Izlaganje Mate Kovačevića s promocije 4. Zbornika o Haaškome sudu

Na zadanjem, četvrtom stručno-znanstvenom skupu "Haaški sud - 'zajednički zločinački pothvat' - što je to?", koji je održan 7. prosinca 2007. u Zagrebu, nastupilo je petnaestak izlagača, a njihovi radovi uglavnom su tiskani u ovom Zborniku (182 str.), što ga je objavilo Hrvatsko kulturno vijeće. Nakon uvodnoga slova predsjednika HKV-a Hrvoja Hitreca, zbornik donosi radove umirovljenoga suca Ustavnoga suda Milana Vukovića, biskupa gospićko-senjskog mons. Mile Bogovića, novinarke Višnje Starešine, publicista Drage Duvnjaka, profesora Filozofskoga fakulteta u Zagrebu Miroslava Tuđmana, odvjetnika Luje Medvidovića, akademika Josipa Pečarića, pravnika Mile Prpe, američkoga odvjetnika Edwarda Yambrusica, bivšega predsjednika Hrvatskoga državnog sabora Nedjeljka Mihanovića i novinara Marka Barišića. Zahvaljujući organizatorima spomenutoga znanstveno-stručnoga skupa, u Hrvatskoj je stvorena podloga za kritičko praćenje rada Haaškoga sudišta, koje nažalost, za svoje postupke i pravorijek, gotovo nikom nije odgovorno, osim možebitno netransparentnim središtima moći koja financiraju njegov rad, kao pokusni model za neku buduću uspostavu svjetskoga političkog sustava, kojim bi opet, bez ikakve odgovornosti upravljala skupina sudaca i tužitelja.

Zahvaljujući stručnjacima iz različitih područja znanosti i javnoga života, kao što je vidljivo i u ovom zborniku, osvijetljen je rad tog newageovskog projekta s političkoga, pravnog, povijesnog, teološkoga, informacijskog te medijskoga stajališta. Osim pravno-političkoga, posebno ističem medijsku prezentaciju, koja zbog masovne konzumacije i mimetičke moći glasila, ima posebnu ulogu u tzv. senzibiliziranu javnosti. Kao sudište kojem je zadaća ponajprije stvarati političke uvjete, ono gubi, ako ju je ikad i imalo, svoju pravnu ulogu, a ozloglašavanjem političkih protivnika, uz pomoć medija i tankoćutnim uporabom praktične psihologije, masovno se koristi javnom manipulacijom, te na taj način pokušava stvarati stajališta, koja odgovaraju njegovim političkim i financijskim sponzorima. Na primjeru hrvatske umreženosti domaćih medija, nekih nevladinih udruga, Haaškoga sudišta i ucijenjenih nacionalnih ustanova, odčitava se pogubna učinkovitost moći usidrene tek u rukama male skupine moćnika, koju ne obvezuje nikakvo nacionalno zakonodavstvo. Osmogodišnja tiranija bivše tužiteljice Carle del Ponte otkrila je kako neograničena moć u rukama osobe čak s rasističkim preduvjerenjima, može rastrojiti cijelu državnu zajednicu.

Natjecanje u izdaji vlastite domovine, što ga je potaknula među visokim državnim dužnosnicima, na samom je rubu razuma, a tragikomični likovi njezine drame, umjesto da brane dignitet vlastitoga naroda i zakonodavstva, koje su stvarali, pod političkim pritiskom, podupiru njezine bolesne frustracije. Tako jedan postaje svjedok u lažnim optužbama protiv Republike Hrvatske za agresiju na BiH, drugi pak “senzibilizira” javnost porukama kako generala Gotovinu treba “locirati, uhititi, transferirati i izručiti” dok treći po del Pontinoj želji izdaje naloge za praćenja, prisluškivanja i uhođenja klera Katoličke crkve. U pozadini ovoga mehanizma, kojim je terebalo poništiti rezultate hrvatske borbe za državnu nezavisnost, skrivao se dobro razrađen britanski plan za povratak hrvatske države u pakao, iz kojeg se svojom borbom upravo uspjela izvući. Na razini međunarodnoga prava i politike, Haaški sud je stvorio određene presedane, pa bi se lako moglo dogoditi državama koje su odobravale ili pak šutjele na politikantsku uporabu suda, da i same onoga dana kad se zamjere moćnijim političkim protivnicima, završe u pandžama budućih haaških tužitelja.

Zato u uvodnom slovu zbornika Hrvoje Hitrec napominje kako je “prava zadaća ICTY-a bilo destabiliziranje Hrvatske i nametanje nove hipoteke na temelju izmišljene i virtualne novije povijesti". Hitrec ocjenjuje kako "nisu daleko od istine oni koji tvrde da se radi o sudsko-političkom zajedničkom zločinačkom pothvatu protiv Hrvata i Hrvatske". Podsjetivši na položaj hrvatskoga naroda u razdoblju od 1918. do 1990. dr. Milan Vuković, iz pravno-političke perspektive raščlanivši više međunarodnih ugovora, zaključuje kako obrana nije ratni zločin. Vuković podsjeća na Rezoluciju 3314/XXiX/1974. Opće skupštine UN-a koja naznačava pojam agresije kao “čin oružane sile neke države protiv suverenosti, teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti druge države”. Zato se u pojam agresije “mora uključiti upravo srpska agresija na Hrvatsku, jer tom agresijom nije bio ugrožen samo teritorijalni integritet Hrvatske, nego i njezina politička neovisnost i njezin suverenitet, jer se na prostoru Hrvatske, kao bivše sastavnice SFRJ, nalazila JNA koja je, kao agresor, i napadala Hrvatsku. Budući da je agresija, kako napominje, zabranjena međunarodnim pravom, ona se ne može pravdati nikakvim političkim, gospodarskim ili drugim razlozima.

Zbog tog pod međunarodnu odgovornost potpada država agresor, ali i kaznenu odgovornost snose pojedinci, podsjeća Vuković i dodaje kako pozitivno međunarodno pravo priznaje istodobno pravo na samoobranu. Bivša haaška tužiteljica Carla del Ponte redovito je isticala da agresija i povreda mira nisu subjekti u nadležnosti Haaškoga suda, pa Vuković opravdano postavlja pitanje – zašto je agresija kao zločin, u slučaju srpske agresije na Hrvatsku, ispuštena iz nadležnosti Haaškoga suda. Biskup i povjesničar, mons. Mile Bogović, pozvao je na cjelovito sagledavanje uspostave samostalne hrvatske države, napomenuvši kako svi oni koji Hrvatskoj žele nametnuti svoju volju i tumačenje dobro paze kako razbiti osjećaj cjeline. “Nama je nametnuta fragmentacija cijeloga Domovinskog rata kako bi mu se moglo podmetnuti značenje koje on nije imao,” ističe biskup i napominje kako Haaški sud ne zanima cjelina događaja niti onaj tko je pokrenuo ratni stroj. On selektivno uzima pojedine slučajeve u skladu sa zadatkom koji je prethodno postavljen od međunarodnih snaga. Po Bogovićevim riječima, najprije valja pokazati svima da sam pojam hrvatske države nije u sferi krimena, jer ju se uspostavilo zakonitim putem. Kad se to prihvati u Hrvatskoj i razjasni pred međunarodnom zajednicom, onda se mogu vidjeti granice koje Sud treba poštovati. Ocijenio je također, kako su razilaženja nastala na pitanju opravdanosti samostalne hrvatske države, koju svojim gledanjem i sudovanjem čini upitnom haaški Tribunal.

Nekadašnja novinarka “Večernjeg lista” Višnja Starešina, koja je iz neposredne blizine pratila rad Haaškoga suda, piše o metodama krivotvorenja istine, kojima se služilo Tužiteljstvo. Iz opširnoga teksta izdvajam prešućivanje muslimanskih zločina po hrvatskim naseljima u dolini Neretve. Pojasnivši pozadinu muslimansko-hrvatskoga sukoba, Starešina piše kako je muslimanske logore za Hrvate prekrio veo šutnje, a istraga koja je bila na putu da rasvijetli istinu o njima, pod nerazjašnjenim je okolnostima “ubijena” u tužiteljstvu ICTY-a. O skrivenim namjerama rada Haaškoga suda piše i Drago Duvnjak, koji smatra kako se optužničkom formulacijom “zajednički zločinački pothvat” Hrvatima želi navaliti nova kolektivna krivnja, kako bi ih se što čvršće moglo držati u regionalnom projektu “Zapadnoga Balkana” zajedno sa Srbijom, BiH i Crnom Gorom. Duvanjak smatra kako u slučaju da ovakav regionalni koncept ne bude u interesu moćnika, može doći do zaokreta s reperkusijama na Haaški sud.

U podužem tekstu profesor Miroslav Tuđman piše o odnosu haaške doktrine o zajedničkom zločinačkom pothvatu i univerzalnh vrijednosti. Uz mnoštvo podataka i izvora, profesor Tuđman zaključuje kako je Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju pravni eksperiment, odnosno eksperiment međunarodne pravde za koji su velike sile nakon nekoliko godina njegova postojanja zaključile kako im nije bio potreban. Pod nazivom Haaški tribunal na ispitu iz etičke filozofije, odvjetnik Lujo Medvidović podsjeća, kako tamne sile, manipulacijama od optuženja, preko izvođenja na sud do presuđivanja, oduzimaju pravo narodu da bude gospodar suda a time i gospodar države. Tako zaobilazno preko suda žele postići ono što nisu postigli izravnom agresijom – porobljenost i pokornu poslušnost. Po Medividovićevim riječima, 20. stoljeće je u cijelosti potvrdilo Hobbsovu maksimu”bellum omnium contra omnes” - pri čemu se koriste sva sredstva. U svom tekstu “Je li sud u Haagu sramotan ili zločinački?” akademik Josip Pečarić podsjeća na hrvatske političare koji lažno svjedoče u Haagu protiv svoje države, krivotvore i nezakonito šalju dokumente ili pak provode akcijske planove u kojima progone i uhićuju hrvatske generale. Nepridržavanje nečeg što je obvezatno za sve kao što je izvješće Ustavnoga suda RH od 12. studenog 2002. pa i za hrvatsku vlast, moguće je jedino, zbog političkih pritisaka, pa se, zaključuje Pečarić, svako takvo sudište deklarira kao političko. Zato Pečarić napominje kako sve što se dogodilo i događa u Haagu, nalikuje na lucifesrku, đavolsku pogubu pravde. Sud u Haagu danas je, smatra Pečarić, daleko od tog da je sramotan. “To je zločinački sud”, zaključio je.

Mile Prpa se pita u svom izlaganju “zašto međunarodna zajednica želi toliko ocrniti i dovesti na stup srama jedan mali katolički i miroljubiv narod, koji je skoro tisuću godina bio bez svoje države. Odgovor bi, kako drži Prpa, valjalo potražiti i u stajalištima Europske unije, koja ne želi kršćanske temelje u suvremenom životu Europe. Američki odvjetnik Edward Yambrusic u izlaganju “Drskost sile (moć) i neodgovornost svjetskih silnika (moćnika) napominje kako su različite sheme zloporabe izvršnih vlasti na nacionalnoj i međunarodnoj razini – stvorile režime koji predmnijevaju krivnju prije nedužmnosti, te su time pomutile temeljne razlike između nasilnika i branitelja žrtve. Yambrusic drži kako se time naglavce izvrnuo pravni sustav, sa samovoljnim procedurama, na štetu bitne stvarnosti i opskrbljen u korist presuda ili oslobađanja od presuda prema samovolji tužitelja, odnosno sudaca koji su na taj način oblikovali svoju svijest i integritet pravosuđa birajući pravne teorije koje im odgovaraju kako bi donijeli “pravu” i “politički ispravnu” odluku. “Drskost sile, arogancija moći, pravi je izazov svim slobodnim institucijama koje su sagrađene na temelju vladavine zakona, moralnih imperativa i bitnih vrijednosti zapadne civilizacije”. To je također, kako navodi, izazov za one kojima je povjerena sveta dužnost sačuvati vrijednosti ljudskoga dostojanstva i osobne slobode, te državni suverenitet kao najsavršeniju društvenu ustanovu.

Bivši predsjednik Hrvatskoga sabora Nedjeljko Mihanović podsjeća kako za Haaški tribunal nema objektivne istine, ni očiglednoga ratnog kriminala, jer iz perspektive engleskih političkih interesa, kojima je Haaški sud dirigiran, on određuje smisao života i smrti, odnos agresora i žrtve, čimbenike subjektivnih stavova i objektivne stvarnosti. Iz tog, kako smatra Mihanović, proizlazi fatalno zbivanje, gdje se amnestira velikosrpska agresija, a oni koji se brane pretvaraju se u zločince. Marko Barišić, pak, pišući o montiranom procesu na Haaškom sudu, napominje, kada bi se moglo, jednom bi i taj sud trebalo staviti pred sud. No kako to nije realno, Barišić smatra kako je taj sud izdao sam sebe, kad je pristao da jednima u ime politike prešućuje neke od najstrašnijih zločina, dok drugima, radi održavanja ravnoteže krivnje, montira sudske procese.

Između izlaganja i priloga objavljenih u knjizi stoji i Vukovićevo objašnjenje uz priloge na kraju knjige, gdje je uvrstio saborsku Odluku o proglašenju Ustavnoga zakona o suradnji RH s Međunarodnim kaznenim sudom (19. travnja 1996.), saborsku Rezoluciju o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu(5. Ožujka 1999.) i saborsku Deklaraciju o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Den Hagu (14. travnja 2000.) Na kraju se valju upitati, zašto uopće znanstveno-stručni skup i ova uknjižena izlganja o radu Haaškoga suda, kad mnogima izgleda da naše činidbe ne mogu promijeniti niti utjecati na rad toga pogubnog i razarajućeg stroja? Odgovoroj nije samo u našoj domoljubnoj dužnosti, težnji za istinom koju traži i javnost, i znanost, i pravosuđe, nego ponajprije u obrani vlastita dostojanstva, dostojanstva istine i borbe hrvatskoga čovjeka za život u svojoj slobodnoj i nezavisnoj državi.

Mate Kovačević