Haaški sud - moćno oružje protivnika hrvatske državnosti

Uvod

U ovom radu prikazani su odnos hrvatskih "trećejanuarskih" vlasti prema Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, odnos Haaškoga suda i njegove tužiteljice Carle del Ponte prema Hrvatima, taktika rada Haaškoga suda i uloga osnivanje njegovih podružnica u zemljama podložnim tom sudu. Iznesene su i teze o dubokoj umiješanosti politike u sudovanje tog Tribunala, a posebno uloga te politike u krizi tijekom ratova za oslobođenje Hrvatske i muslimansko-hrvatskog sukoba u Bosni i Hercegovini te uloga britanske politike u radu Haaškoga tribunala. Na kraju su izneseni mogući prijedlozi za rješavanje hrvatske podložnosti toj britansko-haaškoj politici.

"Trećejanuarci" i Haag

Odnos trećejanuarske političke elite prema Haaškom tribunalu najbolje oslikava poljubac predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića tužiteljici Haaškoga suda Carli del Ponte, na susretu u Bruxellesu 4. prosinca, što su zabilježile i kamere, a objavila Hrvatska televizija u svojim kasnim večernjim vijestima. Tako se jedna intimna simpatija bivšega tajnog svjedoka Tužiteljstva pretvorila u metaforu pristrane posttuđmanovske politike, koja je umjesto suradnje s Haaškim sudom odlučila u svojim odnosima zauzeti stranu Tužiteljstva. Mesićeva pak osobna nesnošljivost i osveta mrtvom Tuđmanu, preko noći su pretvorene u moćno oružje protivnika hrvatske državne samostalnosti pa je trenutno petogodišnje zatišje stvoreno hrvatskim oslobodilačkim pothvatima "Bljesak" i "Oluja" prekinuto otvaranjem diplomatsko-terorističke bojišnice, kojoj je glavni cilj bio, najprije oslabiti daytonskim sporazumom relativno dobro utemeljene hrvatske probitke u Bosni i Hercegovini, a potom svojevrsni tihi rat prebaciti u Republiku Hrvatsku.

Kao posljedica prešutnoga, potom javnoga, a napokon i zakonodavnog pristanka stvoreni su svi preduvjeti da se Republiku Hrvatsku optuži za agresiju na Bosnu i Hercegovinu te na okupacijsku tvorevinu republiku srpsku, a hrvatsko vojno i političko vodstvo optuži kao zločinačku organizaciju za izvođenje spomenutih zločinačkih pothvata. I dok je međunarodna javnost, osim stanovita zanimanja britanskih medija uglavnom nezainteresirano i povremeno pratila rad Tribunala, na domaćoj političkoj pozornici, osim obavještajno-redarstvenih pothvata protiv optuženih hrvatskih časnika vođen je jedan usustavljeni medijski rat protiv svih vrjednota, kao i njihovih javnih nositelja stvaranih tijekom desetogodišnje borbe za hrvatsku samostalnost.

Preko noći su nicale mnoge nevladine udruge, koje su najčešće pod krinkom borbe za ljudska prava skrivale domaće i strane obavještajce-insajdere, koji su na terenu raznim ucjenama vrbovali i instruirali uglavnom ljude sumnjiva morala kao svoje buduće svjedoke u procesima protiv hrvatskih optuženika. Stratezima haške politike, čak je i višegodišnji progon hrvatskoga generala Ante Gotovine, monstruoznom zamjenom teza, omogućio stvaranje javnoga mnijenja, u kojem se progon junaka hrvatskoga oslobodilačkog rata i časnika zaslužna za obranu demokratskoga sustava od agresije jugoslavenskih komunista, pretvara u zaštitu ljudskih prava i djelovanje pravnoga poretka.

Višegodišnji lov na generala Gotovinu također je omogućio ustrojavanje mehanizama potrebnih za vođenje sustavnih procesa, kojima se, s jedne strane urušavalo temelje hrvatske državnosti, a s druge pak vodila ucjenjivačka kampanja oko hrvatskoga pristupa Europskoj uniji. U cijelom tom pothvatu, još su tijekom mandata vlade Ivice Račana uništeni slobodni i nezavisni mediji, a javne obavijesne kuće pretvorene su u svojevrsne servise haaškoga Tužiteljstva, preko kojih se javno vodila hajka i ušutkavanje neistovjetnih mišljenja i mislitelja. U ratu koji se očito prelamao preko leđa katoličke Hrvatske, haaška tužiteljica Carla del Ponte čak je svoj višegodišnji neuspješan lov na generala Gotovinu iskoristila, poput nekadašnjih komunističkih vođa za napadaje na Katoličku Crkvu.

General Gotovina pak kao sramotni uteg, koji navodno sprječava ulazak države u Europsku uniju, ovješen je Hrvatskoj oko vrata, a evo dvije godine nakon njegove uhidbe, Hrvatska je i dalje ucijenjena, a Bruxelles joj svaki korak naplaćuje novim uvjetom. Hrvatska pak politika, ako se takvim imenom uopće može nazvati djelovanje domaće elite, rezultirala je moralnim slomom naroda i posvemašnjom apatijom, a sužen prostor slobode, u kojem se ideali bivše braniteljske populacije sukobljavaju s tvrdom stvarnošću, nisu stvorile samo okolnosti za masovna samoubojstva bivših branitelja, nego i, valja se bojati, kako je taj virus zahvatio i malodobnu dječju populaciju pred kojom zapravo stoji cijeli život.

Tako je hrvatska država obnovljena idealima mnogih naraštaja hrvatskih ljudi, stvorena u krvavo plaćenoj borbi branitelja s krunicom oko vrata, djelovanjem Haaškoga tužiteljstva i podaničkim odnosom domaće elite pretvorena u monstruozno čudovište koje ždere vlastite tvorce. Još ciničnije zvuče opravdanja glasnogovornika te licemjerne politike, da mi navodno sve nečasne radnje činimo samo zbog sebe, a ne radi Haaškoga suda i Europske unije. Kraj mandata Haaškoga suda na površinu je izbacio političku praljvštinu kojom se ta međunarodna ustanova bavila tijekom svih godina svoga postojanja.

Naime, kako tvrdi Carla del Ponte esencijalni doprinos Haaškoga suda su mir i sigurnost; uz regionalnu stabilnost. Ustanovljujući činjenice i njihovu individualnu kaznenu odgovornost, pomogao je pomirbi. Odvojio je političke i vojne lidere od njihovih položaja te je donio pravdu žrtvama. Ali kako bi taj složen i bolan proces bio uspješan, moraju ga poduprijeti na lokalnoj i međunarodnoj razini. Potrebno je u povijesne knjige uključiti činjenice koje je ustanovio ICTY... To je posao koji zahtijeva nove i vizionarske lidere sposobne obnoviti srušena poslijeratna društva. (1)

Haaška prosvjeta i obnova balkanske zajednice

Na okruglom stolu "Rat u Hrvatskoj 1991.-1995." održanom u Zagrebu 21. listopada raspravljalo se o istoimenom izvješću Instituta for Historical Justice and Reconciliation iz Salzburga, koje su sastavili beogradski povjesničar Mile Bjelajac i profesor zagrebačkoga Filozofskog fakulteta Ozren Žunec. Bjelajac je tada podsjetio kako u spomenutom izvješću on i Žunec pišu o kontroverzama rata u Hrvatskoj. "Naveli smo pregled mjesta hrvatsko-srpskih sporenja", rekao je, dodajući da je historiografija svojevrsna proizvodnja pozitivnoga sjećanja na povijest. "Kad se proizvodi selektivno sjećanje i ugrađuje u obrazovanje, stvara se određeni kulturni kod kroz koji cijeli naraštaji promatraju događaje", kazao je.(2)

 Budući da je zadaća Haaškoga suda ponajprije pisanje nove povijesti, a selektivno sjećanje o kojem govori Bjelajac, najbolje je prezentirano u sudskim procesima na Haaškom tribunalu, koji se u mandatu tužiteljice Carle del Ponte očito specijalizirao za progon Hrvata, na čiju je zemlju i narod izvedene jugoslavesnka komunistička i srbijanska agresija. Mnogi se ozbiljni pravnici danas pitaju, kako to da sud za međunarodne ratne zločine u svojoj gotovo 15-godišnjoj praksi nije podignuo još ni jednu optužnicu za agresiju na Hrvatsku i BiH protiv saveznoga jugoslavenskog vodstva. Odgovor na to pitanje upravo daje beogradski povjesničar Bjelajac, koji tvrdi kako je historiografija selektivno pamćenje.

Kako je već više puta rečeno, da je zadaća Tribunala ponajviše političke prirode, odnosno t. zv. pomirba među narodima i novo pisanje njihove povijesti, onda je potpuno jasno i zašto su selekcijom od odgovornosti za zločine izlučeni savezna jugoslavenska politika i njezini nositelji. Neki od njih, na primjer savezni premijer inž. Ante Marković kao i zadnji predsjednik SFRJ Stjepan Mesić, kojeg je tadašnji savezni sekretar za obranu Veljko Kadijević optužio za poticanje na likvidaciju hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana i tadašnjeg srpskoga vožda Slobodana Miloševića bili su tajni ili pak javni svjedoci Tužiteljstva.

U riječima pak zagrebačkoga profesora Ozrena Žuneca, koji je ustvrdio kako je spomenuti projekt o povijesti rata u Hrvatskoj pokušaj da znanstvenici dviju strana dođu do zajedničkog teksta o ratu te da prave u odnosu prema dvije različite povijesti zajednički pogled na jedan isti događaj(3) lako je iščitati političku strategiju kolektivnoga brisanja nacionalnog sjećanja. Podsjetivši da srpska strana na rat gleda kao na građanski sukob, za razliku od hrvatske strane, koja ga smatra vanjskom agresijom (4) Žunec je otkrio politiku istih onih snaga koje Haaškom sudu nisu dopistile podizanje optužnica protiv jugoslavenske strane odgovorne za agresiju.

Dovevši u pitanje moralnost hrvatske vojničke pobjede u ratu, jer kako je ustvrdio, moralni pobjednik, kao saveznici u Drugome svjetskom ratu, ima pravo pisati povijest, (5) ovaj je zagrebački profesor mandat za sastavljanje školskih udžbenika predao u ruke još uvijek žilavih komunističkih ideologa. Budući da već Haaški sud Hrvatima piše povijest, onda je hrvatska vojnička pobjeda, kako bi to rekao Žunec moralno upitna. Sve ovo navodim kako bi se jasno i nedvosmisleno moglo vidjeti da primarna uloga Haaškoga suda nije bila utvrđivanje pravde i kažnjavanje onih koji su narušili njezinu ravnotežu. Naime, Haaški je sud međunarodna, a ne svjetska ili tvorevina čovječanstva, koju su osnovale članice Vijeća sigurnosti UN-a s ograničenim mandatom vremenskoga i prostornog djelovanja. Kao takav, on je upravo po svom značaju podložan politici velikih sila pa se od njeg i nije moglo očekivati da zadovolji pravdu u sudskim procesima koje vodi.

Sud protiv suverenosti naroda - kriminalne odluke Haaškoga suda

O pravdi Haaškoga tribunala najbolje svjedoči prosvjedno pismo koje je u studenom potpisala skupina od dvadesetak američkih diplomata, bivših dužnosnika haaškoga suda i međunarodnih organizacija. Među potpisnicima je i Jacques Paul Klein, koji je u intervjuu Jutarnjem listu rekao kad sam vidio presude vukovarskoj trojci rekao sam to je kriminalno. (6) Dakle, sud koji je praktično za pokolj hrvatskih ranjenika, civila i zarobljenika na Ovčari, kao i višemjesečno temeljito razaranje jednoga srednjoeuropskog gradića na obalama Dunava, amnestirao počinitelje zlodjela i nije ništa drugo do li, kako kaže bivši UN-ov upravitelj u Podunavlju J.P Klein nego kriminalan.(7)

 Možda bi, da nije ovog pisma američkih diplomata, ocjena bivše del Pontine glasnogovrnice Flerence Hartmann, kako je Haaški sud golem korak u napretku čovječanstva (8) te da će se takva haaška međunarodna prvda, malo pomalo morat nametnuti svima i za svakoga (9) mogla cinično zvučati, da se iza terminologije čovječanstva, koje će, kako je nedavno kazano na jednom skupu u zagrbačkom HAZU (10), umjesto dosadašnje suverenosti nacija preuzeti njihova prava. Svako pak nametanje podrazumijeva nasilje nad slobodom pa i nametanje pravde imaginarnoga čovječanstva, koje se, osim u programima određenih sekti i netransparentnih sljedbi još uvijek ne pojavljuje u aktualnim međunarodnopravnim odnosima, jer mjesto u toj zamišljenoj svjetskoj državi, koje želi zauzeti, još uvijek ljubomorno čuvaju države kao suvereni međunarodni državopravni entiteti.

Zanemarivši primarnu pravnu ulogu, koju su mu kao madat dali njegovi osnivači, i pretvorajući se u svojevrsni instrument tajnih sila, Haaški je sud, dolaskom na čelo Tužiteljstva Carle del Ponte, nakon 2000. godine umanjio svoju svjetsku misiju te pokus ukidanja nacija pokušao realizirati nad državama koje su osamdesetak godina prisilno bile u svojevrsnom paklu totalitarnih jugoslavesnkih poredaka. Premda se stariji još uvijek sjećaju Brozova komunizma i njegove genocidne politike, od Bleiburga do rata za oslobođenje 1991., kako bi pak izgledala sloboda pojedinca u toj haaškoj balkanskoj tvorevini opet zorno pokazuje slučaj sa skupa hrvatsko-srpskih povjesničara, kad je na opaske povjesničara Josipa Jurčevića o neobjektivnom pristupu u Žunec-Bjelajčevu izvješću nekadašnji ideolog jugoslavesntva i profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Drago Roksandić zatražio od voditelja skupa da ušutka Jurčevića.(11)

 No Roksandićeva tvrdnja da ne bi bilo ni problema kad između Srba i Hrvata ne bi bilo granica (12) potpuno se uklapa u politiku i političke procese i presude Haaškoga suda, koji kao instrument, ako ne više velikih sila iz Vijeća sigurnosti, kako to tvrdi Hartmann, onda zacijelo nama za sad nepoznatih sila u međunarodnom pravu koristi darovanu moć kako bi međunarodno priznatu hrvatsku državu vratio u okrilje nekadašnjih lokalnih balkanskih gospodara. Kako se u progonu i uhidbi hrvatskoga generala Ante Gotovine ponajviše isticala britanska operativna, medijska, obavještajna i diplomatskom logistika Haaškom sudu, iza netransparentnoga pojma tajnih sila najvjerojatnije se skriva britanski politički interes i još jedan pokušaj da radi zaštite svojih geostrateških interesa utjelovi jedinstven i cjelovit geopolitički prostor kao što je bila nekadašnja Jugoslavija. (13)

Britanska uloga u sukobu Hrvata i muslimana

Zato su i britanske postrojbe u sklopu UNPROFOR-ova mandata u Bosni i Hercegovini imale, za razliku od vojnika drugih zemalja koji su također nosili modre kacige, zadaću da od NATO-savezničkih napadaja štite srpske postave u BiH.(14) Kad je pak riječ o muslimansko-hrvatskom sukobu, kojeg je ponajbolje obradio američki vojni povjesničar Charles Shreder (15), Britanci su imali u njeg duboko umiješane prste. Američki obavještajni izvori otkrili su veze zapovjedništva vojnih pothvata UN-a u Sarajevu i specijalnih postrojba britanske vojske SAS, koji su zajednički radili na neutralizaciji NATO-vih udara na srpske položaje. (16) Vulliamy tvrdi kako su britanski vojnici u sastavu UNPROFOR-a vodili prikriveni rat sa sve tri strane ubivši daleko veći broj Hrvata, Muslimana i Srba no što je službeno priznala britanska vlada (17)

Premda se znalo za ove britanske zločine, koji su mučili i pojedinačnu svijesti nekih zapovjednika.Dugo sam razmišljao o tom jesam li imao pravo ubiti te ljude,(18) ispovijedao se brigadir Duncan, zapovjednik prve bojne 22. Cheshirske pukovnije novinaru Vulliamyju te javno iznesene činjenice o ulozi britanskih snaga u likvidaciji Hrvata u središnjoj Bosni i iživljavanju njihovih vojnika pogotovo nad hrvatskim narodom, Haaški sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije nikad nije postavio pitanje odgovornosti za likvidaciju više stotina Hrvata, kako skrovito navodi u svom tekstu britanski novinar.Uloga Velike Britanije u poticanju rata između Muslimana i Hrvata ne samo da nikad nije rasvijetljena nego unatoč pisanju čak i britanskoga tiska kako je nakon dolaska Britanaca u Vitez, u listopadu 1992., odmah nekoliko dana iza toga izbio rat između muslimana i Hrvata nikad nije zaintrigirala Haaški sud.

Vulliamova bilješka o tom kad je na mjesto postrojbe brigadira Duncana u Vakuf stigla nova britanska postrojba, i odmah ušla u sukob s Hrvatima te da ih je u to vrijeme posjetilo izaslanstvo Armije BiH s molbom da prestanu pucati po HVO-u jer Hrvati misle da je riječ o Armiji BiH i onda uzvraćaju po njihovim postavama (19) pokazuje kako su vjerodostojne tvrdnje o britanskom poticanju međusobnog muslimansko-hrvatskog rata. Prema podatcima britanskog ministartva obrane, Britanci su u Bosni ubili 38 osoba, a Vulliamy navodi kako mu je jedan viši britanski časnik rekao da taj broj može slobodno utrostručiti, odnosno da mu može komotno dodati još jednu nulu.(20)

Ni za ove zločine nad Hrvatima nitko nije odgovarao. Pa i kako bi mogao odgovarati, kad je svojedobno cijela postrojba nozozemskih modrih kaciga zapravo omogućila srpskim snagama pokolj u Srebrenici? U etničko čišćenje, osim ubijanja, spada skup različitih mjera kojim se s određenoga prostora pokušava uništiti ili otjerati skupina nekoga naroda. Nije li onda zahvaljujući britanskom upravitelju u Bosni i Hercegovini Paddyju Asshdownu i Austrijancu Wolfgangu Petritschu iz Drvara i Glamoča uspjelo protjerati gotovo pet tisuća Hrvata, a da za posljedice svoje politike nikad nikom nisu odgovarali. (21)

"Prvada" protiv žrtava

U donošenju pravde i kakvoj-takvoj zadovoljštini žrtava posebno su djelovanjem Haaškoga suda nezadovoljni Hrvati, jer su nekako istodobno od odgovornosti za zločine u Vukovaru oslobođeni članovi vukovarske trojke, kao i zapovjednik muslimanskih postrojba Sefer Halilović optužen za masovne likvidacije hrvatskoga naroda u dolini Neretve, u selima Grabovica i Uzdol. Stoga se s punim pravom valja upitati kakvo je to prava i koju to pravdu u svojim presudama, ako iza njih ne stoji određena politika promivira Haaški sud? Pravda kojom se zacijelo dodatno pokušava frustrirati žrtve, nije pravda nego politika, a u slučaju Haaškoga suda i njegova odnosa prema Hrvatima, može se zaključiti, kako je riječ o svojevrsnoj produženoj ruci istih onih sila, koje su 1991. stajale iza agresivne jugoslavesnke politike po kojoj je Beograd za samo petnaestak dana trebao likvidirati Republiku Hrvatsku i njezino političko vodstvo izabrano na prvim slobodnim višestranačkim izborima.

Osnivanje pak podružnica Haaškoga suda po državama bivše Jugoslavije, nije samo pravni presedan nego i svojevrsno stvaranje kaosa, kojim se razara ionako krhki pravni sustav tih zemalja stvaran na razvalinama komunističkih političkih sudišta, u kojem se ni suci komunističkoga zakonodavstva nisu smjeli zakona držati kao pijan plota. Tipičan primjer stvaranja pravne nesigurnosti zacijelo je splitski slučaj Lora, u kojem su očito pod pritiskom vlasti, bez obzira na dokazivost eventualne krivnje hrvatskih branitelja, optuženici morali biti suđeni sve dok ih se ne osudi, a nakon javnoga i političkog linča suca Slavka Lozine, više nije moguća ni pomisao na neovisnost sudstva.

Danas takvi sudovi, osim u Splitu postoje još u Rijeci i Zagrebu. Na njima se prakticira haaška politika kao i procesna metodologija t. zv. zaštićenih svjedoka, koji mogu biti čak i osuđeni ratni zločinci u Hrvatskoj, a da spomenuti sudovi daju vjerodostojnost njihovim iskazima, koji se potom medijski promoviraju. Taktika tih domaćih sudova, nije utvrđivanje eventualnu odgovornost optuženika nego medijska promocija navodne hrvatske krivnje. Iza takvih se potupaka opet skriva svojevrsna politika, koja je i u medijsko-političkom svijetu dobila naziv senzibiliziranje javnosti.

Domaća su sudišta, kao i ono u Haagu, zbog političkoga pritiska da osude prisiljena u nedostatku dokaza uvesti popojam t. zv. dvostruke zapovjedne crte, kojim su u stanju do apsurda dovesti pravosudni postupak. Nastavkom ovakve sudbene prakse i politike koja omogućuje ovakav pravni kaos, samo će ubrzavati guranje Hrvatske u novu balkansku asocijaciju državnoga zajedništva sa Srbijom. Dijagnosticiranje bolesti podrazumijeva i njezino liječenje, odnosno davanje pravoga lijeka, kako bi bolesnik što prije ozdravio. U hrvatskom slučaju, Haaški je sud uglavnom već uspio poniziti ponosne branitelje hrvatske državnosti, a svojim optužnicama i presudama bosanskim Hrvatima, tamošnju je starosjedilačku populaciju gotovo uspio diljem svijeta raseliti.

Zaključak

Generale koje su izručile hrvatske vlasti, na žalost, teško ćemo vratiti iz haaških tamnica kad ionako na domaćim sudištima vodimo procese protiv onih za koje Haaški sud nije imao vremena. Gledano iz perspektive filozofije povijesti, kao narodna zajednica koju povezuje zajedničko sjećanje na velike i prijelomne povijesne događaje, Haaški sud će u svijesti budućih naraštaja ostati zapamćen kao i razne osmanske, mletačke, habsburške i jugoslavenske tamnice, koje su u t. zv. mirnodopskom razdoblju služile kao zamjena za Krbavsko ili Bleiburško polje, dok će domaća sudišta ostaviti duboku ranu u nacionalnoj svijesti podijeljenoga naroda, koji unatoč 15-godišnjoj neovisnosti još uvijek nosi u sebi najmanje dvije državotvorne koncepcije – hrvatsku i kolonijalnopodaničku.

Ako u svijesti političke elite bude prevladala koncepcija hrvatske državnosti, ona će pronaći i djelotvoran lijek za rehabilitaciju zaraženoga nacionalnog tkiva. Predavši pak Haagu nadležnost nad vojnoredarstvenim pothvatima Bljesak i Oluja, Hrvatski sabor je na taj način izbjegao diplomatsku borbu na međunarodnom polju za afirmaciju vlastite nacionalne borbe za slobodu. Nu, kao šti se na domaćim sudištima vode haaški procesi protiv hrvatskih časnika, niži bi domaći sudovi, u borbi protiv političkih projekata Haaškoga suda trebali koristiti sve pravne mjere kako bi što veći broj onih koji su počinili zločin protiv Hrvatske doveli pred lice pravde.

S druge pak strane, zainteresirana bi hrvatska vlast trebalo sa Sjedinjenim Državama što prije potpisati sporazum o međusobnom neizručivanju svojih državljana Svjetskom sudu za ratne zločine, jer je taj sud dio politike koja nastoji uništiti nacionalne države. Tada bi i oholi usklik haaške tužiteljice Carle del Ponte, kako general Gotovina srećom nije pušten na privremenu slobodu dobio bar na kraju puta gorak okus.

1)Carla del Ponte, El Pais, 3. prosinca 2007.
2)Hina, 21. listopada 2007.
3)Isto...
4)Isto...
5)Isto...
6)Jutarnji list, 24. stuidenog 2007.
7)Isto...
8)Florence Hartmann, Mir i kazna, Profil, Zagreb, 2007. str. 15.
9)Isto...
10) Hina, 22. listopada 2007. Znanstveni skup "Država i uprava" u čast akademika Pusića, (Akadamik Zvonko Posavec govorio je o njemačkoj teoriji države kao predmetu socijalne i jurističke znanosti naglasivši da jedna "teorija zastupa tezu kako se zbog naddržavnih ustanova treba osloboditi nacionalne suverenosti, dometnuvši kako se ona temelji na tezi interesa cjelokupnoga čovječanstva. Tako primjerice pravo mora proistječe iz naroda, izjavio je Posavec, rekavši kako je u tom slučaju narod zapravo stanovništvo cijele zemaljske kugle. Po ocjeni profesora zagrebačkoga Pravnog fakulteta Josipa Kregara, koji je govorio o obnovi fasade institucija, fenomen države bježi od jednostavnih definicija i provjere materijalnih činjenica. Dovoditi još donedavno u pitanje suverenosti značilo je veleizdaju, rekao je, ustvrdivši kako je u svojim radovima Pusić davno doveo u pitanje suverenost".)
11)Hina, 21. listopada 2007. (Uzrujan Jurčevićevim govorom, povjesničar Drago Roksandić zatražio je od voditelja da ga prekine)
12)Isto...
13)Webster G. Tarpley, Protiv oligarhije – Venecija i Britanci, eseji i predavanja 1981.-1996. Zagreb, 2007.
14)Ed Vulliamy, The Guardian, 29. siječnja 1996., BBC 29. siječnja 1996., Dnevni pregled – Hina, br. 21. 30. siječnja 1996.
15)Charles R. Shrader: Muslimansko hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni –vojna povijest 1992. – 1994., Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2004.
16)Ed Vulliamy, The Guardian, 29. siječnja 1996., BBC 29. siječnja 1996. Dnevni pregled – Hina, br. 21. 30. siječnja 1996.
17)Ed Vulliamy, Tajni rat u Bosni, The Guardian, 2. travnja 1996., 2. travnja 1996., Dnevni pregled – Hina, 3. travnja 1996.
18)Isto...
19)Isto...
20)Isto...
21))Mate Kovačević, Hrvati Herceg-Bosne narod koji nestaje, Hrvatsko slovo, Zagreb, 2007.
22)Hina, 4. prosinca 2007.

Mate Kovačević

{mxc}


Čet, 5-12-2019, 17:47:03

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.