Dr. Nedjeljko Mihanović o Haagu

Haag - kako je počelo i gdje danas 
 

I

Kada se u našim medijima i novinstvu govori o Haaškom sudištu, onda, redovito naši dirigirani mediji i paranoično novinstvo, cinično i zlobno podvaljuje činjenicu: kako je predsjednik Tuđman potpisao Sporazum o Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu. Eto, tko vam je kriv!

Međunarodni kazneni sud u Haagu je utemeljen 25. svibnja 1993. Rezolucijom 827 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Dakle, točno godinu dana, nakon što je Republika Hrvatska primljena 22. svibnja 1992. u članstvo Ujedinjenih naroda. Pitamo se, je li Tuđman mogao odbiti potpisivanje Sporazuma?

Tuđman nije brzopleto prihvatio uspostavu tog Suda. 0 tome je podrobno razgovarao za vrijeme službenog posjeta Ujedinjenim narodima od 26. - 29. rujna 1993., kad je sudjelovao u radu 48. zasjedanja Opće skupštine UN-a, s glavnim tajnikom UN-a Butrosom Ghalijem.

Tuđman nije mogao ignorirati niz Rezolucija Vijeća sigurnosti, koje su okvalificirale srpski napad na Hrvatsku kao agresiju i koje su povređivale teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske. (Nema izraza "Regije Krajina"!)

Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a br. 871, od 4. listopada 1993. je pozitivno prihvatila hrvatsku politiku u pravcu samoobrane i stvaranja suverenosti.

Tu je rezoluciju pozitivno prihvatio i supredsjedatelj Mirovne konferencije Thorvald Stoltenberg.

A dok se sve to zbivalo, i u Hrvatskoj su rasli zahtjevi o potrebi internacionalizacije naših političkih problema (Milan Ramljak ).

U međuvremenu se zbio i Washitonski sporazum 18. ožujka 1994. i potpora SAD-a suverenosti Republike Hrvatske (1994.)

Ali je predsjednik Tuđman unio u Sporazum nekoliko definicija, koje omogućuju neprihvaćanje onoga što bi bilo u suprotnosti s provedbom politike suverene Države Hrvatske i s hrvatskim Ustavom. Uvijek je bio odlučan u obrani hrvatskih interesa

S obzirom na pozitivne i povoljne Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, nije se moglo naslutiti, da će haaško Tužiteljstvo primijeniti ovu inkvizicijsku logiku: Da priznaš da si znao ono što nisi znao; da si namjeravao učiniti ono što nisi učinio; i da si počinio ono što nisi počinio!

Nije se moglo pretpostaviti da će haaško Tužiteljstvo i Haaško sudište derogirati Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a i provoditi ovakvu samovolju.

Teško je bilo povjerovati da će Tužiteljstvo provoditi krivotvorenje povijesti i montirati proces o hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu.

Poznato nam je, koje su se strane obavještajne službe inkorporirale u mentalnu svijest haškog Tužiteljstva, a očito su tome inkriminiranom procesu pridonijele i neke naše domaće institucije i udruge civilnog društva, otvorenog društva, Hrvatskoga helsinškog odbora itd..

Primjerice, kada se u drugoj polovici 90.-tih godina u Hrvatskom saboru govorilo o lustraciji, Žarko Puhovski je tada kazao: Da, lustracija, ali od godine 1990.! I to se dogodilo.

II

Dok se haaška tužiteljica Carla del Ponte samouvjereno prijeti, da će se povijest našega Domovinskog rata pisati u Haagu, potrebno se suprotstaviti istinom o preobličavanju i falsificiranju hrvatske povijesti.

Potrebno je zabilježiti činjenice i suprotstaviti istinu ovome bezočnom krivotvorenju povijesti i izravnim podvalama. Moramo tražiti i pronalaziti razloge za ovo stanje izvrtanja činjenica i konstruiranja optužaba. Moramo zabilježiti i objaviti sve, da nam se pamćenje ne raspline kao magla na vjetru.

Ne možemo se pomiriti s ovim kukavičkim, vazalskim odnosom bezuvjetne subordinacije i priglupe kooperativnosti s haaškim Tužiteljstvom, koju provodi naša hrvatska Vlada, podjednako ona koalicijska Račanova, kao i ova licemjerna Vlada Ive Sanadera. Mi ne možemo prihvatiti ovu nijemu šutnju slaboumnih hrvatskih inteligenata i političkih indiferenata. Možemo jedino povjerovati francuskom piscu i humanistu Claude Royu, da: "Postoji možda trenutak duha, kada ludost umiruje odgovornost".

Teško prihvaćamo ovu žalosnu političku vazalsku stvarnost, sluganski i poslušnički odnos naših domaćih sudova, kukavičku ravnodušnost šutnje, paklensku mašineriju naših medija, subverzivno djelovanje udruga tzv. civilnog društva, nemilosrdnu napadačku kampanju protiv hrvatskih generala, posebice protiv generala Ante Gotovine, koji je samo obavljao svoju ustavnu dužnost i domoljubnu povijesnu zadaću.

Na kraju, građa ovih dvaju Zbornika daje našim odvjetnicima u obrani hrvatskih generala solidnu dokumentaciju i argumentaciju o vojnički ispravnom, profesionalnom i humanom ponašanju u vojno-redarstvenim operacijama u obrani cjelovitosti hrvatske zemlje i slobode hrvatskog naroda.

Ali me zabrinjava apsurdan stav naših odvjetnika!

dr. Nedjeljko Mihanović