Drskost sile (moći) i neodgovornost svjetskih silnika(moćnika)

 

Uvod

Nakon hladnoga rata i ulaskom u 21. stoljeće, svijet se suočava sa zabrinjavajućim povratkom autoritativnih svjetskih sila, bilo da se radi o liberalnim demokracijama Zapada, autokratskoj i nefunkcionalnoj demokraciji u Rusiji ili o nedemokratskoj Kini. Među tim silama vlada uvjerenje da one sile koje posjeduju moć - na nacionalnoj jednako kao i na internacionalnoj razini - posjeduju također zakonitost svrhe, to jest sila se izjednačuje sa zakonitošću.[1] Bivši glavni tajnik UN-a, Kofi Anan, poznat je po izjavama u nekoliko navrata za vrijeme svog mandata, da je Vijeće sigurnosti UN jedini izvor zakonitosti.[2] Što to znači u praktičnoj primjeni, posve se jasno pokazalo u događajima oko uspostavljanja i djelovanja Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), da se, naime, bilo kakva uporaba sile, štoviše u slučaju samoobrane - što je, uostalom, zajamčeno u Povelji Ujedinjenih naroda - smatra nezakonitom, osim ako ju odobri Vijeće sigurnosti. Neukusno umijeće u provođenju drskosti sile nije nepoznato stalnim članicama Vijeća sigurnosti.

Zlouporaba sile od strane izvršne vlasti (egzekutive) je posvemašnja i njezina neodgovorna primjena na svim razinama, na štetu temeljnih ljudskih sloboda i građanskih prava, kao i u pogledu načela odvojenosti državno-pravnih struktura, znači ozbiljnu prijetnju samom opstanku institucija u slobodnom demokratskom društvu. Samo u zemljama gdje postoji jako i neovisno pravosuđe, postoji mogućnost sprječavanja i kočenja autoritativnih zlouporaba sile. Najbolji takav primjer je SAD. Administracija predsjednika SAD-a, Georgea W. Busha, sa svojim "širokim" pogledima na predsjedničke ovlasti nalazi se u žarištu pravnih rasprava, posebno nakon događaja od 11. rujna 2001. godine.[3] Arhitekti i zagovornici pravnih opravdanja u prilog predsjedničkih ovlasti drže da izvršna vlast (predsjednik) nužno treba veći autoritet djelovanja u vrijeme rata nego u vrijeme mira. Protivnici, s druge strane, braneći ljudske i građanske slobode, tvrde da je Bushova administracija prekoračila ustavne granice na uštrb društvenih sloboda i ljudskog dostojanstva pojedinca - bilo da se radi o američkom državljaninu ili o "neprijateljskom ratniku".

U biti, rat protiv terorizma dao je zagovornicima šire izvršne vlasti mogućnost usvajanja i konsolidiranja moći egzekutivne grane vlade SAD. Arhitekti koji su dali nacrt za zakonski rat protiv terorizma, odvjetnici su u Bushovoj administraciji i predsjednikovi savjetnici sa zanimljivim kulturnim zaleđem. John Yoo,[4] Viet Dinh,[5] i Alberto Gonzales[6] pripadnici su druge generacije azijskih Amerikanaca, odnosno Hispanoamerikanaca. Njima se u ovom upitnom zakonskom poduzetništvu pridružio znatan broj WASP-ovaca (White Anglo-Saxon Protestants), kao što su: John Ashcroft,[7] bivši glavni tajnik za pravosuđe, David Addington,[8] bivši glavni savjetnik potpredsjednika, kao i sam potpredsjednik Dick Cheney, kojemu se ponajviše pripisuju zasluge (ili krivnja) za stvaranje idejnih zamisli i smjernica u protuterorističkim strategijama Bushove administracije. Oni su se školovali na pravnim fakultetima prestižnih sveučilišta Harvard i Yale, te su izišli s nacrtom (blue print) za proširenu uporabu izvršne vlasti u pitanju rata protiv terora. U ovom su procesu snažno unaprijedili svoje profesionalne karijere[9] na štetu društvenih prava, Ustava SAD-a, te općeg ugleda SAD-a u svijetu. "Neprijateljski ratnici" ("Enemy combatants"), zatočeni u američkoj mornaričkoj bazi Guantanamo u Kubi, predstavljali su stvarnu prijetnju SAD-u i civiliziranom svijetu. Njihova djela, metode i prakticiranje terorizma u svim svojim oblicima i manifestacijama imaju za cilj uništenje ljudskih prava, temeljnih sloboda i demokracije, stavljajući u opasnost teritorijalnu cjelovitost i državnu sigurnost. U isto vrijeme oni žele destabilizirati zakonito izabrane i uspostavljene vlade[10]

Unatoč ozbiljnosti i stvarnoj terorističkoj opasnosti, Vrhovni sud SAD-a pružio je zaštitu i dužni proces zakona "neprijateljskim ratnicima" zatočenim u bazi Guantanamo. U brojnim molbama "habeas corpus"[11] , Vrhovni sud SAD-a pozabavio se temeljim pitanjima granica izvršne vlasti. Vrhovni sudac Stevens, govoreći u ime većine sudaca, u slučaju Hamden[12], drži da vojnu komisiju, koju je uspostavila Bushova administracija, nije potvrdio američki Kongres i nije joj izričito dao pravo djelovanja, te da ta komisija ne zadovoljava Ženevsku konvenciju.[13] U svojem ratio decidendi, vrhovni sudac Stevens, izveo je svoje dokaze iz razilaženja vrhovnoga suca Rutledgea u slučaju Yamashita[14] iz 1945. U konteksu našega skupa vrlo je značajno na što je sudac Rutledge upozorio: "Ovo je izvan naše temeljne zamisli - osuditi čovjeka a da mu se ne da razumska mogućnost pripremiti obranu; u kapitalnim ili bilo kojim ozbiljnim zločinima; osuditi na službenim dokumentima, ispravama u prijevodima, dnevnicima, slikama, filmovima, novinama, ili u slučajevima rekla-kazala, jednom ili dva puta udaljenim, posebno kada su dokumentirani dokazi pripremljeni ex parte od strane tužiteljskih autoriteta koja uključuju ne samo mišljenje (ili pravne dokaze) već također zaključak o krivici"[15]. "Naša tradicija", primijetio je, nadalje sudac Rutledge, "ne dopušta osuditi onoga koji bi u kojem pogledu bio vezan uz sam instrument kreacije suda"; nadalje, on se pita: "je li suglasno s našom bitnom zamisli utemeljiti na poseban način pojedine sudove za pojedine slučajeve kao jedincati i isključivi arbitar vjerodostojnosti, vrijednosti i dopuštenosti što bi se moglo predstaviti kao dokaz".[16]

Većina (u Vrhovnom sudu SAD-a) je posvetila znatan prostor "Zjedničkom članku 3 Ženevskih konvencija",[17] posebno značenju izrjeke "redovno ustanovljeni sudovi". Ovaj članak Ženevske konvencije daje sve ustavne garancije za koje se smatra da su neopozive kod svih civiliziranih naroda [18]. Međunarodni odbor Crvenoga križa u svom komentaru tumačeći da su sudovi "pravno utemeljeni" pod člankom 3, samo onda ako su "utemeljeni i organizirani sukladno sa zakonima i procedurama koji su već na snazi u pojedinim zemljama"[19]. Ovo je jasna pretpostavka protiv ad hoc sudova u korist nacionalnih sudova. Vrhovni sudac Kennedy u suglasju s većinom na Sudu, primijetio je da "što god je bit ili sadržaj izraza "redovno uspostavljeni sudovi" uključuje, nedvojbeno, da to počiva na važnosti standarda koji su određeni i izabrani prije nego se kriza pojavila, pod sustavom gdje je pojedina moć izvršne vlasti regulirana drugim ustavnim mehanizmima"[20]. U slučaju Rasul, [21], Vrhovni sud SAD-a, razglabao je pitanje nedostaje li sudovima SAD-a jurisdikcija za zakonitost zatvaranja stranih ratnika, koji su uhvaćeni u drugim državama, vezano uz ratna neprijateljstva u ratu protiv terora, te zatvoreni u zaljevu Gunatanamo. Državni odvjetnici dokazivali su da SAD nemaju puni suverenitet nad zaljevom Gunatanamo, pa dosljedno tome, sudovi (civilni) SAD-a nemaju jurisdikciju nad zatvorima u Guantanamu. Naprotiv, većina u Vrhovnom sudu priznala je jurisdikciju na temelju prosuđivanja da se "zakon habeas corpus" ne primjenjuje na zatvorenika koji traži otpust, nego (radije) na osobe (autoritet) koje drže zatvorenika u zatvoru, što izgleda kao nezakonito zatočenje, pa prema tome mjesni sudovi rade unutar svoje jurisdikcije dokle god se čuvari zatvora mogu pronaći.

Zakon "habeas corpus", duboko ukorijenjen u baštinu zajedničkoga zakona (Common law) priznat i kodificiran u Ustavu SAD-a i federalnim odredbama, osvjetljuje važnost za poštovanje zakona i uloge neovisnoga sudstva u zaštiti pojedinca prema zloporabama izvršne vlasti. Vrhovni sud SAD-a podsjeća nas da samo uz poštovanje zakona koji proizlaze iz tradicionalnih djelatnosti izvršnih i zakonodavnih grana u delikatnoj ravnoteži ovlasti, što je opet zagarantirano neovisnim sudstvom, građani mogu imati određenu sigurnost, stabilnost i red u vremenu krize. Temeljena demokracija vrijedna postojanja iziskuje delikatnu ravnotežu između izvršne, zakonodavne i sudske grane državne uprave, što postoji unutar okvira načela odvojenosti među tim granama.  Sličnu je zabrinutost u zadnje vrijeme izrazila i Europska unija. Na sastanku Odbora za zakonodavstvo pri Vijeću Europe (egzekutiva u Europskoj uniji), podnesen je zahtijev za preuređenjem internacionalnih pravilnika tako da osumnjičeni teroristi[22] imaju pristup procesu, to jest "pristup evidenciji protiv njih, kao i pravo na pravedan postupak (fair trial) ili nepristrani pregled unutar razumnoga vremena i odštetu za krivo označavanje, kao "upis na crnu listu" - "teroristi". Metode koje upotebljavaju Ujedinjeni narodi i Europska Unija za označavanje terorističkih osumnjičenika "potpuno su predrasudne i krše temeljna načela ljudskih prava i vladavine zakona"[23] Odbornici su na ovom sastanku dobro razumijeli da se ne može prihvatiti kršenje temeljnih načela demokratskoga društva u ime borbe protiv terorizma.[24]

Nacrt rezolucije sažeto iznosi ogromnu opasnost za temeljne vrijednosti civiliziranih naroda: "Načela koja su temelj vladavine zakona i zaštite ljudskih prava primjenjuju se samo u dobro vrijeme"[25] , to jest samo onda ako je to korisno izvršnoj vlasti radi promaknuća stanovitih političkih interesa i željenih ishoda. Izvješće odbora je zaključilo da «raste broj slučajeva pred Europskim sudom za ljudska prava i drugim sudovima»; međutim, zanimljivo je da nijedan od sudova nije još uzeo u razmatranje nezakonitosti temeljne rezolucije Ujedinjenih naroda i regulacije Europske unije"[26]. Na međunarodnoj razini nedavno je iskustvo s haaškim tribunalima pokazalo i potvrdilo glavnu zabrinutost da oni koji raspolažu stvarnom političkom i ekonomskom moći - Vijeće sigurnosti UN kao i stalne članice tog vijeća - zbog političke podobnosti, zbog raznih davanja prednosti i zbog predrasuda, potkopavaju međunarodni zakon i cjelovitost međunarodnoga pravosuđa. Nedavna odluka Međunarodnoga suda pravde u slučaju aplikacije Konvencije za prevenciju u kazni zločina genocida (Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore)[27] , veoma je zabrinjavajuća u postavci većine Suda te potkopava i izigrava temeljne osnove i načela suvremenoga međunarodnog poretka, to jest načelo odgovornosti države i načelo zakona (konvencije) za prevenciju i kaznu zločina genocida [28]. Ova je odluka doista potresla savjest onih koji održavaju vladavinu zakona i koji smatraju Međunarodni sud pravde načelnim pravosudnim organom Ujedinjenih naroda, kao i izvršiteljem kojemu je povjerena ogromna odgovornost u zaštiti "svete dužnosti očuvanja zapadne civlilizacije"[29] Razmatrajući pitanje državne odgovornosti za prevenciju i/ili počinjeni zločin genocida, kako to određuje konvencija[30], Međunarodni sud za pravdu, donio je odluku izraženu kod većine sudaca, u pravom duhu političkoga kompromisa.

Prema njima Srbija je odgovorna samo zato što nije spriječila geoncid u Srebrenici, čime je u stvari dozvolio da Srbija iziđe iz sudnice potpuno slobodna i bez odgovornosti za genocid u Srebrenici[31], ili dapače za upletenost u nj, i to na temelju posebnoga načela (pomalo plašljivog - "timorous") da oni koji bi bili odgovorni nisu de jure pripadali organu srpske države, niti je Srbija imala stvarnu kontrolu nad njima. Dosljedno, kako Srbija nije počinila bilo što krivo u kršenju međunarodnoga zakona, Srbija nije odgovorna za bilo kakvu materijalnu (novčanu) odštetu, budući da Sud nije mogao pronaći "uzročnu vezu" (a casual nexus) između optužbe prekršaja odgovornosti Srbije u prevenciji i stvarnog izvršenja zločina u Srebrenici. Zato će biti dovoljno udariti Srbiju malo po prstima zbog manjka budnosti i dati joj ohrabrenja da uhiti generala Ratka Mladića[32]. Nadalje, da bi se Sud očistio od grižnje savijesti, u uvodu svog razmišljanja donošenja odluke (ratio decidendi) izražena je pripomena (caveat) da je Sud došao do ovih zaključaka na temelju "informacija koje su mu bile na raspolaganju".Prema nizu strogih razilaženja u mišljenju nadamo se da će odluka Suda biti promatrana kao upitna - kao povijesna zabluda u odstupanju od istine, lišena vrijednosti i važnosti presedana. AL-Khasawnes, potpredsjednik Suda, razišao se s odlukom većine, kao u uvodnom ratio decidendi tako i u obradi i donošenju odluke u primjeni zakona. Na temelju "pretpostavki na koje se ne može prizvati u zakonu i koje nisu u skladu s slučajem, Sud je postigao izvanrednu vještinu oslobađajući Srbiju od njezine odgovornosti za genocid u Bosni i Hercegovini"[33]. On je, nadalje, ukorio većinu za prijestup zanemarivanja dokumenata 'Srpskog saveta odbrane' (Serbian Defense Council), koji "nedvojbeno priznaje da je bivša Miloševićeva vlada Srbije i Crne Gore naredila i organizirala genocid u Srebrenici"[34]. Sud je to ironično označio kao "političku izjavu"[35].

Prema mišljenju potpredsjednika Suda, uključenje Srbije u genocid u Srebrenici kao glavnog aktera ili sukrivca potvrđuju "ogromni i silno uvjerljivi dokazi".[36] Većina na Sudu (da bi postigla prave političke rezultate) poslužila se mnoštvom proceduralnih igrarija - kao što su izrazi "effective control", zatim "nepovezanost među relevantnim činjenicama" (traženje po ukusu - cherry picking), što nikako nije u skladu niti opravdano raditi u ovom slučaju.[37] "Doista, ako neke činjenice nisu odgovarale odlukama suda, sud ih je odbio bez opravdanja".[38] Prema njegovom mišljenju sud je propustio prepoznati temeljnu razliku između osobnoga kaznenog sudskog postupka i slučaja koji uključuje državnu odgovornost za genocid.[39] Sudac Mahiou (ad hoc) u svojoj pravosudno oblikovanoj savjesti nije mogao prihvatiti "bitna nalaženja koja je postigao Sud".[40] On je izrazio ozbiljnu zabrinutost da Međunarodni sud za pravdu «ne može utvrditi činjenice u ovom slučaju bez pomoći Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju" čiji je postupak u tužiteljstvu često temeljen na ishitrenosti (povoljnosti), te je tako, tvrdi Mahiou, Međunarodni sud za pravdu "pao na ispitu u njemu povjerenoj misiji".[41] Prema njegovom mišljenju, Srbija je bila neposredni počinitelj nekih zločina i dokazi pred Sudom bili su toliko jaki i uvjerljivi da se, barem minimalno, opravda presuda za sudjelovanje u zločinu genocida.[42] Njemu se u kritici Suda pridružio još jedan ad hoc sudac, Kreča. On je opovrgnuo odluku većine te ih je prozvao da su se uključili u tzv. "argumentum ad casum",[43] budući da njihovi nalazi nisu samo neutemeljni već proturiječni, u više elemenata, za ista uvjerljiva shvaćanja pa i za sam zdrav razum (common sense)".[44]

U kratkom i vrlo značajnom odvojenom mišljenju sudac Tomka prosuđuje da članak IX Konvencije o genocidu nadilazi samo pitanje jurisdikcije. Po njegovom sudu kompromisna točka (compromissory clause) članka IX "uključujući one sporne točke u odnosu na odgovornost države za genocid ili bilo koja zlodjela nabrojena u članku III" - "uključuje punomoć Suda odrediti međunarodnu odgovornost države za zločinačka djela genocida izvršena od strane bilo koje osobe". [45]Licemjerstvo i nedostatak pravosudne cjelovitosti mora uznemiriti savjest svakog ozbiljnog poznavatelja međunarodnoga zakona, čije je poštovanje od imperativne važnosti za mir i stabilnost suvremenoga međunarodnog poretka. Sud je doista propustio vrlo rijetku priliku unaprijediti svoje djelovanje držeći se visokih načela za ljudska prava i ogromne odgovornosti koje države imaju za zaštitu tih načela, te bez ikakvih ograničenja kazniti one koji ih povrijede, posebno u slučajevima zločina genocida kao najgnusnijeg zločina kojeg osuđuju i nad kojim se zgražaju svi civilizirani narodi. Najnovija odluka ICTY-a[46] jednako je tako poresla savjest civiliziranoga svijeta. Pod predsjedanjem suca Kevina Parkera (Australija) Sud je u Haagu pokazao da je vješt u majstoriji manipuliranja činjenicama i zakonima.

U Hrvatskoj, građani i vlada izrazili su ogorčenje zbog presude - major Veselin Šljivančanin pet godina, general Mile Mrkšić 25 godina, i kapetan Miroslav Radić, oslobođen krivnje. Predsjednik Stipe Mesić, premijer dr. Ivo Sanader i Vladimir Šeks, predsjednik Sabora, i većina članova Hrvatskoga sabora kategorički su odbili odluku Suda. Pisma i kritički osvrti na osudu poslana su u nacionalna i međunarodna središta moći, prisjećajući nadležne da je Hrvatska vodila rat za oslobođenje svojih područja braneći svoju domovinu od golog nasilja u kojemu je agresor počinio ogromna zlodjela i nanio nesagledivu štetu. Ovakvu činjeničnu stvarnost arhitekti haaškoga Tribunala zamijenili su "virtualnom stvarnošću" oružanoga konflikta "balkanskih plemena" koji su se (već tko zna po koliko puta) ponovno sukobili u građanskom ratu. Ti su isti arhitekti uspješno izmijenili i proizvoljno izmislili statute i pravosuđe haaškoga Tribunala niječeći - kao da nije niti postojala - golu agresiju, što su zamijenili s upitnom pravnom teorijom o "zločinačkom zajedničkom pothvatu". Ova teorija uključuje arbitrarnu krivnju nakon činjenice, to jest optužbu za zavjeru, kao zakon svoje vrste (sui generis), što se treba primijeniti na zločin nasilja, na zločin započinjanja nasilnog rata, odnosno na "zločin protiv mira i međunarodne sigurnosti".[47] Ovakva teorija je protivna Nürnberškoj povelji koja predstavlja kamen temeljac međunarodnoga kaznenog zakona. Arhitekti haaškoga Tribunala učinili su da se krivnja odnosi na branitelje, to jest primijenili su krivičnu odgovornost na situaciju i okolnosti koje prema tradicionalnim klasičnim teorijama kaznene odgovornosti nisu smatrane "culpabiles" (krivičnim).[48] Nebulozna doktrina "zajedničkoga zločinačkog pothvata" tako je zamijenila tradicionalna poimanja i načela nasilja i samoobrane koja je jasno proglasila Nürnberška povelja i koja su načela dosljedno prenesena u Povelju Ujedinjenih naroda.[49]. Drugim riječima, pravosuđe haaškoga Tribunala djelovalo je samo unutar okvira međunarodnoga humanitarnog zakona[50] - jus belo - spominjući djela nasilja ad bellum kao "vojne operacije", ili kao "slučajne događaje"; ta je djela nasilja haaški Tribunal rasteretio povijesnih presedana i zakonskih odredaba i odgovornosti međunarodnoga kaznenog zakona.

Štoviše, unutar Statuta i pravilnika haaškoga Tribunala (ICTY) tj. uskog okvira međunarodnoga kaznenog zakona, haaški su suci uz pomoć sumnjive pomoći tužilaca Suda zbog njihovih djela i(ili) propusta,[51] ograničili krivnju zločina u slučaju događaja u Vukovaru i Ovčari od 18. do 21. studenoga 1991., te donijeli sljedeći zaključak: Osvetnički mjesni Srbi (teritorijalna obrana) i jedinice krvožednih paravojnih četnika zlostavljali su, mučili i ubili dvije stotine ili nešto više pojedinaca, ali optuženi nisu imali nad njima kontrolu, niti su bili uključeni u zajednički kriminalni pothvat s njima.[52] Sud je, nadalje zaključio da nema jurisdikcije u odnosu na članak 5. Članak sadržava odredbe Tribunala da se ispita jesu li su optuženi počinili zločin protiv čovječnosti. Ovo je pitanje trebalo ispitati na temelju i pod razumijevanjem jesu li u Ovčari bili samo civili ili su to bili "ratni zarobljenici" što zahtijeva članak 5. Sud je zaključio da su na Ovčari bili ratni zarobljenici.[53] U svjetlu stvarne situacije u Vukovaru, istočnoj Slavoniji i cijeloj Hrvatskoj, odluka i presuda haaškoga Tribunala od 27. rujna 2007. godine, još je jedan primjer gruboga nepoštivanja žrtava nasilja, živih i mrtvih, izrugivanje pravde, stvarna igrarija sa zakonima i očito odstupanje od međunarodnoga javnog poretka, što treba lištiti svake važnosti presedana i vrjednovanja unutar međunarodnoga krivičnog zakona.

Zaključak:

Različite sheme zlouporabe izvršnih vlasti na nacionalnoj i međunarodnoj razini - stvorile su režime koji predmijevaju krivnju prije nedužnosti, te se time pomutila temeljena razlika između nasilnika i branitelja žrtve. Time se također izvrnuo naglavce pravni sustav, sa samovoljnim procedurama na štetu bitne stvarnosti i opskrbljen u korist presuda ili oslobađanja od presuda prema samovolji tužilaca (prosecutors), odnosno sudaca koji su na taj način oblikovali svoju savjest i integritet pravosuđa birajući i pravne teorije koje im odgovaraju kako bi donijeli "pravu" i "politički ispravnu" odluku. U svjetlu takvoga čudnog međunarodnog okoliša gdje su načela "sveobuhvatne vizije" važnija od propisa zakona i sačuvanja mira i sigurnosti, posebno su stavljene u otežavajući položaj nove demokracije u tranziciji. Njima je rečeno, primjećuje dobro nobelovac Joseph Stiglitz, da, ako ne slijede stanovite uvjete i standarde, svjetske tržišne i financijske institucije kao što su IMF, World Bank, itd., zanijekat će im posudbu novca, ili članstvo u Europskoj uniji. Te su nove demokracije, zaključuje Stiglitz, prisiljene odreći se svoga suvereniteta.[54]

Zato u duhu samoobrane nove demokracije u različitim stupnjevima odgovaraju "strategijom akomodacije". Ovdje je Hrvatska najviše ranjiva. Kako bi sačuvala svoj status međunarodno priznate države, slijepo surađuje s nacionalnim i međunarodnim institucijama, uključujući haaški Tribunal. U zamjenu za kratkotrajne dobiti - NATO, EU - na štetu dugotrajnih posljedica, Hrvatska je postala zemlja čiji su građani lišeni temeljne sigurnosti i garancija zaštite državne uprave i vladinih institucija - koje građani trebaju birati protiv bilo kakve sile, moći i autoriteta IZVANA. Strategija akomodacije zamijenila je strategiju životnih narodnih, nacionalnih interesa kako u materijalnom tako i u duhovnom smislu, umanjujući ustavni suverenitet podvrgavajući državni suverenitet implementaciji standarda i državnih odredaba onima koji su moćniji i koji stvaraju novi svjetski poredak, dakle, globalno društvo. Zemlje u tranziciji postale su, u različitim stupnjevima, laboratoriji za "vizionare", nacionalne i međunarodne tehnokrate, koji pružaju - na štetu pravosudne cjelovitosti - sumnjive pravne terorije s "ispravnim" političkim rješenjima i ishodima koje služe na korist samo onima koji se razmahuju političkom i ekonomskom silom.

Drskost sile, arogancija moći, pravi je izazov svim slobodnim institucijama koje su sagrađene na temelju vladavine zakona, moralnih imperativa i bitnih vrijednosti zapadne civilizacije. To je izazov za one kojima je povjerena "sveta dužnost" sačuvati vrijednosti ljudskoga dostojanstva i individualne slobode kao i državni suverenitet kao najsavršeniju društvenu ustanovu. Ovo je zaista vrijeme da se probudimo - svi mi koji njegujemo i želimo sačuvati temeljne vrijednosti civiliziranih naroda. Zato želim dati priznanje Hrvatskom kulturnom vijeću i dr. Milanu Vukoviću za upriličenje ovih kolokvija. Za neke ovo može izgledati kao okupljanje nezadovoljnih intelektualaca. Za širu javnost, međutim, ovo također mora biti zov i izazov da se probudimo i da se uhvatimo u koštac sa stvarima koje se ne mogu više ignorirati kako bismo uspjeli preživjeti opasnosti koje ugrožavaju sami opstanak civiliziranoga svijeta. Moram zaključiti s ovom ozbiljnom procjenom i podsjetiti štovano slušateljstvo na ove činjenice:

1. Do danas ni jedan sud nije razmatrao pitanje zakonitosti rezolucija, odredaba i procedura kojima su Ujedinjeni narodi ozakonili Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju. Te su odluke Ujedinjenih naroda temeljni oslonci za pravne mehanizme i za forume ad hoc prema kojima su vladavina zakona i pravosudna cjelovitost samo pomoćna sredstva ("accessories") ili oružje za one koji posjeduju moć u ostvarenju svojih političkih ciljeva i strategija.

2. Ironično je da je međunarodna zajednica, uključujući Europsku uniju, više zabrinuta za temeljna prava "neprijateljskih ratnika" i osumnjičenika za terorizam, koji su odlučni u rušenju civiliziranoga društva i načina života, nego što ih je briga za hrvatske generale koji su utamničeni u Haagu, na neodređeno virjeme, očekujući sudbeni postupak, i čija se nesebična plemenita žrtva za slobodu i političku neovisnost svog naroda i zemlje, sada sramotno prikazuje i poteže po pozornicama svjetskih prijestolnica, posebno u svjetskim središtima moći, kao "zajednički zločinački pothvat".

3. Ako želimo biti istiniti prema zajedničkim vrijednostima zapadne civilizacije, onda ne možemo ostavljati po strani temeljna i životno bitna načelada ni jedna vlast ili vlada ne može zatvoriti pojedinca i zanijekati mu pravo ispitivanja te zakonitosti..

4. Kada je nasilnik nagrađen za svoju agresiju, umjesto da je kažnjen; kada se, za sve praktične svrhe, nasilnik i žrtva-branitelj ne razlikuju pod plaštem najvišeg autoriteta međunarodne zajednice, te se time uznemiruje uspostavljeni mađunarodni javni poredak, to onda postaje proročanstvo koje se ispunjava samo po sebi, da će nas, naime, negativne posljedice svega toga, prije ili kasnije, progoniti. Nedavni događaji na Kosovu i u Bosni i Hercegovini pokazuju, iz dana u dan, da se proročanstvo ispunjuje.

[1]Azar Gat, "The Return of the Authoritarian Great Powers" Foreign Affairs, lipanj/srpanj 2007. 59. Azar Gat, profesor na Ezer Weizman Sveučilištu u Tel Avivu, pisac djela WAR IN HUMAN CIVILIZATION, opominje. "Uspješni nedemokratski drugi svjetski rat mogao bi se pokazati kao privlačna alternativa liberalnoj demokraciji" str. 66.
[2]John R. Balton, "Does the United Nations advance the Cause of Freedom?", Heritage Lectures, No. 1047, 23. listopada, 2007. The Heritage Foundation, Wasihgton, D.C. 1-7 Zaista, sasvim privatno što je rekao ex catedra: Vladavina zakona je pojam u samom srcu (srži) misije organizacije (Ujedinjenih naroda). To se odnosi na poredak u kojem sve osobe, institucije i tijela, javna i privatna (including the U.N.) uključujući države, podložne su postojećim zakonima, jednako primjenjivanim i neovisno presuđivanim (adjudicated). To, (vladavina zakona) također traži korake koji će osigurati pridruživost (adherence) načelima da je najviši zakon (supremacy low) jednakost pred zakonom, korektnost (fairness) u primjeni zakona, odvojenost grana vladavine (separation powers) sudjelovanje u odlukama, pravna sigurnost (certainty), izbjegavanje arbitarnih odluka i pravna i proceduralna transparentnost. The Secretary General, Report the Secretary. General: The Rule of Law and Transitional justice, Conflict and post Conflict. Societies 5 UN Doc. S/2004/616 Aug. 23, 2004. See David Talbert + Andrew Slomon, "U.N. Reform and Supporting the Rule , Low in post-Conflict Societes", Harvard, Human Rights Journal (2006) 30. Usp. Br. 4
[3]Usp. Br. 4
[4]John Yoo, sadašnji profesor prava na University of California, između 2001. i 2003. ostavio je pečat na američkom zakonodavstvu dok je služio u Ministarstvu za pravosuđe kao pravni savjetnik. Kroz to je vrijeme izradio nacrt ili pomagao kod stvaranja mišljenja koja su definirala pravni stav SAD prema slučajevima terorizma. On je ocijenio da su stroga ograničenja Ženevske konvencije u pogledu ispitivanja neprijateljskih zatvorenika otrcana (zastarjela); također je zagovarao šire predsjedničke ovlasti u vrijeme rata uključujući ovlast uspostave torture. Jason Krause, "The Architects", Aba journal, posebno izdanje, Septembar 2007. str. 27.
[5]Viet Dinh, sadašnji profesor prava na Sveučilištu Georgetown, predaje ustavno pravo. Sin vijetnamskog izbjeglice, završio je pravo na Harvardu. Dok je bio zaposlen kao pomoćnik glavnoga tajnika za pravosuđe, bio je jedan od glavnih autora USA Patriotic Act. To jest zakonodavstva prema kojemu je izvršna vlast ovlaštena uhoditi i prisluškivati (telefonski, poštanski, elektronski); ujedno s Johnom Woom također je jedan od glavnih pokretača za uspostavu zatvaranja osumnjičenika. Id. str. 28
[6]Alberto Gonzales, također je diplomirao na Harvardu; bio je glavni tajnik u tajništvu za pravosuđe, glavni pravni savjetnik predsjednika, i jedan je od začetnika i pobornika doktrine o proširenoj predsjedničkoj ovlasti u vrijeme rata. On se posebno založio da pokaže kao je članak III Ženevske konvencije zastario ("quaint"). Id. Str. 29.
[7]John Ashcroft, kao glavni tajnik u ministarstvu pravosuđa za vrijeme 11. rujna 2001. nadgledao je prvi niz slučajeva nakon terorističkoga napad na SAD. Prije nego je postao državni tajnik, bio je poznat kao kozervativni senator. Id. str. 28.
[8]David Addington, kao glavni savjetnik i kasnije predstojnik ureda potpredsjednika Richarda Cheneya, poznat je po tome što je koordinirao napore Odjela za obranu i Odjela za pravosuđe što je rezultiralo u proljeće 2003. godine, sada neslavnim dokumentom o mučenju, tzv. "torture memo". Općenito, on je pomagao u oblikovanju protuterorističkih inicijativa i strategija. Id. Vidi također Taft, "The law of Armed Conflict after 9/11"; Yale, Journal of International Law, 25 (319,322) (2003).
[9]Gore bilješke 7 i 8
[10]Declaration and Programme of Action, prihvaćena od World Conference od Human Rights, 25. lipnja 1993., 1, para.
[11]Posebni prosekutorski zakonski mehanizam duboko je ukorijenjen u baštini Općega zakona, u SAD datira od 1789. kada je štitio "osobe koje su bile utamničene pod izgledom autoriteta". 1867. američki Kongres je proširo zaštitu tog zakona na "sve slučajeve gdje bi bilo koja osoba bila lišena slobode zbog povrede ustava ili bilo kakvog ugovora ili zakona SAD. (14 Stat, 285 (2867). Kasnije je to stajalište i kodificirano. Američki je Kongres odobrio federalnim mjesnim sudovima "unutar njihove jurisdikcije saslušati aplikacije za habeas corpus sa strane bilo koje osobe koja tvrdi da je držana u zatočeništvu u povredi ustava ili zakona ili ugovora SAD. (28 U.S.C. 2241 (a) (c) (3) (1990).
[12]Hamden protiv Rumsfelda, 126 SCt. 2749 (2006). Hamden je tuđinac "neprijateljski ratnik" koji je bio zarobljen u Guantanamo zaljevu, mornaričkoj bazi na Kubi, i kojega se teretilo s raznim povredama u odnosu na terorizam. Bio je određen za sudski postupak pred Vojnom komisijom. Tražio je da ga se tretira na temelju habeas corpus. Američki mjesni sud za District of Columbia uslišao mu je tu molbu. Viši apelacijski sud promijenio je odluku (415 F 3d 33). Vrhovni Sud SAD uzeo je predmet u razmatranje dodijelivši mu certiorari.
[13]Ženevska konvencija od 1949. godine sazdala je srž konvencionalnoga međunarodnog humanitarnog zakona. Ženevska konvencija za poboljšanje uvjeta ranjenih i bolesnih u oružanim snagama na bojnom polju, potpisano u Ženevi, 12. kolovoza. 1949. 6. U.S.T. 314. 75 UNTS 31, na snazi od 21. listopada 1950. Ženevska konvencija u odnosu na ponašanje prema ratnim zarobljenicima, potpisano u Ženevi 12. kolovoza. 1949. 6 U.S.T. 3316, 75 U.N.T.S. 135, na snazi od 21. listopada 1950. Ženevska konvencija u odnosu na zaštitu civilnih osoba u rijeme rata, potpisano u Ženevi 12. kolovoza 1949. U.S.T. 3516, 75 U.N.T.S. 287, na snazi od 21. listopada 1950. Ženevska konvencija za poboljšanje uvjeta ranjenih, bolesnih nastradalih u brodolomu članova oružanih snaga na moru, potpisano u Ženevi 12. kolovoza 1949. 6 U.S.T. 3217. 75 U.N.T.S. 85, na snazi od 21.listopada 1949.
[14] RE Yamashita, 327 U.S, 1 (1945) japanski general suđen na Filipinima od strane Vojne komisije. General Yamashita je bio osuđen na smrt zato što je počinio principalni zločin (principal crime), strictu ensu, t.j. za zločine koje su počinili njegovi podložni vojnici. On je osuđen na smrt zbog nezakonitoga ponašanja i neizvršavanja svojih obveza - kao zapovjednik nije držao pod kontrolom svoje vojnike, dopustivši im počiniti brutalna zlodjela i druge "visoke zločine" (high crimes) . R. Lael, THE YAMASHITA PRECEDENT: WAR CRIMES AND COMMAND RESPONSIBILITY (Wilmington: Schoally Resources, 1982.) Prva kodifikacija "zapovjedne odgovornosti" je u Protokolu I Ženevske konvencije. Prema članku 85 (2) Protokola I, zapovjednik je odgovoran ili za počinjennje ili za propust (omission) sprječavanja principalnih (principal) zločina. Prema pravosuđu haaškoga Tibunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY) zapovjedna odgovornost je sui generis vrsta odgovornosti zbog propusta (failure to act) - reagirati (djelovati) koja nema direktni ekvivalen u državnim (domestic) krivičnim zakonima. Chantal Meloni, "Mode of Liability for the Crimes of Subordinates or Separate offence of the Superior", 5 Journal of International Criminal Justice (2007) 619 M. Damaška, "The Shadow Side of Command Responsibility" 49 American Journal of Comparative Law, (2001.) 455-496.
[15]Id. 44.
[16]Id. 44-45
[17]U slučaju ratnoga sukoba koji nema međunarodno značenje i događa se na području jedne od ugovornih strana, svaka strana u konfliktu vezana je, minimalno, uz ove odredbe: osobe koje ne sudjeluju aktivno u sukobima, uključujući vojne snage koje su položile oružje kao i one koji se smatraju izvan sukoba zbog bolesti, rana, zatvaranja ili zbog bilo kojeg razloga, u svim okolnostima moraju se tretirati na ljudski način. Prema tim osobama sljedeći čini trebaju biti zabranjeni u svako vrijeme i na bilo kojem mjestu: izricanje osude i izvršenje egzekucija, a da prethodno odluku nije donio zakonski uspostavljeni sud dajući sve ustavne i pravne garancije koje su priznate i smatraju se nužnim u civiliziranim narodima (članak 3 (1) (d). Kasnije je to također uspostavljeno od strane Međunarodnoga suda pravde u slučaju Nicaragua protiv SAD, 1986 I.C.J. 14,218, Zajednički članak 3, te je gornje potvrđeno kao minimalni kriterij zaštite u svim ratnim sukobima, a ne samo u međunarodnim ratnim sukobima. Pozivajući se na presedan u slučaju Nicaragua, međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u slučaju Tužilac protiv Tadića, slučaj Br. IT -94 1, Prizvini sud je držao karakter sukoba irelevantanim pri donošenju odluke može li se primjeniti zajednički članak 3 (ICTY App. Chamber, 2. listopada, 1955, str. 102.)
[18] Id.
[19]Gore, bilješka 12. str. 2789 br. 48
[20]Sudac Kennedy je podvukao važnost poštovanja načela odvojenosti ovlasti; "Sudski postupak od strane Vojne komisije postavlja pitanje odvojenosti vlasti prvoga reda budući da koncentracija moći stavlja osobne slobode u opasnost od samovoljne akcije državnih službenika, a čije je unošenje Ustav sa svojim trodjelnim sustavom moći tražio izbjeći". Id. 2800. "Zašto je nužno", zaključuje sudac Kennedy, da "kada su uspostavljeni vojni sudovi, potpuni i pravi autoritet mora već postojati u odnosu na ovlast predsjednika". Id 2800.
[21]Rasul protiv Busha, 542 U.S. 466 (2004)
[22] Molly Moose, "Panel Decries Terrorsim Valsklist process"; Washington Post, 13. studeni, 2007. A15
[23]Id.
[24]Id.
[25] Id.
[26]Id.
[27]I.C.J. summary, 2007/2 1.
[28]Države se obvezuju prema općem međunrodnom zakonu državne odgovornosti te dosljedno članku III Konvencije, da ne će počiniti djela geoncida i druga djela nabrojena u članku III Konvencije preko svojih organa ili osoba, ili skupina čije je ponašanje pripisano državi. Članak IX Konvencije izričito uključuje "osporavanja u odnosu na odgovornost države za bilo koja djela nabrojena u članku III Konvencije". Prema engleskom tesku Konvencije pod odgovornošću se podrazumijeva odgovornost za genocid, a ne samo odgovornost za propust sprječavanja genocida. Id, 4-5. Ovo je mišljenje suca Tomka.
[29]Članak 38, Statuti Suda (I.C.J.)
[30]Gore, br. 28, 10-22
[31]Id. 15-17
[32]Id. 17
[33]Gore, Br. 28. Dissenting Opinions, 23;
[34]Id. kao i Disseting Opinions, Sheet, str. 16
[35]"premda je zakonska težina dodijeljenja ovakvim izjavama u prijašnjim pravosuđima, ne neke se od njih Sud nije pozvao". "Izjave Srpskog savjeta ministara, uzete u kontesktu drugih dokaza s kojim je sud raspolagao, zasigurno dovode do prihvaćanja odgovornosti režima predsjednika Miloševića za masakar u Srebrenici, što je Sud odlučio da vrijedi kao genocid" (Opinion Sheet, str. 17)
[36]Dissenting Opinion, Sheet, str. 17
[37]Gore, br. 28, str. 23
[38]Gore, br. 30
[39]"Sud može gledati na način ponašanja u cijeloj Bosni i Hercegovini, zato što nije ograničen krugom operacija (u vremenu ili prostoru) na nekog optuženog pojedinačno, i to je trebao učiniti". (Gore, br. 28, str. 12).
[40]Gore, br. 28. str. 29
[41]Id.
[42] Id.
[43]Id. 29-30; premda je ovo označeno kao posebno mišljenje, mišljenje i pogledi suca Kreca sačinjavaju s bitne točke gledišta, većinom, razilaženje s mišljenjem i odlukom većine.
[44]Id.
[45]Gore, br. 28, str. 26
[46]Tužilac protiv Veselina Šljivančanina, Mile Mrkšića, Miroslava Radića, slučaj br. IT-95 ŕ 13/1-T Trojicu optuženih Sud je teretio s pet točaka zločina protiv čovječnosti dosljedno članku 5. odredbe suda, naime progon, eksterminacija, ubojstvo, mučenje, neljudski čini, i za tri točke povreda zakona ili ratnih običaja, dosljedno članku 3 odredbe suda, to jest za ubojstva, mučenja, i grubo tretiranje - za njihovu navodnu umiješanost u događajima oko Vukovara i Ovčare od 18-21 studenoga 1991. Dalje se navodi da za počinjene zločine prema optužbi, optuženi su bili unutar predmeta pod nazivom "zajednički zločinački pothvat" zajedno s drugima te su sudjelovali u tome sa svrhom progona Hrvata i drugih nesrba (Id,paragrafi 483,569).
[47]"Načelo individualne odgovornosti i kazna za zločine u međunarodnim zakonima priznatim u Nürnbergu, jest kamen temeljac međunarodnoga kaznenog zakona. To je načelo neprekinuta baština Nürnberške povelje i prosudbe koja daje smisao zabranama zločina pod međunarodnim zakonom, razumijevajući da će pojedinca koji počini zločin zateći kazna". The commetary to the international Law Commission Artcle 2 (1) of the 1996 Draft Cide of Crimes aginst the Peace, and Security, Mankind international Law commission, Report of the Interantional Commission in the Work of Forty-Eight Session. May 6-July 26,1996, U.N, GAOR, 48 th Sess, supp. No. 10 U.N. Doc. A/51/10 (1996). To može imati smisla i pravne logike u slučaju čina nasilja i agresije, kako je bilo primjenjivano u slučajevima Drugoga svjetskog rata, zbog svojstvene kolektivne prirode ratnih zločina (agresije) i genocida.
[48]Vidi Nicola Piacente, "Importance of the Joint Criminal Enterprise Doctrine for the ICTY Prosecutorial Policy", 2 Journal of International Criminal justice 446 (2004). Imaju pravo oni koji smatraju da je "pravna teorija" "zajedničkoga zločinačkog pothvata" preširoka u svojoj primjeni i time ugrožava samo načelo zakonitosti i osobne odgovornosti. Rijedak primjer pravosudnog integriteta pokazao je Pers Johan Lindholm, jedan od sudaca haaškoga Tribunala (ICTY), on kaže: Pojam doktrine (zajedničkog zločinačkog pothvata) prouzrokovao je smutnju i gubljenje vremena i po mome mišljenju bezvrijedan je za rad Tribunala ili razvoj međunarodnoga kaznenog zakona.
[49]Bitna svrha Ujedinjenih naroda je "očuvanje međunarodnoga mira i sigurnosti i stoga poduzimanja učinkovitih zajedničkih mjera za sprječavanje i uklanjanje opasnosti za mir kao i obustava nasilničkih djela ili drugih povreda mira...." U.N. Charter Art. I (1).
[50]Madeleine Albright, bivša ambasadorica SAD-a u UN i bivša glavna tajnica u Državnom tajništvu, otkrila je bitnu dispoziciju u glavama arhitekata ICTY kao i njihove nakane: "Tu nema pobjednika"; ICTY ne će biti opterećen odredbama međunarodnoga kaznenog zakona". Ovo jasno pokazuje drske namjere stalnih članica Vijeća sigurnosti, čisto nepoštivanje prema činjenicama i prema zakonu. (Provisional Verbatim Records, N.Y. 22. veljače, 1993, 5 PV 3175).
[51]U odnosu na počinjeno djelo ("commission") posebno je izneseno u optužbi da je oblik odgovornosti "počiniti" ograničen na sudjelovanje svakog optuženog za zajednički zločinački pothvat te da nije uključeno da je bilo tko od optuženih fizički počinio bilo koje ili sve zločine za koje se tereti.
[52]Gore, br. 48, paragrafi 608,622,633,638,652;
[53]Id. paragrafi 454,463,480-482;
[54]Benn Steil, "The End of the National Cureency", Foreign Affairs, svibanj, lipanj 2007. str. 83-85.

Dr. Edward Yambrusic

{mxc}

Pet, 7-02-2025, 19:23:54

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2025 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.