesu detuđmanizacije i kao prepreka nekome tko bi bio identičan Mesiću, napadi iz najteže artiljerije su već sada obnovljeni i čak pojačani. Sam Mesić je izjavio kako bi Hebrangova pobjeda bila njegov poraz.

Sada ga se evo već povezuje ni s kim drugim do li s Maksom Luburićem, i to klasičnom metodom podvala, falsifikata i denuncijacija. Iz njegove rečenice: «Zapovjednik svih ustaških logora Maks Luburić je bio zločinac, koji se borio za hrvatske interese i svoju viziju Hrvatske, ali fašističkim, pogrešnim metodama», izvučen je samo onaj umetnuti dio, na isti način na koji se uporno pod nos Franji Tuđmanu stavlja njegova ocjena kako je NDH bila izrazom volje hrvatskog naroda, što je zaista, kad se misli na samu ideju i čin nastajanja, povijesna činjenice, a ispuštaju dijelovi iste ocjene u kojoj on za tu državu kaže da je bila kvislinška i fašistička. Ispada da je Hebrangovim jednako kao i Tuđmanovim kritičarima više na meti Hebrang, koji je govoreći ove godine na Bleiburgu jasno osudio ustaške zločine u Jasenovcu, nego li sam fašizam, NDH i zločini. S druge strane stanoviti Ljubo Ruben Weiss u pravoj nacionalističkoj maniri ideologije krvi i tla, namigujući valjda moćnim svjetskim centrima, zamjera Hebrangu što se navodno stidi židovskih krvnih zrnaca, što se uopće izjašnjava Hrvatom kad mu je majka bila Židovka, nazivajući ga «poturicom gorim od Turčina». No, nacionalizam je ovdje postao izgleda sinonimom za hrvatstvo, kao nekad mineralna voda za radensku, ili kaladont za pastu za zube. Tako smo dospjeli dotle da se hrvatski, stvarni i izmišljeni nacionalizam (nacizam) nerijetko osuđuje i s pozicije drugog, radikalnog nacionalizma ili čak simpatija i razumijevanja za jednog Dražu Mihailovića, kao što je to učinio književnik Miljenko Jergović, koji se inače specijalizirao za otkrivanje ustaša i ustašluka, pa je tako obje književne udruge doslovice proglasio fašističkima.

U Hrvatskoj je u odnosu na nacionalnu ideju i nacionalne osjećaje iznova stvoreno stanje izrazite netolerancije izraženo govorom mržnje, uvreda i diskvalifikacija, odnosno jezičnim terorizmom s mirisom fizičkog terora. Patriotizam, oklevetan kao nacionalizam i šovinizam, iznova je protjeran na stadione, još ne u sudnice i kaznionice. Stvorena je atmosfera sasvim nalik na klimu koja je ovdje vladala sedamdesetih godina poslije Karađorđeva. Iznova postoje obilježeni ljudi, rasistički odnos prema crkvi naciji i pojedinim skupinama intelektualno ili regionalno identificiranih osoba. U modi su ponvno političari i intelektualci, umjetnici i zabavljači jugoslavenske ili regionalne orijentacije. To traženje zabrane Thompsonovih koncerata i kažnjavanja posjetitelja, pozivanje na informativne razgovore ovoga pjevača i smjena policajca koji je taj nerazumni poziv zaustavio samo su istureni primjeri suludog šikaniranja «nacionalista» u javnom životu i vraćanja u preddemokratsko vrijeme.

Domovinski se rat u dobrom dijelu medija i političkih struktura stavlja jedva prikriveno u kontekst i tradiciju ustaškog pokreta. Povjesničar Tvrtko Jakovina, primjerice, kojega čak možemo smatrati umjerenim i odmjerenim mladim povjesničarom, reći će kako je devedesetih naše društvo postalo dijelom i ustaško. Kako tek o tom razdoblju misli čitava plejada onih analitičara i političara što navijaju za presude Haaškog suda protiv hrvatskih generala, što izjednačavaju «tuđmanizam» i nacizam, što poistovjećuju Franju i Antu, Gotovinu i Francetića, Šuška i Budaka, što se još nisu pomirili ni s kunama osim kad ih imaju u džepu, kojima smeta i Zajčeva opera .

Stalno i beskrajno insistiranje na podjelama iz Drugog svjetskog rata i to na svece i vukodlake, na one koji su genetski zlotvori, nasilnici, varalice, ubojice, prevaranti i pljačkaši i na borce bez mane za istinu, pravdu i za opće dobro, kao što je to između ostalih učinila jedna popularna politička TV sapunica, tumačenje i uporno nametanja tog tumačenje o partizanskom pokretu na način na koji se to u nas radi s najviših političkih mjesta s opravdavanjem zločina kojega su pripadnici tog pokreta napravili, ili probuđena divinizacija Tita, svakako nije put pomirenja i objektivnosti već provokacija, svađa i tjeranja u ekstremizam.

Podjele su u interesu modernim kolonizatorima zemlje, koji na ovaj način razbijaju jedan sasvim mogući nacionalni konsenzus koji bi se mogao stvoriti na otporu toj kolonizaciji. Govoriti danas o antifašizmu kao trajnom opredjeljenju i kao temelju naše i svekolike budućnosti znači implicite tvrditi da je fašizam također konstantna i čak dominanta ovoga društva i naroda. U uvjetima čvrsto uspostavljenog političkog, kulturnog, gospodarskog i medijskog establishmenta sve pojednce i skupine za koje se procjenjuje da bi mogli biti centrima okupljanja na programu otpora kolonizaciji zemlje valja onemogućiti. Podsjećanje na ustaše i ustaški pokret, kojim se automatski oživljavaju nacionalne podjele, diskreditiraju nacionalne težnje i eutanazira nacionalna svijest, još uvijek je najbolji način da se takvi eventualni projekti preventivno zaustave.

I kao da se uvijek netko potrudi zalijevati ustaštvo, kao da je borcima protiv fantomskog fašizma baš stalo da ga ima. Uvijek će iskopati nekog devedeset i nešto godišnjeg Ašnera i zažaliti kad umre ne zato što je umro, nego zato što je umakao osudi. Sve je to produžavanje onog ispiranja savjesti i nametanja kompleksa krivice istočnog grijeha koji ti onemogućuje misliti svojom glavom i ubrati u svom vrtu jabuku sa svog stabla. Haaška suđenja i cjelokupna kriminalizacija Domovinskog rata dio je te tradicije. Snažan povratak u prošlost i oživljavanje priča o ustašama i fašizmu, zaobilazno je stvaranje referentnog okvira u koji valja smjestiti Domovinski, osloboditeljski rat, čemu presude Haaškog suda trebaju dati konačan, međunarodni certifikat.

Napomena: Tekst je autoriziran nakon održanog skupa pa uključuje i osvrte na neke događaje koji su se poslije njega dogodili.

 

Josip Jović, novinar i publicist

{mxc}

Čet, 5-12-2019, 19:09:44

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.