Mile BogovićSa 4. stručnoga skupa Hrvatskoga kulturnog vijeća pod nazivom "Haški sud – «zajednički zločinački pothvat» – što je to?", donosimo izlaganje našega člana, dr. Mile Bogovića, biskupa gospićko-senjskog.

 

Mile Bogović - Potreba cjelovitog sagledavanja puta uspostave samostalne hrvatske države

Na ovom skupu nastupam već četvrti put. Prvi i drugi put pokušao sam znanstveno pristupiti problemu. Prošli put više sam iznio neka svoja razmišljanja o zadanoj temi, trudeći da dadem što cjelovitiji pogled na događanja, kako bi se izbjeglo fragmentiranje cjeline. Fragmentu izdvojenom iz cjeline može se dati skroz suprotan smisao od onoga koji ima unutar cjeline. Svi oni koji žele nametnuti svoju volju i tumačenje dobro paze kako razbiti osjećaj cjeline. Nama je nametnuta fragmentacija cijeloga Domovinskog rata kako bi mu se moglo podmetnuti značenje koje on nije imao.

Naše državne institucije prihvatile su, na žalost, tu krivu metodu. To je put kojim se može osporiti mnogo toga u hodu prema samostalnoj hrvatskoj državi, to je put na kojim dosta uvjerljivo može zvučati da je ona nastala zločinačkim pothvatom, i pored svega toga što odvjetnici dokažu mnoge krive navode. Takva situacija je eldorado za odvjetničke poslove. Zato od njih i ne trebamo očekivati taj osjećaj cjeline. No njihove pobjede u prilog optuženih opet ostaju kao neuvjerljivi fragmenti koji ne mogu dokazati besmisao sintagme zločinačkog pothvata. Kako već rekoh, odvagivanjem isječaka (fragmenata) ne može doći do prave istine. Do nje treba doći drugim putem.

Ovo je nastavak tih razmišljanja.

Izabrao sam taj način prvo zato što će drugi obraditi problem kroz raščlambu ključnih činjenica, a drugo jer se pokazalo da znanstvenim analizama možemo imati veći uspjeh. Dosta je dokaza već podastrto na koje nema reakcije. Mi smo ustvari i dalje u poziciji janjeta koje vuku muti vodu, iako pije deset koraka niže. Možemo biti uvažavani tek onda kada počnemo pisati o pametnim odlukama haškog Tribunala. Naš glas dopro bi do Haaga veoma brzo kad bismo mu ovdje izrazili hvalospjeve. Gorka je istina da bi nas tada i hrvatski mediji dobro popratili. Neki su naši tim putem već daleko dogurali.

Već je više puta rečeno da Haški sud ne zanima cjelina događanja na našim prostorima u vrijeme kojim se on bavi. Njega ne zanima tko je pokrenuo ratnu mašinu. Nakon što je ona krenula i završila kako je završila, selektivno se uzimaju pojedini slučajevi u skladu sa zadatkom koji je prethodno postavljen od međunarodnih snaga:

- dogodio se raspad Jugoslavije mimo naše želje,
- Hrvatska je izišla kao pobjednik mimo naše želje,
- ono što treba učiniti jest da se pred javnošću ostavi dojam da za raspad nije kriva samo strana koja je pokrenula ratnu mašineriju,
- niti je za ratna stradanja kriva međunarodna zajednica iako je mogla - da je htjela - zaustaviti tu mašineriju.

Pokušat ću ovdje dati pogled na cjelinu događanja.

I. Okvir za rat protiv Hrvatske

Postoji stara pošalica kako su pojedini delegati reagirali kada su u bivšoj Narodnoj skupštini sjeli na pribadaču (»rajsnedl«). Srbin tada naglo poskoči i vikne: »To je stavio hrvatski separatist!« Hrvat reagira ne manje žestoko: »To je stavio srpski centralist!« Otkada su se Srbi i Hrvati ujedinili u jednu državu, ona je bila ugrožena srpskim centralizmom i hrvatskim separatizmom raznih nijansa. Za centralista sve su unutarnje granice samo administrativne. Separatist inzistira na nepovrjedivosti granica između sastavnih dijelova.

Prva Jugoslavija pokazala je snagu jednog i drugog stava da bi na koncu prihvatila, za vrijeme Banovine Hrvatske, kompromisno rješenje: ostaje jedinstvo oko jednoga centra (Beograda), ali ono je veoma oslabljeno jačanjem drugoga jakog središta (Zagreba).

Centralistički model našao je sebi u Drugom svjetskom ratu saveznika u komunističkom pokretu. Po svojoj biti, kao međunarodni pokret, komunizam želi olabaviti svaku granicu unutar države gdje je na vlasti. Srpski unitaristi nisu se nikada odrekli da budu »vezivno tkivo« u Jugoslaviji, ali u vrijeme komunizma nije se nitko usudio javno mu osporiti avangardnu ulogu.

Kad se komunistički model potrošio navrla je svom silinom srpska »avangardnost«. To je u Hrvata moglo potaknuti samo veću odbojnost prema centralističkom uređenju države. Raspadom komunizama jedna i druga strana osjećaju da je došlo vrijeme za ostvarenje vjekovnih snova: Srbija da izbriše potpunoma granice, a Hrvatska da ih što više učvrsti - sve do toga da one označuju granice različitih država.

1. Srpska strana ima za sebe:

a. Još neprevladani komunistički sustav. Pokazat će se da komunistička metoda kao sredstvo držanja jugoslavenske zajednice na okupu ne smeta Srbima i onima drugih ideologija, da to sredstvo obilno koriste.
b. Vojnu silu. JNA bila je najjači oslonac Jugoslavije. Vojska podržava srpsku koncepciju jer je ona za cjelovitost države, a pored toga zapovjedništvo je glavninom srpsko i crnogorsko.
c. Srpski narod. Taj je narod već gotovo dva stoljeća uvjeravan da je njegov sav prostor na kojem je postojala Jugoslavija. Osim toga, svaki je narod sklon povjerovati da mu pripadaju veća prava nego drugima. A srpskom narodu se takva prava obećavaju.
d. Pravoslavlje. Srpska pravoslavna crkva je u svemu tome vidjela svoju promociju, nakon poniženja u komunističkom režimu, odnosno, nakon nesnalaženja koja je osjetila u vrijeme kada je izostala vjekovna podrška države. Čim je nacionalni srpski element stavljen u prvi plan, i ona je osjetila da ima kartu na koju se može, ne samo igrati, nego i dobiti. Ona je već zbog toga što je pravoslavna sljubljena s nacijom, a povijesno je navezanost na srpsku državu još više ojačala tu općepravoslavnu vlastitost.
e. Naklonost svjetske politike. Dugogodišnji rad jugoslavenske diplomacije bio je ne samo projugoslavenski, što je razumljivo, nego i prosrpski. Unutar tog rada hrvatstvo je dolazilo do izražaja, uglavnom, kada se radilo o Hitlerovim saveznicima ustašama.

2. Hrvatska strana imala je iza sebe:

 

a. Hrvatski narod. Dobar dio hrvatskoga naroda nije oprostio onima koji su ga 1918. stavili u zajedničku državu sa Srbijom. Svaka opcija koja radi na tome da se taj vez prekine ima svojih pristaša.
b. Katoličku Crkvu. Nije bez temelja stav srpskih nacionalista kako je najveća prepreka da se Hrvati izgube u svesrpstvu upravo Katolička crkva. Katolicizam ovdje, ne samo da podržava jedan narod, nego i svoje granice.
c. Jaku emigraciju. Mnogi su Hrvati bili ugroženi na svojoj zemlji. Oni su je napustili, ali je nisu prestali smatrati svojom. Kada se pokazala prilika da ta svoja iščekivanja ostvare, mnogi su se veoma založili i puno u to uložili.

3. Srbi preuzimaju inicijativu.

Ljeti 1986. počeo je kolati tzv. »Memorandum« Srpske akademije nauka (SANU), gdje se prvi put nakon Drugoga svjetskog rata na javu iznosi ideja velike Srbije. Logičan slijed bio je kritika Ustava iz 1974., kako bi se dokinule autonomije Vojvodine i Kosova. Ušutkivanje onih koji drugačije misle i smjeraju zbiva se na tzv. 8. sjednici SK Srbije.

Pobjednička struja u Srbiji nije se mogla nametnuti u drugim republikama. Zaoštravanja nastaju na sjednicama SKJ, dok nisu 1989. slovenski delegati napustili sjednicu, a podržali su ih hrvatski. Bosanski teturaju sad ovamo sad onamo.

U međuvremenu aktivna je Srpska pravoslavna crkva, pogotovo preko nekih svojih »perspektivnih« članova: Atanasija Jeftića i Amfilohija Radovića (jedan i drugi postat će episkopi!). Po »srpskim krajevima« voze se »mošti« velikomučenika i svetitelja cara Lazara. U pravoslavnim procesijama (litijama) nose se katkada slike Slobodana Miloševića, premda je on još uvijek predsjednik SK Srbije, dakle, deklarirani bezbožnik. Ako je to na korist glavnoga cilja - Velike Srbije -i ta se praksa može dopustiti. Krajevi u kojima se desetljećima križ nije smio pojaviti, kao npr. u nas u koreničkom i gračačkom kraju, on se stavlja za simbol borbe i znak okupljanja. Iskopavši ideju Velike Srbije otkriveno je ponovno da je ona neraskidivo vezana sa Srpskom pravoslavnom crkvom.

Hrvati smatraju da su u svojoj borbi za nezavisnost propustili više povijesnih šansi i odlučili su da ovu ne će propustiti. Tijekom sučeljavanja i sukobljavanja hrvatskih i slovenskih komunista sa srpskima izranjaju mnoge činjenice koje se nisu do tada smjele ni spomenuti. One govore o tome da Hrvati nisu bili ravnopravni - ni u prvoj, ni u drugoj Jugoslaviji. Na čelu SK Hrvatske dolazi do smjene. Vodstvo preuzimaju demokratski i hrvatski orijentirani ljudi. Time je pospješen daljnji proces u tom hodu: raspisani su slobodni izbori i dozvoljeno višestranačje.

Katolička Crkva ne stoji ni iza koje stranke, ali se jasno opredijelila za demokraciju. To je značilo mnogo za razvoj demokratskih procesa. Na izborima u Hrvatskoj pobjeđuje natpolovičnom većinom Hrvatska demokratska zajednica, predvođena dr. Franjom Tuđmanom. Bio je to znak da se Hrvatska ne će pomiriti s idejom »Memoranduma« i 8. sjednice, ali se nije moglo očekivati ni da će se Srbi pomiriti s projektom Hrvatske demokratske zajednice. »Centralist« i »separatist« nađoše se jedan nasuprot drugom i »igra« je mogla započeti.

II. Nastanak samostalne Hrvatske

Nakon raspada komunizma, očito je bilo da će u Jugoslaviji doći do promjena, ali nije bilo jasno na što će se promjene protegnuti i hoće li se država održati u postojećim okvirima. Na tim nejasnoćama nastalo je više želja i struja, od kojih ćemo navesti samo one koje se vezane uz budućnost Hrvatske. U tom smislu možemo navesti 4 struje:

Prva je za promjene u smislu stvaranja Velike Srbije. Veći dio Hrvatske trebao bi doći u tu državnu tvorevinu. Za tu varijantu uz Srbe su tu i hrvatski orjunaši. Njihova linija je i danas primjetljiva.

Druga struja bila je za kontinuitet Jugoslavije. To su oni (i njihovi sljedbenici) koji su se za nju borili u Drugom svjetskom ratu. Nisu nikada raskrstili s državom „Od Vardara pa do Triglava".

Treću struju čini Međunarodna zajednica koja otvoreno založila za ostanak jugoslavenske zajednice.

Četvrtu struju sačinjavali su oni koji su bili za promjenu u smislu uspostave samostalne Hrvatske.

Pokušajmo vidjeti kako su na uspostavu hrvatske države gledale prve tri struje.

Za one koji su u glavi imali Veliku Srbiju, uspostava samostalne hrvatske države u njezinim „avnojevskim“, a još više u njezinim povijesnim granicama, bila je pravi krimen (baštinili su taj termin od masona koji su za taj krimen optuživali i katoličku Crkvu. Pod njezinim vodstvom, rekao bi Viktor Novak, taj je krimen narastao je u Drugom svjetskom ratu u Magnum crimen, veliki zločin.) Za sljedbenike komunističke i partizanske ideologije ideja samostalne hrvatske države opasna je namjera (pokret za Hrvatsku nazvan je „strankom opasnih namjera"). Za međunarodne snage put prema samostalnoj Hrvatskoj bio je nepriličan put. Međunarodna zajednica – ma koliko taj termin bio nedefiniran – zauzela se preko svojih institucija za ostanak jugoslavenskog okvira. Ona će poslije preko haaškoga Tribunala preuzeti ulogu kriminalizaciju puta prema samostalnoj Hrvatskoj. U tome je servisirana sa strane onih za koje je hrvatska država bila krimen.

III. Samostalna Hrvatska država

I pored nesklonih uvjeta, izborena je samostalna Hrvatska država. To je ostvarenje pravde za njene pobornike. Zagovornici Velike Srbije ustraju dosljedno u svom sudu o samostalnoj hrvatskoj državi kao krimenu. Zato se opredjeljuju za ratnu opciju. Hrvatski (reformirani) komunisti (SDP) zbog sukoba s Miloševićem nalaze privremeno sklonište u okvirima hrvatske državne ideje. Ipak otvoreno postavljaju u pitanje način na koji se ona ostvaruje preko pokreta za samostalnost predvođenim Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ). SDP naziva svoje promjene demokratskim (one druge to nisu!).

Međunarodna zajednica smatra da nije potrebno uspostaviti pravdu, nego samo mir. Po njezinom stavu, mir je bio ugrožen ne samo agresivnim nastupom zagovornika Velike Srbije nego i uspostavom Hrvatske države. Stvara se i napuhuje pojam Velike Hrvatske, koji pojam se potvrđuje vezivanjem bosanskohercegovačkih Hrvata uz Hrvatsku državu. Pri tom se zaobilazi pitanje je li uspostava hrvatske države u skladu s pravdom. Sudište međunarodne zajednice prihvaća kvalifikaciju protivnika Hrvatske države. „Zajednički zločinački pokret“ je sintagma koja je skovana na našem prostoru među onima za koje je krimen sama pomisao samostalne hrvatske države u njezinim povijesnim granicama. Ti se nisu zadovoljili ni onda kada su prihvaćene „avnojevske“ granice, odnosno granice dotadanje Republike Hrvatske.

IV. Hrvatska na sudu i njezina obrana

Već dugo čekamo tekst koji bi na desetak stranica u svim bitnim crtama prikazao povijest Domovinskoga rata. Taj tekst bi trebalo prevesti na sve važnije jezike. Taj tekst trebao bi biti napisan uzročno-posljedično, bez fragmenata (isječaka) koji se mogu za svašta iskoristiti. Valja pokazati svima da sam pojam hrvatske države nije u sferi krimena. Tu državu se može uspostaviti zakonitim putem, kojim je to i učinjeno. Kada se prihvati opravdanost hrvatske države, oni koji kriminaliziraju to ostvarenje trebaju odgovoriti koji su to putovi koje je trebalo koristiti da se ono na što Hrvati imaju pravo može uopće ostvariti - ako ne onim kojim su se koristili. To treba najprije prihvatiti u Hrvatskoj. To treba razjasniti i pred međunarodnom zajednicom. Tek onda će se vidjeti granice koje Sud treba poštivati. Razilaženja su nastala pravo na pitanju: je li opravdana samostalna hrvatska država? Nju svojim gledanjem i sudovanjem čini upitnom haaški Tribunal. Što treba činiti?

Nastavak državotvornoga rada:

- ne povjeravati onima koji su bili protiv Hrvatske države da ocjenjuju ispravnost puta prema neovisnosti;
- ne stati u radu na stabiliziranju hrvatske suverenosti, ne razočarati se, vjerovati u opravdanost njezina postojanja i u mogućnost čuvanja njezina suvereniteta;
- učiti se biti jak i u poniženjima. Treba biti spreman nositi se s nepravdom, hodati po trnju.

Mnogi, naime, danas previše snage troše da osiguraju svoja prava i da ih se oslobodi svake optužbe. Nije to nešto loše, pogotovo ako time učvršćujemo u svojoj sredini osjećaj za pravdu i istinu. No, događa se da nas to iscrpi do takve nemoći da izgubimo vjeru u pravdu i istinu, ili još gore, da i sami povjerujemo u korisnost nepravde i kriva optuživanja. Toj napasti podložan je svaki pojedinac. Tu jabuku napasnik nudi i našem narodu kao zajednici. Bilo bi štetno da tu jabuku grizemo. Tada bismo posvjedočili svoju slabost i sami sebe ponižavali. Trebamo biti jaki i nadvladati tu napast.

Porukom Crkve hrvatskih mučenika želimo zapaliti još jedan svjetionik usred našega naroda i domovine. Svi oni koji su u svojim časovima ugroženosti i nemoći bili tako jaki da su iz ljubavi prema drugima i svoje živote izložili i založili, svi oni koji su umirali zato da bi drugi živjeli, doprinosili su opstanku našeg zajedništva. To je logika kojom se i danas može zajedništvo učvrstiti.

biskup mons. dr. Mile Bogović

{mxc}


Sri, 16-10-2019, 03:03:11

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.