
Ruglo suvremene civilizacije
Stručno-znanstveni skupovi pod naslovom "Haaški sud - Zajednički zločinački pothvat - Što je to?", započeli su u lipnju 2006., u doba kada je u krugovima hrvatske Vlade bilo kakvo oponiranje Međunarodnom kaznenom sudu proglašavano gotovo neprijateljskim činom, kada je ta Vlada doslovce puzala pred svemoćnom tužiteljicom, kada je u Zagrebu dočekivana državnim počastima, kada su kontrolirani mediji gurali glavu u pijesak pred bezočnom količinom nepravda, premda su pred Sud izvođeni i novinari, isprva oni s desne, a poslije i s drugih strana političke scene. Hrvatski intelektualci nisu se pokolebali, skupovi su nastavljeni, a Vladini krugovi, kako piše u ovom zborniku dr. Nedjeljko Mihanović, "gluhonijemo su ignorirali sav taj rad sveučilišnih profesora, akademika, sudaca, pravnika, odvjetnika, povjesnika, književnika i novinara, okupljenih oko Hrvatskoga kulturnog vijeća.» «I dok su ovi protagonisti prava i pravde", nastavlja Mihanović , "otvoreno, argumentirano, oštroumno i dalekovidno govorili o Haagu i haaškim optužnicama, dotle su naša ministarstva i znanosti i kulture patetično mljela banalnosti da hrvatski intelektualci potkopavaju kooperativni rad Vlade s haaškim tužiteljstvom. I tko nije vjerovao u logiku toga uzvišenog međunarodno-pravnog suda, proglašavan je konzervativnim, politički nepismenim eurofobom i pesimistom."
Šarmantni šovinizam
Danas, kada promoviramo zbornik nastao na temelju izlaganja na četvrtom skupu o Haaškom sudu, održanom početkom prosinca 2007., Carla del Ponte više nije tužiteljica, Haaški sud više nije hipnotiziran njezinom šarmantnom pojavom, ohrabrili su se ponešto hrvatski mediji, a pomogla je i sama del Ponte objavljivanjem knjige kojom je potvrdila doslovce sve što su Hrvatsko kulturno vijeće, voditelj projekta dr. Milan Vuković i sudionici skupova govorili o karakteru Suda i karakteru tužiteljice u čijim smo postupcima bez napora bili otkrili i one dimenzije, šovinističke i rasističke, u svakom slučaju kroatofobične, pa sadašnja njezina definicija Hrvata kao podmuklih kurvinih sinova nikoga od nas nije iznenadila. Možda je zaprepastila tek Sanaderovu Vladu, jer je ta skupina akcijaša doista iskreno surađivala i izručivala, te je sada s pravom uvrijeđena i vjerojatno se osjeća glupom i izigranom. Da ne budem nepravedan, nisu intelektualci oko HKV-a u međuvremenu ostali osamljeni: kako je vrijeme protjecalo, tako su se javljali mnogi od onih koji su u početku stajali po strani, javljali su se da glasno progovore o izrazito štetnom fenomenu Međunarodnoga kaznenog suda, razložno, stručno, argumentirano i neoborivo.
Poraz međunarodnog kaznenog prava
Carla del Ponte je otišla, ali je Sud ostao, štoviše, suđenje generalima Gotovini, Markaču i Čermaku tek je počelo. Ako će svi svjedoci Tužiteljstva biti vjerodostojni kao dosadašnji, ima razloga za optimizam, ali ne treba biti naivan, jer sva bezočnost nepravde ipak nije bila koncentrirana samo u sada već bivšoj tužiteljici. Uostalom, o općem porazu međunarodnoga kaznenog prava u srazu s novom globalističkom pravdom, odnosno pravom jačega, možete štošta pročitati i u ovom zborniku koji danas predstavljamo. Uz dr. Vukovića i novinara Matu Kovačevića, koji su nazočni kao predstavljači, u zborniku su zastupljeni i monsignor Mile Bogović, novinarka Višnja Starešina, inženjer Drago Duvnjak, dr. Miroslav Tuđman, magistar Lujo Medvidović, akademik Josip Pečarić, pravnik Mile Prpa, odvjetnik u Washingtonu Edward Yambrusic, dr. Nedjeljko Mihanović i novinar Marko Barišić. Uz izlaganja tih autora dometnuti su u zborniku dokumenti koji pokazuju kako je Hrvatska pristala na suradnju sa Sudom, kako se u jednom trenutku 1999. pobunila, kako su zatim neokomunisti Deklaracijom o suradnji sa Sudom - širom otvorili vrata bespogovornom podređivanju hrvatskih interesa zlokobnim podvalama tuđinaca.
Ubijanje Hrvata i ubijanje istraga
Dopustite mi da izdvojim samo neke naglaske iz tekstova. Monsignor dr. Mile Bogović smireno i čvrsto govori o nametnutoj fragmentaciji Domovinskoga rata, kako bi mu se moglo podmetnuti značenje koje on nije imao, a naše su državne institucije tu metodu, na žalost, prihvatile. Bogović traži da i mi sami jasnije pokažemo svijetu da pojam hrvatske države nije u sferi krimena, da se hrvatska država može uspostaviti zakonitim putem, kojim je to i učinjeno. U tekstu koji služi na čast hrvatskom novinarstvu, Višnja Starešina na primjerima iz Bosne i Hercegovine pokazuje kako su ubijani Hrvati u cilju stvaranja muslimanske države, kako su potom ubijane istrage o zločinima nad Hrvatima, te o srdačnoj suradnji britanske i muslimanske obavještajne službe. Slična suradnja ostvarena je u Hrvatskoj između Srba i njihovih simpatizera, posebno kanadske Vlade koja je financirala radionicu Save Štrpca preko svoje ambasade u Beogradu - od tuda laži o Medačkom džepu, od tuda laži o prekomjernom granatiranju Knina, od tuda činjenica da nitko nije optužen za razaranje Vukovara i ubijanje tolikih ljudi, od tuda drskost jednoga Carla i jedne Carle, naime Carla Bildta i Carle del Ponte čiji je Štrbac bio informator, a taj je pljačkaš tjedan dana prije Haaškog suda objavio optužnicu protiv hrvatskih generala i hrvatskoga naroda, likujući što je točkom 37 "republika srpska krajina" priznata kao država, u potpunom nesuglasju s rezolucijama Ujedinjenih naroda koji, pokazalo se, nemaju mehanizma za nadzora nad Sudom. I samo još jedan detalj iz teksta Višnje Starešine: o svjedočenju mudžahedina Ali Ahmada koji je hladnokrvno priznao da je bio član Al Quaide, da ga je ona poslala u Bosnu, da je više puta sreo Bin Ladena, te da su oni, mudžahedini, od zapovjedništva Armije BiH dobili zapovijed da očiste sve Hrvate, vojnike i civile, između Zenice i Travnika.
Smrtni grijesi Haaškoga suda
Profesor dr. Miroslav Tuđman u antologijski sveobuhvatnom tekstu baca u prah i pepeo optužnice o dva zločinačka pothvata (Hrvatska i BIH), u stvari o jednoj i jedinstvenoj optužnici protiv Hrvata, koje su povezane istim čelnim imenima optuženih: dr.Franjo Tuđman, Gojko Sušak i Janko Bobetko. Ustvrđujući da se ni u jednom tekstu haaškoga tužiteljstva ne spominje riječ sloboda, da se negira Povelja UN, te da se pravo na samoodređenje, samostalnost i suverenost proglašava zajedničkim zločinačkim pothvatom, Miroslav Tuđman sustavno nabraja smrtne grijehe tužiteljstva: selektivnost optužnica, selektivnost istraga, selektivnost odabira inkriminacija, selektivnu primjenu doktrine o ZZP-u, selektivno prikupljanje dokumenata, selektivnu dostupnost dokumenata (prisjetimo se nagodbe Carle del Pone sa Srbijom), te selekciju zaštite dokumenata, selekciju svjedoka, selektivan status svjedoka( hrvatske dužnosnike i vojne zapovjednike istražitelji ispituju bez nazočnosti predstavnika države). Dakle, posve dovoljno da se jedan sud proglasi diletantskim i pristranim ruglom suvremen civilizacije. Magistar Lujo Medvidović spominje sramotnu presudu za Ovčaru i još jednom upozorava da za cjelinu vukovarske tragedije nitko nije izveden pred sud, kao što nitko nije optužen za zločin genocida počinjen u agresiji na Hrvatsku, niti je za agresiju uopće, koje dakle, po Haagu, nije ni bilo. Akademik Josip Pečarić podsjeća kako je treći skup Hrvatskoga kulturnog vijeća o Haagu uznemirio Carlu del Ponte, posebno govor prof.dr. Željka Horvatića, te je ona poručila Sanaderu da prekine tu kritiku, na što je Horvatić reagirao punim dostojanstvom hrvatskoga pravnika, tražeći na kraju njezinu odgovornost, do čega bi, kako se stvari razvijaju, možda moglo i doći.
Brzezinski je znao
Pravnik Mile Prpa objašnjava povijesne razloge drukčijeg motrenja Hrvatske i Srbije iz kuta velikih sila, a zatim dokazuje da je američka politika točno znala što će se dogoditi u rasapu Jugoslavije, i to više od desetljeća prije: naime, Carterov savjetnik Brzezinski piše u kasnim sedamdesetim (!):" Središnja vlast u Beogradu proglasit će stanje u zapadnim republikama kontrarevolucionarnim, pa će na njih krenuti oružanom silom, s prikrivenim ciljem njihova slamanja i uspostave unitarne Jugoslavije ili velike Srbije." Dr. Edward Yambrusic bez uvijanja upire prstom u izvor nevolja - u Vijeće sigurnosti, čije stalne članice izjednačuju silu sa zakonitošću i kojima, kako kaže,"nije nepoznato neukusno umijeće u provođenju drskosti». "Dakle", citiram, " zemlje koje raspolažu stvarnom političkom i ekonomskom moći, potkopavaju međunarodni zakon i cjelovitost međunarodnog pravosuđa, što je vidljivo po utjecaju ne samo na Međunarodni kazneni sud nego i na Međunarodni sud pravde, koji je sramotno izbjegnuo presuditi da su Srbija i Crna Gora počinile genocid u Bosni i Hercegovini. Podsjećam, slična tužba pred tim sudom, tužba Hrvatske protiv Srbije, od toga trenutka nema nikakve šanse Zaključak dr. Yambrusica o ponašanju tzv. hrvatske političke elite je dramatičan, citiram: "U zamjenu za kratkotrajne dobiti - NATO, EU - na štetu dugotrajnih posljedica, Hrvatska je postala zemljom čiji su građani lišeni temeljne sigurnosti i zaštite državne uprave i Vladinih institucija.
I hrvatska politička blamaža
Nedjeljko Mihanović još jednom dokazuje da mu nema premca u klasičnoj eleganciji i umijeću pisanja političkog eseja. Autor se bavi i grijesima hrvatske politike, te točno ustvrđuje da je sve što se podmuklo i pravno izopačeno zbiva u Haaškom sudu, i naša politička blamaža. "Svi ti sanduci",citiram," s oznakom državne tajne dostavljani su samovoljno iz hrvatskih državnih ureda, da bi iskazivali svoj vazalski duh, koji je postao glavnom inspiracijom naše vanjske politike." A činjenicu da Srbija i vrh jugoslavenske armije nisu optuženi, Mihanović objašnjava potpuno logično, naime, citiram:"Kako se može nešto što je se Miloševiću od stanovitih velikih sila savjetovalo kao spasonosno rješenje u održavanju državnog okvira i očuvanju totalitarno -centralističke tvorevine Jugoslavije("ograničena vojna intervencija") odjednom proglasiti zločinom? Mihanović je otvorio još dva poglavlja u kojima objašnjava politiku predsjednika Tuđmana prema Europskoj uniji, sažetu u rečenici "Hrvatska u Europi, ali ne pod vlašću Europe" i njegovo prihvaćanje stajališta Margaret Thacher da se "čvrst i stabilan međunarodni poredak može zasnivati samo na poštovanju naroda i nacionalnih država." Na kraju, novinar Marko Barišić ukazuje na dokument koji je postao dostupnim nekako u vrijeme održavanja našeg četvrtog skupa, naime, memorandum haaškoga tužiteljstva iz 1966. čiji puni naslov glasi: "Strategija: postupak za Krajinu - cilj: dokazati "čišćenje". "Kada bi se moglo",zaključuje Barišić,"jednom bi i taj Sud trebalo staviti pred sud".
Hrvoje Hitrec
{mxc}