Izlaganje Mate Kovačevića s promocije Zbornika radova sa VI. Stručnog skupa HKV-a o Haaškom sudu

Predstavljamo još jedan zbornik radova „Haaški sud 'Zajednički zločinački pothvat' Što je to?“, a riječ je o izlaganjima sudionika šestoga stručno-znanstvenog skupa, održana u organizaciji Hrvatskoga kulturnog vijeća 5. prosinca 2008. godine u Zagrebu. Održavanje spomenutih stručno-znanstvenih skupova svojevrsni je odgovor hrvatske intelektualne javnosti na pravni terorizam, što ga Haaški sud vodi preko svoga Tužiteljstva ali i pravosudnim odlukama, odnosno presudama, koje više imaju značajke politike nego prava. Odgovor je to također ušutkane hrvatske javnosti na montirane političke procese, koji se iz haaških sudnica sve više premještaju na domaća sudišta, čije su žrtve uglavnom junaci Domovinskoga rata. Ciljano montiranje sudskih procesa protiv pripadnika određenih skupina kroz cijelu je povijest imalo svoju političku ili pak grabežljivu pozadinu.

Da bi se na primjer domogao krune rimskoga cara, francuski je kralj Filip Lijepi uništio cijeli red vitezova templara, inače jedan od najmoćnijih katoličkih redova, a na montiranim političkim procesima pokušao se domoći njihova novca. Kako se u haaškim presudama ili procesima, koji se još uvijek vode protiv hrvatskih časnika, ne može precizno odrediti granica između politike i grabežljivosti ustanove koja je formirala Haaški sud za područje bivše Jugoslavije, valja nam se držati čvrstih činjenica pa djelovanje sudišta promatrati u svijetu realne politike. Ta se pak politika, s jedne strane svodi na ponižavanje demokratski izabranoga hrvatskog političkog vodstva, koje je onda, u želji za međunarodnim tapšanjem, spremno priznati postojanje, inače nepostojećih dokumenata, naknadno proizvesti tražene dokumente te ih, kako bi zadovoljilo određenu međunarodnu politiku, izručiti kao izvornu građu Haaškom tužiteljstvu.

Poniženo i ucijenjeno vodstvo ne može predstavljati volju suverenoga naroda pa Haaški sud svojim odlukama jasno šalje poruku kako Hrvati zapravo nisu suveren narod. Drugi pak vid haaške politike očituje se u radu Tužiteljstva, koje na međunarodnoj političkoj razini služi kao poluga za sprječavanje provedbe hrvatskih nacionalnih probitaka. Sve donedavno je to činila bivša tužiteljica Carla del Ponte, a poslije nje, i sadašnji glavni tužitelj Serge Bremmertz, koji se na primjer, nakon slovenskih pokušaja da blokiraju hrvatske pregovore s EU, uključio u pritisak na Hrvatsku, zbog navodno nesuradnje s Tužiteljstvom te je Hrvatsku tužakao Bruxellesu. Osim mnoštva staljinističkih postupaka u radu Haaškoga suda, korupcije posebno razvijene unutar Tužiteljstva, ucjene svjedoka koje po svom politikantstvu čak nadmašuju i nekadašnja komunistička pravosuđa, valjalo bi u toj civilizacijskoj sramoti na jednom od slijedećih skupova posebno obraditi ulogu tzv. skupina za zaštitu ljudskih prava iz Hrvatske.

Iz navedenih političkih odluka lako je zaključiti kako je Haaški sud postao svojevrsna pravosudna inačica Jugoslavenske narodne armije, koja nakon poraza na bojnom polju, sad međunarodnim pravosudnim igrama pokušava obnoviti neku vrstu nove balkanske zajednice. Kao što je Filipu Lijepom za nasilno preuzimanje rimske krune trebalo uništiti vitezove templare, tako je i politici koja stoji iza Haaškoga suda, da bi obnovila Jugoslaviju bilo potrebno uništiti zapovjedni sastav pobjedničke Hrvatske vojske. Upravo bi zato međunarodna pravnička zajednica, kad se već na vrijeme nije usprotivila uspostavi ovakva Haaškog tribunala trebala pozvati Vijeće sigurnosti UN da što prije dovrši rad ovoga međunarodnoga pravosudnog monstruma, koji bi, ako se ne zaustavi na vrijeme mogao nanijeti nepopravljive štete zapadnoj uljudbi. Na politikantsku pozadinu rada sudišta upozorilo je, na čelu s predsjednikom Hrvatskoga kulturnog vijeća Hrvojem Hitrecom svih 12 sudionika 6. stručno-znanstvenoga skupa čija su izlaganja objavljena u ovom zborniku.

O genezi velikosrpske politike i idejnim osnovama srpske agresije na Hrvatsku te njezinim međunarodnim inačicama piše bivši sudac Ustavnoga suda Republike Hrvatske Milan Vuković. On pod naslovom znakovite izjave bivšega mirovnog pregovarača za područje nekadašnje Jugoslavije Thorwalda Stoltenberga „Žao mi je što nisam očuvao Jugoslaviju“ upozorava na pozadini haaške politike. Gospićko-senjski biskup Mile Bogović, u izvrsnom tekstu „Procesuiranje hrvatske povijesti“ piše svojevrsni uvod u proučavanje nacionalne povijesti dvadesetoga stoljeća. Mnogim studentima, povjesničarima, intelektualcima i struci Bogovićev tekst će otvoriti oči, kako bi doista mogli razgrnuti mnoge slojeve laži nataložene ne samo u povijesnoj znanosti nego i njezinim izvorima tijekom komunističke diktature u Hrvatskoj. O opsadi Zadra na kojeg je JNA bila usmjerila 250 topničkih cijevi te ga napadala s kopna, mora i zraka piše Ivana Haberle. Književnik i publicist Nenad Piskač istražio je medijski tretman uhidbe generala Ante Gotovine te zaključio kako su se mediji s nekoliko osobnih iznimaka, priklonili tezama Haaškoga tužiteljstva, a načinom obradbe svoga izvješćivanja prihvatili ulogu sutužitelja.

Epidemolog dr. Mate Ljubičić piše o suđenju generalu Slobodanu Praljku i skupini hrvatskih dužnosnika iz Bosne i Hercegovine. On podsjeća kako su srpske agresivne operacije na dijelove Republike Hrvatske išle s područja BiH, a tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović je tvrdio kako“ to nije naš rat“. Ljubičić zaključuje kako se muslimanska strana još ni danas nije oslobodila beogradskih recepata pa BiH pokušava urediti unitarno po načelima Memoranduma SANU. Kako je Haaško tužiteljstvo nezainteresirano za podizanje optužnica počiniteljima progona, likvidacije i etničkoga čišćenje Hrvata iz središnje Bosne, Ljubičić smatra da Tužiteljstvo takvom svojom šutnjom samo potvrđuje kako iza progona Hrvata stoji ista ona politika koja je godinama podupirala lažna svjedočenja, uz pomoću kojih se pokušava optužiti najviše hrvatske časnike. Mate Kovačević piše o delpontizmu i njegovu naslijeđu u Hrvatskoj. Mile Prpa propitkuje moralne aspekte haaškoga sudovanja te njihov odraz na međunarodnu pravdu. Američki pravni stručnjak dr. Edward Slavko Yambrusic piše o progresivnom razvitku međunarodnoga kaznenog prava na naslijeđu „zločinačkih“ pretpostavaka Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.

Odvjetnik Lujo Medvidović je obradio put uništenja identiteta hrvatskoga naroda u Vojvodini te dokazao plansku evakuaciju Srba s privremeno okupiranoga teritorija Republike Hrvatske radi povećanja brojnosti Srba u Vojvodini i potiranja Hrvata i Madžara. Inženjer Drago Duvnjak smatra kako će presude hrvatskim generalima u Haagu odrediti stanje u Hrvatskoj, jer će one biti shvaćene kao političke presude, dakle, upravo onakve kakve u stvari i jesu. Dr. Pavao Galić donosi znakovitu usporednu analizu „prekomjernog“ granatiranja Knina i „po mjeri“ granatiranje Zadra i ostalih hrvatskih gradova u srpskoj agresiji 1991.-1995. Novinar Marko Barišić u tekstu pod naslovom „Podla knjiga gospođe amaterke“ piše o memoarskim zapisima bivše tužiteljice Carle del Ponte te zaključuje kako njezina knjiga otkriva duboku povezanost važnih političkih središta moći s optužnicama i presudama pa čak i s kadroviranjem unutar međunarodnih sudova. Na kraju Zbornika objavljena je saborska odluka o proglašenju Zakona o potvrđivanju Sporazuma o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije od 24. rujna 1996.

Zbornika radova „Haaški sud 'Zajednički zločinački pothvat' Što je to?“ – Izlaganja na šestom stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu 5. prosinca 2008. godine – br. 6“ (132 str.) nije samo podsjetnik na vrijeme nesklono stvaranju hrvatske države te međunarodnoj montaži političkih optužnica protiv hrvatskoga vojnog i političkog vodstva zbog oslobođenja zemlja, nego prvenstveno poziv međunarodnoj javnosti da se suoči sa sve moćnijim pravnim aparatom koji postaje prijetnja međunarodnoj pravdi. Zbornik je i svojevrsni priručnik studentima pravnih, politoloških i filozofskih fakulteta, u kojem mladi ljudi mogu vidjeti kako funkcionira politički montirana pravda. Zato ga posebno preporučam sadašnjim hrvatskim političarima, jer u njem, kao u zrcalu mogu vidjeti i mnoga djela svojih ruku.

Mate Kovačević