Izlaganje novinara Marka Barišića sa 4. stručnoga skupa HKV-a o Haaškome sudu

Montirani proces


Kako se približava početak suđenja hrvatskim generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku pred Haaškim sudom, tako se sve više razotkrivaju donedavno nedostupni podatci iz kojih postaje sve jasnije da je optužnica za Oluju zapravo unaprijed montirana te da iza nje stoje gotovo isključivo politički motivi. Tako je javnosti proteklih tjedana postao dostupan i interni memorandum haaškog Tužiteljstva od 25. rujna 1996., a kojeg je sastavio Joakim Robertsson. Njegov puni naslov glasi »Strategija; istražni postupak za Krajinu - cilj: dokazati 'čišćenje'«. Cilj te »strategije« bio je na optuženičku klupu staviti cijeli hrvatski politički i vojni vrh. Tako se s jedne strane poimence spominju sve ključne političke osobe od tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana, preko predstojnika njegova ureda Hrvoja Šarinića, ministra vanjskih poslova Mate Granića, ministra obrane Gojka Šuška i ministra unutarnjih poslova Ivana Jarnjaka, dakle, zapravo cijelo državno vodstvo.

Ante GotovinaS druge strane, kao potencijalne vojne osumnjičenike, haaško Tužiteljstvo također je poimence nabrojilo gotovo sve čelne osobe iz strukture Hrvatske vojske. Tako je na prvom mjestu kao optuženik naveden tadašnji načelnik Glavnog stožera u vrijeme Oluje general Zvonimir Červenko, te dalje, generali Ante Gotovina, Ivan Čermak, Mirko Norac, Damir Krstičević i Ivan Korade. Kao mogući osumnjičenici u tom dokumentu spominju se generali Vinko Vrbanac, Imra Agotić, Pavao Miljavac te brigadiri Darko Keresa i Marijan Cvetko. Haaško Tužiteljstvo je, dakle, optužnicu za Oluju ispisivalo tako da je unaprijed postavilo tezu o krivnji, optuživši cijeli politički i vojni vrh, a tek potom je išlo tražiti eventualne dokaze o toj krivnji. Takav postupak potpuno je suprotan pravosudnoj praksi i uobičajenom sudskom postupku gdje se uobičajeno temeljem prikupljenih dokaza podižu eventualne optužnice. U ovom slučaju, očito je bila presudna politička volja nekog od sponzora haaškog Tužiteljstva koje je tamošnjim dužnosnicima sugeriralo ili naredilo da idu obrnutim redoslijedom.

Optuži pa onda traži dokaze o krivnji, jer je i sama optužnica u to vrijeme predstavljala političku diskvalifikaciju. Posljedica takvog pristupa je i sada već uvriježena glosa koju su rabili i mnogi pobornici rada tog Tribunala a prema kojoj bi optuženi hrvatski generali trebali pred Sudom u Haagu »dokazati svoju nevinost«. U vezi s tim memorandum svakako je zanimljiv podatak da u trenutku otpočinjanja priprema za kriminalizaciju Oluje, taj isti Sud nije niti pomišljao podignuti optužnicu primjerice protiv srbijanskog lidera Slobodana Miloševića, iako su se prije te 1996. dogodili najgrozniji zločini koji se povezuju s njim: zločin nad Vukovarom koji se zbio u studenom 1991. godine, a koji je bio očit primjer etničog čišćenja i genocida te zločin u Srebrenici gdje su srpske postrojbe počinile masovni pokolj nad bošnjačkim zarobljenicima. Ta činjenica govori puno toga o pozadini podizanja haaške optužnice za Oluju posebice stoga što je Milošević optužen pred Haaškim sudom tek 1999. godine i to nakon što je poražen u sukobu s NATO-om oko Kosova gdje je prethodno proveo etničko čišćenje Albanaca.

Tek nakon podizanja optužnice za Kosovo, uslijedila je i optužnica za BiH a na kraju, i ona za Hrvatsku. Da bi bilo jasnije o čemu se radi valja podsjetiti da je Milošević od Daytona 1995. pa sve do rata za Kosovo 1999. u dijelu međunarodne javnosti bio tretiran kao čimbenik stabilnosti s kojim su se sastajali i konzultirali u to vrijeme ključni međunarodni posrednici te očito iz političkih razloga nije bilo oportuno podizati optužnice protiv njega zbog zločina koje su s ciljem provođenja njegovog velikosrpskog imperijalnog programa bili počinjeni u Hrvatskoj i BiH. No, zato je Hrvatska, kako otkriva spomenuti memorandum, postala metom tih istih krugova i tog istog tužiteljstva, ni godinu dana od završetka Oluje. Jedino racionalno objašnjenje za taj pravni nesrazmjer i primjenu dvostrukih mjerila krije se u pretpostavci da su oni koji stoje iza rada haaškog Tužiteljstva na taj način htjeli kazniti Hrvatsku zato što im je Olujom pokvarila geopolitičke interese koje su oni željeli i nadalje ostvarivati na prostoru bivše Jugoslavije oslanjajući se na velikosrpske političke krugove iz Beograda.

Haaški sudKako to nakon Oluje više nije bilo moguće, jer je njome zauvijek eliminirana velika Srbija, Hrvatska je za svoj vojni uspjeh u Oluji iz Haaga preko optužnica za svoj državni i vojni vrh trebala dobiti političku kaznu - neku vrstu odmazde kojom se pokušalo vratiti stvari na početak. Vidljivo je to bilo i iz reakcija nekih bivših krajinskih dužnosnika koji su podizanje optužnice protiv generala Gotovine tumačili i kao najavu reinkarnacije bivše srpske paradržave u Hrvatskoj. Međutim, unatoč tim motivima, haaško Tužiteljstvo, odnosno, one europske političke snage koje su stajale iza toga, na kraju ipak nisu, barem zasada, uspjele u tom naumu. Glavni razlog je prvenstveno u tome što nisu našli ni dovoljan broj kvalitetnih dokaza, a niti dostatan broj svjedoka koji bi potvrdili njihove unaprijed postavljene teze s kojima su sročili optužnicu. Nisu ih pronašli, ponajprije stoga, jer ih i nema i jer Oluja nije bila niti planirana ali niti provedena s ciljem deportacije, odnosno etničkog čišćenja srpskog pučanstva. Suočeno s mogućim porazom u sudskom procesu, pa čak i s eventuanim odbacivanjem optužnice, haaško Tužiteljstvo je prije nekoliko mjeseci krenulo u zastrašivanje mogućih svjedoka obrane.

Tako je većinu vojnih dužnosnika koji su u obrani generala Gotovine, Markača i Čermaka navedeni kao njihovi svjedoci, a sudjelovali su u Oluji, naprasno i bez dodatnih obrazloženja proglasilo osumnjičenicima. Kako Haaški sud još od kraja 2004. ne može podizati nove optužnice, jasno je da ih na taj način želi zaplašiti kako bi eventualno u strahu za vlastiti status odustali od svjedočenja u korist hrvatskih generala. Također, haaški istražitelji su proteklog ljeta obavili niz razgovora s nižim hrvatskim časnicima koji su sudjelovali u Oluji tražeći od njih potvrde da je Knin, inače 1995. glavni grad srpske paradržave, bio navodno metom pretjeranog granatiranja hrvatskog topništva. Haaško Tužiteljstvo uporno inzistira na tom dijelu optužnice protiv hrvatskih generala jer bez toga sve pada u vodu. Ako je srpsko stanovništvo otišlo prije dodira s hrvatskim snagama, a jest, ako su otišli po zapovijedi svojih vođa, a o tome postoji i pisana zapovijed njihovih vođa Milana Martića i Mile Mrkšića od 4. kolovoza 1995., onda pada i optužnica da je Oluja »udruženi zločinački pothvat poduzet s ciljem protjerivanja srpskog stanovništva«. Tužiteljstvo zato želi u priču uvesti »pretjerano granatiranje Knina« koje je po njima bilo uzrokom za bijeg stanovništva, a to je onda, barem tako tvrde, dovoljno za potvrdu teze o Oluji kao akciji usmjerenoj na etničko čišćenje.

Koliko je takav postupak besmislen pa i besraman možda se najbolje vidi iz činjenice da taj isti Tribunal nije nikoga optužio zbog pretjeranog granatiranja Vukovara, iako je taj hrvatski grad tijekom tromjesečne srpske opsade potpuno sravnjen sa zemljom, dok sada želi iskonstruirati dokaz za navodno pretjerano granatiranje Knina iako je taj grad u Oluji ostao gotovo netaknut. Također, haaško Tužiteljstvo nije nikoga iz vrha bivše JNA optužilo za etničko čišćenje u Vukovaru, iako je upravo ta vojska protjerala svo nesrpsko stanovništvo nakon okupacije tog grada. Ljudi su, o čemu svjedoče i televizijske snimke, uz uperene cijevi tenkova i s vrećicama u rukama, izlazili iz tog srušenog grada, što je klasičan primjer etničkog čišćenja, dok se s druge strane, pošto-poto, želi optužiti Hrvatsku vojsku za etničko čišćenje srpskog stanovništva iako su oni otišli prije dodira s hrvatskim snagama. Uostalom, prema svjedočenju samih srpskih izbjeglica, nitko od njih nije ni vidio a ni sreo hrvatske vojnike. Štoviše, mnogi od onih koji su otišli tada otišli iz Hrvatske, kasnije su pismeno potvrdili kako su zapravo bili primorani od samih tzv. krajinskih vlasti napustiti svoje domove jer im je u suprotnom prijetila opasnost po život.

No, činjenice izgleda puno ne znače haaškom Tužiteljstvu. Umjesto na njih, oni se radije oslanjaju na obavještajne poluproizvode, intrige, iskonstruirane dokaze, svjedoke upitne vjerodostojnosti a često i na laži. Tako primjerice spomenuto tužiteljstvo uporno traži od pojedinih vojnih instituta da im u svojim navodnim ekspertizama potvrde tu tezu o pretjeranom granatiranju Knina. To su pokušavali i od jednog švedskog instituta, međutim, za sada nisu dobili zadovoljavajući odgovor jer i instituti moraju paziti na svoju vjerodostojnost koju će izgubiti ako činjenice u njima prilagođavaju potrebama strane koja naručuje i plaća takve uratke. S druge strane, haaško Tužiteljstvo se nije puno dvoumilo ni oko prihvaćanja potpuno nevjerodostojnih materijala koji su ocrnjivali pojedine optuženike. Tako je primjerice, Carla del Ponte u sudski predmet o generalu Gotovini uvrstila tzv. francuski dosje, koji je govorio o navodnoj kriminalnoj prošlosti toga hrvatskog generala za vrijeme boravka u toj zemlji. Iako su mnogi i tada upozoravali kako taj dosje nije vjerodostojan, haaško Tužiteljstvo je inzistiralo na njemu prvenstveno s ciljem difamiranja spomenutoga hrvatskog generala koji je u javnosti imao veliki ugled. Tako su i u hrvatskom tisku napisani mnogi članci temeljem tog dosjea a željeli su generala Gotovinu, jednog od simbola Domovinskog rata i pobjedničke Oluje prikazati gotovo kao običnog kriminalca.

Na kraju je Carlu del Ponte i u vezi s tom konstrukcijom sustigla istina. Nedavno je francuska policija uhitila Paula Barrila, bivšega francuskog obavještajca i policajca koji je tijekom 80-ih u Francuskoj sudjelovao u montiranju sudskih postupaka generalu Gotovini. Zajedno s još 12 osoba optužen je korupciju, ilegalnu prodaju oružja te planiranje i pripremu nekoliko ubojstava u Francuskoj. Podsjetimo, Barill je bio glavni operativac parapolicijske »protuterorističke postojbe« koja se povezila s tadašnjim predsjednikom Françoisom Miterrandom a namještala je sudske procese i dokaze protiv svojih političkih neistomišljenika pa tako i protiv Gotovine. Tako je primjerice Gotovina svojedobno osuđen za jedno djelo za koje ne nekoliko godina kasnije osuđeni potpuno drugi ljudi za koje je utvrđeno da su to počinili. To je vjerojatno i razlog što nitko iz francuskih vlasti svojedobno nije htio Carli del Ponte posvjedočiti kako su dokumenti u Gotovininom tzv. francuskom dosjeu autentični. Slijedom tog Barillovog uhićenja Gotovinini odvjetnici podnijeli su Haaškom sudu podnesak u kojem traže da se odbaci taj francuski dosje ali idu i korak dalje. Oni tvrde da je Gotovina izbjegavao predati se Haaškom sudu zato što je od početka vjerovao kako je proces protiv njega montaža bez ikakvih dokaza kao što je bila riječ i u montiranim sudskim presudama protiv njega svojedbno u Francuskoj.

VukovarNo, to je samo jedna u nizu od obavještajnih podvala koje su se događale u slučaju Gotovina a koje je prihvaćalo i haaško Tužiteljstvo iako je bilo osnovanog razloga da ih zbog nevjerodostojnosti odbaci. Još ranije, Carla del Ponte je bez ikakvih dokaza optuživala Vatikan da sudjeluje u skrivanju Gotovine, prije toga su pak neki »SFOR-ovi obavještajci« Gotovinu pronašli navodno na kupanju u Baškom polju iako je bila riječ o jednoj drugoj osobi, Talijanu, koji mu je samo izdaleka bio sličan. Također se tvrdilo da se Gotovina u vrijeme bijega skrivao po nekim hrvatskim samostanima premda je kasniji uvid u njegovu putovnicu potvrdio da zapravo od odlaska iz zemlje nije bio u Hrvatskoj. Iste obavještajne prirode bio je i navodni susret Gotovine i jednoga navodnog pregovarača hrvatske vlade s kojim se opet navodno sreo kod jednom restorana u blizini Mostara. Iako je sve bilo izmišljeno, taj navodni susret poslužio je za stvarnu odgodu početka pregovora o pridruživanju Hrvatske EU. Premda je kasnije potvrđeno da je bila riječ o klasičnoj obavještajnoj montaži, nitko se zbog toga nije ni ispričao, a niti je pozvan na sud zbog lažnog svjedočenja. Imajući u vidu spomenute intrige i laži, a uzimajući u obzir posebice memorandum haaškog Tužiteljstva iz 1996. kojim se zbog Oluje htio optužiti cijeli hrvatski politički i vojni vrh prije nego što je uopće taj isti sud razmatrao podizanje optužnice protiv Slobodana Miloševića i vrha bišve JNA zbog Vukovara i Srebrenice, dvaju najtežih zločina počinjenih u Europi nakon Drugog svjetskog rata, prilično je jasno kako je haaški proces za Oluju sročen i montiran u političkim kuhinjama onih zemalja koje su se protivile provedbi te akcije. O kojim zemljama je riječ zorno pokazuju agencijski izvještaji iz tog vremena.

Stoga se na kraju, iako su do planiranog završetka rada Haaškog suda ostale duge tri godine, već sada može reći kako taj Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju, kada je riječ o pravednosti, nije ispunio svoju ulogu. Nije kaznio agresora i nije dao pravnu zadovoljštinu žrtvama zbog čega više nitko ozbiljan taj sud ne drži vjerodostojnim. Definitivnom srozavanju ugleda tog suda svoj značajan doprinos dali su nedavno i sami njegovi visoki dužnosnici. Carla del Ponte, glavna tužiteljica, Geoffrey Nice, tužitelj te Florence Hartmann, bivša glasnogovornica Tužiteljstva, koji su tjednima međusobno razmjenjivali optužbe pa čak i uvrede iz kojih je jasno proizlazilo da se taj Tribunal u svom radu, moglo bi se reći, kad god je bilo bitno, rukovodio političkim a ne pravnim kriterijima. Iz njihove polemike tako smo saznavali da je aktualna tužiteljica, kako tvrde, namjerno opstruirala podizanje optužnice protiv vrha bivše JNA za zločine počinjene u Hrvatskoj dok su drugi izvori upućivali da se Karadžića i Mladića, dvojicu najodgovornijih za ratne zločine, zbog političkih razloga nije ni pokušavalo privesti pravdi.

Također smo iz nekih drugih priča dobijali uvid u Sud i njegovo Tužiteljstvo u kojem se mimoilaze pritajeni agenti pojedinih obavještajnih službi i razni karijeristi koji su priču s Tribunalom shvatili kao pogodnu prigodu za dobru zaradu. Na kraju od slike samog suda u kojem bi prekriveni togama trebala šetati pošteni i nepotkupljivi dužnosnici koji ni pod koju cijenu ne bi žrtvovali svoja načela i odanost pravu i pravednosti, nije ostalo puno. Gotovo ništa. Takav kraj ni ne čudi s obzirom da je krajem devedesetih taj sud promijenio svoju početnu misiju. Umjesto kažnjavanja najodgovornijih za ratne zločine, što je bio njegov zadatak koje mu je povjerilo Vijeće sigurnosti, tada se sve više počelo govoriti kako je primarna uloga tog suda zapravo "pomirenje" među, kako su pisali, balkanskim narodima. U ime tog pomirenja počelo se s procesom krivotvorenja naše nedavne povijesti. Tako su se jednima zločini umanjivali a drugima uvećavali, kako bi se preko ujednačavanje krivnje valjda lakše došlo do te pomirbe. Eklatantan primjer takvog pristupa, valja to stalno ponavljati, najjasnije je vidljiv na primjerima potpunog razaranja i uništenja Vukovara 1991. godine i granatiranja Knina na početku Oluje 1995. Vukovar je, kako znamo, opsjedan tri mjeseca, početkom studenog dnevno je na grad padalo i do sedam tisuća granata, napadan je i s Dunava i iz zraka.

Veljko Kadijević i Blagoje AdžićNa kraju od grada, kako se kaže, gotovo da nije ostao kamen na kamenu. Nakon okupacije iz grada je protjerano svo nesrpsko stanovništvo, stotine ljudi je likvidirano po ulicama, a još i danas ih je blizu tisuću u neotkrivenim masovnim grobnicama. Za taj zločin Haaški sud nije podigao nikakvu optužnicu. Takvo uništenje jednog grada i njegovih stanovnika, po njima je, normalno ratno djelovanje. No, za razliku od Vukovara, granatiranje Knina i to po odabranim vojnim ciljevima uoči početka Oluje, za haaško Tužiteljstvo predstavlja, očito, neoprostiv zločin. Već godinama zadužuju razne vojne institute da istraže to granatiranje tijekom kojeg nije značajno oštećena gotovo nijedna zgrada u Kninu s namjerom da ga prikažu kao dio zločinačkog pothvata kojemu je cilj bio protjerivanje srpskog stanovništva s okupiranih hrvatskih područja. Nema jasnijeg primjera sudske odnosno tužiteljske diskriminacije, jer o tome je riječ, od toga da za uništenje Vukovara i njegovih stanovnika nema nikakve optužnice a da je granatiranje Knina koji uopće nije stradao zločinački pohvat. Takvu primjenu dvostrukih mjerila i pravnu nedosljednost, rijetko gdje smo imali prilike vidjeti. S obzirom na taj kontekst ni ne čudi što je i presuda tzv. vukovarskoj trojci za zločin na Ovčari, iako nepravomoćna, na kraju gotovo oslobodila krvnike od njihova zločina. S obzirom kako je pripremljena a imajući na umu opstrukcije Tužiteljstva pri procesuiranju vrha bivše JNA, drukčije nije ni moglo biti. Kada više nema razlike između agresora i žrtve, ratnog osvajača i onih koji su se branili, onda se preko selektivnog odabira sudskih predmeta koje treba procesuirati, sve može izokrenuti.

Kada je Sud jednom krenuo putem u kojem više nisu bile bitne činjenice, događaji, zločini nego politička htijenja pojedinih sponzora tog suda, put prema srozavanju njegovog ugleda i vjerodostojnosti više nije bilo moguće zaustaviti. Od tada, a to razdoblje koindicira s dolaskom Carle del Ponte za glavnu tužiteljicu, svjedočimo abnormalnim pojavama. Tako danas imamo situaciju da su bili ili jesu optuženi gotovo svi čelni ljudi Hrvatske vojske od Bobetka preko Červenka, Gotovine, Markača, Čermaka, Ademija dok je, primjerice, vrh bivše JNA koja je počinile najteže zločine od Vukovara preko Dubrovnika, Škabrnje, a ovih dana u javnost su dospjeli i dokumenti da je planirala i zapovjedila zločin nad civilima u Lovasu, potpuno zaštićen. Veljko Kadijević, zapovjednik te vojske i dalje je na slobodi i daje intervjue hrvatskom tisku, Blagoje Adžić, koji je osobno dolazio pod Vukovar sokoliti osvajače u napadima, u mirovini je, kao i drugi čelnici te vojske koja je bila nositelj velikosprskog projekta. Kada bi se moglo, jednom bi i taj sud trebalo staviti pred sud. No, kako to nije realno, jedino što preostaje je ponoviti kako je taj sud izdao sam sebe kad je pristao da jednima u ime politike prešućuje neke od najstrašnijih zločina dok drugima, radi održavanja ravnoteže krivnje a u ime navodnog pomirenja, montira sudske procese.

Marko Barišić

Tek nakon podizanja optužnice za Kosovo, uslijedila je i optužnica za BiH a na kraju, i ona za Hrvatsku. Da bi bilo jasnije o čemu se radi valja podsjetiti da je Milošević od Daytona 1995. pa sve do rata za Kosovo 1999. u dijelu međunarodne javnosti bio tretiran kao čimbenik stabilnosti s kojim su se sastajali i konzultirali u to vrijeme ključni međunarodni posrednici te očito iz političkih razloga nije bilo oportuno podizati optužnice protiv njega zbog zločina koje su s ciljem provođenja njegovog velikosrpskog imperijalnog programa bili počinjeni u Hrvatskoj i BiH. No, zato je Hrvatska, kako otkriva spomenuti memorandum, postala metom tih istih krugova i tog istog tužiteljstva, ni godinu dana od završetka Oluje. Jedino racionalno objašnjenje za taj pravni nesrazmjer i primjenu dvostrukih mjerila krije se u pretpostavci da su oni koji stoje iza rada haaškog Tužiteljstva na taj način htjeli kazniti Hrvatsku zato što im je Olujom pokvarila geopolitičke interese koje su oni željeli i nadalje ostvarivati na prostoru bivše Jugoslavije oslanjajući se na velikosrpske političke krugove iz Beograda.
Ned, 15-12-2019, 03:18:00

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.