Lujo Medvidović: Haaški tribunal na ispitu iz etičke filozofije (izlaganje na 4. stručno-znanstvenom skupu o temi «Haaški sud – zajednički zločinački pothvat – što je to?» u hotelu Westin u Zagrebu, 7. prosinca 2007.)

 


«Dragi prijatelju, samo je znanje
uz ljubav i vjeru
ta instanca koja će očuvati Domovinu»
Petar Janjić - Tromblon

Nekoliko kontradiktornih događaja u kratkom roku pojačava raspravu o istinoljubivosti i pravdoljubivosti haaškoga Tribunala:

1) začudno tanka optužnica protiv vukovarske trojke - Veselina Šljivančanina, Mile Mrkšića i Miroslava Radića, uz blage presude protiv prve dvojice (primjerene težoj prometnoj nesreći) te odricanje Tužiteljstva od prava na žalbu protiv trećega;

(2) čudnovata objava Tribunala i cinična isprika javnosti kako nije moguće pronaći i uhititi Ratka Mladića i Radovana Karadžića (koji su zajedno optuženi još 25. 6. 1995.);

(3) razumljiva odluka da se pod izvjesnim uvjetima i ograničenjima, uz jamstvo srbijanske vlade privremeno puste na slobodu u Srbiju optuženi Milan Milutinović – bivši predsjednik Srbije, Nikola Šajnović – bivši predsjednik Vlade, Dragoljub Ojdanić - bivši ministar obrane, te Radivoj Miletić i Milan Gvero – visokorangirani vojni rukovodioci vojske bosanskih Srba;

(4) razumljiva i očekivana odluka da se na zahtjev obrana privremeno puste na slobodu za vrijeme predstojeće zimske pauze u radu suda Rasim Delić – bivši komandant Glavnog štaba Armije Bosne i Hercegovine, potom Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić;

(5) nerazumljiva i diskriminirajuća odluka da se ne prihvati jamstvo hrvatske Vlade (ali i osobna jamstva Gotovinine obrane te jamstvo nadbiskupa monsignora Ivana Prenđe) i ne odobri privremeno puštanje na slobodu, u Hrvatsku, generalu Anti Gotovini.

Ove odluke pokazuju da haaški Tribunal ni ne teži ostvarivanju prava na pošteno suđenje, da ne drži do prava na djelotvoran pravni lijek, te da se ne suzdržava prekršiti načelo o zabrani diskriminacije, - što izaziva dubok tektonski poremećaj u razumu i emocijama, koji radi održavanja statike suvremenoga svijeta, traži propitivanje najdubljih slojeva institucionalnoga ustroja kojeg taj Tribunal predstavlja.

I. - Tko vlada sudom, vlada svijetom

 Temelji europske uljudbe pa time zakonodavne, sudske i izvršne vlasti, postavljeni su u antičkom svijetu (Egipat, Perzija, Judeja, Grčka) s vrhuncima u učenju sedam najstarijih predstavnika grčke etičke filozofije, čije su misli sačuvane u obliku mudrih izreka, pa ih nazivaju gnomicima, premda je za njih tradicionalno uobičajen skupni naziv: sedam grčkih mudraca.

Među sedam mudraca ubrajaju se najčešće:

SOLON IZ ATENE («Ni u čemu ne pretjeruj» - «Ako si naučio slušati, znat ćeš i zapovijedati»); TALES IZ MILETA («Upoznaj sama sebe» - «Radije neka ti zavide nego da te sažalijevaju!»); HILON IZ SPARTE («Pokoravaj se zakonima!» - «Mrtvoga smatraj sretnim!»); PITAK S LEZBOSA («Uoči pravi čas!» - «Ni bogovi se ne bore protiv onoga što mora biti»); BIJANT IZ PRIJENE («Ljudi su većinom zli» - «Početak otkriva čovjeka»); KLEOBUL IZ LINDA («Najbolje je držati mjeru» - «Rado slušaj i ne govori previše»); PERIJANDAR IZ KORINTA («Zanos može sve» - «Užici su prolazni, časno ime je besmrtno»).

Najznačajniji od njih, Solon iz Atene ili Solon Zakonodavac (640. – 560. pr. Kr.), - svoje učenje je utemeljio na maksimi: «sreću ljudima i državi mogu donijeti samo dobro uređeni zakoni koji se provode».

Po Aristotelu, tri su stvari u Solonovu ustavu osobito značajne:

«prvo i najznatnije, što je zabranjeno davati zajmove na tjelesa» (čime je zabranjeno svako porobljavanje i uništavanje čovjeka i naroda);

«zatim, što je slobodno svakome, tko hoće, zauzimati se za one, kojima se nepravda čini» (dok se nečasnima smatraju oni koji se «iz nehaja zadovoljavaju onim što se slučajno događa»);

treće, čime je, kažu, i najvećma osilio narod, priziv na porotni sud. Jer ako je narod gospodar suda, gospodar je i države» (time da sud, kao ustanova općega dobra, po jasnom načelu - u ime i prema volji naroda, proskribira sve što je nepravedno i uzvisuje pravdu). (Aristotelov Ustav Atenski, prijevod Niko Majnarić, Izdavački zavod JAZU, 1948.).

U toj definiciji pravednog društvenog odnosa, sadržane su zasade europske demokracije ispod kojih nijedno kasnije vrijeme ne bi smjelo ići.

Ta obveza i dužnost pripadaju svakom čovjeku i građaninu koji hoće biti čovjek i građanin, svakom narodu koji se hoće potvrditi kao narod i svakom vođi naroda koji hoće biti priznat kao vođa naroda, - tj. svakom onom koji hoće ostvariti slobodu kao odgovornost, dokazati odgovornu djelatnu jasnu i razlikovnu zauzetost za narodni interes, koji se u prohodu kroz sustav razlika hoće potvrditi kao prepoznatljiva vrijednost.

Odatle izrasta korijen spoznaje da demokracija ima jamstvo u radu suda, kojem se vjeruje da zna, da može i hoće razlučiti pravdu od nepravde.

Povjerenje u sud kao jedan viši zajednički nazivnik sve povezuje u «misterij jedinstva koji je daleko iznad naših siromašnih misli» (André Chouraqui: Deset zapovijedi danas, Konzor, Zagreb, 2005.).

Na toj dragovoljno prihvaćenoj demokratskoj formuli zajedništva gradi se san o ujedinjenoj Europi.

Stvar je dubljega istraživanja kako Tribunal ozbiljuje tu formulu, doprinosi li učvršćivanju ili razgradnji toga sna! – uz pretpostavku da ima osigurane sve kadrovske, procesne i materijalnopravne pretpostavke za uspješno ostvarivanje svoje uloge.

Jednostranu provjeru pretpostavke izvršit ćemo na uvodno spomenutom primjeru tzv. vukovarske trojke.

II. - Vukovar 1991. godine - zločin koji vapi u nebo

 1. Bitka za Vukovar započela je u proljeće 1991. kad su Srbi vukovarske općine, uz pomoć bivše JNA, tajne policije i paravojnih snaga, objavili pobunu postavljanjem barikada na putovima i pokoljem 22 redarstvenika u Borovu selu. Završena je 18/19. studenoga 1991. kad je grad potpuno razrušen, a stanovnici prognani, zatvoreni u logore ili pobijeni.

Tužiteljstvu MKSJ je od početka poznato da je prema popisu stanovnika iz 1991. grad Vukovar imao 46.543 stanovnika, od čega više od 50% nesrba.

Na Vukovar je napala vojska od 30.000 vojnika s 1.600 oklopnih borbenih vozila 1991. Takvim pritiskom iz Vukovara je prognano 22.061 osoba. Poslije pada Vukovara, 18/19. studenoga 1991. godine, Vukovar je doživio egzodus još 15.000 civila – ili ukupno 37.061 civil, - a to je 80 % u odnosu na broj stanovnika po popisu s početka iste 1991. godine.

Procjenjuje se da je u srpskim koncentracijskim logorima bilo više od 8.000 zatočenika (i žena i djece), približno 4.000 civila je ranjeno, a oko 1.100 je poginulo.

Vukovar je branilo 4.004 pripadnika legendarne 204. vukovarske brigade, od čega 403 žene i 93 malodobne osobe. U obrani Vukovara poginula su 422 branitelja. Ranjenih je 777. Nestalih je 487. Kalvariju srpskog zatočeništva prošlo je 1.557 pripadnika brigade.

Uništeno je 118 spomenika kulture. Izravna ratna šteta iznosi oko 10 milijardi kuna

2. Tužilac MKSJ je u ovoj stvari dana 7. XI. 1995. godine pod brojem IT-95-13/1. podigao optužnicu protiv:

1. okr. MILE MRKŠIĆA – pukovnika JNA, komandanta gardijske brigade koja je imala glavnu odgovornost za napad na Vukovar, oficira koji je nakon sloma Vukovara unaprijeđen u čin generala JNA i postao komandant vojske tzv. Republike Srpske Krajine, koju je obnašao do pobjede Hrvatske vojske u Oluji 1995., nakon čega se povukao iz vojne službe;

2. okr. MIROSLAVA RADIĆA – kapetana JNA koji je zapovijedao specijalnom jedinicom pješadije u sastavu Gardijske brigade iz Beograda, a nakon pada Vukovara napustio je vojnu službu i otvorio privatno poduzeće u Srbiji;

3. okr. VESELINA ŠLJIVANČANINA – majora JNA, operativnoga komandanta snaga JNA u posljednjoj fazi opsade Vukovara, nakon čega je unaprijeđen u čin pukovnika i premješten na Vojnu akademiju u Beogradu – Centar visokih vojnih škola, kao predavač taktike, a potom u Školu nacionalne obrane VJ, najvišu vojnu obrazovnu ustanovu u SRJ. Vojnu službu napustio je 2001. godine.

Sva trojica su optuženi za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja u slučaju «Vukovarska bolnica» počinjene time što su kao «osobe odgovorne za masovno ubojstvo oko 260 zarobljenih muškaraca nesrba, na Ovčari, kod Vukovara u Hrvatskoj, koji su 20. studenoga 1991. godine bili odvedeni iz vukovarske bolnice», uz kasniji ispravak da su «lišili života 264 Hrvata i drugih nesrba iz vukovarske bolnice», čiji su leševi buldožerom zakopani na istoj lokaciji.

3. Prvobitna optužnica od 7. XI. 1995. godine, ispravljana je sedam puta i to: 3. travnja 1996. godine; 2. prosinca 1997. godine; 28. kolovoza 2002. godine; 9. veljače 2004. godine; 26. kolovoza 2004. godine, 15. studenoga 2004. i 9. ožujka 2005. godine.

U svim inačicama optužnica je teretila optužene za slučaj «Vukovarska bolnica» koji se dogodio u poslijepodnevnim satima 19. studenoga 1991. i nakon toga, kad su jedinice JNA pod komandom Mile Mrkšića preuzele kontrolu nad vukovarskom bolnicom, iz koje nije pružan nikakav otpor. Varirao je samo broj ubijenih bolesnika koji su po optužnicama odvedeni iz bolnice, od oko 200 ljudi koliko je ubijeno i više od 50 koji se vode kao nestali do 264 ubijena te više od 260 nestalih.

Optužnica je stala na stanovište da su ti pogromi i progoni imali «političku, rasnu ili vjersku osnovu», uključujući: «istrjebljenje ili ubojstvo (…) okrutno ili nehumano postupanje (…) hotimično uskraćivanje potrebne liječničke pomoći bolesnim i ranjenim Hrvatima i drugim nesrbima».

Znakovito je da nijedna inačica optužnice nije teretila okrivljene osobe za ukupnost «slučaja Vukovar» i brojne zločine počinjene tijekom posljednja tri mjeseca intenzivnoga ubijanja Vukovara, iako u historijatu tri od osam optužnica stoji priznanje da su okrivljeni djelovali u okviru «programa» kojem je cilj bio «prisilno uklanjanje većine hrvatskog, muslimanskog i drugog nesrpskog stanovništva s približno trećine teritorije Hrvatske, te da 3. okr. Mile Mrkšić snosi «glavnu odgovornost za napad i zauzimanje Vukovara».

III. - Minimalistička optužnica za Vukovar

1. Vidljivo je da je trojka selektivno optužena samo za jedan dio svoje djelatnosti (slučaj «Vukovarska bolnica») a ni u jednoj od osam optužnica nije optužena za cjelinu svoga djelovanja i djela (slučaj «Vukovar») a i taj činjenično suženi dio je kvalificiran po blažoj normi kao Zločin protiv čovječnosti i međunarodnog prava i Zločin protiv običaja ratovanja.

1/1). Nitko nije optužen za ZLOČIN GENOCIDA, iako je bilo činjenične osnove za takvo optuženje, što se vidi iz prethodne točke (II.) , kao i navoda o okolnostima događaja koji su u optužnicama spomenuti ali koji nisu izrijekom optuženi, (pogromi i progoni koji su imali «političku, rasnu ili vjersku osnovu», uključujući: «istrjebljenje ili ubojstvo (…) okrutno ili nehumano postupanje (…) hotimično uskraćivanje potrebne liječničke pomoći bolesnim i ranjenim Hrvatima i drugim nesrbima») - iako je konkretna optužnica podignuta uz opće pretpostavke:

- zločini su se dogodili «u mjesecu studenome 1991».

- u stanju «međunarodnoga oružanog sukoba»,

- kad su sve «žrtve bile zaštićene Ženevskim konvencijama iz 1949. godine»,

- kad su optuženi «bili dužni pridržavati se zakona i običaja ratovanja»,

- sva djela i propusti bili su «dio rasprostranjenoga, sistematskog ili masovnog napada na nesrpske stanovnike općine Vukovar», (koji je etnički očistio 37.000 civila, a to je 80 % civila Vukovara u odnosu na broj stanovnika po popisu s početka iste 1991.godine; uništeno je 118 spomenika kulture te pričinjena izravna materijalna šteta iznosi oko 10 milijardi kuna).

- da svaki optuženi «snosi osobnu odgovornost» za zločine za koje se tereti, koja uključuje «izvršenje, planiranje, poticanje, izdavanje zapovijesti ili pomaganje ili sudjelovanje na neki drugi način u planiranju, pripremi ili izvršenju zločina navedenih u članovima 2 do 5 Statuta Suda»;

- da svaki optuženi odgovara i po kriteriju «zapovjedne odgovornosti (…) za djela koja su počinili njegovi podređeni, ako je on znao ili imao razloga znati da će njemu podređena osoba izvršiti takva djela ili da ih je učinila, a nadređeni je propustio da poduzme neophodne i odgovarajuće mjere kako bi spriječio takva djela ili kaznio njihove počinitelje».

1/2). Nitko nije optužen za ZLOČIN GENOCIDA, iako je bilo pravne osnove za takvo optuženje iako se u optužnicama prepoznaju sva bitna obilježja dotičnih kaznenih djela. Naime:

Oznaka «GENOCID» (genus – pleme, nacija, nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina; cedere – ubiti, potpuno ili djelomično uništiti, zatrti, iskorijeniti) je pojam određen člankom 2. Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine.

Djelo se može počiniti na jedan od četiri načina:

- ubojstvom članova skupine

- nanošenjem teške tjelesne ozljede ili teške duševne patnje

- podvrgavanjem uvjetima života usmjerenim na uništavanje skupine i nametanjem mjera sprječavanja rađanja

- prisilnim premještanjem djece iz jedne skupine u drugu,

Posljedica je potpuno ili djelomično uništenje nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine. Počinitelj može biti svaka osoba. Djelo može biti počinjeno u vrijeme rata i u vrijeme mira.

Može biti počinjeno prema manjem broju osoba (primjerice: vodstvu) ali i prema jednoj osobi, kad se to čini s namjerom uništenja skupine, poglavito ako se radi o značajnom pripadniku skupine.

Genocid je namjerni delikt, zahtijeva se specijalna namjera, uključuje i svijest o posljedicama i volju da do istih dođe.

Radnja počinjenja: (1) izravno i javno poticanje, (2) zapovijed i (3) neposredno počinjenje.

 IV. - Diskriminatorsko djelovanje Tribunala protiv Hrvatske, ali i najdubljih interesa svijeta kojeg predstavlja
    
U svjetlu činjenice da nitko na području bivše Jugoslavije nije optužen za zločin agresije, iako je svima poznato tko je, kada, kako i s kojim ciljem pokrenuo ratnu mašineriju, te da nitko nije optužen za zločin genocida na štetu Hrvatske, valja naglasiti:
 
1. Velika očekivanja od Tužiteljstva MKSJ i MKSJ u Haagu najavila je objava od 11. rujna 1991. kad je u Parizu konstituirana a u Haagu je objavila spremnost za rad Arbitražna komisija za rješavanje krize u bivšoj Jugoslaviji, sastavljena od pet članova, i to predsjednika ustavnih sudova Francuske (Robert Badinter), Italije (Aldo Corosanti), Njemačke (Roman Herzog), Belgije (Irene Petry) i Španjolske (Francisco Toma Valiente). Prva tri člana izabrali su ministri inozemnih poslova europske Dvanaestorice, a dva su posljednja člana određena od svojih kolega. Za predsjednika komisije izabran je Robert Badinter (Rober Badenter), bivši odvjetnik i francuski ministar pravosuđa. Komisija se po njemu zvala Badenterova komisija). Ta komisjija stvorena 11. rujna 1991. kao preteča Haaškoga tribunala, trebala je učiniti upravo ono što je najbitnije: razlučiti pravdu od nepravde.

Po bivšem odvjetniku i francuskom ministru pravosuđa - Robertu Badinteru - Predsjedniku Komisije, treba ostvariti tu «posljednju nadu - stari san velikih Europljana», san o «međunarodnoj arbitraži umjesto sukoba i saveza, blokova (…) u skladu s načelima priznatim od Europske zajednice», - kako bi se uspostavio mir te onemogućilo «europski napredak i izgradnju».

Tribunal je kao međunarodna institucija trebao obaviti posao razlučivanja pravde od nepravde utvrđivanjem odgovornost za rat i ratne zločine: zločin agresije, zločin genocida, a podredno za zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava, i zločine protiv običaja ratovanja, - koji su se kao posljedica prva dva ishodišna zločina, mogli procesuirati pred domaćim sudovima - i na toj osnovi uspostaviti regionalni i svjetski mir.

Danas, 16 godina poslije s velikom žalošću možemo ustvrditi da je Tribunal u Haagu propustilo epohalnu prigodu razlučivanja pravde od nepravde i iznevjerilo pravdu 

2. Zabrinjava što nitko nije optužen za zločin genocida na štetu Hrvatske, iako:

2/1). Tužiteljstvo MKSJ ima iskustva s uspješnim optuženjima za ratni zločin genocida, na štetu Bosne i Hercegovine, pa nije jasno zašto isti kriteriji nisu primijenjeni na slučajeve kad je Hrvatska žrtva. Primjerice, za zločin protiv genocida počinjen «s takvim stepenom surovosti i izopačenosti kakav prethodno nije viđen tokom sukoba u bivšoj Jugoslaviji» donesene su dvije osuđujuće presude protiv Vidoja Blagojevića – «komandanta brigade u Vojsci Republike Srpske» i Dragana Jokića – «oficira VRS» - sporednih počinitelja pokolja u Srebrenici.

2/2). Tužiteljstvo ima iskustva i s nemoćnim optužnicama za ratni zločin genocida, u kojima je postupak okončan prije donošenja presude, primjerice: Slobodan Milošević – «Predsednik Srbije od 26. prosinca 1990; predsjednik Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) od 15. srpnja 1997. do 6. listopada 2000. Kao predsjednik SRJ, također je bio predsjednik Vrhovnog savjeta obrane SRJ i vrhovni komandant Vojske Jugoslavije» optužen za zločine genocida, potom («suučesništvo u genocidu; deportacije; ubojstvo; progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi; nehumana djela/prisilno premještanje; istrjebljenje; zatočenje; mučenje; hotimično lišavanje života; protupravno zatočenje; hotimično nanošenje velike patnje; protupravne deportacije ili premještanja; uništavanje i oduzimanje imovine širokih razmjera koje nije opravdano vojnom nuždom, a izvedeno je protupravno i bezobzirno; okrutno postupanje; pljačku javne ili privatne imovine; napade na civile; uništavanje ili hotimično nanošenje štete historijskim spomenicima i ustanovama namijenjenim obrazovanju i religiji; protupravne napade na civilne objekte; hotimično nanošenje velike patnje») u optužnicama «Bosna», optužbu nije opovrgnuo ali je zato «samovlasnim i bez nadzora stražara i liječnika pribavljanjem i uzimanjem lijekova koji su sistematski ugrožavali njegovo zdravlje i život» preminuo 40 sati prije okončanja dokaznoga postupka.

2/3). Za zločin genocida, kao i suučesništvo u genocidu, istrjebljenje, ubojstvo, hotimično lišavanje života, progone, deportaciju, nečovječna djela, protupravno teroriziranje civila, uzimanje talaca optuženi su Ratko Mladić i Radovan Karadžić, prije više od 12 godina (Optužnicom od «Srebrenica» od 16. studenoga 1995. godine), ali nikada nisu privedeni na suđenje, uz cinično obrazloženje da ih nije moguće pronaći – na prostoru na kojem moguće identificirati svaku pticu.

3. Osobito teško pogađa i najveće diskriminatorsko značenje ima činjenica da nitko nije optužen za «zločin protiv mira» - pojam određen člankom 6. Londonskoga statuta iz 1945. godine koji je sankcionirao sljedeće: «poimence planiranje, poticanje ili poduzimanje agresivnoga rata ili rata poduzetog kršenjem međunarodnih ugovora, sporazuma ili jamstava, ili sudjelovanje u zajedničkom planu ili uroti za izvođenje bilo čega što je naprijed rečeno.»

U članku 16. nacrta Kodeksa zločina protiv mira i sigurnosti čovječanstva, usvojenom od strane Komisije za međunarodno pravo OUN iz 1996. definirano je: «Pojedinac koji kao vođa ili organizator aktivno sudjeluje ili naredi planiranje, pripremanje, otpočinjanje ili vođenje agresivnoga rata koji poduzme neka država, bit će odgovoran za zločin agresije».

U odredbama članka 1. do 5. rezolucije 3314 od 14. prosinca 1974. godine, Opće skupštine OUN, dana je cjelovita definicija agresije i to:

Članak 1. «Agresija je upotreba oružane sile od strane neke države protiv suverenosti, teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti neke druge države ili upotreba oružane sile koja je na bilo koji drugi način nespojiva s Poveljom Ujedinjenih nacija (…)», uz napomenu da se izraz «država» upotrebljava neovisno o tome je li dotična država međunarodno priznata te je li članica Ujedinjenih nacija.
 
Članak 2. «Ako neka država prva upotrijebi oružanu silu kršeći Povelju, to predstavlja prima facie dokaz čina agresije, iako Vijeće sigurnosti može, u skladu s Poveljom, zaključiti da ne bi bilo opravdano utvrditi da je izvršen čin agresije s obzirom na ostale bitne okolnosti, uključujući činjenicu da odnosni čini ili njihove posljedice nisu dovoljno ozbiljni».
 
Članak 3. «Svaki od slijedećih čina, bez obzira na objavu rata, predstavlja, uz rezervu odredaba članka 2, i u skladu s tim odredbama, čin agresije:

- invazija ili napad oružanim snagama neke države na područje neke druge države, ili svaka vojna okupacija, čak i privremena, koja proizlazi iz takve invazije ili napada, ili svaka aneksija područja ili dijela područja neke druge države izvršena upotrebom sile;
- bombardiranje od strane oružanih snaga neke države područja neke druge države, ili upotreba ma koje vrste oružja od strane neke države protiv područja neke druge države;
- blokada luka ili obala neke države od strane oružanih snaga neke druge države;
- napad oružanih snaga neke države na kopnene, pomorske ili zračne vojne snage ili na mornaricu i civilno zrakoplovstvo neke druge države;
- upotreba oružanih snaga neke države koje su stacionirane na području neke druge države uz pristanak države prijema, protivno uvjetima koji su predviđeni sporazumom, ili svako produljenje njihove prisutnosti na tom području nakon prestanka sporazuma;
- postupak neke države kojim dopušta da njezino područje, koje je stavila na raspolaganje nekoj drugoj državi, bude upotrijebljeno od strane te druge države za izvršenje čina agresije protiv neke treće države:
- upućivanje od strane ili u ime neke države oružanih odreda ili skupina dobrovoljaca ili plaćenika koji poduzimaju protiv neke druge države oružane čine takve ozbiljnosti da se izjednačuju s gore navedenim činima, ili se sadržajno mogu njima obuhvatiti.»

Članak 4. «Gornje nabrajanje čina nije sveobuhvatno i Vijeće sigurnosti može utvrditi da i drugi čini predstavljaju agresiju prema odredbama Povelje».

Članak 5. «Nikakav razlog bilo koje prirode, političke, ekonomske, vojne ili neke druge, ne može opravdati agresiju. Agresivni rat je zločin protiv međunarodnoga mira. Agresija povlači međunarodnu odgovornost. Nikakvo stjecanje područja ili posebne prednosti koje proizlaze iz agresije nisu i neće biti priznate kao zakonite (…).» Stječe se dojam da je kvalifikacija ZZP (Zajednički zločinački pothvat) revizionistička kvalifikacija Tribunala koja je ustanovljena da relativizira i umanji težinu i značaj Zločina protiv mira a potom da izvrši izjadnačavanje odgovornosti za rat.

4. Haaški Tribunal je bio selektivan i kod optuživanja za zločine protiv čovječnosti i međunarodnoga prava, i zločine protiv običaja ratovanja. Ima se utisak da je time želio iskonstruirati krivicu branitelja, kako bi se od čina obrane učinio zločin, kako bi se obrana izjednačila s agresijom, a žrtva s agresorom. Time je otvoren put za poništenje najdubljih vrijednosti europskih ali i OUN koje se pokazuju kao bešćutan birokratizirani sustav koji nema osjećaja za pravdu i nije sposoban razlučiti pravdu od nepravde. Navedimo neke paralelne primjere:

2/1). Hrvatski general Ante Gotovina – osloboditelj hrvatskih putova, koje su hrvatski ljudi izgradili na zemlji hrvatskoj, - optužen je po zapovjednoj odgovornosti za najteže ratne zločine (za progone, deportacije, nečovječno postupanje, (prisilno preseljenje), pljačkanje javne ili privatne imovine, bezobzirno razaranje gradova, naselja ili sela, ubojstvo, nečovječno postupanje, okrutno postupanje) na štetu agresora - srbijanskoga naroda, države i vojske, koji su svim silama više od pet godina ustrajavali na blokadi putova i uživanju plodova agresije i genocida

 2/2). Za sistematsko i dugotrajno razaranje grada Vukovara nije optužen - nitko.

2/3). Za doprinos pokolju 264 ranjenika iz bolnice u Vukovaru, Veselin Šljivančanin je osuđen na 5 godina, MIROSLAV RADIĆ je oslobođen odgovornosti, (uz izjavu Tužiteljstva da se neće žaliti na oslobađajuću presudu protiv Radića), dok je glavni zapovjednik Mile Mrkšić osuđen na svega 20 godina, s (ironičnim!) obrazloženjem suca Kevina Parkera – počasnoga ađutanta za zrakoplovstvo kraljice Elizabete II. i njenog osobnog odvjetnika, da po zakonu nije moguće izreći veću kaznu.

2/4). Dario Kordić je kao civil i političar s područja Lašvanske doline, proglašen krivim po zapovjednoj odgovornosti za zločine protiv čovječnosti,teške povrede Ženevskih konvencija i kršenja zakona i običaja ratovanja i - osuđen na 25 godina zatvora.

Osim ovoga ne treba drugi komentar obrazloženju suca Kevina Parkera, osim napomene da je MKSJ izrekao prema više od 14 osuđenih osoba kazne veće od 20 godina, uključujući i Tihomiru Blaškiću koji je 2000. godine bio osuđen na 45 godina zatvora

2/5). General HVO Slobodan Praljak je optužen po zapovjednoj odgovornosti za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi - ubojstvo; silovanje; deportacije; zatočenje; nečovječna djela; hotimično lišavanje života; protupravne deportacije, premještanje i zatvaranje civila; nečovječno postupanje; uništavanje imovine širokih razmjera i oduzimanje imovine koje nije opravdano vojnom nuždom a izvedeno je protupravno i bezobzirno; okrutno postupanje; protupravni rad; bezobzirno razaranje gradova, naselja ili sela, ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom; uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji ili obrazovanju; pljačkanje javne ili privatne imovine; protupravni napad na civile i teroriziranje civila.

2/6). Otvoreno je potpitanje: ako nitko nije optužen za zločin protiv mira poticanjem i vođenjem agresivnoga rata, kako se može optuživati za ratne zločine nižega ranga? Poseban slučaj u stvari (ne)pravde predstavlja Republika Srpska u BiH koja opstoji iako je utemeljena na etničkom čišćenju i drugim zločinima, uključujući i genocid.

V. Umjesto zaključka

Vidan neuspjeh haaškoga Tribunala, kome je svaki sudionik svoj prilog dao, možemo iščitati kao odgovor na pitanje: «što može nejak s bremenom slobode?» Rezultati djelomičnog uvida u tu stvarnost potvrđuju istinitost Aristotelova atenskog ustava.

Prvo, unatoč svim zabranama i dalje je živa kanibalska intencija zasnivanja dužničkoga robstva, porobljavanja i uništavanja ljudi i naroda. Ta intencija je iznjedrila ratnu agresiju pokrenutu s ciljem genocidnoga porobljavanja Hrvatske, što je protivno svim vrijednosnim sustavima i ustavima;

Drugo, građani Hrvatske su iskoristili svoju slobodu očitovanja protiv agresije, kako bi zaštitili sebe, svoj dom i Domovinu od nepravde koja im je činjena, - ali učinjeno nije dovoljno;

Treće, Hrvatska je opravdano pokrenula inicijativu za osnivanje međunarodnoga Tribunala od kojeg se očekivalo da će po jasnom načelu - u ime i prema volji naroda, u srazu između agresora i branitelja, presuditi u korist pravde – ali nije dovoljno kritički pratila njegov rad niti reagirala kad je to morala učiniti na očigledne nepravde.

Zato se dogodilo paradoksalno iznenađenje s učinkom menticida: Tribunal je izgubio svoju ulogu, utoliko što je pristao biti plastelin u rukama moćnijih, - onih kojima prava drugoga čovjeka i naroda na slobodu nisu vrijednost, - time što je hrvatskim braniteljima stavio na teret to što u trenutku kad je hrvatskom narodu bio ugrožen opstanak, nisu pristali na nečasnu ulogu onih koji se «iz nehaja zadovoljavaju onim što se slučajno događa».

Tamne sile svijeta opisanim manipulacijama od optuženja, preko izvođenja na sud do presuđivanja, oduzimaju pravo narodu da bude gospodar suda a time i gospodar države, - pa tako zaobilazno putem suda žele postići ono što nisu postigli izravnom agresijom – porobljenost i pokornu poslušnost.

Dvadeseto stoljeće je i time u cijelosti potvrdilo pesimističku maksimu Thomasa Hobbesa «bellum omnium contra omnes» - pri čemu se koriste sva sredstva. Razotkrilo je i tanku granicu između dobra i zla, ljubavi i mržnje, slobode i podložnosti, koja prolazi i kroz nas same, od koje se nije moguće distancirati, - koja na žalost legitimira sve kasnije oblike zlosilja. To pokazuje da je EU heterogena interesna struktura, - koja se riječnikom lucidnog Tina Ujevića može opisati kao «labirint ogledala» od kojih svako pokazuje drugu sliku. Nije glavni problem u ogledalima koliko u mudrosti, snazi, prepoznatljivosti i drugim dokazima postojanja onoga tko u taj labirint ulazi preko etičko-filozofske kritike jedne ustanove – haaškoga Tribunala - kao Rubikona na putu do boljeg svijeta s više istine i pravde koji pripada kulturi života. Spoznaja da je na konkretnom slučaju došlo do sloma vrijednosnog sustava suvremenoga svijeta rađa zadatak: čvršće sustavno podržati ustrojstvena i druga univerzalna etička načela.

EU čeka svoje mudrace – prije svih svog Solona zakonodavca i svog Aristotela. Hrvatska prije toga čeka svoj Memorijalni centar hrvatskih stradanja za slobodu i neovisnost – kao izraz prohrvatske politike, nasušno potrebnu, veliku i definitivnu inventuru stradanja, ali i svoj znak prepoznatljivosti, svoj «brend», svoj vlastiti identifikacijski kod i ključ bez koga ne bi smjeli ni pokušati ući u nove saveze koji nam se odsvuda nude.

mr.sc.Lujo Medvidović

{mxc}


Sub, 19-10-2019, 07:49:46

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.