PečarićSa 4. stručnoga skupa Hrvatskoga kulturnog vijeća pod nazivom "Haški sud – «zajednički zločinački pothvat» – što je to?", donosimo izlaganje našega člana, akademika Josipa Pečarića.


Je li Sud u Haagu sramotan ili zločinački?

Nedavno je Sud u Haagu donio prvostupanjske presude vukovarskim krvnicima, što je u Hrvatskoj dočekano sa zaprepaštenjem. Evo kako ponašanje hrvatskih medija s pravom opisuje kolumnist «Hrvatskoga lista» Damir Pešorda (11. listopada 2007.): «Haag izrekao 'pravorijek' u slučaju 'vukovarske trojke'. Naslovnice naših novina licemjerno vrište: Sramota! Pjeni se HTV, 'konsternirana' je čak i Stojedinica. Kad ne bi bilo neprilično prema obiteljima stradalih u Vukovaru, čovjek bi se do suza mogao smijati toj hinjenoj konsterniranosti, tom ljigavom moraliziranju, toj bijedi hrvatskih medija.»

Slično je i s hrvatskim političarima. Najviše čujemo lažnoga svjedoka protiv svoje države u Haagu, da ne spominjemo nezakonito slanje dokumenata, pa i krivotvorenih, ili provoditelja akcijskoga plana kojim su hapšeni i general Gotovina (po onom «locirati, identificirati, uhititi, transferirati») i «nepodobni» hrvatski novinari. Nešto slično rekao je kardinal Josip Bozanić: «U nepravednoj presudi sudjelovali su i oni koji nisu učinili ono što su trebali da hrvatska istina ne bude dovedena u pitanje». Dodao bih, kamo sreće da se radi samo o tome što nisu učinili! Međutim, ima nešto dobro u svemu tome. Pokazali su da znaju kako bi se trebali ponašati, a nisu. Jesu li samo priglupi ili su se prodali?

Ili smo im mi pokazali kako se treba ponašati? Mislim na znanstveno-stručne skupove «Haaški sud – «Zajednički zločinački pothvat» -Što je to?», posebice na treći skup, dakle onaj održan u Zagrebu 8. lipnja 2007. godine. Naime, poslije toga skupa HINA je izvijestila, a prenijele su i neke dnevne novine, sljedeće: «Predsjednik Akademije pravnih znanosti Hrvatske Željko Horvatić izjavio je danas kako Vijeće sigurnosti ne bi trebalo dopustiti najavljeni odlazak glavne tužiteljice Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju Carle Del Ponte s te dužnosti bez utvrđivanja njezine odgovornosti za, kako je rekao, nestručnost i zloporabu ovlasti i trajno narušeno povjerenje država članica UN-a i svjetske javnosti u međunarodno kazneno pravo i pravosuđe.

Govoreći na današnjem, trećem stručno-znanstvenom skupu "Haaški sud - 'zajednički zločinački pothvat' - Što je to?", koji je u Zagrebu okupio poznate pravne stručnjake, povjesničare, akademike i neke članove hrvatske Vlade iz vremena srpske agresije na Hrvatsku, profesor emeritus Željko Horvatić istaknuo je kako je glavna tužiteljica odavno postala aktivni destruktivni dio međunarodnog kaznenog pravosuđa, jer kontinuirano, kako je istaknuo, nanosi štetu zamisli o njegovu djelovanju kao garanciji supranacionalne pravde i pravednosti za sve države i svakog člana suvremenog čovječanstva. Prema njegovim riječima, "zajednički zločinački pothvat" nije bio dijelom međunarodnog običajnog prava u vrijeme kada su počinjena djela koja se optužnicama stavljaju na teret, pa je takva optužba u suprotnosti s načelom zakonitosti.

Postupanje glavne tužiteljice i tužiteljstva Haaškoga suda, iako nije u suglasju s pravnim načelima, kako ističe Horvatić, očito je u suglasju s najavljenim ostvarivanjem njihove uloge i ciljeva o političkoj i povijesnoj "istini" koje nastoje postići, rekao je, zloporabom međunarodnog kaznenog pravosuđa. "Ako ta zloporaba makar i djelomično uspije i ako takve 'istine' budu temelj presuda MKSJ-a, istina o međunarodnom kaznenom pravosuđu i primjeni međunarodnog kaznenog prava pred ad hoc Tribunalom za bivšu Jugoslaviju bit će, nesumnjivo, sramotni dio povijesti tog prava u prvom desetljeću 21. stoljeća", smatra Horvatić Akademik Josip Pečarić optužnicu za "zajednički zločinački pothvat" smatra nastavkom agresije na Hrvatsku. "Radi se o zločinačkom pothvatu Carle Del Ponte te krugova u inozemstvu i zemlji koji se s time slažu", rekao je voditelj skupa, bivši predsjednik Vrhovnog suda i umirovljeni sudac Ustavnog suda Hrvatske Milan Vuković. Pročitao je dio izlaganja američkog pravnika Edwarda Jambrušića koji je naslovio: "MKSJ - tajni pothvat svjetskih moćnika". Jambrušić smatra kako je, radi zaštite hrvatskih interesa, potrebno ispitati kompetenciju i nadležnost Haaškog suda.

Tematizirajući pitanje "nasilnika i žrtve", ističe kako je stavljanje na istu optuženičku klupu Slobodana Miloševića i Ante Gotovine "neukusno prema vrijednostima zapadne civilizacije". Milan Vuković je najavio održavanje četvrtoga skupa 7. prosinca 2007. kako bi se razmotrilo koje korake poduzeti zbog ponosa Hrvatske. Reakcija nije izostala. Prema «Jutarnjem listu» (27.06.2007.): «Glavna tužiteljica Haaškog suda Carla Del Ponte nastavlja se žaliti na način kojim hrvatska javnost pristupa slučaju Gotovina. Ona je u utorak, govoreći pred zastupnicima Europskog parlamenta, rekla kako očekuje da će se hrvatska Vlada ograditi od kritika koje je na račun Haaškog suda uputila skupina hrvatskih pravnika.” Iz nastavka teksta vidljivo je da se njezina reakcija odnosi na naš skup. Dakle, glavna tužiteljica jednoga suda utemeljenog od OUN-a javno iznosi tvrdnju da pravni stručnjaci nemaju što govoriti o Sudu u Haagu, tj. da taj sud nema nikakve veze s pravnom znanošću, pa se predsjednik Vlade mora ograditi od takvih koji dovode taj sud u vezu s međunarodnim pravom. Vjerovali ili ne! I nitko ne reagira! Niti u Europskom parlamentu - niti u OUN-u!

A kada je takvu reakciju izazvao ovako mali tekst, u kome se – istina – vidi da postoje i pravnici koji znaju što je pravna znanost i kakva je uloga Suda u Haagu u njoj, zamislimo kakva bi bila pozicija Hrvatske da je vode ljudi koji se ne boje reći istinu! Kako bi bilo da su svi novinari, političari i stručnjaci bez straha govorili istinu. Danas, istina, svi koriste riječ «sramota». Ali ona se odnosi samo na zadnju presudu. A naslov moga prvog teksta o tom sudu iz 1996. godine bio je «Sramotni sud u Haagu». Po tom tekstu nazvao sam i svoju knjigu iz 2001. Danas smatram da je to preblaga riječ i za taj sud i za sve one koji ga podržavaju bilo u zemlji bilo u inozemstvu.

Tih početnih godina to je bila primjerena riječ zbog same činjenice što je u Statutu toga suda propušteno istaknuti najvažniji ratni zločin: zločin protiv mira – tj. zločin agresije. To je samo otvaralo mogućnost da se ponašanje suda izvitoperi tako da im glavni krivci postanu žrtve, a ne agresori. Gđa Doris Pack, voditeljica izaslanstva Europskoga parlamenta u susretu s čelnicima Hrvatskoga sabora, dana 25. 3. 2003. godine u Zagrebu je «uvjerena u pogrješnost shvaćanja haaškoga Tužiteljstva, a bez ikakvog sustezanja, tvrdi: 'problemi potječu iz pogrješnoga stava da Hrvatska nije smjela voditi rat, te da haaško Tužiteljstvo mora shvatiti razliku između agresorskoga i obrambenog rata!»[1] Za OUN je donošenje takvoga Statuta Suda u kome se «previđa» taj zločin sramotan čin i zbog same činjenice što glava VII Povelje OUN-a, kako navodi Edward Slavko Yambrušić[2], nosi naziv «Djelovanje u slučaju prijetnji miru, narušavanja mira i čina agresije».

U našem zborniku u Yambrušićevu tekstu, i ne samo u njemu, naći ćete sve one odluke vodećih svjetskih organizacija o zločinu protiv mira koji su obvezujuće za sve pa tako i za Sud u Haagu. Besmisleno je suditi o ratnim zločinima, a ne uzeti u obzir i najveći ratni zločin – zločin agresije. Međutim, Sud je morao «shvatiti razliku između agresorskoga i obrambenog rata» i primjenjivati izravno Rimski statut (članak 5 – (1) – d), Londonski statut (članak 6 – 1945), Kodeks protiv mira i sigurnosti čovječanstva (članak 16, usvojen od Komisije za međunarodno pravo OUN 1996.) ili Rezoluciju 3314 Opće skupštine OUN usvojenu 14. prosinca 1974. Iz godine u godinu postajalo je sve jasnije da taj sud želi samo nametnuti političku volju svjetskih moćnika. Postajalo je sve jasnije da je reći kako se radi o sramotnom sudu već preblago. Tako sam 2000. godine objavio tekst «Bordel u Haagu”[3].

Međutim, ta usporedba s prostitucijom i nije baš najbolja. Prostitutke obavljaju svoj posao, a suci u Haagu to ne rade. Kako nam je sama Carla del Ponte i pokazala: ono što oni rade u Haagu nema nikakve veze s pravom! Očito sam uvrijedio jedno pošteno zanimanje. Zato se moram ispričati prostitutkama. Srećom knjigu iz 2001. godine nazvao sam «Sramotni sud u Haagu» iako sam dvojio između toga naslova i «Bordela u Haagu». Biskup Juraj Jezerinac, u trenutcima kada su iz Haaga stigle optužnice protiv generala Gotovine i Ademija, upozorio je da bi Hrvatska “jasnim načelima, stavovima i porukom, pa i uz cijenu žrtve, mogla pomoći i tzv. velikima ovog svijeta da njihova sudišta ne budu sramota civiliziranog svijeta”? To je bio trenutak kada su naši političari mogli pomoći velikima, pa i uz cijenu žrtve. Umjesto toga oni su se utrkivali tko će im što više pomoći u lažnom optuživanju svoje države. I za to su bili, a na žalost bit će i ubuduće, nagrađivani i na izborima.

Za razliku od njih mnogi u samom sudu bili su svjesni svoje sramotne uloge. Ili su bili svjesni onoga o čemu piše Lujo Medvidović[4] preko sjajne povijesne paralele Temistoklo – Tuđman: «Poslije Termistokla (koji je opravdano slavan budući je 480. godine prije Krista, kod Salamine pobijedio nadmoćnije Perzijance, kao što je Tuđman u akciji Oluja 1995. pobijedio nadmoćnije agresore), nikada u povijesti jedan vojskovođa nije potjeran iz povijesti zbog pobjede u ratu. Antička Grčka je taj pogrješni postupak 'detemistoklizacije' na sudu povijesti platila najvišom mogućom cijenom – potpunom propasti. Nadati se je da Europa, kao velika civilizacija, baštinik antičke Grčke, ne će represijom protiv najboljeg dijela sama sebe uništiti iznutra, da će vratiti značenje svojim riječima, u sebi pronaći snage te pravim jasnim i razlikovnim riječima imenovati različite pojave. Osobito se nadamo da će Europa, kao poticatelj procesa 'detuđmanizacije' na vrijeme shvatiti da je Tuđman branio europske vrjednote, kao što je Temistoklo branio Grčke, te da se zbog sebe same ne smije ponijeti prema Tuđmanu kao Grčka prema Termistoklu.»

Zar Medvidovićevo upozorenje ne podsjeća na ono koje je dao bivši francuski vojni biskup Michel Dubost na međunarodnom vojnom hodočašću u Lourdesu rekavši[5] da se divi Hrvatima, jer mi imamo nešto što sve više nestaje, imamo vrjednote koje se u Europi gube, a bez kojih ona ne može živjeti. Nedavno mi je ove riječi prokomentirao don Anđelko Kaćunko: «Evo sto sam ja doživio u Lourdesu na tome vojnom hodočašću sredinom svibnja 2005. Nakon nedjeljne međunarodne mise na trgu ispred Bazilike Sv. Krunice upoznavao sam se s kolegama oko sebe. Bili su to vojni svećenici iz Češke, Slovačke, Njemačke, Italije... Mladi svećenik, koji je do mene bio tijekom cijele mise, bio je kapelan talijanske mornarice u zapovjedništvu u pomorskom središtu La Spezia. Kad sam mu rekao da sam Hrvat, stao me je grliti i gotovo plačnim glasom ponavljati: "Grazie, don Angelo, hvala, don Anđelko, vi ste naša budućnost, vi ste budućnost Europe..." Ja sam se gotovo šokirao ne očekujući takvu reakciju i kad sam se pribrao rekao sam: "Da, da, mi zajedno..." ali on me odmah prekinuo i nastavio ponavljati: "Ne, ne, nego vi, vi ste naša budućnost, Hrvati su budućnost Europe...!" Itd.

To je ponovio nekoliko puta. To ću zapamtiti dok god sam živ i taj mi je susret tako duboko u sjećanju kao da se jučer dogodio. Eto, ni danas ne mogu vjerovati da drugi o nama tako dobro misle, premda razumijem zašto. A mi, budući da poznajemo svoje mane i svoj jad, vjerojatno smo u svemu tome malko i prekritični prema sebi. Možda je i bolje tako. U svakom slučaju možemo reći da nitko sebe ne poznaje tako dobro kao što ga poznaju drugi. Kad je o Lourdesu riječ, naši vojnici i policajci na tome hodočašću fasciniraju svojim ponašanjem i svojom pobožnošću cijeli svijet i zato su takve reakcije. Osim toga sve vojske svijeta, za razliku od običnoga puka, koji ima (dez)informacije samo s televizije, znaju dobro što je bilo u Domovinskom ratu i svake godine srdačno plješću pobjedničkoj Hrvatskoj vojsci.» Da, više puta sam pišući o Sudu u Haagu naglasio da je velik propust što suci nisu vojnici – dakle oni koji znaju što je rat. Ova priča don Kaćunka sugerira mi da oni to nisu jer bi među njima bilo teško pronaći one koji bi obavljali prljave poslove svjetskih moćnika kao što to rade danas u tom Sudu.

Još prije nekoliko godina upozoravao sam da je iz Tužiteljstva Suda u Haagu otišlo preko tridesetak zaposlenika koji su postali svjesni da rad Tužiteljstva nema veze s pravom i da će im rad u tom sudu biti crna mrlja u njihovim karijerama. Drugi su progovorili pošto su im istekli mandati za rad u Sudu. Na našem prethodnom skupu govorili smo o pismu glavnoga tužitelja u suđenju Slobodanu Miloševiću sir Geoffreya Nicea i o izjavama istražitelja haaškoga Tužiteljstva povjesničara Marca Hoarea Attile. To smo okarakterizirali kao «prebacivanje krivnje na Carlu del Ponte»[6]. Na potvrdu tih naših tvrdnji nije trebalo dugo čekati jer je nedavno svijetlo dana ugledala i knjiga «Mir i kazna» donedavne glasnogovornice haaškoga Tužiteljstva Florance Hartmann, koja ukazuje na niz prljavih poteza i samoga suda i svjetskih moćnika koji su nastavili s aktivnim pomaganjem velikosrpskoga nacističkog projekta. Sve to pokazuje koliko smo bili u pravu mi koji smo upozoravali na nepoštenu ulogu Suda u Haagu, koji smo ukazivali na činjenicu da taj sud ima za cilj suditi žrtvama, a amnestirati zločince. Ili kako komentira Pešorda u spomenutom tekstu: «Već je dovoljno Del Pontičinih bliskih suradnika jasno kazalo i napisalo da plan velikih sila nije bio optužiti vrh JNA ni Srbiju općenito te da je Carla taj plan upravo maestralno provela u djelo.» A to više nije sramota. To je zločin! I zato sam istoga momenta kada je Tužiteljstvo toga suda u optužnicama počelo govoriti o zločinačkom pothvatu zločinačke organizacije shvatio da su oni ponajbolje opisali sam sud. Nekako u to vrijeme bio je Treći sabor Hrvatskoga bloka. Evo mog govora u kome sam prvi put javno govorio o zločinačkom sudu:

Govor na Trećem općem saboru Hrvatskoga bloka[7]

„Sabor Hrvatskoga Bloka odvija se u vrijeme u kome se puno govori o nekakvom 'zločinačkom pothvatu' i nekakvoj 'zločinačkoj organizaciji'. I doista se danas s pravom o tome treba govoriti. Kako nam o tome govori Sud u Haagu, postavlja se pitanje jel' nam to, po onoj "drž'te lopova", govore upravo oni na koje se to odnosi. Je li se upravo Sud u Haagu svojim najnovijim optužnicama otkrio kao zločinačka organizacija na vrhuncu svog zločinačkog pothvata? Za Sud u Haagu, je ‘zločinački pothvat’, to što je ‘od 1992. Hrvatska vojska već radila na stvaranju planova da silom vrati teritorije RSK-a. Godine 1992., 1993., 1994. i 1995. hrvatske snage izvele su vojne operacije kojima je to bio krajni cilj’. Podsjetimo se da je Sud u Haagu osnovalo Vijeće sigurnosti koje je u svojim rezolucijama područje te izmišljenje države RSK proglasilo okupiranim hrvatskim područjima. A svaka zemlja ima pravo i obavezu osloboditi svoja okupirana područja. Zato je sigurno točno ono što se konstatira u ‘Glasu Koncila’, (12-21 ožujka 2004):

‘Ta citirana inkriminacija otkriva s jedne strane da u tim optužnicama nije slučajno prešućena povijesna činjenica velikosrpske pobune, agresije i okupacije dijela teritorija u okviru međunarodno priznatih hrvatskih granica i s druge strane da za pisce optužnica tzv. Republika Srpska Krajina ima stanoviti pravni subjektivitet, premda je to apsolutno nespojivo s postavkama međunarodnoga prava i s činjenicom povijesnih službenih odnosa drugih država od kojih ni jedna nikada nije priznala tzv. Republiku Srpsku Krajinu. Ta citirana inkriminacija otkriva također da je piscima tih optužnica zločin već samo planiranje oslobađanja odnosno vraćanja u držano-pravni poredak odmetnutoga dijela teritorija unutar svojih međunarodno priznatih državnih granica! Kad bi se kao mjerodavni kriterij na svjetskoj razini prihvatila tako suptilna inkriminacija haaških tužitelja, onda bi sve države i sve vojske na čitavom svijetu mogle biti optužene za planiranje i pripremanje 'zločinačkoga pothvata'. Ili pak pisci tih optužnica misle da sve ono što smiju i rade sve države na svijetu, ne smije niti ima pravo Hrvatska?’

Jasno je da to i misle! A to i potvrđuje zločinački karakter samih pisaca i njihova pothvata! Još sam 2000. godine (‘Hrvatsko slovo', 18. kolovoza 2000) upozoravao da cilj Haaškoga suda nije samo izjednjačavanje krivice agresora i žrtve, već im je cilj da se žrtva, dakle Hrvatska, optuži za genocid. Dakle, cilj im je očito bio zločinački! Već mnogo puta je hrvatska javnost upozoravana što radi Sud u Haagu. Evo kako je to nedavno (ponovo) formulirao dr. Anđelko Milardović (‘Večernji list’, 5. ožujka 2004¸ ‘Hrvatsko slovo', 19. ožujka 2004).: ‘Kad se sažmu navodi Veritasa od 1998. do 2002. godine, a sumnja se da je Veritas prikriveni ogranak srpske obavještajne službe, dolazi se do četiri bitne točke. Prvo, da preko optužnica treba dokazati da je Republika Hrvatska nastala na zločinu i etničkom čišćenju, zatim da je to etničko čišćenje bilo planirano. Treća je točka da je plan stvorio civilni i vojni vrh. Četvrto, tvrdi se da po logici stvari moraju odgovarati Tuđman i Šušak, a potom generali i niži časnički kadar. Takva se percerpcija podudara sa sadržajem optužnica (…) Ako su akteri toga zločinačkog pothvata pokojni predsjednik države i tri generala, znači da je riječ o vojno-političkom vrhu, koji se definira kao zločinačka skupina. Iz toga se može izvesti zaključak da je država nastala na zločinu i etničkom čišćenju, a onda se dovode u pitanje temelji takve države.’

Nije ni bitno je li Veritas, ili nije, prikriveni ogranak srpske obavještajne službe. Činjenica je da su mu ciljevi, kao i oni Haaškoga suda istovjetni – zločinački! Zločinački prema hrvatskom narodu i hrvatskoj državi. Zato je očito da se doista radi o zločinačkom pothvatu, ali ne hrvatske države već Suda u Haagu. Zločinačke organizacije u Haagu! Danas su praktično cijeli vojni vrh države koja je oslobađala svoja okupirana područja, optužen za ratni zločin. A s najnovijim optužnicama protiv Hrvata za rat u BiH imamo to isto. Dapače, čujemo da su njihovi navodni zločini mnogo gori od onih Slobodana Miloševića. Veći od onih Hitlera i Staljina zajedno! Nije im bilo dosta što su nevinim Hrvatima iz BiH dodijelili drakonske kazne od 45, 25 ili 15 godina robije. Zar to već nije bio strašan zločin? A najnovije optužnice su pokazale koliko smo bili u pravu kada smo tvrdili i pisali da je sudu u Haagu dovoljno dokazati nekome da je Hrvat i automatski je kriv, tj. da Haag ispisuje optužnicu protiv cijeloga hrvatskog naroda.

Opravdanje obrambenoga i pravednog rata

Malo je tko vjerovao u trenutcima osnivanja Suda u Haagu da se radi o o osnivanju zločinačke organizacije. Iako se dalo naslutiti. Još sredinom 13. stoljeća, Sv. Toma Akvinski, kako nas je nedavno na propovijedi na Misi za Domovinu upozorio fra Nikola Mate Roščić, dorađuje i sustavno izlaže nauku o pravednom ratu u svom velebnom i nenadmašivom teološkom opusu. A progovorio je i o domovini, domoljublju i dužnostima koje svatko ima prema domovini. U tome je slijedio misao rimskoga umnika i govornika Cicerona, koji je zapravo klasik kad je riječ o domovini i domoljublju. Ciceron je učio da svaki čovjek, građanin, treba ljubiti, poštovati, cijeniti i promicati sve što se domovine tiče, a onda i braniti njenu slobodu, zaštititi njene građane, interese i granice, drugim riječima biti njezin vojnik, borac za domovinu. I to je, doista, dužnost i čast! A u Statutu Suda u Haagu nema razlike između agresora i žrtve, nema zločina protiv mira! Nije zločin ono što je najveći zločin: zločin agresije. Dakle, već tada se moglo naslutiti da je cilj samoga suda zločinački pothvat: optužiti one koji ljube, poštuju i brane svoju domovinu. Na prošlom Saboru sam već govorio o tome kako je reagirao predsjednik Tuđman u trenutcima kada su iz Haaga najavili optužnicu protiv generala Gotovine. Dakle, te 1998. godine, Sud u Haagu ne podiže optužnicu protiv Miloševića, ali interesira se o Gotovini, što je već itekako ukazivalo na već opisani zločinački karakter ove ustanove.

Pitanje postavljeno 1998. godine

Vlada tada traži odgovor od Vijeća sigurnosti da ono odgovori može li sud koji je osnovalo Vijeće sigurnosti procesuirati vojne akcije koje je isto to Vijeće sigurnosti u dvije svoje rezolucije oglasilo legitimnima, dozvoljenima i oslobodilačkima, tj. može li se dogoditi presedan da jedna oslobodilačka akcija i njezina oslobodilačka vojska odgovaraju, za oslobađanje okupiranoga dijela svoje zemlje! Vijeće sigurnosti nikada nije odgovorilo Hrvatskoj vladi i sukladno tome u vrijeme Tuđmanove vlasti ni jedan hrvatski general nije bio procesuiran. A nisu odgovorili ni do dana današnjega. To im je omogućila bivša vlast svojom deklaracijom o suradnji s tim sudom, kojom su poništili odluku Hrvatskoga državnog sabora prema kojoj Haag nije bio nadležan za operacije Bljesak i Oluja. Uskratiti nekom narodu ono što imaju svi drugi narodi na ovom svijetu je doista zločinački pothvat i predstavlja nastavak agresije na hrvatski narod i njegovu državu. Zar nije zato vrijeme da Hrvatska vlada zatraži odgovor od Vijeća sigurnosti na to pismo iz 1998. godine?

Iako je itekako jasno da se radi o nastavku politike kojom su svjetski moćnici uveli i famozni embargo na uvoz oružja, kojim je hrvatskom narodu bilo oduzeto pravo na samoobranu. Iako je nama itekako jasno da su ovakve optužbe, koje se poklapaju s velikosrpskim optužbama, samo potvrda umiješanosti mnogih u svijetu u osvajački rat protiv Hrvatske. Kako je Hrvatska vojska pobijedila u ratu, haaške optužnice su samo pokušaj da se u miru izbori ono što je izgubljeno u ratu. I dok su u ratu izravno sudjelovali Srbija i Crna Gora, a svjetski moćnici su im asistirali, sada imamo obrnutu situaciju. Dakle, maske su pale. Članovi HB-a su sve to dobro znali. Stalno i uporno govore da se nikada ne bi složili s odlaskom hrvatskih generala u Haag. A svaka nova optužnica je sve veća i veća sramota civiliziranoga svijeta. Može li se poslije najnovijih uopće uporabiti riječ "civilizirani" za takav svijet? Znamo da su vojnu bitku protiv hrvatskoga naroda izgubili, jer su oni itekako na razne načine sudjelovali u tom ratu na velikosrpskoj strani.

I sada, ti ratni gubitnici sude nama. Sude pobjednicima u ratu. Oni jednostavno svoj rat protiv hrvatskoga naroda nastavljaju svim mogućim sredstvima. Najvažnija ustanova u tome je zločinačka organizacija u Haagu, koja je ovih dana, kako je već rečeno, na vrhuncu svoga zločinačkoga pothvata. Pa kako onda nismo u pravu kada tvrdimo da je ne suprotstaviti se tim zločincima u agresiji na naš narod i našu domovinu čin veleizdaje?» Od tada, pa do danas govorim o «zločinačkom pothvatu zločinačkoga suda». Na našem trećem skupu govorio sam kako i drugi počinju na isti ili sličan način govoriti o tom sudu. Evo i u «Hrvatskom listu» od 11. listopada 2007. imamo reagiranje župnika dr. sc. Franja Jurčevića: Haag – simbol prijevara, namještanja, cinizma i udruživanja u 'zločinački pothvat' protiv Hrvatske i hrvatskih žrtava. Zar to isto ne proizlazi iz riječi biskupa Jezerinca: «Dokaz da je Sotona oko nas i da djeluje jest sramotna presuda haaškoga Tribunala za zločine u Vukovaru!» Ili još preciznije iz riječi biskupa Anta Ivasa: «Haag je isto što i Had. To što se dogodilo i što se sve vrijeme događa u Haagu nalikuje na lucifersku, đavolsku pogubu pravde.»

A sjetimo se Rimskoga prava: «Bolje je pustiti sto krivih nego optužiti jednoga pravednog». Hrvatski pravednici su već osuđeni, ili im se sudi. I u Haagu i u Hrvatskoj. To je još veći zločin i od neosuđivanja vukovarskih krvnika. A «krivnja Hrvata», kako kaže Bosiljko Mišetić[8] «je jednim dijelom bila činjenica da su slobodnom političkom voljom odlučili ostvariti pravo na državu, kao pravo koje ima svaki suvereni narod, a druga 'krivnja' što nam i danas mnogi svjetski moćnici ne opraštaju što smo poništili geopolitički ustroj prve Jugoslavije, kao 'versajskoga kopileta' i druge Jugoslavije kao političke tvorevine pobjednika Drugoga rata». Ponovimo i riječi Doris Pack kako «problemi potječu iz pogrješnoga stava da Hrvatska nije smjela voditi rat» pri čemu ona ne misli na Sud u Haagu. Očito ona misli na svjetske moćnike tj. uvjerenje da se Hrvati nisu smjeli braniti – nisu smjeli voditi obrambeni rat. Sjetimo se «embarga na uvoz oružja» kojim je na početku velikosrpske agresije UN oduzeo hrvatskom narodu pravo na samoobranu.

To detaljno objašnjava i admiral Davor Domazet Lošo[9]: «Britanac, inače predsjedatelj Konferencije o bivšoj Jugoslaviji, zvan lord Peter Carrington, kako piše Coleman, taj majstor prijevare, poslušnik lorda Rothscilda s iskustvom uništenja Rodezije, Južne Afrike i Argentine, dok su Kadijevićeve i Miloševićeve horde zla provodile svoj krvavi pir u Vukovaru, na upit zašto nešto ne poduzme, ledenom mirnoćom pripadnika tajnoga društva Ozirisa odgovorio je: «Obje strane lažu». A njegov subrat, član lože Velikoga Orijenta, francuski predsjednik François Mitterrand na isti upit odgovara: «Hrvatska je bila saveznica nacista, a ne Srbija». Ako se ovom britansko-francuskom dvojcu pridoda Warren Zimmerman s porukom iz njegove knjige Izvori jedne katastrofe, kako su za «rušenje multietničke Jugoslavije krivi nitkovi», onda je jasno da haaška presuda u kojoj je vrh JNA oslobođen svake odgovornosti za vukovarska polja smrti ima za cilj pisanje povijesti ,zapadnoga Balkana,, ma što o tome izjavljivao izručitelj generala Ante Gotovine u liku hrvatskog predsjednika Vlade.

Zato i ovom prigodom nužnim se čini podsjetiti ne samo Ivu Sanadera i ostale pozicione i opozicione klimoglavce i pilatovske perače ruku, da je ta ista Carla del Ponte 20. travnja 2005. pred 600 studenata prava i članova valdenskoga ureda završila predavanje ovom rečenicom: «Pomirba još uvijek nije na dnevnome redu Balkana. Ona će doći tek kada sudski postupci budu okončani i kada povjesničari budu u mogućnosti objasniti istinitost činjenica koje će utvrditi pravosuđe». Carla del Ponte više je nego jasna i ona poručuje – Na temelju haaških presuda bit će pisana povijest 'zapadnog Balkana'. Ako je tome tako, a na žalost jest, onda to znači nekoliko čvrstih zaključaka koje imaju aksiomatsko značenje: Prvo, Haaški sud nije ustanovljen da provodi pravdu i kazni zločince, a ponajmanje agresore, nego da kazni 'nitkove koji su srušili multietničku Jugoslaviju'. Zato je on i osnovan 1993. kada je postalo očito da Milošević ne će moći ostvariti Veliku Srbiju kao zamjenu za versaillevsku Jugoslaviju. Dakle, Haaški sud je naprosto institucija pomoću koje tzv. međunarodna zajednica ciljeve rata ostvaruje drugim sredstvima, po obrascu Clausewitza. Drugo, ti nitkovi moraju biti kažnjeni jer su se usudili suprotstaviti oružanoj sili «svih naroda i narodnosti» iako se ona stavila u službu ostvarenja velikosrpskih ciljeva. Treće, rehabilitacija poražene JNA izravno vodi rehabilitaciji Jugoslavije, naravno, pod maskiranim nazivom, u ovom slučaju to je 'zapadni Balkan'.

To je pak moguće postići samo na način da se sudskom presudom oslobode sve 'administrativne' zapovjedne razine JNA, a blagim kaznama kazne operativne ili izvedbene i to ne sve, nego samo one koje su se 'otrgnule' legitimnoj crti zapovijedanja. Četvrto, a za Hrvatsku i najvažnije – Hrvatska vojska na čelu s vrhovnim zapovjednikom dr. Franjom Tuđmanom, ministrom obrane Gojkom Šuškom, načelnicima Glavnog stožera generalima Jankom Bobetkom i Zvonimirom Červenkom, te svim operativnim zapovjednicima od razine zbornih područja pa niže, paralelni su parasustav u odnosu na JNA. Ta teza nastoji se 'dokazati' ne samo na haaškome sudištu, nego još više na suđenjima u Hrvatskoj. Zato djelovanje i izjave Mesića, Manolića, Nobila, Prodanovića, Špegelja, Tusa, Stipetića, Agotića, Češnjaja ili Brlečića imaju svrhu potvrde te teze kako bi se u konačnici mogli kazniti 'nitkovi' koji su srušili Jugoslaviju, a koje su podržavali Njemačka i Vatikan. Dakle, nastoji se dati za pravo francuskome hijerarhijskom urotniku Françoisa Mitterrandu u njegovoj tvrdnji kako je JNA u Vukovaru i na Ovčari ubijala nikoga drugog nego potomke zločinaca iz Drugoga svjetskog rata, a ne nekakve branitelje svoga doma i svoje domaje.»

Dopustite mi da vas podsjetim na onoga hrvatskog pravednika kojemu je dosuđena najveća kazna. Osuđen je zbog navodne agresije Hrvatske na BiH. To je Dario Kordić! Nedavno je Udruga Sv. Jurja objavila šest svezaka časopisa National Security and the Future na 1500 stranica u kojima se prvi put objavljuju u javnosti dokumenti Predsjedništva BiH od 1991. do 1994. godine koji definitivno dokazuju da je Hrvatska sačuvala, a ne dijelila BiH. Glavni urednik ovog izdavačkog pothvata prof. Miroslav Tuđman kaže[10]: «To prikrivanje istine, odnosno dokumenata s jedne strane, a s druge medijski rat o tome kako je Hrvatska agresor u BiH, imalo je za posljedicu da je u slučaju generala Blaškića trebalo dokazivati da su Ahmići bili vojni cilj, odnosno da su se u Ahmićima vodile oružane borbe između ABiH i HVO-a, i da su u tim sukobima stradali civili. U dokazivanju te činjenice obrana generala Blaškića je zakazala, ali je to uspjela dokazati obrana Darija Kordića. (…) U medijima se vodi informacijski rat. Mediji su postali bojišnica na kojoj se sukobljavaju različite informacijske strategije koje imaju za cilj osigurati dominaciju određenih informacija. I to ne samo političku dominaciju, već i gospodarsku, kulturnu, itd. Međutim i tu postoje neka pravila. Vrlo je opasno ići u javnost s dezinformacijama i krivotvorinama ako je, ili kada je, javnost upoznata s činjenicama. Svjedoci smo kako smo iz tjedna u tjedan čitali natpise o "Tuđmanovoj salveti" na kojoj je on "dijelio Bosnu".

To je trajalo sve dok nisam objavio knjižicu "Priča o Paddyju Ashdownu i Tuđmanovoj salveti" i donio NATO-ve karte iz 1994. o podjeli interesnih sfera u BiH o čemu je govorio predsjednik Tuđman. Ili, iz dana u dan se ponavljala priča kako su Hrvati srušili Stari Most u Mostaru. To je trebalo poslužiti kao dokaz kulturocida, i biti sadržaj optužnice protiv hrvatskih dužnosnika iz BiH u Haagu. Nakon što je general Praljak objavio ekspertizu po kojoj je utvrđeno da je Stari most miniran a ne srušen tenkovskom granatom, o tome se više ne piše, a haaško tužiteljstvo za to ne tereti hrvatske dužnosnike. Isto je i s Mesićevom izmišljotinom kako su predsjednici Tuđman i Milošević dijelili BiH u Karađorđevu. O tome se pisalo iz dana u dan, sve dok prošle godine nije tiskana moja knjiga "Vrijeme krivokletnika" koja opovrgava Mesićeve laži. Od tada se ta teza više ne spominje u medijima. « A znamo i to da je Mesićevo lažno svjedočenje Sud u Haagu koristio da bi izveo lažnu optužbu o agresiji Hrvatske na BiH, zbog koje – uostalom - sudi i danas Hrvatima iz BiH. Kada su Darija Kordića bez ijednoga dokaza osudili na 25 godina robije izjavio je: "S ljubavlju i ponosom nastavljam nositi ovaj maleni križ prikazujući ga rođenom Isusu Kristu za dobro i boljitak svome najmilijem hrvatskom narodu." To je rekao iako je svjestan[11]: "Bog mi je stavio lance, a današnja Hrvatska zategla omču oko vrata."

A u istom tekstu možemo naći i slijedeće riječi Darijeve supruge Venere[12]: "Živa je istina da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa Sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugog optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, 'da sljedećih deset godina mogu samoga sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji'." I dok je Kordić osuđen na 25 godina robije, dotle je nedavno[13] «Žalbeno vijeće Haaškoga suda potvrdilo je u utorak oslobađajuću presudu za bivšeg načelnika štaba Vrhovne komande Armije BiH generala Sefera Halilovića kojem se, kao zapovjedniku, sudilo za ubojstva hrvatskih civila u hercegovačkim selima Grabovica i Uzdol koja su u rujnu 1993. počinili pripadnici Armije BiH. Žalbeno vijeće odbacilo je žalbu Haaškoga tužiteljstva zaključivši da prvostupanjsko vijeće nije pogriješilo u zaključku da Halilović nije imao efektivnu kontrolu nad počiniteljima zločina kao zapovjednik iz koje bi proizašla njegova zapovjedna odgovornost. Prvostupanjsko vijeće 16. je studenoga 2005 oslobodilo Halilovića, kojeg se po zapovjednoj odgovornosti teretilo u jednoj točki za ubojstvo u tim selima». Najmlađe ubijeno dijete imalo je četiri godine. Ubijeno je zajedno s majkom koja ga je držala u naručju!

Na pitanje «Što je činiti sadašnjim hrvatskim vlastima glede opstanka toga Suda?» Miroslav Tuđman odgovara[14]: «Službena politika ima dovoljno argumenata da traži ukidanje Haaškoga suda i prije 2010. jer nije ispunio svoju zadaću. Haaški sud u slučaju Šljivančanina, Mrkšića i Radića nije tražio, ni sudio po zapovjednoj odgovornosti ni vojni vrh JNA ni državno vodstvo SFRJ. Zato ima osnove i treba odmah tražiti ukidanje optužnica protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača, te hrvatskih dužnosnika iz BiH. Nitko od njih nije ni optužen da je osobno počinio zločin ili da je zapovjedio zločin. Te ne mogu ni oni biti optuženi, a kamo li hrvatsko državno vodstvo, kao odgovorni za stradanja civila. Tamo gdje je toga bilo, trebaju odgovarati neposredno odgovorni. Paradoks je u tome, što je hrvatska službena politika od 2000. godine učinila niz propusta na štetu vlastitih nacionalnih interesa, pa sada može postaviti takav zahtjev s pravom prevarene stranke.» Presuda vukovarskim krvnicima je prvostupanjska, ali presuda generalu Haliloviću je konačna. Poslije nje morali bi se obustaviti svi postupci koje je Tužiteljstvo pokrenulo po tzv. zapovjednoj odgovornosti. Ili im ne će smetati ni to što će postati očito – i onima koji do sada to nisu uvidjeli - da to vrijedi samo za Hrvate, da se po zapovjednoj odgovornosti može osuditi samo Hrvate!

Uostalom, za to im se već sudi i u Hrvatskoj. Tako se sudi generalima Norcu i Ademiju zbog stradanja navodnih civila iako postoje svjedočanstva od srpskih intelektualaca kako tamo nije bilo civila. Tako su Momo Kapor, Dragoš Kalajić i Nebojša Jevrić objavili svoje dojmove s putovanja po Baniji, Kordunu, Lici i Dalmaciji[15]. Tako Momo Kapor piše: «'Kako ste'? – pita baba Danica Obradović na najisturenijoj jugozapadnoj koti pravoslavnog sveta u Divoselu u blizini Gospića. Ona sedi za teškim mitraljezom 'broving' maskiranim lišćem i nemoćno širi ruke, izvinjavajući se što sem vode, nema čim da nas ponudi (…) Ona je obučila sve seljake da pucaju iz minobacača i mitraljeza. Njen je položaj sa opasno otvorenim bokovima (…)zarasle su dvonedjeljne čekinjaste brade, baba-Daničini ljudi razgovaraju sa prstom na okidačima automatskih pušaka» A slično piše i Dragoš Karajić: «Prva oslobođena srpska država je neosvojiva jer je njezina vojska narod, a narod je vojska. Kroz vatrena krštenja kali se nova ideologija srpskog naroda, koja ujedinjuje najbolje vrline levice i desnice!»

A u Zagrebu sudac garantira tim «civilima» da mogu slobodno doći i svjedočiti protiv hrvatskih generala. Pri tome im se još i zahvaljuje na njihovu svjedočenju iako oni u svojim iskazima tvrde da su bili 'naoružani civili'. Ako ništa drugo sudac bi morao znati da u ratu ne postoje civili s oružjem. Oni koji su 738 dana nemilice granatirali Gospić svjedoče protiv onih koji su to bombardiranje zaustavili! Zar to nije i najbolja potvrda onoga što govori admiral Domazet o ulozi takvih sudova u Hrvatskoj? Čak i bez obzira na to očito je da je za hrvatske sudove obvezatno da se drže IZVJEŠĆA Ustavnoga suda Republike Hrvatske br. U-X-2271/2002., 12 studenoga 2002. godine, «Narodne novine» broj 133/2006. u kome stoji:

«Djelovanje oružanih snaga republike Hrvatske poduzeto s ciljem oslobađanja dijelova okupiranoga područja Republike Hrvatske – uključujući i otklanjanje neposredne opasnosti za život stanovništva i sprječavanje uništenja imovine, uzrokovane oružanom (vojnim i paravojnim, parapolicijskim i/ili terorističkim) napadima okupacijskih postrojba poduzimanih s okupiranih područja – bilo je u skladu s ustavnom obvezom oružanih snaga Republike Hrvatske da zaštiti suverenitet i neovisnost Republike Hrvatske i obrane njenu teritorijalnu cjelovitost. Pri oslobađanju okupiranih područja Republike Hrvatske, oružane snage Republike Hrvatske djelovale su u ime i po ovlaštenju suverene države s međunarodnopravnim subjektivitetom. Očito je svako nepridržavanje ovako nečega što je obvezatno za sve, pa i za hrvatsku vlast, moguće jedino zbog političkih pritisaka, pa se svako takvo sudište na taj način deklarira kao političko!

Zato se i mi – uvijek kada govorimo o zločinima Suda u Haagu moramo sjetiti i njegovih najvećih žrtava – hrvatskih pravednika kojima se sudilo i sudi. I u Haagu i u Hrvatskoj! Zato ponovimo još jednom riječi biskupa Ivasa: «Haag je isto što i Had. To što se dogodilo i što se sve vrijeme događa u Haagu nalikuje na lucifersku, đavolsku pogubu pravde.» Da, Sud u Haagu je danas daleko od toga da je sramotan. To je zločinački sud!

[1] Haaški sud – «Zajednički zločinački pothvat» -Što je to? Izlaganja na trećem stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu 8. lipnja 2007. godine / 3, Zagreb, 2007 , str. 22
[2]Isto, str. 111
[3]«Hrvatsko slovo”, 17. studenoga 2000.; «Hrvatski Glasnik u Švedskoj», Nr 4/2000, str. 36-37.
[4] Haaški sud – «Zajednički zločinački pothvat» -Što je to? Izlaganja na trećem stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu 8. lipnja 2007. godine / 3, Zagreb, 2007 , str. 65
[5] "Hrvatsko slovo", 3. siječnja 2003.
[6] Haaški sud – «Zajednički zločinački pothvat» -Što je to? Izlaganja na trećem stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu 8. lipnja 2007. godine / 3, Zagreb, 2007 , str. 72
[7]Nešto kraća verzija tiskana je u Hrvatskom slovu, 16. travnja 2004. pod naslovom: U Haagu se provodi nova agresija na našu državu – Od Vijeća sigurnosti treba zahtjevati odgovor. Izostavljeni djelovi su podvućeni.
[8] Isto, str. 55
[9]«Hrvatski list», 18. listopada 2007.
[10]Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća
[11] "Hrvatski list", 23. prosinca 2004.
[12] Haaški sud – «Zajednički zločinački pothvat» -Što je to? Izlaganja na trećem stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu 8. lipnja 2007. godine / 3, Zagreb, 2007 , str. 71-72
[13] «Jutarnji list», 16. 10. 2007.
[14]Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća
[15] Momo Kapor, Dragoš Kalajić i Nebojša Jevrić, «Krajiški putopisi, časopis «Vojska Krajine», naznačen kao «List srpske Krajine, broj 4-5, srpoanj-kolovoz 1993. godine; Haaški sud – «Zajednički zločinački pothvat» -Što je to? Izlaganja na trećem stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu 8. lipnja 2007. godine / 3, Zagreb, 2007 , str. 25-26

akademik Josip Pečarić

{mxc}


Sub, 7-12-2019, 22:59:36

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.