Hrvatske iluzije i stvarnost

 

Doista je cijela hrvatska javnost sa zaprepaštenjem i zgražanjem primila krajem rujna vijest o sramotnoj i drskoj presudi, koju je izrekao Međunarodni kazneni sud u Haagu počiniteljima ratnog zločina Mili Mrkšiću, Veselinu Šljivančaninu i Miroslavu Radiću, koji su u serijama kriminalnog umorstva počinili u gradu Vukovaru, na stratištu Ovčare i na području hrvatskog Podunavlja. U tome besramnom sudskom pravorjeku su posve zanemarena ratna zlodjela počinjena na planu velikosrpske agresije: totalno razaranje grada Vukovara (oko 90%), pogrom vukovarskih civila i ranjenika (oko 5000 žrtava), zločini nasilja, silovanja žena i maloljetnih djevojčica, zločinstva organiziranih grabežnih umorstava i pljačke na području istočne Hrvatske. I moramo priznati da nas je ova sramotna presuda MKSJ i ovo zatvaranje očiju pred očitim zločinima zgranulo i ogorčilo. Ovaj cinični sudski pravorjek je bio šokantan za sve hrvatske građane, osim za one koji hrvatsku suverenost i državnost mrze i preziru. Sramota za Europu, za Ujedinjene narode i za Vijeće sigurnosti!

Zanimljivo je, da je i naša hrvatska Vlada ostala ošamućena, zabezeknuta i ozlojeđena tom izopačenom i izobličenom sudskom logikom. Ovo je bez sumnje veliko iskušenje i za inače tvrde živce našega vladina vrha, pa smo svjedoci poprilične kuknjave, naricanja, zgražanja, političke lamentacije, pa čak i isprsavanja na crti prosvjeda i povrjede pravnih normi. Dakle, tipični hrvatski obrat, koji se događa u dvadesetičetiri sata za sto i osamdeset stupnjeva. Teško prihvaćamo, da je ovaj bezočni pravosudni kriterij proizveden i krivnjom naše naivne i tvrdoglave kratkovidnosti i da je sve to, što se podmuklo i pravno izopačeno u Haaškom sudištu zbiva, i naša vlastita politička blamaža. Sanduci dokumenata s oznakom državne tajne, transkripata i falsifikata, dostavljani su samovoljno iz hrvatskih državnih ureda i arhiva haaškom Tužiteljstvu, da bi iskazali svoj vazalski duh, koji je postao glavnom inspiracijom naše vanjske politike.

Činjenica je, da našim vladinim političkim arbitrima iz perspektive neke njihove fiktivne uzvišene europske svijesti i s pozicije maglovitih euro-teza, ovaj sveukupni sustav izopačenih kvalifikacija srpske agresije od strane haaškog Tužiteljstva i Tribunala nije posve jasan. Našoj političkoj svijesti nije bilo dokučivo, da su od početka rada Međunarodnog kaznenog suda u Haagu mnogi pravni i logički pojmovi bili izvrnuti na glavu. Taj Tribunal od početka nije zanimalo tko je ubojica, a tko žrtva. Zanimalo ga je samo to, kako vješto i prikriveno zadovoljiti načelo interesa europskih Velikih sila. A kako Velike sile uređuju svijet, počevši od podjele u Jalti i Potsdamu na interesne sfere, to nikako da shvatimo. Tko čita povijest, taj vidi još i danas one iste kobne tendencije koje su pokretale i Londonske ugovore, i Versailleske sporazume o stvaranju nekih neprirodnih državnih tvorevina, i Postdamske podjele istočne i zapadne Europe. I kada uvidimo bitnu formulu ovoga fatalnog zbivanja u Haagu, onda spoznamo da je stvarna istina prekrivena sa stotinu diplomatskih fraza i političkih smicalica.

Ne shvaćamo da ispod tih fraza i lažnih konverzacija postoji jadna druga tvrdoglava stvarnost politike interesnih sfera, savršeno odvojena od proklamiranih načela prava i pravde. I za Haaški tribunal nema objektivne istine ni očiglednoga ratnog kriminala, jer iz perspektive engleskih političkih interesa, kojima je Haaški sud dirigiran, on određuje smisao života i smrti, odnos agresora i žrtve, čimbenike subjektivnih stavova i objektivne stvarnosti. Iz toga proizlazi i ovo fatalno zbivanje: gdje se amnestira velikosrpska agresija, a oni koji se brane pretvaraju se u zločince. Na tome pravcu je konstruirana i apsurdna varijanta Optužnice haaškog Tužiteljstva o hrvatskome "zajedničkom zločinačkom pothvatu", sa svrhom provedbe nivelacije između srpske militantne agresije i hrvatske samoobrane te moralnog i političkog umorstva cijeloga hrvatskog državnog vrha. Da i ova posljednja presuda sadrži u sebi nakazne i čudovišne oblike pravnog rasuđivanja to je jasno za svaki najprosječniji ljudski razum. Ona je doista u sebi apsurdna, ali evidentno dokazuje da je izraz jedne dosljedne metode Haaškog tribunala na liniji provedbe politike interesa Velikih sila. To se događa kada se pravda odvoji od svoga vlastita smisla i pretvori u negaciju sebe same.

U cijelome ovome političkom raspoloženju i ponašanju naših odgovornih državnih tijela grozomorno nas zabrinjava ta naša ustrajna hrvatska naivnost, vjera u iluzije, diplomatski analfabetizma i pasivnost. Pokazuje se, kako smo sve ovo oko Haaškog sudišta promatrali bez čvrsto zacrtane političke državotvorne baze. I ovaj slučaj je drastičan dokaz, u kojemu se očitovala bezglavost jedne (koalicijske) i konfuzija druge (hadezeovske) Vlade. Sve je to promatrano s jedne više-manje imaginarne političke pozicije, predodređene obmanama i frazama o ulasku u začaranu Europsku uniju. Neposobni za vlastito kritično opažanje i trijezno prosuđivanje, naivno smo vjerovali u imaginarnu pobjedu međunarodne pameti i morala. Servilno i lojalno smo primali apsurdne i inkriminirane haaške Optužnice, uperene protiv najvitalnijih hrvatskih interesa. A nakon ove podvale Haaškog suda ispali smo u našemu naivnom povjerenju smiješni i nasamareni, jer sve se odvijalo na međunarodnoj političkom ruletu potpuno obratno od naših provincijalnih, brzopletih predviđanja. Rasplinjuju se naše tlapnje uvijek i permanentno sa zakašnjenjem, tvrdoglavo i ustrajno. I pitamo se, kada ćemo početi trijezno promatrati stvarnost, a ne jalovom samoobmanom, tražeći političkim paktovima, ugovorima, sporazumima, pragmatikama, nagodbama, međuregionalnim asocijacijama, deklaracijama, monetarnim i carinskim unijama drugog gospodara.

I dok nam je podmukli eksponent engleskih političkih agentura i obavještajne službe Carla del Ponte razrađivala plan o amnestiranju Srbije i JNA od bilo kakve odgovornosti za agresiju na Hrvatsku, mi smo je podanički hiperlojalno i s najvećim počastima primali na najvišoj državnoj razini, iskazujući joj puno povjerenje i odanost. Dok Carla del Ponte furtimaški sudjeluje u skrivanju Radovana Karadžića i Ratka Mladića, mi u znaku pune međunarodne kooperacije i diplomatske ekskluzivnosti stvaramo Akcijski plan i uhićujemo hrvatskog Leonidu generala Antu Gotovinu i druge generale, da ih u slijepoj i bezuvjetnoj subordinaciji izručimo pod politička pravosudna vješala u Haag. A taj Akcijski plan je bio tako naivan, kao što su naivni obredi stanovnika neke zaostale afričke pokrajine u kojoj se žrtvuju Molohu vlastita djeca, da bi se spasili od nekoga zla koje im prijeti.

Iz sluganske lojalnosti se kleči pred magičnom pojavom Carle del Ponte, dok nam ona sa srpskim političarima i denuncijantima iz srpskog "Veritasa" kuha u svojoj detektivskoj fantaziji poparu u inkriminiranoj Optužnici o "Zajedničkom zločinačkom pothvatu", koju u ulozi moderne inkvizitorice servira Haaškom sudu. A izjave naše Vlade su pune pohvala gospođi Carli đel Ponte, kako je stekla neprolazne zasluge što se udostojala dati prolaznu ocjenu hrvatskoj Vladi da može započeti pregovore o ulasku u Europsku uniju. A ta kombinatorika Carle đel Ponte o dobivanju ili nedobivanju ulaznice za EU postala je u našim vanjskopolitičkim odnosima jedna od najmračnijih povijesnih strašila. I tako po sugestijama svemoćne Carle del Ponte pravimo akcijske planove, uhićujemo i izručujemo hrvatske generale, vodimo u Hrvatskoj uzastopne politički montirane i izvana diktirane i dirigirane procese hrvatskim generalima i braniteljima, a da bi se u jednom trenutku zaprepaštenja probudili i ispucavali lamentacijske fraze o nevjerodostojnosti Haaškog suda, izražene rječnikom najbanalnijega dnevnog novinstva.

Nažalost moramo utvrditi kako ovo naše nesnalaženje u vrtloženju međunarodnih interesa i političkih driblinga proizlazi iz naravi naše sluganštine, inferiornosti, iz sustava nekritičnoga europskog vazalstva i lojalnosti bez ikakve mentalne rezerve. Zbrka, izazvana sluganskom primjenom postupaka o ulasku u Europsku uniju, oblikovala je u svijesti naših državnih ingenioznih paneuropskih režisera ovo feudalno stanje podređenosti, hiperlojalni način ponašanja, servilni oportunizam prema jačemu, popustljivu i udvornu podložnost svim bruxsellskim činovničkim direktivama, koje su stizale i stižu iz inozemstva. Naša dosljedna državotvorna politika izgubila se u potpunoj bezprincipijelnosti u odnosu na ostvarenje plana o pristupu Europskoj uniji. Sveukupna konfuzija oko ucjena haaškog Tužiteljstva proizlazila je iz naše diletantske taktike oko zadovoljavanja direktiva i zahtjeva bruxelleske neofeudalne autokracije, te smo s nizom "genijalnih" saborskih deklaracija i rezolucija sve prihvaćali i žrtvovali "za svetu stvar domovine".

Sva naša hrvatska politička elita izrazila je revolt nad ovom besramnom haaškom presudom i istom sada zaključila, kako je Haaški sud izgubio vjerodostojnost. A hrvatski pravni stručnjaci, znanstvenici, povjesnici, suci, odvjetnici i trijezni političari već treću godinu održavaju stručno-znanstvene skupove u našemu glavnom gradu Zagrebu i argumentirano utvrđuju, da u tom pravnokaznenom forumu Haaškog tribunala nije sve u redu. Niz naših vrsnih pravnika i sveučilišnih profesora je razložno ukazivao, da se u toj haaškoj pravosudnoj retorti preparira jedan englesko-francuski zapadno-balkanski fait accompli (svršen čin) i da se prodaje rog za svijeću. I kada je taj manevar haaškog Tužiteljstva i sudišta u zakulisnoj politici ocrtavao sve jače tendencije u korist ostvarenja političkih ciljeva Velikih sila, tada su hrvatski pravni stručnjaci poduzeli da se opru evidentnim deformacijama prava i pravde koja se provodi na haaškoj pravosudnoj sceni. U nizu rasprava, koje su objavljene u tri zbornika pod nazivom: Haaški sud "Zajednički zločinački pothvat" Što je to?, Svezak l, Zagreb, 2006.; Svezak 2, Zagreb, 2007.; i Svezak 3. Zagreb, 2007., utvrđivano je kako se taj tribunal u svome prosudbeno-pravnom inžinjeringu deformirao profesionalno, politički i moralno.

I dok su hrvatski pravni stručnjaci razobličavali skriveli smisao svih onih insinuacija, mračnih kombinacija, izvrnutih pravnih pojmova i obezglavljenih principa, sve one deformacije pravnog duha i morala, naši vladini krugovi su gluhonijemo ignorirali sav taj rad hrvatskih intelektualaca, sveučilišnih profesora, akademika, sudaca, pravnika, odvjetnika, povjesnika, književnika i novinara, okupljenih oko udruge Hrvatskoga kulturnog vijeća, koje je pokrenulo ove znanstvene skupove. I dok su ovi protagonisti prava i pravde govorili o Haagu i o haaškim Optužnicama otvoreno, argumentirano, oštroumno i dalekovidno, dotle su naša ministarstva i znanosti i kulture, zaslijepljena svojim samodopadnim iluzijama kako se sve na međunarodnom sudištu u Haagu zbiva u granicama "pravde i zakonitosti ",patetično mljela najsvakodnevnije banalnosti o potkopavanju hrvatskih intelektualaca kooperativnog rada Vlade s haaškim Tužiteljstvom. I tko nije vjerovao u logiku toga uzvišenog međunarodno-pravnog suda, proglašavan je konzervativnim, politički nepismenim eurofobom i pesimistom.

A sve ovo što se sada zbiva u strateškom prostoru naddržavne haaške birokracije pripada u sustav teza, dijagnoza i prognoza, koje su hrvatski pravnici u svojim raspravama o Haaškom sudu prepoznali. I da su vladini krugovi s uvažavanjem razmotrili poruke koje su išle iz povijesno-pravnih rasprava, održanim na spomenutim znanstvenim skupovima, ne bi se danas sramili zbog ove naše javne blamaže i ove uklete, kobne i nepopravljive komponente naivnosti, po kojoj nam je duboko povrijeđen nacionalni ponos i narodno dostojanstvo. Jer - kako reče Krleža -: "Karakteristika je našega malograđanskog hrvatstva da prije svega o stvarnim odnosima snaga misli uvijek podjednako krivo, a da korekture svoga naivnog mišljenja provodi prekasno".

Post scriptum I

Poslije ove moralno i pravno zaprepašćujuće i sramotne presude Haaškog tribunala i nakon provokativno sročene, neutemeljene, izopačene i krivotvorene konstrukcije haaškog Tužiteljstva o "zajedničkom zločinačkom pothvatu!, usmjerene protiv hrvatskoga obrambenog Domovinskog rata, logično bi bilo da hrvatska Vlada iz temelja preispita svoj odnos s Haagom. Jest da je sramotna ova presuda ozloglašenim počiniteljima ratnog zločina Mili Mrkšiću, Veselinu Sljivančaninu i Miroslavu Radiću, ali je sramotnija inkriminirana Optužnica haaškog Tužiteljstva o hrvatskim braniteljima, koji su se borili protiv terorizma za častan cilj oslobođenja zemlje i koja "znane i neznane osobe" po pravno i moralno neprihvatljivom kriteriju pribija na stup kaznene odgovornosti.

Danas, kad nas je iskustvo poučilo o evidentnom političkom manipuliranju Međunarodnoga kaznenog suda u Haagu, mi prvenstveno moramo na razini hrvatske Vlade i Hrvatskog sabora učiniti sve potrebne mjere, da se ta sramotna Optužnica ospori, da se istinito odvoji od lažnog i da se stvari i zbivanja prosude u suglasju s ljudskim moralom i po načelima zdrave pravne logike. Jedna temeljita revizija hrvatskog odnosa s Haaškim tribunalom je nužna i opravdana, da bi se nakon zloporabe njegove ovlasti doveo u pitanje njegov kredibilitet, suradnja i jurisdikcija koja bi morala biti utemeljena na objektivnom međunarodnom kaznenom pravu. Na temelju našega dosadašnjeg negativnog iskustva, mi imamo pravo inzistirati da se ovaj političko-selektivni i hemiplegični haaški kriterij izvuče iz zamršenoga i pravnobirokratskog klupka, u kojemu se ta institucija našla. Hrvatska Vlada i Hrvatski sabor moraju nadoknaditi sve ono što je kroz proteklo vrijeme od sedam godina fatalno propušteno, posebice od početka Račanove "neprijeporne suradnje s Haagom", koja je vazalski počela godine 2000. kada se podmuklo ušuljala sprega između tadašnje kverulantske koalicijske Vlade i haaškog Tužiteljstva.

Sve ovo što nam danas sa zakašnjenjem otvara oči, "bilo je za realpolitičare isto tako jasno, aktualno i kobno već prije sedam godina, samo se naše političko razmišljanje odvijalo u podaničkoj lojalnosti prema Europi permanentno maglovito i nejasno. Gospoda predstavnici hrvatskog naroda počeli su ozbiljnije postavljati stvari tek kada smo doživjeli ovo evidentno drastično poniženje i ovu provokativnu autokratsku, političku volju Haaškog sudišta. Međutim, obraćanje premijera Ive Sanadera 15. listopada 2007. Općoj skupštini Ujedinjenih naroda i njegovu izjavu "da je Haaški sud učinio mnogo toga dobrog u raščišćavanju uzoraka rata i u određivanju krivnje za rat na prostorima bivše Jugoslavije", nikako nas ne može u svojoj taktizerskoj verbalistici zadovoljiti. Ako je ta formulacija istinita, onda ona pretvara u očitu negaciju sve ono što je predsjednik Sanader u smislu kritičkog osvrta na rad Haaškog tribunala želio kazati. Ta konvencionalna diplomatska ekvilibristika izražena u maskiranim frazama, zapravo je poništila svrhu našega opravdana prosvjeda na ponašanje Haaškog tribunala. To se opet uklapa u onu našu varijantu političke sluganštine, koja se provodi u obliku nekoga "višeg konstruktivnog plana" i u paničnom očekivanju prognoza i arbitriranja o ulasku u Europsku uniju, koje nam prepotentno proriču blazirani bruxelleski činovnici. I tako se taj naš prosvjed uvjerljivo utopio u vazalskoj koncepciji "bezuvjetne suradnje s Haaškim sudom", u glumljenju lojalnosti i podaničke Canosse.

0 kritičkom odnosu prema Haagu mi do danas nemamo na razini Vlade i Hrvatskog sabora sustavno razrađene prosudbe. U ovom nezamislivom diskreditiranju pravne logike imperativno je postalo da se o Haaškoj Optužnici, koja je od početka trebala biti od hrvatske Vlade odbijena, progovori u Saboru i u Vladi na najkritičniji način. Sva ta hipotetična i neutemeljena podmetanja na grafikonu optužbi haaškog Tužiteljstva već odavna je Hrvatski sabor trebao demaskirati i u suglasnosti sa stajalištem odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske na temelju činjenica i na osnovi elementarnih normi suvremenoga kaznenog prava i civiliziranoga juridičkog postupka odbaciti. Činjenica je, da se u ovome izazovnom izvrtanju pravne logike haaško Tužiteljstvo pretvorilo u čimbenik izobličavanja onih čvrstih moralnih pravnih ideala, na kojima bi jedno objektivno međunarodno sudište trebalo biti sazdano. To je jasno za svakoga tko je sposoban da pronikne u sadržaj haaške problematike i Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Stoga bi Hrvatski sabor i Vlada bezuvjetno trebali preispitati i revidirati svoju suradnju s Međunarodnim sudom u Haagu.

Svatko od nas tko ne želi u pasivnom očekivanju doživjeti novu sramotnu reprizu neugodnih iznenađenja iz Haaga, mora se složiti da je potrebno naš odnos s Haaškim tribunalom mijenjati ad hoc i pro futuro. Taj potez bi možda mogao djelovati provokativno, ali on je i te kako opravdan. To bi naišlo na opće odobravanje hrvatske konstruktivne javnosti, pa čak i one dobronamjerne europske, a i politike Sjedinjenih Američkih Država, koje su od početka bile rezervirane prema Međunarodnom kaznenom sudu, da ne upadne u klopku procesuiranja svojih građana, posebice vojnih osoba. Margaret Thatcher otvoreno to stajalište SAD-a podržava i savjetuje: "da se drže podalje od Međunarodnog kaznenog suda u Haagu, te da izvrše najveći mogući pritisak i na druge da isto tako postupe" (Margaret Thatcher: Državničko umijeće, Zagreb, 2004.). Ovu reviziju bi trebalo poduzeti tim više, što u Sporazumu s Haagom nema ni jedne eksplicitne odredbe koja bi zabranjivala revidiranje ili pak raskid sporazuma.

Promotrimo li, koje je sve inovacije i smicalice Haaški tribunal upotrijebio da bi pod izmijenjenim okolnostima mogao provoditi svoje odluke, vidjet ćemo da u međunarodnom pravosuđu nije još bilo primjera za takvo samovoljno manipuliranje. Budući da se zakon ne može retroaktivno primijeniti, Međunarodni kazneni sudi u Haagu je donio ad hoc cijeli niz instituta, da bi se moglo suditi hrvatskim generalima. Primijenjena je a) takozvana ekonomizacija postupka; b) spajanje anglosaksonskog i kontinentalnog prava, te c) hibridni faktor pravnih normi i favoriziranje ubrzanja sudskog postupka. Da bi se optužilo hrvatske generale i državni vrh, uvedena je norma prema kojoj je netko "mogao i morao znati za zločin post delictum i post factum", pa se tako i nepoduzimanje preventivnih mjera kažnjava. Da bi se opravdala formulacija "zajedničkog zločinačkog pothvata", supočiniteljstvo je Haaški tribunal proširio na sve sudionike hrvatske obrane.

Zbog neshvatljive primjene ekonomizacije postupka Tužiteljstvo je odbacilo intenciju, da se upusti u stvarno preispitivanje uzroka rata, tj. u razmatranje Memoranduma Srpske akademije nauka iz godine 1986. i time izbjeglo da se raspravlja o Zločinu protiv mira. Uklonjen je i delikt Ratnog zločina, tj. utvrđivanje posljedica srpske agresije na Hrvatsku i na druge republike na području bivše Jugoslavije. Selektivno je uzet u postupak jedino Zločin protiv čovječanstva, i to samo u nekim eklatantnim slučajevima: masakr na Ovčari i pokolj u Srebrenici, a i ti zločini su na sudištu pripisani samo nekim neuračunljivim pojedincima, ali nikako Republici Srbiji i zapovjednim strukturama u državnom srpsko jugoslavenskom vojnom vrhu. Sve drugo je u odnosu na velikosrpsku agresiju i masovne zločine zanemareno i u pravosudnom razmatranju ukinuto. (A samo u Bosni i Hercegovini je pobijeno oko dvjesta tisuća ljudi.) Sveukupna ta predigra pravne kombinatorike, koju smo naveli, konstruirana je s očitom namjerom stvaranja jedne tužiteljske platforme, da se u Haaškom tribunalu poduzmu svrsishodne manipulacije i zlouporabne kvalifikacije prema hrvatskome Domovinskom ratu. Otuda i zakašnjenje poduzimanja skandalozne Optužnice o "zajedničkom zločinačkom pothvatu" protiv Hrvatske, odnosno protiv hrvatskih generala i državnog vrha.

Već svaki i najpovršniji pogled na kroniku zbivanja u Haaškom tribunalu navodi nas da uočimo čitav niz simptoma nezdravog stanja. To nas upućuje na misao, kako je i slučaj Milošević bio predmet jednoga strateškog političkog plana, da se Srbiju kao državu amnestira od neugodne presude, koja bi je prokazala kao agresora. Očito je u Haaškom tribunalu presuđeno kako bi Slobodan Milošević mogao u presudi postati prijeporan predmet pravorijeka. Pred sucima se postavljalo jedno mučno pitanje: Kako se može nešto, što se Miloševiću od stanovitih velikih svjetskih sila savjetovalo kao spasonosno rješenje u održavanju državnog okvira i očuvanja totalitarno-centralističke tvorevine Jugoslavije ("ograničena vojna intervencija JNA") sad odjednom proglasiti zločinom? Haaški sud je po antičkom pravilu deus ex machina izbjegao da donese Miloseviću bilo kakvu presudu. Milošević je za međunarodne moćnike, koji su krišom sudjelovali u provođenju njegove politike početkom devedesetih godina, kriv samo za jedan zločin: za zločin neuspjeha! I svaka osuda njegovih postupaka u provedbi agresije i politike sile bila bi čisto licemjerje. Tako se dogodilo da je s tim suđenjem Miloševiću Haaški tribunal na njegovu zločinačku kreaturu bacio samo herojsko svjetlo, uzdigao njegov lik na razinu legende i neuništivoga srpskog mita te od prononsiranoga ratnog zločinca učinio nacionalnog heroja i martira.

Zar nakon svega toga hrvatska Vlada i Hrvatski sabor mogu ostati pasivno rezistentni? Zar se može ravnodušno prihvatiti jedna kukavička šutnja prema manevarskoj tendenciji Haaškog Tužiteljstva i Tribunala, da Srbija bude amnestirana od najvećeg zločina koji se dogodio u Europi nakon Drugoga svjetskog rata i da se hrvatski narod u oslobodilačkom Domovinskom ratu obilježi za kolektivni zločinački pothvat i postane žrtvom političkih manipulacija? Iz svega ovoga slijedi, da Hrvatska ima moralne i pravne razloge da promijeni uvjete svoga odnosa s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu. Sveukupna naša državna diplomacija i dužnosnici našeg pravosudna su mogli jasno vidjeti, kako iz dana u dan u postojanom crescendu sve glasnije, nametljivije, izravnije i bezobzirnije rastu optužbe, ucjene, zahtjevi i zanovijetanja na račun naše hrvatske stvarnosti. Bilo bi ugodno da ne moramo spominjati, što je sve žrtvovano i makjavelistički provedeno na planu ustupaka, da bi se zadovoljili pretenciozni apetiti haaškog Tužiteljstva. Najveći propust u ovim apsurdnim stranputicama i političkoj transformaciji Haaškog tribunala snose dužnosnici HDZ-a.

Pustimo ljevičare i stare komunističke doktrinare, koji svoje mračne kombinacije prikrivaju raznim kompromisima i s nebuloznim internacionalističkim frazama. Oni će uvijek naći razloge za nečasne kompromise i da opravdaju svoj internacionalni subkolonijalni mentalitet. Sve te nerazgovjetne relacije između hrvatske Vlade i Haaga razmatrane su u ozračju svespasavajućeg pojma Europske jednoj gotovo psihotičnoj formi nesnalaženja, a naša savjest (ako je imamo) ne bi se spoticala ni o makjavelistički Alcijski plan, niti o bezuvjetnu suradnju na crti ropskoga i nekritičnog prihvaćanja haaških Optužnica. Držim, da izručenje hrvatskih heroja, generala, za neke problematične "više nacionalne interese", primjerice za početak pregovaranja o ulasku u Europsku uniju, nije prihvatljiva posljednja riječ političke mudrosti. Nažalost Hrvatski sabor nije učinio nikakav napor u raskrinkavanju i pobijanju neutemeljenih kvalifikacija i svjesnog izobličavanja stvarnosti i nasrtljivosti haaškog Tužiteljstva. Posebice saborska Deklaracija od 14. travnja 2000., koju je sročila Račanova koalicijska Vlada, eklatantan je izraz podmukle, zamaskirane, izdajničke sprege između tadašnjega državnog vrha i Međunarodnog kaznenog suda u Haagu.

Kriptokomunisticka Račanova Vlada je dočekala haaške optužnice protiv hrvatskoga Domovinskog rata kao pogodnu osnovu da riješi pitanje prevlasti nacionalnih, državotvornih snaga u hrvatskoj politici i društvu. Račan je furtimaški pretvarao Optužnicu u svoj strateški plan, u čitav sustav skrivenih misli i u dobro smišljenu navalu koju je uži komitet stranke SDP-a planski spremao na Tuđmanovu koncepciju suverene države Hrvatske. On odmah i revno ugrađuje Optužnicu u hrvatski politički i pravosudni život. S koncentričnom navalom uz pomoć lijevih neurasteničnih medija provodi se bezobzirna "detuđmanizacija", moralno-intelektualno nasilje lijevog terora, nasrtljiva difamantna promidžba puna mržnje, mračna zavjera u raspirivanju političkih strasti, stvaranje razornih podjela i polariziranja u hrvatskom narodu. Činjenica je, da do godine 2000. nitko iz Hrvatske nije bio od haaškog Tužiteljstva optužen, pa se može sa sigurnošću kazati, da je Optužnica zbog provedbe unutarnjih ideoloških i političkih čistki i smišljenoga Račanova stranačkog strateškog plana bila iznutra potaknuta i naručena. U sastavljanju Optužnice zasigurno su u žalosnoj ulozi ozloglašavanja i s mračnim magluštinama konfidentskih insinuacija sudjelovali i Hrvatski helsinški odbor, i Otvoreno društvo, i Gong, i druge petokolonaške obavještajne službe. Jednoga dana će se historiografski pouzdano otkriti sprega Račanova obavještajnog aparata i haaškog Tužiteljstva.

Čitavi sustav skrivenih misli socijalističke "dijalektike", farizejštine i zlonamjerno lansiranih formulacija vrvi u toj Deklaraciji (iz godine 2000.) dijaboličnom namjerom, da se diskreditira Domovinski rat i da se podmuklo obračuna s hrvatskim generalima i braniteljima s nacionalnom sviješću. Ta je Deklaracija objeručke prihvatila izobličenu predodžbu Domovinskog rata i zlonamjerno inkriminiranu haašku kvalifikaciju državnog vrha u vrijeme oslobodilačkih akcija "Bljeska" i "Oluje", te lukavo podvalila tekstu neke "rodoljubne" fraze, da bi se u Saboru dobio međustranački konsenzus. Zbog toga saborskog konsenzusa ništa bolje deklaracije nije donosila ni hadezeovska saborska većina i nakon Račanove koalicijske vladavine. Sve je nekritički izglasavano u euforiji konsenzualnog uspjeha, po direktivama iz inozemstva i po inerciji duhovne tromosti zastupnika, pa se danas jasno vidi sva ispraznost takve birokratske papirnate konstrukcije. Sve te naše "genijalne" saborske Deklaracije su pune kratkovidnih zaključaka, nabujalih od sluganskog dodvoravanja fetišu bruxelleske birokracije, u kojima se podupire i ovlašćuje "nepogrešivi" rad Haaškog tribunala i svesrdno mu se pruža bezrezervna ingerencija u izricanju presuda i kaznenopravnih sankcija. Iz tih deklaracija izbija sva ona bijeda političkog nesnalaženja, zamagljivanja stvarnosti, manipulacijski mehanizam stranačke stege, nesuvislost politikanstva s lijeva i s desna, štreberska retorika gluposti i samouvjeravanje kako se sve radi zbog "viših pragmatičnih" perspektiva države i nacije.

Vidljivo je, da je u posljednje vrijeme u tromosti duha Sabora svoju ulogu odigrala moralna dekadenca isto toliko koliko i stegovno klubsko puko zaglupljivanja. Neshvatljivo je, da hadezeovska većina u Hrvatskom saboru nije odlučnije reagirala na Optužnicu haaškog Tužiteljstva, u kojoj se cijeli hrvatski državni politički i vojnički vrh optužuje za "zajednički zločinački pothvat". Ta je Optužnica čitavu našu domovinsku oslobodilačku ratnu epopeju zavila mračnim velom podlog ocrnjivanja i zlonamjernog lažnog kvalificiranja. U njoj je ozloglašen cijeli stožer hrvatskih oružanih snaga, koji je postao simbol naše slobode i državne stvarnosti. Svekoliku tu skandaloznu provokaciju hrvatski zastupnici u Saboru ne bi smjeli promatrati skrštenih ruku i da se u žalosnoj poziciji pasivne rezistencije rezignirano slegne ramenima. Mi ne smijemo omalovažiti one silne žrtve koje su položile svoj život na oltar domovine. Imajući pred očima povijesnu predodžbu našega stoljećima očuvanog narodnog dostojanstva, Hrvatski sabor ne smije ove provokacije progutati sa sluganskom ravnodušnošću. Sabor mora razmotriti motive koji su doveli Haaško tužiteljstvo i Međunarodni kazneni sud na takav neprincipijelni rad. Samo u utvrđivanju istine taj sud ima svoj smisao. Ne smijemo dopustiti da krivotvorena sudska "istina" postane i povijesna istina. Mi vjerujemo, da ideja prava nije mrtva i da ona može uskrsnuti, Međunarodni kazneni sud u Haagu mora imati punu vjerodostojnost, ukorijenjenu u pravo i pravdu i da djelovanje tog suda funkcionira "Non sub favore, sed sub lege" (Ne prema naklonosti, nego prema zakonu).

Hrvatski sabor treba dati odgovor na pitanja: Zašto je u haaškom Tužiteljstvu iznevjerena politička volja i karakter rada Međunarodnoga kaznenog suda kojega je zacrtao forum Vijeća sigurnosti UN-a?; Zašto je došlo do ignoriranja Rezolucije Vijeća sigurnosti iz godine 1993., koja izričito govori o agresiji Republike Srbije i Crne Gore na Hrvatsku? Zašto je došlo do izmjene objektivnih pravila ponašanja i preinačivanja postupaka koji su utvrđeni Sporazumom između Vlade Republike Hrvatske i Međunarodnog kaznenog suda u Haagu?; Zašto je u Haaškom tribunalu došlo do evidentnoga političkog manevra i do postupaka koji nas upućuju na montirano političko suđenje?; Zašto je Haaški sud prihvatio soluciju da ne sudi za zločin agresije, čime je otklonjena svaka mogućnost podizanja optužnice za odgovorne aktere ratnog zločina u jugoslavenskom, odnosno srpskom, vojnom vrhu, pa se sudi samo nižem kadru pripadnika JNA?; Dok Carla del Ponte kuje u haaškom Tužiteljstvu protiv Hrvatske crne planove i podpaljuje pod hrvatskim generalima haašku inkvizicijsku lomaču, mi i nadalje na najnižem stupnju političke svijesti pokorno prihvaćamo njezina uvjeravanja da "agresija kao pojam nije pod njezinom ingerencijom ni pod jurisdikcijom Haaškog tribunala".

Zašto krivnja za ratni zločin nije općenito individualizirana, nego je za slučaj Hrvatske generalizirana i pretvorena u kolektivni zločin ("zajednički zločinački pothvat")?; Zašto je očita srpska državna agresija pretenciozno pretvorena u unutarnji plemenski sukob i kvalificirana kao građanski rat, iz čega zlonamjerno proizlazi: svi su jednako odgovorni?; Zašto se prišlo neutemeljenom sustavnom izjednačavanju agresora i žrtve?; Zašto su se pojavili u sudskom osmišljavanju krivnje različiti karakteri političkog utjecaja na rad Haaškog suda?; Zašto su se interpolirali u strukturu pravnih argumenata politički ciljevi Tužiteljstva pod utjecajem sufliranja tajnih obavještajnih službi i raznih agentura velikih sila, što je poremetilo nepristranost Haaškog tribunala i proizvelo jednostrane korake u provedbi načela zakonitosti? Jesu li takve petokolonaške obavještajne službe iz Hrvatske kao i one iz inozemstva, utjecale na tendenciozno formuliranje neosnovanih kvalifikacija i kriminaliziranja hrvatskoga obrambenog antiterorističkog, oslobodilačkog rata?

Sva ova moralno-dijagnostička pitanja i metode rada haaškog Tužiteljstva i Međunarodnoga kaznenog suda Hrvatski sabor i Vada moraju razmotriti, preispitati i s odlučnim stavom zahtijevati poštivanje elementarnih zasada i standarda kaznenog prava i sudskog postupka. Dokle ćemo sav taj skriveni politički manevar izobličenih pravnih pojmova i principa vlastitom sramotnom šutnjom, koja nas vodi do samouništenja, prikrivati? Dokle ćemo podanički podnositi ovaj denuncijantski postupak podmetanja povijesnih laži i sa zamračenim pojmovima prihvaćati ovo prokletstvo konstruiranja lažne hipoteke koja nam se nameće u povijesnu baštinu? Međunarodni kazneni sud u Haagu ne može naš zahtjev za bilateralnim revidiranjem sporazuma jednostavno zgaziti. To bi značilo da su sva svjetla moralnih i pravnih načela pogašena i da su sve zastave ljudskog dostojanstva razdrte. Pokažimo sebi i svijetu: kao što smo bili pobornici slobode kroz stoljeća, budimo i danas protagonisti općečovječanskih ideala pravde, prava, demokracije i civilizacije, kojima je ishodište Europa.

Post scriptum II.

Nakon niza ovih problema i različitih političkih stavova pitamo se: kako "bi Tuđman postupio, da se našao u ovom previranju amorfne mase naše sadašnje stvarnosti. Promotrimo li problematiku koga se tiče našega pristupa Europskoj uniji ili našega bilateralnog odnosa s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu, pojavit će se kao nesumnjiv zaključak našeg prosuđivanja, da bi Tuđman pronašao drukčija i kvalitetno djelotvornija rješenja. Fatalno je da se u fazi histerične, paranoidne i destruktivne pojave u obliku "detuđmanizacije" nije ozbiljno, smisleno i na razini državne politike kvalitetnije raspravljalo o Tuđmanovim pogledima na pristupanje u Europsku uniju, o prednostima i nedostatcima, koje je on arbitrarno prosuđivao i iznosio. Naše ljevičarske političke strukture su nakon godine 2000. u političkom razračunavanju s tuđmanizmom zagazile u subverzivno djelovanje, umjesto u konstruktivni demokratski dijalog. Velikom propagandnom mašinerijom i novinarskim hajkom rušile su se sve povijesne zasluge i svi postignuti politički rezultati, koje je u razdoblju stvaranja i oblikovanja hrvatske države Tuđman trasirao i ostvario. Lijevo orijentirani mediji su se u svome grobarskom poslu nametnuli hrvatskoj javnosti sa svojim anarhoindividualističkim i plitkim globalističkim frazama kao zloguki proroci. Teška je bilo utvrditi, jesu li pesimizam, defetizam i katastrofičnost, koje su mediji i gomile nevladinih udruga producirali, bili posljedica slaboumne domaće neupućenosti, ili je to bila programirana dobro plaćena petokolonaška rabota. U toj agresivnoj fazi "detuđmanizacije" i priglupe medijske hajke nije se dopuštalo da se barem pet minuta mirno i trijezno razmisli o svim tadašnjim problemima, bez lijevoga medijskog terora i ideološkog zaglupljivanja.

Iz toga paranoičnog političkog raspoloženja je proizlazilo, da se naša zadrta ljevica nikako nije mogla pomiriti s time, da je Tuđman spasio Hrvatsku od totalnoga povijesnog brodoloma u velikosrpskoj agresiji i da je omogućio spas naroda u vlastitoj slobodnoj i suverenoj državi. Do kojeg je stupnja u tome političkom sumraku potonula zapletena zbunjenost naših lijevih medija, da se u sumnjivoj i nedostojnoj harangi počela sustavno diskreditirati i omalovažavati povijesna slika Domovinskog rata i ideja stvaranja hrvatske države. Zbog takvog destruktivnog viđenja stvarnosti prevladao je primitivan i zajedljiv odnos prema Tuđmanovim realnim viđenjima naše i europske stvarnosti. Inspirirana takvom ideološkom idiosinkrazijom, lijeva i liberalna stranačka orijentacija je gazila sve Tuđmanove državotvorne misli i ratnopolitičke uspjehe. Jesu li, generalno promatrajući, takvi negatorski inicijatori "detuđmanizacije" vjerovali u istinitost svojih podvala i kleveta, ili su to producirali samo iz nekog iracionalnog inata, ili iz patološke devijacije kroatofobije, teško je utvrditi? To apsurdno i protuprirodno ponašanje naših medija se može percipirati jedino tako, da prihvatimo mudru misao francuskog pisca i humanista C'laude Roya, koji je kazao da: "Postoji možda trenutak, kada ludost umiruje odgovornost".

Već na početku našeg puta prema Europi Tuđman je nedvojbeno zauzimao stav za pristupanje Hrvatske Europskoj uniji. Nije ovo nikakva hipotetska tvrdnja, jer sam to stajalište imao mogućnost osobno upoznati, posebice kad sam kao predsjednik Hrvatskoga državnog sabora mogao pratiti njegovu analizu tih otvorenih pitanja. U čestim službenim i privatnim susretima mogao sam to njegovo opredjeljenje u mnogim varijantama upoznati. Ali je iskazujući taj svoj politički stav apodiktički naglašavao uvjete: Hrvatska u Europi, ali ne pod' vlašću Europe! Bio je za Europsku uniju, ali nikako da postanemo mairioneta i subkolonijalni njezin dio. Toliko je "bio ponosan da je Hrvatsku uključio u svjetsku organizaciju Ujedinjenih naroda, pa se čvrsto držao principa iz preambule Povelje UN-a iz godine 1945. "da suverene države, a ne međunarodna tijela, obnašaju vlast unutar svojih granica". Zauzimao se za Europu suverenih država, od kojih svaka ima svoju nacionalnu osobnost, identitet i svoju tradiciju. Prihvaćao je Europsku uniju na vlastitoj čvrstoj državotvornoj .i pragmatičnoj osnovi, a ne po Račanovu internacionalističkom, inferiornom načelu "ograničena suvereniteta". U cjelini je prihvaćao politički princip Margaret Thatcher da: "Čvrst i stabilan međunarodni poredak može se zasnivati samo na poštovanju naroda, i nacionalnih država.» Protivio se da Hrvatska bude nekakav «Absatzgebiet».

U tadašnjem previranju političkih problema Tuđman je jasno iznosio svoje stavove, kako moramo sudjelovati u povijesti europskoga ambicioznog političkog projekta, u nastajanju i oblikovanju Europske unije, ali nikako dopustiti da potonemo u sustav heterogenoga europskog imperija, u kojemu bi bili ugroženi naši vitalni nacionalni interesi. Tražio je da se pronađe modus vivendi u koordinaciji slobodnoga državnog suvereniteta jednog naroda i novoga političkog organizma europske zajednice. U ulozi načelnog tumača tog problema jasno je naznačavao u kojemu bi smjeru trebale ići različite, naglašavam različite, sudbine pojedinih naroda. Istupao je s tezom, da bezuvjetno treba očuvati nacionalni identitet europskih naroda, inače ćemo upasti u bezlični europski imperij, u svijet mobilnog kapitala, u ekonomski konjukturnu masu bez duše i demokratskog sadržaja. Bio je svjestan opasnosti današnjega globalnog i liberalnog mentaliteta: da se zaborave vlastiti korijeni i napuste kršćanska moralno-etička načela.

Jedno je izvan svakog spora da Tuđman nikako ovakvu poltronsku političku arhitekturu pristupa Europskoj uniji ne bi izgrađivao. Čvrsto je stajao na dosljednoj političkoj koncepciji, da naš europski vlak mora ići izravno prema Europi, nikako preko Balkana, ili u nekome neodređenom smjeru prema CEFTI, koji nas zavarava i odvlači u našu ukletu legendarnu povijesnu "političku maglu". S averzijom je odbacivao svaku mogućnost da se Hrvatska odrekne i najmanjega bitnog dijela svoga suvereniteta u korist Europske unije, a kamoli u korist nekakve retrogradne, inferiorne tvorevine Zapadnog Balkana. Tuđman je kao iskusan povjesnik i realan političar, koji ne ponavlja povijesne zablude, u svojemu razmišljanju i u političkoj mudrosti bio potpuno slobodan od bilo kakvih smušenih zapadnobalkanskih kalkulacija i jugo-unionističkih fantoma. Bio je uvjeren da smo se definitivno oteli balkanskom primitivizmu, ropstvu, tiraniji, bijedi i gospodarskoj zaostalosti. A bijedna razmišljanja da će Hrvatska u sustavu Zapadnog Balkana postati i biti neka pokretačka sila gospodarskog napretka, smatrao je više nego stupidnim i sažaljenja dostojnim paraplegičnim stanjem hrvatske politike na crti kontinuiteta naše trivijalne naivnosti. Bio je logično uvjeren da Engleska ne bi nikada dopustila da Hrvatska na ovome prostoru stekne dominantnu poziciju. A ono što se danas nitko ne pita, Tuđman nije propuštao da u nizu vitalnih problema postavi pitanje: Tko bi trebao u toj balkanskoj siromašnoj i zaostaloj regiji, nabivenoj mračnom političkom mržnjom, preuzeti da snosi preveliko financijsko breme, da bi se održavala ta gospodarski paralitična zajednica i uzdržavala golema parazitska balkanska birokracija? Svaku balkansku asocijaciju promatrao je kao beznadno dno našega ponovnog potonuća u vlastitoj amneziji i u suludom mazohističkom nagonu, da se nakon uzastopnih tragedija još jedanput zapali vlastiti krov nad glavom.

Pitamo se nadalje kako "bi se Tuđman u ovome nizu složenih uzroka i posljedica, postavio prema Međunarodnome kaznenom sudu u Haagu? Zasigurno bi pokazao odlučnost da sila ne prevlada nad pravom i pravdom. Prije svega bi odbio primiti jednu i drugu varijantu Optužnice haaškog Tužiteljstva s apsurdnim kvalifikacijama i neutemeljenim kaznenopravnim optužbama. Tuđmanu bi od početka konstruiranja infamnih kvalifikacija i podmetanja najapsurdnijih formulacija koje iznose skriveni smisao haaških Optužnica bilo jasno, da se u Haagu tjera politika, kojoj nije mjesto u dvorani pravde. Kao konstruktor cjelokupne hrvatske obrane bio je svjedokom, da su i "Bljesak" i "Oluja" izvedeni u skladu s međunarodnim ratnim i humaniratnim pravom i pod njegovom "efektnom kontrolom", i da je u obrani provođeno isključivo prirodno pravo; pravo naroda na sigurnost, suverenost i nezavisnost. Bio je političar s izrazito razvijenim smislom za stvarnost i sa čvrstim obrambenim načelima koje je znao primijeniti na stvarnost. On je stvarnost pobjeđivao, svladavao i modelirao po svojim državotvornim planovima i koncepcijama. Sa svojom kroatocentričnom, državotvornom sviješću ne bi dopustio da se jedna politička manipulacija pretvori u za nas ponižavajuću i žalosnu političku stvarnost. Ne bi dopustio da nam se nametne Optužnica, u kojoj su uključeni subverzivni postupci domaćih petokolonaša i međunarodnih obavještajnih službi. Ne bi prihvatio da se u našemu političkom ponašanju očituje jedna bijedna varijanta proeuropske sluganštine, nedostojna vazalska inferiornost, provincijalni mentalitet, kolonijalna svijest i kukavička ravnodušna šutnja, koji su postali zrcalo sveukupne naše političko-diplomatske mizerije. Ne bi donosio nekakve kompromisne deklaracije, koje nam pokazuju nesnalaženje pred kobnom ozbiljnošću otvorenih političkih pitanja i kapitulanstsko ponašanje na rubu poniženja i sramote.

Tuđman je bio uvijek državotvorno određen. Promatrao je događaje s domoljubne, narodnosne i društvenoetičke baze, i on bi na vlastiti svojstveni način hrabro i samosvjesno pronašao ključ za odgonetanje toga haaškog političkog rebusa, koji ugrožava naše vitalne nacionalne interese, poništava snagu hrvatskog Ustava i vrijeđa moralnu čistoću naše borbe za oslobođenja. Tuđman bi bio spreman i pod prijetnjom međunarodne izolacije oprijeti se haaškim zahtjevima i infamnim Optužnicama i odlučno reći "ne". I sve bi prognoze o našemu ulasku u Europsku uniju izgledale kao i danas isto tako nejasno i u ovisnosti od raspoloženja "dobrostive" bruxelleske birokracije. Jedno je izvan svake sumnje, da Tuđmanu ni pod kakvim pritiscima međunarodne politike ne bi palo pamet, da organizira nekakav Akcijski plan, da žrtvuje generala Antu Gotovinu, čovjeka koji je obavljao samo svoju ustavnu i nacionalnu domoljubnu povijesnu dužnost, i da ga izruči Haaškom tribunalu. Gotovina je u Hrvatskoj postao simbol hrvatskog otpora i pobjede i međunarodnim obavještajnim službama i domaćim lijevim jugokomunističkim strukturama i petokolonašima trebalo je taj simbol diskreditirati i likvidirati. Hrvatski lijevi mediji su u nemilosrdnoj klevetničkoj kampanji sustavno i zaplotnjački rušili njegov mit.

Provodila se hajka, u kojoj nije bio pošteđen ni njegov privatni život. Bio je to govor mržnje i prokazivanja, a ne govor za pravdu. I zato je godine 200l. za vrijeme Račanove šestoglave koalicije došla iz haaškog Tužiteljstva Optužnica protiv generala Gotovine. Haag je širom otvorio vrata lijevoj medijskoj represiji, raspirivanju mržnje, samovoljnoj i pretencioznoj kleveti te obezvrjeđivanju Domovinskog rata. Dr. Robin Harris, bivši savjetnik britanske premijerke Margaret Thatcher, iznosi tvrdnju, da su Amerikanci prepustili generala Gotovinu na volju haaškom Tužiteljstvu na nagovor Britanaca. Cijeli taj Akcijski plan u provedbi žalosne herostratske dužnosti sadržavao je u sebi poraz moralnoga, načelnog ponašanja i slom ljudske čestitosti. Tuđman je iznimno cijenio generala Gotovinu. Procijenio je da je to čovjek koji nije pao s neba, nego da je došao u Hrvatsku nošen idealizmom svoga domoljublja, elanom svoje vojničke profesionalne dužnosti i impulzivnom energijom svoje odlučnosti da se bori za slobodu svoga naroda. Gotovina je u svojim vojničkim operacijama najstrože primjenjivao međunarodno ratno i humanitarno pravo. Branio je samo teritorijalni integritet Hrvatske od velikosrpskog terora i brutalne uzurpacije vlasti.

U naivnoj vjeri u vrhunaravni auktoritet Haaškog tribunala, u Vladi HDZ-a je nastupilo fatalno nesnalaženje, kriza morala i državotvornog identiteta. Budući da su se stvari razmatrale po jednostranoj shematici jedinospasavajućeg sredstva na crti odnosa Hrvatske i Europske unije, čitav kompleks političkih premisa pokazao se potpuno krivim. Procjenu toga pretvorijivog ponašanja jasno je izrazio u dijagnostički poraznoj sintetičkoj slici monsinjor dr. Mile Bogović u svojoj raspravi Zanima li Haaški sud cjelovita objektivna slika proteklih ratnih zbivanja?: "Dičimo se obranom, a dopuštamo da se branitelje kleveće" (Haaški sud, str.30» Zagreb, 2006.) U slučaju generala Gotovine vidljivo je u stranci HDZ-a popustila državotvorna koncentracija i mi dobivamo neprofesionalne golove na domaćem i stranom terenu. Takav gubitak političke koncentracije i takvo samoobmanjivanje bez ikakve mentalne rezerve Tuđman ne bi sebi dopustio. Ne bi dopustio da mu predsjednik Hrvatskog sabora preuzima ulogu državnog tužitelja i da za generala Gotovinu, kao za prononsirana zločinca detektira način njegova uhićenja: "identificirati, locirati, uhititi i transportirati" (Vladimir Šeks). Kao vrhovni arhitekt svih dimenzija Domovinskog rata i svih strateških obrambenih inicijativa, nikakvom pritisku iz inozemstva Tuđman ne bi popustio, da se nad hrvatskim generalima i braniteljima provodi ni lijevi ni desni teror.

Odbacujući sve idole i fetiše zapadnoeuropske prepotentne i birokratske bruxelleske superstrukture, superiorno je procjenjivao, da se naše pristupanje Europskoj uniji ne treba pretvoriti ni u kakvu političku dogmu, vezanu uz apsolutnu poslušnost i subsidijarnost. Kao samosvjestan pragmatičar, razborito i učinkovito je procjenjivao međunarodna zbivanja. Nije padao na lijepak bruxelleskih eurokratskih "stratega" i zanovijetala, niti na defetističke savjete domaćih diletanata i mudrijaša. Kao pouzdan vodič, koji pronalazi smjer i izlaz iz ofenzivnog i defenzivnog previranja u konstelaciji rivalstva velikih sila, postojano i dosljedno je ostajao na trasiranoj magistrali hrvatska državne politike. U djelokrugu vanjsko-političkih pitanja i uspostave; regionalnih organizacija bio je ustrajno kroatocentričan, uvijek nadahnut domoljubljem i državotvorstvom. Njegovo samopouzdanje nakon uspostave hrvatske države nije moglo biti poljuljano inozemnim zavjerama, ni udarcima koje su neprestano upućivali s vrhunaravne visine bruxelleski činovnici, birokrati, blazirani ljevičari, masonski vidovnjaci, obezglavljeni jugofili i titoisti, plaćenici stranih agentura i obavještajnih službi.

Tuđman je uspješno znao svladati razmake između svojih političkih zamisli i njihova ostvarenja. Bio »je jedinstvena, jaka osobnost, izdržljiv i ustrajan "individualist", sa svim pozitivnim elementima koji su potrebni za organizatora, vodu i državnika. U državničkom umijeću vladanja nije gubio kompas, niti je pravio, ustupke pomodnom liberalno-anarhističkom duhu vremena, nego se trudio da u državi provede mir, red, poduzetnost i zakonitost. I u tome iskazivanju društvene svijesti se podudarao s vladarskim sklonostima velike britanske premijerke Margaret Thatcher, koja je u jednom intervjuu kazala: "Drago mi je kad se u umijeću vladanja načela ne zasnivaju samo na dobrim namjerama, nego i na čvrstoj ruci" (Margaret Thatcher: Državničko umijeće. Zagreb, 2004.).

dr. Nedjeljko Mihanović

{mxc}


Uto, 20-08-2019, 08:24:18

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.