Haaški sud će uskoro završiti sa svojim radom. Prema planu, do kraja 2008. bi trebali biti završeni prvostupanjski procesi, a do kraja desetljeća i pravomoćne presude. Nakon toga bi se taj ad hoc tribunal za bivšu Jugoslaviju ukinuo. Brižljiviji povjesničari tada će vjerojatno zapisati da je taj sud de facto počeo s radom 1996. godine, kada je u Haag dospio hrvatski general Tihomir Blaškić. Također će po svemu sudeći trebati zapisati i da je taj tribunal svoj rad zaključio procesom protiv trojice hrvatskih generala, Gotovine, Markača i Čermaka. Njih tužiteljstvo tereti da su bili dijelom udruženog zločinačkog pothvata počinjenog Olujom, kojom je inače oslobođen dotad okupirani dio Hrvatske u njezinim međunarodno priznatim granicama. Dakle, analitičari će na početku i na kraju rada tog suda pronaći sudske procese Hrvatima.

Možda u tome i ne treba tražiti neke skrivene namjere, ali određene simbolike svakako ima. Neki će reći da je tomu tako jer Srbija odbija izručiti dvojicu najodgovornijih za Srebrenicu, najveći zločin u Europi nakon onih počinjenih nedugo po završetku Drugog svjetskog rata - Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Kako sada stvari stoje, neće ih ni izručiti. Karadžića, barem je takav dojam, čini se više nitko i ne traži, čime se osnažuju one spekulacije kako je svojedobno u zamjenu za odstupanje s dužnosti kupio slobodu. Privođenje pak Mladića bio je preduvjet za pristupanje Srbije NATO-ovu programu Partnerstvo za mir. Međutim, unatoč tome što je ta osoba - osumnjičena za doista gnusne zločine - i dalje na slobodi, Beograd je dobio ulaznicu za taj integracijski okvir. Tako po svemu sudeći, u Haagu nećemo vidjeti procese ni Mladiću niti Karadžiću. Imajući u vidu da ni presuda Slobodanu Miloševiću nije postala pravomoćna, jer je ranije umro, oni koji iz presuda Haaškog suda budu htjeli pisati našu najnoviju povijest, nužno će biti neobjektivni. Nedostajat će im, naime, među ostalim, materijali vezani uz trojicu najodgovornijih za velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i počinjene zločine u ime te politike čiji su najvažniji dijelovi bili etničko čišćenje, masovna ubojstva i genocid.

No, tu nije kraj manjkavostima. Kada neki analitičar počne uspoređivati do koje zapovjedne linije su išle haaške optužnice za primjerice bivšu Jugoslavensku narodnu armiju, Hrvatsku vojsku ili Armiju BiH, doći će do doista uznemirujućeg zaključka. Nema nijedne optužnice protiv vrha agresorske vojske, bivše JNA, iako je upravo ona vodila napad na Vukovar koji je gotovo sravnjen sa zemljom, s tisućama mrtvih i nestalih, s brojnim masovnim grobnicama i s ubojstvom ranjenika iz vukovarske bolnice. Nitko iz vrha JNA nije optužen ni za bestijalne napade na Dubrovnik, koji su zgrozili civilizirani svijet. I ne samo to. Nitko iz vrha te osvajačke armade nije bio ni osumnjičen za te zločine. Haaško tužiteljstvo je zbog za sada nepoznatih razloga zapovjednu odgovornost kada su u pitanju zločini te vojske protezalo samo do razine terenskih oficira koji su vodili te operacije. Posljedica toga je da su Veljko Kadijević, Blagoje Adžić i drugi čelnici bivše JNA i pored brojnih zločina koje je počinila njihova vojska u osvajačkom ratu protiv Hrvatske, zapravo amnestirani od odgovornosti.

Nasuprot tome, kada je riječ o Hrvatima, za bilo kakav zločin koji su počinile njihove postrojbe, haaško tužiteljstvo je zapovjednu odgovornost nastojalo protegnuti do vrha njhovog zapovjednog lanca. Posljedica takvog pristupa je da su svi načelnici Glavnog stožera Hrvatske vojske bili ili optuženi ili osumnjičeni. Protiv pokojnog Janka Bobetka podignuta je optužnica zbog operacije Medački džep. Njegov nasljednik Zvonimir Červenko, koji je bio načelnik Glavnog stožera HV-a u vrijeme Oluje, također bi bio optužen, kako se sugeriralo iz Haaga, da nije u međuvremenu umro. Čak je i admiral Davor Domazet Lošo, čelnik Hrvatske vojske do 2000. godine, bio osumnjičenik. Ni njegov nasljednik Petar Stipetić nije bio lišen mučnih ispitivanja od strane haaških istražitelja. Koliko su kriteriji haaškog tužiteljstva bili neujednačeni možda najzornije pokazuje sudbina čelnika vojnih obavještajnih službi hrvatske odnosno srpske vojske prije i za vrijeme Oluje.

Dok su u Zagrebu haaški istražitelji ispitivali Davora Domazeta Lošu tražeći od njega da im razjasni ulogu vojne obavještajne službe kojoj je bio na čelu, u Beogradu se glavna haaška tužiteljica sastala s Branko Krgom, u to vrijeme načelnikom glavnog stožera Vojske Jugoslavije. Krga je inače 1995. bio čelnik vojne obavještajne službe bivše JNA. Te godine, kako je poznato, počinjen je masakr nad oko osam tisuća zarobljenih bošnjačkih civila u istočnoj Bosni, u području Srebrenice. Svoj dio odgovornosti u tome zločinu imala je, kako je kasnije dokazano u procesima pred Haaškim sudom, i JNA koja je tamo slala svoje specijalne postrojbe te vojne obavještajce koji su zapravo nadzirali smaknuće zarobljenih Bošnjaka. No, te činjenice se očito nisu uklapale u političke potrebe haaškog tužiteljstva. Tako je umjesto optužnica protiv Krge i drugih dužnosnika JNA, zaduženih za sigurnost, glavna haaška tužiteljica ugodno ćaskala s njima, dok je čelnika hrvatske vojne obavještajne službe pokušala preko informativnih razgovora s njenim istražiteljima, dovesti pred sud.

Tu nije kraj paradoksima i dvostrukim kriterijima. Zločin nad Vukovarom i njegovim stanovnicima danas je sveden samo na zločin nad vukovarskim ranjenicima. Međutim, i za taj slučaj zapovjedna odgovornost je u haaškoj optužnici išla samo do Mrkšića, Šljivančanina i Radića, oficira JNA koji su na terenu vodili operaciju uništenja tog hrvatskog grada. I to unatoč tome, što je Kadijević iz Beograda na taj grad poslao svoju elitnu postrojbu, Prvu mehaniziranu gardijsku brigadu dok je general Adžić osobno posjećivao postrojbe JNA koje su opsjedale Vukovar tražeći od njih da ga što prije pokore. Posebno boli činjenica da haaško tužiteljstvo nije podiglo nikakvu optužnicu za zločine koji su počinjeni tijekom opsade i nakon zauzimanja grada. Tada je ubijeno nekoliko tisuća ljudi dok je sve nesrpsko stanovništvo protjerano. Svjedoci tog zločina su i televizijske snimke stanovništva koje s vrećicama u rukama uz uperene tenkovske cijevi “osloboditelja” prisilno napušta svoj grad. Također, haaško tužiteljstvo nikada nikoga nije ni pokušalo optužiti zbog tromjesečnog granatiranja tog grada u kojem na kraju nijedna kuća nije imala krova dok je i drveće bilo ogoljeno. Takav postupak Carle del Ponte i ne bi toliko čudio da ista ta tužiteljica nije pokušala optužiti hrvatskog generala Gotovinu zbog navodnog “prekomjernog granatiranja Knina”.

Pokušajmo usporediti. Na Knin je palo tek nekoliko stotina granata, uglavnom na vojna zapovjedna mjesta. Oluja je počela 4. kolovoza ujutro a već u pet poslije podne iz Knina je počelo povlačenje najprije srpskog vojnog i političkog vodstva, koje je na taj način htjelo izbjeći ostanak u okruženju i eventualno zarobljavanje. Ubrzo za njima kreću i civili. Petog kolovoza ujutro hrvatske postrojbe ulaze u prazan grad koji je, kako su svjedočile i televizijske snimke, bio zapravo potpuno očuvan. S druge strane, na Vukovar je tijekom tromjesečne opsade padalo na tisuće granata dnevno. Grad je potpuno bio razoren, branitelji i civili su cijelo vrijeme bili u podrumima. Unatoč tome, Carla del Ponte nije ni pokušala podići optužnicu zbog “prekomjernog granatiranja Vukovara”, što bi bilo logično, očekivano i na kraju, pravedno. Međutim, htjela je generalu Gotovini u optužnici prišiti i navodno prekomjerno granatiranje Knina, kojeg zapravo nije ni bilo. Vjerojatno je od te zamisli odustala kada su joj iz jednog švedskog vojnog instituta, koje je trebalo istražiti utemeljenost takvih tvrdnji, kazali da je to ipak prevelika besmislica a da bi mogla držati vodu. I taj slučaj ukazuje na dvostruke kriterije haaškog tužiteljstva kada su u pitanju zločini agresora u odnosu na optužbe protiv žrtava te agresije, u ovom slučaju hrvatske strane.

Zanimljivo je da je za razliku od vrha bivše JNA, zapovjedna odgovornost za zločine bošnjačke strane protegnuta također do vrha njihove zapovjedne strukture. Tako je haaška optužnice stigla i za Rasima Delića, nekadašnjeg načelnika Glavnog stožera Armije BiH. Uz njega, zbog zločina počinjenih nad bosanskohercegovačkim Hrvatima, optužen je bio i njegov podređeni Sefer Halilović, te zapovjednici 3. korpusa te vojske, Enver Hadžihasanović i Amir Kubura. Međutim, Halilović je zbog nedostatka dokaza oslobođen, dok su Hadžihasanović i Kubura osuđeni na blage kazne. Promatrači drže da Haaški sud u procesima protiv Bošnjaka ima prilično blaže kriterije, kao da im na taj način želi kompenzirati činjenicu da su oni ipak najveće žrtve velikosrpske agresije na BiH. Za potvrdu te teze bilo bi potrebno provesti podrobnu analizu tih procesa, međutim, neki detalji ipak upućuju kako takvo stajalište nije bez osnove. Tako je primjerice, Halilović oslobođen optužaba za zločine u Grabovici i Uzdolu, gdje je ubijeno oko stotinu hrvatskih civila, iako je nedvojbeno utvrđeno da su to počinile postrojbe pod njegovim zapovjedništvom. Ta odgovornost kasnije je u optužnici prebačena na Rasima Delića. Također, Hadžihasanović je oslobođen od odgovornosti za zločine mudžahedina nad Hrvatima u srednjoj Bosni, jer navodno nad njima nije imao potpunu kontrolu, iako postoji dokument kojim se njhova postrojba formacijski stavlja pod zapovjedništvo Trećeg korpusa Armije BiH.

Neki analitičari drže da je takvo postupanje Haaškog suda prema dužnosnicima bošnjačke Armije BiH zapravo posve očekivano i u skladu s političkom nakanom sponzora tog tribunala, prema kojemu glavnu odgovornost za rat i stradanje na području bivše Jugoslavije treba podijeliti između Srba i Hrvata. Kako bi se došlo do tog ujednačavanja krivnje, odgovornost Beograda se na određeni način pokušava umanjiti, dok se krivnja Zagreba treba povećati. U prilog tome idu i navedeni postupci haaškog tužiteljstva kojim se amnestira vrh bivše JNA od brutalnih zločina kakvi su počinjeni u Vukovaru i Dubrovniku, dok se s druge strane odgovornost za pojedine zločine hrvatske strane nastoji protegnuti do vrha zapovjednog lanca. Kako bi se stvorio privid jednake krivnje, hrvatske generale se u optužnicama stavlja u kontekst udruženog zločinačnog pohvata u kojem onda oni postaju odgovorni za sve ono što se na određenom području događalo i u vrijeme kada nisu bili tamo. U nedostatku jednog masovnog zločina, koji se na sreću nije dogodio, njima se na teret stavljaju brojni pojedinačni zločini koji su se dogodili u rasponu od nekoliko mjeseci. Po toj logici, kako to uostalom i proizlazi iz izmijenjene optužnice protiv Gotovine, Markača i Čermaka, svi oni koji su na bilo koji način sudjelovali u oslobodilačkoj akciji Oluji postaju mogući optuženici, dakle, radi se o broju od nekoliko tisuća pa do nekoliko stotina tisuća ljudi. U tom smislu, Carla del Ponte ispisala je kolektivnu optužnicu protiv Hrvatske zato što je Olujom oslobodila veći dio svog okupiranog teritorija.

Takav ishod rada tužiteljstva ni ne čudi s obzirom da je njezin zamjenik Graham Blewitt još prije nekoliko godina u službenom dopisu hrvatskoj Vladi ustvrdio kako je zapravo Oluja “agresija Republike Hrvatske na Republiku srpsku krajinu i njen glavni grad Knin”. Kasnije je, uvidjevši da se izletio jer su takve njegove konstatacije u suprotnosti i s međunarodnim pravom, pa onda i s politikom Vijeća sigurnosti UN-a koje je osnivač Haaškog suda, u određenom smislu povukao tu svoju izjavu, međutim, ona je ostala pravim pokazateljem političkog raspoloženja i nakana unutar haaškog tužiteljstva kada je riječ o Hrvatskoj. Blewitt je, naime, ne samo na istu razinu stavio paradržavnu tvorevinu “krajinu” i međunarodno priznatu Hrvatsku, nego je poručio Hrvatskoj da će biti kažnjena i tretirana kao agresor zato što se drznula osloboditi okupirani dio svog teritorija u međunarodno priznatim granicama.

Oni koji su stajali iza tog zamjenika Carle del Ponte očito se nisu pomirili s tim da je Olujom srušena velika Srbija koja je tada dosezala do predgrađa Zagreba, Karlovca, Gospića i Zadra, te su preko haaškog tužiteljstva pokušali revidirati to novonastalo stanje. S obzirom na te političke nakane ne iznenađuje što je u optužnicama protiv hrvatskih generala izneseno toliko nelogičnosti i pravno dvojbenih formulacija. Nekome je očito trebao jedan takav dokument kako bi se, unatoč proklamiranoj tezi o individualizaciji krivnje, Hrvate kolektivno optužilo zato što su, kako je to Blewitt svojedobno kazao, počinili “agresiju” na nekadašnju “krajinu”, paradržavu stvorenu u okviru velikosrpskog projekta prekrajanja bivših jugoslavenskih prostora.

Ujednačavanje krivnje između Srba i Hrvata, dobro će doći i određenim međunarodnim krugovima koji će na taj način moći, barem pred vlastitom javnošću, isprati dio vlastitih pogrešaka što su ih počinili kroz podržavanje projekta velike Srbije koji je na kraju propao. Stoga ne čudi da je Haaški sud počeo djelovati u pravom smislu te riječi kada je u njegove prostore stupio Tihomir Blaškić, kao prvi visokorangirani časnik, dok će najvjerojatnije prestati raditi tek kada se dovrši proces protiv trojice hrvatskih generala koje predvodi Ante Gotovina.

Marko Barišić

{mxc} 

Ned, 15-12-2019, 09:55:13

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.