Zašto Goran Granić prešućuje političku trgovinu s Carlom Del Ponte? 

 

U organizaciji Hrvatskoga kulturnog vijeća, u prosincu 2006. priređen je stručni skup o Međunarodnome kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu | (MKSJ). Iako je riječ o udruzi koju su tzv. neovisni mediji okrstili 'desničarskom', jedan od središnjih referata održao je dr. Goran Granić, nekadašnji vrlo utjecajni član Račanove ('koalicijske') vlade i predsjednik Savjeta za suradnju s MKSJ-om. Njegov referat pod naslovom «Međunarodni sud u Haagu - pravo, pravda ili politika)) objavljenje i popraćen hvalospjevima u jednome zagrebačkom tjedniku. U biti, radi se o referatu skromnoga opsega i još skromnijega dosega. Iako će površnom čitatelju Granićevi zaključci biti prihvatljivi, jer on načelno brani pravo Hrvatske na obranu od agresije, ali dopušta daje bilo zločina počinjenih i s hrvatske strane. No, većinu važnih pitanja Granić u svome 'znanstvenom' pristupu nije uopće identificirao, a kamoli analizirao.

Zbirka površnosti i nepreciznosti

Tako u tom referatu nema ni slova o inače zanimljivim raspravama o legalitetu osnivanja i legitimitetu djelovanja MKSJ-a. Ne raspravlja se o nedostatcima njegovih temeljnih pravnih dokumenata koji imaju dalekosežne reperkusije na svaki pojedinačni postupak. Ignorira se činjenica da Hrvatska - za razliku od brojnih drugih država - nije ni pokušala utjecati na stilizaciju Statuta i Pravilnika o postupku i dokazima, a pasivne su bile i nevladine udruge, od pravničkih do veteranskih. Ni jednom se riječju Granić ne dotiče nes(p)retne stilizacije odredaba Ustavnog zakona o suradnji, a još manje o Vladinu servilnom kršenju i takvih, nedorečenih normi. Raspravlja se o tome što je Tužiteljstvo smješteno u istoj zgradi u kojoj su smještena i sudska vijeća (što je, uostalom, najčešći slučaj i u Hrvatskoj!), ali se pogrješno tvrdi da je Tužiteljstvo «samo jedna stranka u postupku», iz čega jasno proizlazi da nekadašnji prvi čovjek Savjeta za suradnju ne zna da Tužiteljstvo ima i neka druga prava i ovlaštenja, koja ga ne samo na praktičnoj razini, nego i institucionalno čine nadmoćnim obrani. Slijedom toga se Granić i ne upušta u analizu pravnih posljedica tih originalnih ovlaštenja, niti komentira kakve to posljedice ima na međunarodno kazneno sudovanje, ali i na ispunjenje eminentno političke svrhe Tribunala. A samo oni koji nisu kadri vidjeti i analizirati elementarne činjenice, propuštaju uočiti da suđenja osobama osumnjičenima za teške povrjede međunarodnoga humanitarnog prava ne doprinose nikakvu «pomirenju», nego dodatno traumatiziraju pojedince, skupine, pa i narode. Umjesto toga, on posve neumjesno predbacuje tvorcima Tribunala da su najkrupniju pogrješku počinili izostavljajući «zločin agresije s popisa ratnih zločina». Iz toga je jasno da Granić previđa kako je MKSJ namijenjen kaznenom progonu pojedinaca (a ne kolektiviteta ili država), a previđa i to da bi kaznenopravno vrjednovanje 'agresije' upravo otvorilo vrata dodatnoj politizaciji rada Tribunala. Već na prvom pragu pojavilo bi se pitanje je li ono što jedni nazivaju 'agresijom' u stvarnosti bio pravno dopušteni 'preventivni napadaj', motiviran, recimo, potrebom zaštite legitimnih nacionalnih interesa ili zaštitom nacionalnih manjina. Slučaj Republike Hrvatske potpuno je jasan: Hrvatska je bila žrtva agresije. S BiH stvari stoje malo drukčije: iz Hrvatske je perspektive jasno da je i tamo izvorno došlo do srpsko-crnogorske agresije. No, je li tamošnji rat imao trajno (samo) takav predznak, više je nego dvojbeno.

Goran GranićPrimjerice, po kojemu ključu bi ulazak HV-a u rubna područja BiH, radi obrane dubrovačkog područja iz Hercegovine, bio 'agresija', a povlačenje iz Bosanske Posavine ne bi bilo povlačenje 'agresorske vojske', nego - 'hrvatska izdaja'? Kako bismo, oslanjajući se na 'agresiju' kao kriterij, ocijenili angloameričku invaziju u francuskoj sjevernoj Africi u studenome 1942., tj. u vrijeme kad je Washington održavao normalne diplomatske odnose s tada neutralnom, Petainovom Francuskom? Ako se dopunskim historiografskim istraživanjima potvrde sadašnje ozbiljne hipoteze, da je Treći Reich napadajem na SSSR 22. lipnja 1941. prevenirao takav sovjetski udar, bi li to išta izmijenilo nad zločinima koje su njemačke snage na Istoku počinile? Ili, bez obzira na to stoje intervencija NATO-a protiv Srbije zbog shvatljivih razloga uživala simpatije velike većine Hrvata, je li akcija NATO-a bila 'agresija' ili ju se može okvalifi-cirati kao dopušteni čin u ime 'obrane ljudskih prava'? Je li savezničko bombardiranje mostova i željezničkih kompozicija u Srbiji, s ogromnim brojem civilnih žrtava, zločin zato što je to doista zločin (makar Tužiteljstvo ekspresno odlučilo da podloge za progon savezničkih zapovjednika nema!), ili nije zločin, zato što to nije 'agresija'? Ili, još noviji primjer: je li američka intervencija u Afganistanu i Iraku 'agresija' ili 'preventivna intervencija' motivirana tobožnjom zaštitom ljudskih prava? Već na ovoj, dakle, sasvim prizemnoj razini postaje bjelodano, da je pojam 'agresije' mnogo nejasniji nego što se to čini, a njegove kaznenopravne implikacije neusporedivo složenije nego što bi se to s političkih govornica htjelo kazati.

Politička trgovina

Nije nikakvo čudo, da Granić svojim referatom aspirira na simpatije publike. Čudo je, da je ta ista publika zaboravila, što se zapravo dogodilo u vrijeme kad je upravo on određivao strategiju hrvatskoga odnosa prema Tribunalu. Nijednu od problematičnih epizoda iz toga razdoblja Granić nije spomenuo, pa je korisno i njega i sve nas podsjetiti na ono što se događalo od siječnja 2000.

Prvo, političkim i medijskim pritiskom stvorena je atmosfera u kojoj je bilo nemoguće ozbiljno preispitivati ulogu i djelovanje MKSJ-a. Svaka kritika, osim one umjerene i kozmetičke kojaje dolazila iz impera-torskih redova, proglašavana je ultra-nacionalističkim osporavanjem same mogućnosti da su i Hrvati mogli počiniti zločin. Oni koji su se pokušavali suprotstaviti medijskoj hajci, na stranicama tzv. neovisnoga tiska u boljem su slučaju strpani u prvu polovicu XIX. stoljeća, a u lošijem - po receptu dostojanstvenog nam i kompetentnog predsjednika - u jednu žutu kuću u zapadnom dijelu Zagreba. Na ruku takvoj kampanji išla su kvazirodoljubna naklapanja samozvanih stručnjaka, da nema zločina pri obrani države, kao i činjenica da je doista propušteno mnogo prigoda da se kazne izravni počinitelji koji su svoje patološke i kriminalne nagone znali zaodijevati u nacionalne barjake i rodoljubne povike. Međutim, od siječnja 2000. na te stvarne boljke hrvatskoga društva nije se ukazivalo kao na anomalije i ekscese, nego ih se pretvaralo u tobože smišljeni sustav. Upravo u takvoj strategiji stigmatizacije čitavoga hrvatskoga vojno-poli-tičkog vrha bilo je moguće zahtijevati stavljanje izvan zakona čitavih političkih stranaka i političkih skupina. Drugo, odmah nakon preuzimanja vlasti, koalicijska je vlada donijela odluku da se Tužiteljstvu omogući neograničen i neselektivan pristup dokumentaciji kojaje većinom nosila oznaku državne i vojne tajne. To je slučaj bez presedana u svjetskoj povijesti. Takva je odluka apsolutno političke naravi i nije ju moguće braniti pravnim argumentima. Naime, povodom naloga Hrvatskoj (subpoe-na) u predmetu Blaškić Zalbeno vijeće MKSJ-a u listopadu 1997. postavilo je do danas neokrznute standarde o obvezi države da omogući pristup svojim arhivima. Prema toj odluci, država je u smislu Pravila 54 Pravilnika o postupku i dokazima, obvezna dati strankama na uvid dokumente, ako su oni specificirano navedeni, ako se učini uvjerljivim da su relevantni i ako nisu prekobrojni («ne može se tražiti predaja stotina dokumenata...«).

Nije, dakle, postojala pravna obveza da Hrvatska postupi onako kako je postupila dajući na raspolaganje Tužiteljstvu tone dokumenata, prepuštajući mu time da ih koristi po vlastitoj volji i u svrhe koje s izvornim zahtjevom nemaju nikakve veze (fishing expedition). Štoviše, takvim su postupkom Vlada i Granićev savjet za suradnju izravno prekršili niz međunarodnih i domaćih pravnih propisa jer su javnima faktično učinjeni dokumenti koji su irelevantni za vođenje kaznenih postupaka pred MKSJ-om, i koji su po svim kriterijima morali ostati nedostupni javnosti. S jedne strane, to su dokumenti koji otkrivaju sastav, strukturu i modus operandi hrvatskih državnih vlasti i pogotovo obavještajnih službi, što se u svakoj normalnoj državi smatra nedodirljivim područjem. S druge strane, to su dokumenti čijim se otkrivanjem bitno vrijeđaju prava pojedinca na privatnost i zaštitu ugleda i dostojanstva, poput, recimo, sirovih obavještajnih izvješća o stvarnim ili navodnim svojstvima pojedinaca, njihovim spolnim preferencijama ili uopće o pojedinostima koje mogu povrijediti njihovo dostojanstvo i čast, a s povrjedama međunarodnoga humanitarnog prava nemaju apsolutno nikakve veze.

Povrh toga, uz izravno kršenje međunarodnih i nacionalnih normi, stranim je televizijskim postajama i obavještajnim službama omogućen pristup najprije tzv. Šuškovu arhivu (tj. pis- mohrani pomoćnika ministra obrane za sigurnosne poslove), a onda i tzv. Tuđmanovu arhivu (dokumentaciji iz Ureda Predsjednika i tzv. predsjedničkim transkriptima). Predsjednik Republike je i izravno, bez obvezatnoga posredovanja Vladina Ureda za suradnju, stavio Tužiteljstvu na raspolaganje veliki broj dokumenata. Slaba je pritom utjeha da je Ured za suradnju, kojemu je Granić bio izravno nadređen, u nizu slučajeva dostavio Tužiteljstvu veće količine dokumenata, a da ti dokumenti pritom nisu precizno (p)opisani.

Treće, i Granićev Savjet za suradnju (dakle, Vlada) i Tužiteljstvo ned-voumno su potvrdili političku motivaciju svoga postupanja kad je razmjenom pisanih isprava između Carle Del Ponte i dr. Gorana Granica uglavljeno, da se generalu Norcu ne će suditi u Haagu. Može biti otvoreno pitanje je li Tužiteljstvo ikad doista kanilo Norca izvesti pred haško sudište ili je time samo testiralo spremnost Vlade na servilno ponašanje, ali je neprijeporna činjenica, da je takav sporazum - o kojemu je Račan otvoreno govorio u razgovoru za jedan zagrebački dnevnik - postignut u svjetlu splitskih demonstracija iz veljače 2001. Ako imamo na umu da je takav, političkim razlozima motiviran aranžman, postignut kod generala Norca. onda je suvišno raspravljati o razlozima zbog čega pred MKSJ-om nije optužen Veljko Kadijević, Blagoje Adžić i si., a zašto je vrlo blago kažnjena Biljana Plavšić.

"Operacija Blaškić"

Haag je trajno bio sredstvo za unutarnjopolitički obračun. Tim se oružjem Račanova vlada, posredovanjem Granićeva savjeta za suradnju, neprekidno i obilno koristila. Odmah po dolasku na vlast prionulo se operacionalizaciji plana da se suđenje i vali u izuzimanju dokumentacije, ali je taj postupak obustavljen nakon svega nekoliko mjeseci. Epizoda ima i svoje naličje: iako je raspolagalo nepobitnim dokazima da se manipulacije arhivskim gradivom događaju i u mesićevsko-račanovskoj eri, zanimljivo je da ni Raspravno vijeće nije pokazivalo interesa za odgovorne osobe...

Sredinom prosinca 2003. bilo je zakazano usmeno ročište u žalbenome postupku protiv generala Blaškića. Par tjedana ranije održani su izbori u Hrvatskoj, ali do primopredaje vlasti još nije došlo. Dva dana prije početka te sjednice ministrica obrane odlazeće vlade, Željka Antunović, predala je Hrvatskomu državnom arhivu više od 350 registratora dotad nedostupne arhivske dokumentacije. Riječ je upravo o dijelu arhivske dokumentacije za koju je Granićev Savjet za suradnju s MKSJ-om godinama tvrdio da - ne postoji!

Pripovijest nije završila primopredajom te dokumentacije. Bilo je, naime, razumno očekivati da će Tužiteljstvo brže-bolje prionuti pregledu te dokumentacije ne bi li je možda iskoristilo u žalbenome postupku protiv Blaškića, budući da Pravilnik o postupku i dokazima dopušta i uvođenje novih dokaza. No, Tužiteljstvo za tu dokumentaciju nije pokazivalo nikakva interesa, iako je Blaškićeva obrana mahala tobožnjim novim 'svjedocima' i navodnim novim ispravama, među njima i tzv. izvješćem MUP-a o zločinu u Ahmćima, koje se pokazalo najobičnijom manipulacijom izvedenom u sprezi Blašk-ićeve obrane i dijelova obavještajnih struktura. Već sama činjenica da je Račanova vlada tih 350 registratora brižno skrivala, kao i tehnički naziv arhivskih fondova, morali su sugerirati da je riječ o dokumentima koji mogu biti važni. No, Tužiteljstvo je njihovu pretragu počelo svega nekoliko dana prije donošenja drugostupanjske odluke, tj. u vrijeme kad je ona već donesena i bar u pretežnoj mjeri -napisana. Zašto je Tužiteljstvo čekalo šest mjeseci i na taj način favoriziralo Blaškića? Odgovor na to pitanje jednak je odgovoru na pitanje zašto je zahtje\ za revizijom Blašk-ićeve drugostupanjske osude sastavljen na brzu ruku i predan neposredno pred istek jednogodišnjega roka, i to u vrijeme kad je krajnji rok za zatvaranje Tribunala već definiran.

Tvrdnje u tom zahtjevu da je Blaškićeva žalba potkrijepljena krivotvorinama, u hrvatskim je medijima izazvala vrlo ograničenu pozornost, pa se medijska prašina slegla za svega nekoliko dana. Ne računajući zadarski Hrvatski list, nikomu nije palo na pamet da su ključni prizori te sage već odigrani u predmetu Ljubičić: svi su se potrudili previdjeti i zaboraviti da netko mora platiti račun za ostvarenje zajedničkoga cilja račanovsko-mesićevske klike i Tužiteljstva MKSJ-a. Malo tko i danas vidi da nam od te simbioze i danas trnu zubi. I još će...

Tomislav Jonjić
Hrvatski list

{mxc} 

Sub, 17-08-2019, 23:50:16

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.