Haaška doktrina o zajedničkom zločinačkom pothvatu i univerzalne vrijednosti

 

Međunarodna pravda za zločine u Vukovaru

Dana 27. rujna 2007. godine Raspravno vijeće Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju donijelo je presudu trojci bivših viših časnika JNA. Mile Mrkšić osuđen je na 20 godina zatvora, Veselin Šljivančanin na 5 godina zatvora, dok je Miroslav Radić oslobođen optužbe. Ova presuda izazvala je zaprepaštenje i ogorčenje u cijeloj Hrvatskoj. Takvu presudu osudile su i sve političke opcije u Hrvatskoj, uključujući i one koje su davale bezrezervnu podršku svim dotadašnjim odlukama haaškoga Tužiteljstva i Suda.

Predsjednik Vlade RH Ivo Sanader već drugoga dana po izrečenoj presudi uputio je pismo glavnom tajniku UN-a Ban Ki-moonu u kojem poručuje "Došao je trenutak da se ozbiljno preispitaju svi aspekti rada Haaškog suda, posebice u kontekstu njegova neuspjeha da služi pravdi na uravnotežen, ujednačen i nepristran način" [1].

Dva tjedna kasnije sudjelujući u raspravi na sjednici Opće Skupštine UN posvećene Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju, premijer Sanader upozorava: "… Hrvatska nije sama: presuda je izazvala mnoge negativne reakcije međunarodnih udruga za ljudska prava i uglednih osoba, vladinih dužnosnika, članova parlamenta, uključujući Zajedničkog parlamentarnog odbora EU - Republika Hrvatska", te konstatira: "Ovdje je odgovornost Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju očigledna, jer ništa ne ohrabruje zločin kao nekažnjavanje"[2].

Zločini što su ih JNA i srpske paravojne formacije počinile u Vukovaru vape za pravdom. Zato je ogorčenost hrvatske javnosti za pravorijekom međunarodne pravde razumljiva i opravdana. Iskazi razočaranja i protesti protiv nepravde samo još jednom potvrđuju duboku moralnu i političku zrelost hrvatskog naroda i hrvatskih građana koji već godinama protestiraju protiv različitih odluka haaškoga Tužiteljstva i Suda, jer su te odluke vrlo često, pogotovo kada su u pitanju hrvatski generali i dužnosnici, u raskoraku i s moralnim vrijednostima i s pravnim kriterijima. Protesti hrvatske javnosti potvrđuju da hrvatski narod nema ništa protiv međunarodne pravde, ali ima protiv nepravdi koje "proizvodi" Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu, kada neutemeljeno i pristrano kvalificira događaje u Domovinskom ratu.

Od 2000. godine vladajuće političke stranke u Hrvatskoj, osim sporadičnih protesta, nisu poduzele ništa bitno da se suprotstave političkim igrama ICTY-u, odnosno 'njegovu neuspjehu da služi pravdi na uravnotežen, ujednačen i nepristran način'. I najnoviji protest hrvatske službene politike protiv sramotnih presuda vukovarskoj trojci traži reviziju njihovih presuda kako bi ovi dobili više kazne, ali ne i reviziju kvalifikacija tih presuda, te reviziju doktrine o zajedničkom zločinačkom pothvatu (ZZP) po kojoj ICTY (ne)sudi političkom i vojnom vrhu JNA i jugoslavenskom vodstvu, pa ni najvišim bošnjačkim vojnim i političkim dužnosnicima, ali se zato doktrina o ZZP uvijek primjenjuje na najviše hrvatske političke i vojne dužnosnike, kako u RH tako i u BiH.

Proizvoljna primjena doktrine o ZZP

Nedavno objavljena knjiga Florence Hartmann [3], dugogodišnje djelatnice haaškoga Tužiteljstva, svjedočanstvo je iz prve ruke o "tajnim ratovima" velikih sila, međunarodne zajednice i haaškoga Tužiteljstva; svjedočanstvo je o međunarodnoj trgovini i nagodbama u svezi haaških optužnica i njihovih kvalifikacija; svjedočanstvo je o tome kako nacionalni interesi velikih, te nagodbe, kompromisi i sukobi unutar međunarodne zajednice "kroje" međunarodnu pravdu i sudbinu malih naroda. Ivan Zvonimir Čičak pišući predgovor za tu knjigu morao je priznati: "Gadi mi se i tjera me na povraćanje kad vidim na što je sve bila spremna međunarodna politika" [4]. Žalosna je činjenica da to u listopadu 2007. tvrdi osoba koja je godinama financirana iz istih izvora kao i haaško Tužiteljstvo [5], a za dostavljanje tom istom haaškom Tužiteljstvu selektivnih podataka o Domovinskom ratu, hrvatskim generalima i dužnosnicima, te za stigmatizaciju svih onih koji su upozoravali na političke igre s haškim Tribunalom, kao i na neutemeljenost haških optužnica i presuda [6].

Navest ćemo samo pet primjera različite (ne)primjene pravnog instituta zajedničkoga zločinačkog pothvata. Ovi primjeri trebaju poslužiti kao podloga za raspravu o doktrini zajedničkoga zločinačkog pothvata. Doktrini koja je postulirana tako da služi stvaranju međunarodne nepravde jer je u suprotnosti s univerzalnim vrijednostima i poveljom organizacije UN.

Primjer prvi

Mrkšić, Šljivančanin i Radić nisu ni optuženi ni osuđeni kao pripadnici zajedničkoga zločinačkog pothvata. Za njih se u obrazloženju sudske presude samo konstatira koje su vojne dužnosti obnašali u vrijeme kada su počinjeni zločini [7]. To da Mrkšić, Šljivančanin i Radić, te nitko iz vojnog vrha JNA i jugoslavenskog političkog vodstva, neće biti optužen i osuđen prema institutu o ZZP, dogovoreno je u političkim pregovorima. Pozadina je vrlo jasna i "jednostavna" prema svjedočenju i Florence Hartmann:

"Godine 1993. Bosna i Hercegovina i Hrvatska podnijele su tužbu za agresiju i genocid protiv Miloševićeve Srbije pred Međunarodni sud pravde (ICJ) … Da je srpska država proglašena krivom, nove vlasti u Beogradu morale bi preuzeti odgovornost. … Srpski dužnosnici i sami su uvjereni da arhivi Vrhovnog savjeta obrane (VSO) mogu dovesti do osude Srbije za genocid. 'Čini se da ne želite razumjeti politički kontekst u kojem se nalazimo', isticao je 3. listopada 2003. Goran Svilanović, srbijanski ministar vanjskih poslova u uredu Carle del Ponte. I precizirao je: 'Ako vam pomognemo da postignete Miloševićevu osudu za genocid, i naša će država pred Međunarodnim sudom pravde biti osuđena za genocid i morat ćemo plaćati milijarde odštete Bosni i Hercegovini'… Beograd tvrdi da pravda i istina štete stabilnosti regije i da djeluju protiv mira." [8]…

Carla del Ponte je znala da arhivi VSO "sadrže ključ svih zagonetki" [9]. Međunarodni sud pravde (ICJ) nije dobio uvide u te arhive i Srbija nije osuđena za genocid. Tužiteljstvo Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) dobilo je djelomični uvid u te arhive ali nije optužilo beogradske vojne i političke dužnosnike za ZZP. Mrkšić, Šljivančanin i Radić nisu optuženi za ZZP. Međunarodna pravda pala je dva puta na ispitu: i na Međunarodnom sudu pravde (ICJ) i na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY).

Haško tužiteljstvo odgovorno je za tu nepravdu bez obzira na izlike na koje se poziva.

Primjer drugi

Haški je Sud 16. listopada 2007. ponovo oslobodio odgovornosti generala Halilovića [10]. General Sefer Halilović već je 2005. prvostupanjskom presudom ICTY-a oslobođen odgovornosti za ratni zločin pokolja 63 hrvatska civila u Grabovici i Uzdolu, zločina što su ga počinile postrojbe Armije BiH za vrijeme operacije Neretva '93.

Halilović je jedan od najviših vojnih dužnosnika među rijetkim Bošnjacima koje procesuira Haaški sud. Suci su zaključili da Halilović, tada načelnik glavnog stožera, nije imao "pravog nadzora nad počiniteljima zločina" koji se dogodio u selima Grabovica i Uzdol u rujnu 1993. godine. Presuda raspravnog vijeće još nije dostupna javnosti na internetskim stranicama ICTY-a, ali dostupno je oslobađajuće prvostupanjsko rješenje koje je u listopadu 2007. očigledno potvrđeno:

752. Pretresno vijeće podsjeća na svoj zaključak da je Sefer Halilović bio dosta utjecajan kao starješina ABiH visokog ranga i jedan od njenih osnivača.2652 Međutim, Pretresno vijeće smatra da utjecaj Sefera Halilovića ne doseže standarde koji se traže za utvrđivanje efektivne kontrole.2653 Jedan od principa međunarodnog krivičnog prava jeste da se komandant ne može smatrati odgovornim za zločine osoba koje nisu bile pod njegovom komandom u vrijeme kada su zločini počinjeni. Pretresno vijeće konstatira da tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo da je Sefer Halilović de jure ili de facto bio komandant operacije pod nazivom "Neretva", za koju tužilaštvo navodi da je provedena u Hercegovini. Pretresno vijeće je takođe zaključilo da tužilaštvo nije dokazalo da je Sefer Halilović imao efektivnu kontrolu nad jedinicama koje su počinile zločine na području Grabovice i Uzdola. Pretresno vijeće stoga konstatira da tužiteljstvo nije dokazalo da Sefer Halilović na osnovu člana 7(3) snosi odgovornost za zločine počinjene u Grabovici i Uzdolu [11].

Dakle, u ovom slučaju haški je Sud zauzeo stajalište da načelnik Glavnog stožera Armije BiH nije imao "efektivnu kontrolu" nad podčinjenim postrojbama i "da se komandant ne može smatrati odgovornim za zločine osoba koje nisu bile pod njegovom komandom u vrijeme kada su zločini počinjeni". Zato Sefer Halilović ne snosi "odgovornost za zločine počinjene u Grabovici i Uzdolu".

Zapisnici Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz 1993. i 1994. jasno potvrđuju da je Armija BiH provodila operaciju "Neretva '93" sukladno zapovjedi Alije Izetbegovića i Predsjedništva BiH. Ta je arhiva bila i jeste na raspolaganju i Tužiteljstvu i Sudu u Haagu [12]. Ako je u slučaju vukovarske trojke problem bio dostupnost arhive VSO, onda to u slučaju Halilović ne može biti slučaj. Dakle, dostupnost ili nedostupnost arhive sporedna je činjenica za neučinkovitost, odnosno neujednačenost međunarodne pravde i primjenu instituta ZZP.

Primjer treći

Izmijenjena i spojena optužnica [13] protiv generala Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača temelji se na institutu o ZZP koji je definiran vrlo široko. Ne obuhvaća samo najviši vojni i politički vrh nego i sve državne strukture i stranačke dužnosnike HDZ-a:

13. …. Vojna ofenziva poznata pod nazivom "Oluja" (dalje u tekstu: operacija "Oluja") izvršena je, dijelom, u južnom dijelu područja Krajina i oko njega.

14. Ovaj udruženi zločinački pothvat, čiji su pripadnici i glavni sudionici bili Ante GOTOVINA, Ivan ČERMAK i Mladen MARKAČ, smišljan je, planiran i pripreman najkasnije do srpnja 1995., a u potpunosti je proveden u kolovozu 1995. i kasnije.

15. Mnogo osoba je s Antom GOTOVINOM, Ivanom ČERMAKOM i Mladenom MARKAČEM sudjelovalo u ovom udruženom zločinačkom pothvatu. To su bili: Franjo TUĐMAN (pokojni), predsjednik Republike Hrvatske; Gojko ŠUŠAK (pokojni), ministar obrane Republike Hrvatske; Janko BOBETKO (pokojni), načelnik Glavnog stožera HV-a do 17. srpnja 1995., kada je umirovljen; Zvonimir ČERVENKO (pokojni), načelnik Glavnog stožera HV-a (imenovan 17. srpnja 1995.).

16. Sudionici udruženog zločinačkog pothvata koristili su druge ili surađivali s njima, uključujući i one koji su bili pod njihovim zapovjedništvom ili stvarnom kontrolom, kako bi omogućili ili izvršili actus reus kaznenih djela nad srpskim civilnim stanovništvom i civilnom imovinom. Među onima koje su sudionici udruženog zločinačkog pothvata koristili ili su s njima surađivali bili su: razni časnici, dužnosnici i članovi hrvatske vlade i političkih struktura na svim razinama (uključujući i one u općinskim vlastima i lokalnim organizacijama); razni čelnici i članovi HDZ-a; razni časnici i pripadnici HV-a, Specijalne policije, civilne policije, vojne policije i drugih sigurnosnih i/ili obavještajnih službi Republike Hrvatske (dalje u tekstu: hrvatske snage); kao i druge znane i neznane osobe [14].

Primjer četvrti

Optužnica Tužiteljstva Međunarodnoga suda za bivšu Jugoslaviju protiv hrvatskih civilnih i vojnih dužnosnika u BiH: Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića podignuta je 2. ožujka 2004. godine. Oni su optuženi za udruženi zločinački pothvat u kojem su sudjelovale brojne osobe:

… Sljedeće su osobe, pored ostalih, sudjelovale u udruženom zločinačkom pothvatu: Franjo Tuđman (preminuo 10. prosinca 1999.), predsjednik Republike Hrvatske; Gojko Šušak (preminuo 3. svibnja 1998.), ministar obrane Republike Hrvatske; Janko Bobetko (preminuo 29. travnja 2003.), general u vojsci Republike Hrvatske; Mate Boban (preminuo 8. lipnja 1997.), predsjednik Hrvatske Zajednice (i Republike) Herceg-Bosne; JADRANKO PRLIĆ; BRUNO STOJIĆ; SLOBODAN PRALJAK; MILIVOJ PETKOVIĆ; VALENTIN ĆORIĆ; BERISLAV PUŠIĆ; razni drugi dužnosnici i članovi vlade i političkih struktura Herceg-Bosne/HVO-a na svim razinama (uključujući općinske organe vlasti i mjesne organizacije); razni čelnici i članovi Hrvatske demokratske zajednice (dalje u tekstu: HDZ) i Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (dalje u tekstu: HDZ-BiH) na svim razinama; razni pripadnici oružanih snaga Herceg-Bosne /HVO-a, specijalnih postrojba, vojne i civilne policije, sigurnosnih i obavještajnih službi, paravojnih formacija, lokalnih obrambenih snaga te druge osobe koje su djelovale pod nadzorom ili uz sudjelovanje ili u saradnji s tim oružanim snagama, policijom i drugim elementima; razni pripadnici oružanih snaga, policije, sigurnosnih i obavještajnih službi Republike Hrvatske; te druge osobe, poznate i nepoznate. Te su osobe vodile, upravljale, planirale, pripremale, bodrile, promovirale, poticale, zapovijedile, izvršile, provele, omogućile, sudjelovale, pridonijele, podržale i na drugi način djelovale na ostvarivanju udruženog zločinačkog pothvata [15].

Prema ovoj optužnici, sve, baš sve političke, vojne i stranačke organizacije Hrvata u Bosni i Hercegovini sudjelovale su u inkriminiranom "zločinačkom pothvatu". A oni Hrvati koji nisu nabrojeni kao pripadnici formalnih političkih i vojnih formacija u BiH također su u optužnici osumnjičeni kao "druge osobe, poznate i nepoznate" [16].

Ovim dvjema optužnicama (protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača, te protiv hrvatskih dužnosnika i generala u BiH) nekoliko je zajedničkih poveznica. Prvo, optužnice se temelje na institutu zajedničkoga zločinačkog pothvata; drugo, u zajedničkom zločinačkom pothvatu sudjeluju hrvatske državne i političke institucije kako u RH tako i u BiH; treće, ta dva zločinačka pothvata tvori ista zločinačka organizacija; četvrto, nitko od devet optuženih nije optužen da je osobno počinio zločin ili da je naredio zločin.

Politički kontekst ovako definiranih optužnica tumači Florence Hartmann: "Prema Rezoluciji 1503 Vijeća sigurnosti od 28. kolovoza 2003., Haaški sud sada ima obvezu usredotočiti svoje djelovanje na 'najvažnije dužnosnike odgovorne' za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji" [17]. Međutim, predsjednik Haaškog suda sudac Meron tvrdi: ne Sud nego "Tužitelj ima ovlasti izabrati osobe protiv kojih želi podignuti optužnice … Statut ICTY-a i rezolucije Vijeća sigurnosti, uključujući i Rezoluciju 1503 ne daju sucima moć provjeravanja odgovaraju li osobe na koje se odnose optužnice zaista uvjetu koje je postavilo Vijeće, tj. odnose li se na najvažnije dužnosnike koji imaju najtežu odgovornost za zločine" [18]. Carla del Ponte "smanjivala je u više navrata popis glavnih 'meta'" . Nakon Rezolucije 1503 Carla del Ponte je odlučila da do konca 2004. godine "Tvrdu jezgru sada sačinjava tridesetak osumnjičenih" [20].

Primjer peti

Vijeće sigurnosti UN posebnim je odlukama odredilo tzv. "zone sigurnosti", odnosno zaštićene zone. Tako je Rezolucijom Vijeća Sigurnosti br. 819 (od 16. travnja 1993.) zaštićenom zonom proglašena Srebrenica, a nakon nekoliko tjedana Rezolucijom VS UN-a br. 824 (od 6. svibnja 1993.) zonama sigurnosti Ujedinjenih naroda proglašeni su i Bihać, Sarajevo, Žepa, Goražde i Tuzla. Zaštitu su tim ustanovljenim zonama sigurnosti bile dužne pružiti vojne snage UN-a. Ta zaštita nije smjela biti samo deklarativne prirode. Vijeće sigurnosti, i međunarodne snage UN u BiH, nisu ispunile svoju obvezu u sprječavanju zločina u zaštićenim zonama UN. Time su i Vijeće sigurnosti i zapovjednici plavih kaciga, prema doktrini o zajedničkom zločinačkom pothvatu, postali suodgovorni za zločin genocida u Srebrenici. O tome izrijekom svjedoče djelatnici haškoga Tužiteljstva:

"Pariz, London i Washington propustili su 1995. godine poduzeti sve potrebne mjere da bi se spriječio genocid koji se, korak po korak, pripremao pred našim očima. Već 1993. pronicljivi međunarodni predstavnici, nazvali su stezanje obruča oko opsjednute enklave „polaganim genocidom" ili „postupnim genocidom" … Tijekom cijele posljednje ofenzive protiv Srebrenice, od 6. do 11. srpnja 1995., velike sile nisu, dakle prestajale tvrditi da srpske snage, unatoč njihovu napredovanju, nemaju namjeru zauzeti enklavu. Hineći iznenađenje, one su, ne maknuvši prstom, pustile Mladića da uđe u grad 11. srpnja 1995. početkom poslijepodneva. Zatim su dopustile da muškarce odvoje od ostalog stanovništva ne nametnuvši uvjete prisilne evakuacije, ne nastojeći je nadzirati. … Međutim, mnogi su zabrinuti znajući da je stanovništvo Srebrenice na milosti i nemilosti osvetoljubivog i krvoločnog srpskog generala. Jacques Chirac dao je to na znanje i pokušava uvjeriti svoje partnere da interveniraju. Jedanaestog srpnja francuski predsjednik savjetuje Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama i Njemačkoj da silom povrate tu enklavu. Sutradan. Francuska se obraća Vijeću sigurnosti i ponovno izjavljuje da je voljna staviti svoje snage na raspolaganje za svaku vojnu operaciju koja bude procijenjena „korisnom i ostvarivom". Trinaestog srpnja Chirac ustrajava i naziva Billa Clintona da ga uvjeri da pruži francuskim trupama podršku američkih protutenkovskih helikoptera kako bi se otvorio put prema Srebrenici. I da mu kaže: ,,U Srebrenici su muškarce, kojima prijeti opasnost da budu zaklani ako su u dovoljno stari da mogu nositi oružje, odvojili od žena. Civilizirani se narodi moraju suprotstaviti fašizmu i provesti odlučnu i ograničenu vojnu operaciju (...), osim ako su se odlučili za politiku napuštanja usporedivu s onom koja je vladala za vrijeme Drugog svjetskog rata." … Nesklon angažiranju američkih trupa na bosanskom tlu, Clinton odbija. Kofi Annan, još uvijek zapovjednik operacija za održavanje mira pri Ujedinjenim narodima, procjenjuje francuski prijedlog „nerealističnim i neizvedivim". Pariz odustaje. Velike sile odlučuju još jednom ne poduzeti ništa unatoč prvim izvještajima koji potvrđuju početak sustavnih smaknuća. Otada nisu prestale osporavati, unatoč očitosti, predvidivost pokolja u Srebrenici i zataškavati svaki dokaz koji potvrđuje da su ga one same mogle predvidjeti" [21].

Carla del Ponte svjesna je suodgovornosti međunarodnih snaga za zločine počinjene u Srebrenici. Ona je to izrijekom potvrdila: "Međunarodne snage znale su da će (u Srebrenici; op. a.) biti počinjeni pokolji velikih razmjera, o tome su govorili i ništa nisu napravili da ih spriječe" [22]. Osim toga "Strah velikih sila sa će se naći na optuženičkoj klupi izražen je i za vrijeme NATO-ih operacija na Kosovu. Nadležnost ICTY-a geografski je ograničena na bivšu Jugoslaviju, ali nije ograničena na snage u sukobu. Atlantski savez je dakle pod njegovom nadležnošću u slučaju ratnih zločina" [23].

Carla del Ponte, unatoč svojim saznanjima o odgovornosti međunarodnih snaga za zločine počinjene u Srebrenici, i nadležnosti ICTY-a i za djelovanje međunarodnih snaga na području bivše Jugoslavije, nije protiv odgovornih podigla tužbu. Zašto? Zato što ona "doživljava oštre prigovore veleposlanstava, među kojima i SAD-ova, i prisiljena je povući vlastite riječi" [24].

Propust Tužiteljstva ICTY-a s vremenom postaje sve očigledniji. Naime, ovih je dana okružni sud u Haagu prihvatio tužbu rodbine žrtava Srebrenice, o odgovornosti nizozemske postrojbe koja je djelovala u sastavu UN snaga, jer nije poduzela odgovarajuće mjere da u srpnju 1993. zaštiti pučanstvo u zaštićenoj zoni UN-a.

Zahtjev za povlačenjem optužnica protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača, te hrvatskih dužnosnika iz BiH

Ovih pet primjera primjene i neprimjene instituta o zajedničkom zločinačkom pothvatu dovoljan su dokaz o neujednačenosti poštivanja tog instituta i od strane Tužiteljstva i od strane Suda. Iznijeto je već niz prigovora i primjera, činjeničnih, pravnih i političkih, koji osporavaju ili pak žele opravdati primjenu doktrine o ZZP.

Ono što bih u ovom trenutku želio naglasiti, a vjerujem da i samo navođenje ovih primjera to potvrđuje, iako se nismo upuštali u dodatne analize, jest činjenica da selektivna i neujednačena primjena instituta o ZZP nije unaprijedila međunarodnu pravdu i pridonijela vjerodostojnosti međunarodnog pravosuđa. Naprotiv, nedorađena i neujednačena doktrina o ZZP, tako kako je sada primjenjuju haaško Tužiteljstvo i Sud ima za posljedicu stvaranje novih međunarodnih nepravdi.

Haaška presuda za "vukovarsku trojku" samo je potvrda međunarodne nepravde. Zato sam, na upit medija nakon objavljivanje haške presude, iznio sljedeći stav:

"Haaški sud u slučaju Šljivančanina, Mrkšića, i Radića nije tražio, ni sudio po zapovjednoj odgovornosti ni vojni vrh JNA ni državno vodstvo SFRJ. Zato ima osnove i treba odmah tražiti ukidanje optužnica protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača, te hrvatskih dužnosnika iz BiH. Nitko od njih nije ni optužen da je osobno počinio zločin ili da je zapovjedio zločin. Te ne mogu ni oni biti optuženi, a kamo li hrvatsko državno vodstvo, kao odgovorni za stradanja civila. Tamo gdje je toga bilo, trebaju odgovarati neposredno odgovorni" [25].

Zacijelo ovakav stav ima svoje i političko i činjenično opravdanje. Kako je o tome u različitim prigodama bilo dosta riječi, to bi trebalo ovu tezu potvrditi i raščlambom doktrine o zajedničkom zločinačkom pothvatu. Ta doktrina, ako želi biti instrument međunarodne pravde, ne može se primjenjivati voluntaristički, ovisno o raspoloženju Tužiteljstva ili rasporedu političkih snaga na međunarodnoj sceni, kako je to bio slučaj do sada. Ona mora biti konzistentna, logična i moralno opravdana. A prije svega utemeljena na univerzalnim vrijednostima koje prihvaćaju sve članice UN. Ako tome nije tako onda je neprihvatljiva kao pravna norma.

Kritika doktrine o zajedničkom zločinačkom pothvatu (ZZP)

Doktrina o ZZP predmet je pravnih rasprava. No isto tako ona mora biti shvatljiva i laicima. To znači da mora biti shvatljiva i razumljiva ne-pravnicima kako s logičkog tako i s moralnog stajališta. Zato nije naša ambicija upuštati se u pravnu raspravu o doktrini ZZP. Ali želimo je razmotriti s logičkog stajališta i prosuditi s moralnog stajališta.

Zato ćemo ponoviti one osnovne kritike koje su do sada izrečene na račun doktrine o ZZP, te postaviti dodatna pitanja na koja bi pravni stručnjaci trebali odgovoriti.

Profesor međunarodnog prava Mirjan Damaška sa sveučilišta Yale, USA, na skupu pravnika u Zagrebu 2005. godine [26], obrazložio je razloge zašto je haaški Tribunal izgradio doktrinu o zajedničkom zločinačkom pothvatu, prikazao je osnovne elemente te doktrine, i iznio je osnovne kritičke primjedbe doktrine o ZZP.

Prema tumačenju profesora Damaške haaški Tribunal pribjegao je konstrukciji instituta ZZP jer se institut indirektne zapovjedne odgovornosti (član 7, stavak 3 Statuta) pokazao se manjkavim i nedostatnim da optuži sve one koje je želio optužiti, odnosno koje je smatrao odgovornim za počinjene zločine. Zato je doktrinu o ZZP izveo iz članka 7, stavak 1 Statuta .

Osnovni elementi konstrukcije doktrine o ZZP su sljedeći:

a) na objektivnoj strani mora postojati zajednički plan, nacrt ili namjera koji tvore ili sadrže počinjenje nekog djela iz nadležnosti Tribunala,

b) valja utvrditi da je optužena osoba izvršila neku radnju koja pridonosi izvršenju zajedničkog plana, nacrta ili namjere.

c) na subjektivnoj strani postoje tri varijante odgovornosti [28].

Prva se varijanta odnosi na djela izvršena u okviru plana (tu treba utvrditi namjeru optuženog da se ta djela izvrše).

Druga se varijanta odnosi na djela koja premašuju okvire plana [29].

Profesor Damaška svoju kritiku doktrine o ZZP, započinje zamjerkama koje "se mogu staviti već na sam nastanak te pravne konstrukcije". Kako sam tvrdi "ta je slabost od interesa samo za znanstvenike", i mi kao pravni laici ne možemo se upuštati u tu raspravu.

Glavni prigovori doktrine o ZZP prof. Damaške su sljedeći:

1. Neodređenost njezinih granica

"… maglovitost koja prati pojam zajedničke 'namjere'. Ako taj pojam uopće ima samostalno značenje, neovisno od 'plana', onda je jasno da tužilaštvo ne mora dokazati da je među optuženima za zajednički zločinački pothvat postojao sporazum o zločinačkoj djelatnosti: dovoljno je dokazati njihovu paralelnu djelatnost.

Neodređenost "prešutnog plana" koji prema judikaturi Tribunala dostaje za odgovornost. On se može lako pretvoriti u fikciju. Pretpostavimo da neka visoko plasirana osoba na nekom sastanku kaže nešto što se može protumačiti kao poticaj .. na zabranjenu djelatnost. Da li su sad svi koji su na tom sastanku prisustvovali ipso facto članovi zločinačkog udruženja? Odnosno … Na koji način može neka osoba odustati od 'članstva' i time izbjeći ili ograničiti svoju odgovornost? Na sva ta pitanja judikatura haaškoga suda ne daje jasan odgovor [30]."

2. Nejasne su granice odgovornosti jer plan samo po sebe ne mora biti kazneno djelo:

Ako cilj sam po sebi nije međunarodni zločin, nego je dovoljno da on u sebi uključuje počinjenje nekog kaznenog djela da bi se postigao cilj, onda nema problema s kaznenom odgovornošću

"Ako plan nije zločinački, ali postoji mogućnost da se dovede do kaznenih djela po međunarodnom pravu. Tu se širom otvaraju vrata da se gotovo svaka promjena političkog statusa quo podvede pod pojam zločinačkog pothvata. … po toj logici ispada da se stvaranje gotovo svake države opasno približava organiziranoj kriminalnoj djelatnosti po međunarodnom pravu [31].

3. Nejasnoća doktrine odnosi se na pitanje koje su sve osobe članovi zajedničkog zločinačkog pothvata:

Kako daleko se može protegnuti članstvo u ZZP?

Nije jasno ni koliko zločinačkih pothvata tužiteljstvo može izvesti iz kompleksnih događaja koji tvore ratne zločine.

Da li je neki lider, poput Miloševića, odgovoran samo za jedan ili za niz zločinačkih pothvata [32]?

 

Zaključak profesora Damaške je sljedeći: "Pojam zločinačkog pothvata je do te mjere neodređen da ostavlja i suviše prostora diskrecijskoj odluci Tužiteljstva. Tužiteljstvu se omogućuje da igra političke igre, bilo samostalno bilo kao oruđe egzogene politike. Može se čak reći da ono de facto postaje glavni akter u međunarodnom kaznenom pravosuđu. Neprihvatljive kriminalizacije političkih odluka do kojih može dovesti politički obojena konstrukcija zločinačkog pothvata mogu se izbjeći samo ako tužiteljstvo ima dobar osjećaj za mjeru, a to je svojstvo na koje se je riskantno osloniti" [33].

Zaključak je da "ta neodređena i za stupanj krivnje neosjetljiva doktrina narušava ugled međunarodnom pravosuđu" [34], i zato mora biti i jest već niz godina i predmetom kritike ne samo međunarodnih nego i hrvatskih pravnika.

Sa svoje strane postojećoj kritici možemo dodati još nekoliko prigovora.

Međunarodna pravda i moralne vrijednosti

Ako međunarodno kazneno pravo nije razumljivo i prihvatljivo shvaćanju običnog čovjeka kako možemo očekivati da će i haški Tribunal ostvariti svoju svrhu "nametanja mira", odnosno pravde, na području bivše Jugoslavije? Ili, ako je "zadaća međunarodnog pravosuđa odgojno djelovanje" [35] kako može bilo tko očekivati da će hrvatska pa i svjetska javnost prihvatiti optužbu za oslobodilačku operaciju "Oluja" kao zločinački pothvat zločinačke organizacije?

Pravna, politička, povijesna je činjenica da je "Oluja" vojno-redarstvena operacija kojom je oslobođen okupirani teritorij države Republike Hrvatske. Time je ostvarena teritorijalna cjelovitost međunarodno priznate hrvatske države. Hrvatski je narod stekao pravo na svoju državu temeljem prava na samoodređenje. Pravo na samoodređenje naroda definirano je u Povelji UN iz 1945. godine [36]. Suverenitet je načelo organizacije zemalja članica UN [37]. Agresija je vrlo jasno definirana u Rezoluciji VS UN br. 3314 (još 1974. godine) [38].

Međutim, ni jedno od tih načela i vrijednosti na kojima je izgrađeno zdanje Ujedinjenih naroda nije inkorporirano kao kriterij za vrednovanje događaja, operacija i akcija koji se nastoje interpretirati kao zločinački pothvat.

Može li to biti slučajno? Ako pažljivo pročitamo knjigu Florence Hartmann, kao vjerodostojnog svjedoka i tumača ambicija i nastojanja haškoga Tužiteljstva, onda ni jedanput ne ćemo naići na spominjanje slobode kao temeljne vrijednosti. Vrijednosti koja je bila nit vodila za sve narode koji su težili stvaranju svoje države u procesima raspada bivše Jugoslavije.

Sloboda je temeljno ljudsko pravo i temeljna vrijednost. Povelja UN iz 1945., te Povelja o ljudskim pravima iz 1948. u kojima se definiraju temeljna ljudska prava nametnula je ideju da se međunarodni poredak treba zasnivati na univerzalnom priznavanju ljudskih prava. Ta je ideja bila snažna moralna i pokretačka sila dekolonizacije koja je uslijedila u narednim desetljećima. Samo se od europskom kolonijalnog imperija u narednih 20-ak godina oslobodilo 800 milijuna ljudi u svijetu; nakon raspada komunističkog sustava i Varšavskog pakta cca 150 milijuna ljudi u Europi oslobodilo se komunističkog totalitarizma [39]. Nekoliko desetaka milijuna ljudi počelo je živjeti u svojim, novonastalim državama na tlu Europe.

Kada bi se međunarodna pravda, odnosno doktrina o ZZP izvodila iz univerzalnih ljudskih prava (kako su ona definirana dokumentima UN iz 1945. i 1948.) onda ne bi postojao problem utvrđivanja granica odgovornosti za počinjene zločine: ako je plan imao za cilj zločin, ili uključivao počinjenje zločina kako bi se ostvario neki cilj koji sam po sebi nije zločin – onda ne bi bilo problema s kaznenom odgovornošću.

Pravo naroda na samoodređenje, na slobodu, samostalnost i suverenost nije i ne može biti zločinački pothvat. Doktrina o ZZP te planove kriminalizira na sljedeći način: negira njihovo postojanje a počinjene zločine u ratu, ili pretpostavljene zločine, pripisuje skrivenim namjerama demokratski izabranim vođama nacionalnih pokreta i novonastalih država. Namjere se ne izvode iz političkih planova i programa jer za to nema osnova; najbolji je primjer za to hrvatska politika [40].

Zato i haški Tribunal presuđuje da se u Haagu ne sudi ni državama ni državnim politikama [41]. Ali se zločinački pothvat pripisuje "maglovitoj zajedničkoj namjeri" koja se dokazuje neovisno o političkom planu i programu ostvarivanja nacionalne slobode, samostalnosti i teritorijalne cjelovitosti.

To je moguće zato što je doktrina o ZZP razdvojila istinu o političkim i povijesnim zbivanjima koji su realizirani određenim planovima i programima, od počinjenih zločina u ratu za koje doktrina postulira da su učinjeni s namjerom. Izdvojeni iz političke i povijesne realnosti dolazi se do voluntarističke interpretacije namjere i tumačenja zločinačkog pothvata. Tumačenja namjere koja se izvodi samo iz činjenice da je počinjen zločin (ako je počinjen) a ne iz realnih okolnosti u kojima se zločin dogodio. Na taj je način istina kao argument obrane a priori isključena iz doktrine o zločinačkom pothvatu, a odluci da se kazni zločin daje se status istine.

Ta ravnodušnost prema istini o političkim i povijesnim zbivanjima, prema činjenici osobne i nacionalne slobode, prema činjenici da je Hrvatska prvi puta postala zajednica osoba jednakog dostojanstva uspostavom demokracije, zapravo je ravnodušnost prema univerzalnim ljudskim pravima. "Metodička ravnodušnost prema pitanju istine nužno rađa zaslijepljenost prema dobru i zlu" [42].

No ta ravnodušnost prema istini, "zaslijepljenost prema dobru i zlu" nije dosljedna kod haškoga Tribunala. O tome svjedoči haška glasnogovornica. " … Louise Arbour je ipak otvorila preliminarnu istragu namijenjenu ispitivanju žalbi protiv NATO-a, potaknutih bombardiranjem koje je prouzročilo velike civilne žrtve (tijekom intervencije na Kosovu 1999. – op. a.). NATO odgovara javnim prijetnjama… Kažu da ne razumiju kako se može 'staviti na istu razinu pravedan rat i represivan rat s etničkim čišćenjem'. U lipnju 2000. godine doneseni su zaključci u kojima se kaže da nema potrebe otvarati istragu jer NATO-ve greške nisu bile namjerne" [43].

Iz iskaza haaške glasnogovornice nije jasno tko je donio zaključke da nema potrebe otvarati istrage "jer NATO-ve greške nisu bile namjerne". Vjerojatno se radi o Tužiteljstvu jer Sud nema ingerencije pokretanja istraga. Bilo kako bilo, ovo je samo potvrda da je Tužiteljstvo bilo prisiljeno u slučaju NATO-a poštivati načelo vođenja pravednog i represivnog rata; da je bilo prisiljeno procjenjivati namjere iz karaktera rata (zato "greške nisu bile namjerne"); ukratko da je bilo prisiljeno voditi računa o istini i ukupnom kontekstu svih zbivanja.

Odustajanje od pokretanja istrage protiv NATO-a samo je iznimka a o razlozima možemo raspravljati. Činjenica je da Tužiteljstvo u slučajevima hrvatskih generala primjenjuje doktrinu o ZZP stvarajući konstrukciju koja je u svakom smislu odvojena od stvarnosti.

Možemo se suglasiti s tezom da Tužiteljstvo primjenjuje dvostruki kriterij i da je na tome građena selektivnost progona ICTY-a. Međutim, ishodište toga dvostrukog kriterija na kojem počiva primjena doktrine o ZZP, nije samo u nedodirljivosti velikih sila ili njihovih asocijacija. Ishodište dvostrukih kriterija jest u odustajanju Tužiteljstva od univerzalnih vrijednosti (slobode, prava na samoodređenje naroda, prava na obranu od agresije, pravo na dostojanstvo osobe, itd.); odustavši od univerzalnih vrijednosti Tužiteljstvo je odustalo od istine [44], a haški Tribunal izgubio je moralnu vjerodostojnost.

Doktrina o ZZP i ubijanje istine

Carla del Ponte ne želi priznati da Tužiteljstvo odustaje od istine. Ona uporno ponavlja da će se povijest "Balkana" pisati po haaškim presudama. Takva je pak tvrdnja sa stajališta pravne znanosti potpuno netočna. "Najviše što se može od pravosuđa očekivati u pogledu doprinosa saznanjima jest da pruži fragmentarni materijal za historijske studije" [45].

Međutim haaško Tužiteljstvo ne odustaje od svoje ambicije da utvrdi povijesnu istinu, što je pak u suprotnosti s ciljem i ambicijom Suda da se individualizira odgovornost [46]. Takav stav ima za posljedicu teoriju da je za sukobe na području bivše Jugoslavije odgovoran mali broj političara "koji su potpalili agresivne nacionalne osjećaje" [47]. Takvu poziciju i u politološkoj i u povijesnoj teoriji prevladao je još marksizam, ali ponovo živi u doktrini o ZZP.

Tužiteljstvo i haaški Tribunal imaju opravdanje za svoje odustajanje od istine. Prema zadaćama koje im je odredilo VS UN, ICTY nema nadležnost da sudi za zločine protiv mira. Na upit novinara 2002. godine: Jeste li kao glavni istražitelj prepoznali i prihvatili činjenicu da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i da su Hrvati vodili obrambeni rat? Richard Goldstone, prvi tužitelj haaškoga Tribunala odgovara:

- Malo sam znao o tijeku agresije i moj zadatak nije bio definirati te pojmove i proučavati ratnu strategiju. . .. Nije moj posao bio prosuđivati političke ideje i razloge koji su doveli do ratnih sukoba” [48].

Bez ingerencije da sudi za zločine protiv mira, dakle za zločine počinjene u agresiji Tužiteljstvo haaškog Tribunala odustalo je od istine o ratu na području bivše Jugoslavije, odustalo je od istine o karakteru Domovinskog rata, ali nije odustalo od ambicije međunarodne pravde koja se ne će graditi na istini i koja neće kažnjavati zločin protiv mira.

Koje mehanizme koristi haško Tužiteljstvo i haaški Tribunal kako bi na parcijalnim istinama izvelo moralno neprihvatljive optužnice i donijelo moralno neshvatljive presude?

Međunarodnu pravdu kako ju nameće i provodi haški Tribunal određuje sveprisutno načelo selektivnosti:

Selektivnost optužnica. S obzirom na ograničeno vrijeme trajanja ICTY-a i ograničene financijske i druge potencijale, selektivnost progona sama po sebi nije argument protiv međunarodne pravde. Međutim, neprihvatljiv je kriterij selektivnosti po kojem su sve strane podjednako krive, pa se na temelju političkog kriterija određuje broj optužnica i optuženika.

Selektivnost istraga haškog Tužiteljstva. Knjiga Florence Hartmann svjedočanstvo je kako je Tužiteljstvo unutar sebe bilo podijeljeno. Gotovo po nekom pravilu, britanski i australski istražitelji i tužitelji godinama su odbijali i bojkotirali istraživati a potom podignuti optužnice protiv Miloševića. Posljedica takvog stava je bila okrenutost prema "hrvatskim" zločinima u sprezi s nevladinim organizacijama koje su dostavljale selektivne podatke, bez ambicije da prikupljaju dokaze o zločinima počinjenim u agresiji na Hrvatsku.

Selektivni odabir inkriminacija i manipulacija s njihovim vremenskim slijedom. Podizanje optužnica protiv hrvatskih generala, a ne presuditi prije za zločine počinjene u agresiji na Vukovar, Dubrovnik, Škabrnju, etničko čišćenje Hrvata u Banovini, Krajini, Podunavlju, itd. moralno je i politički neshvatljivo i nedopustivo. Optužiti Hrvate za počinjene zločine u obrambenom ratu, a ne optuži velikosrpsku politiku za agresiju ima za posljedicu manipulaciju s istinom, manipulaciju s međunarodnom pravdom, i manipulaciju s prezentacijom istine u domaćoj i svjetskoj javnosti.

Selektivna primjena doktrine o ZZP. Doktrina o ZZP dvostruka je kompromitacija međunarodne pravde. Prvo, u sebi je nedorečena i moralno neutemeljena jer odustaje od univerzalnih vrijednosti na kojima je jedino moguće graditi međunarodni poredak; drugo, jer se selektivno primjenjuje te optužuje one koje su vodili obrambeni rat, a abolira one koji su izvršili agresiju.

Selektivnost prikupljenih dokumenata. Velike sile mogu prešutjeti postojanje određenih dokumenata jer "svi dokumenti koji su izdani u vanjskim operacijama /su/ povjerljivi" [49]. Tužiteljstvo priznaje "Međunarodno pravosuđe … ne može točno procijeniti koliko su na njegov rad utjecali prikrivanje dokaza, zakulisne radnje, skrivene intervencije velikih sila jer ono to najčešće nije znalo. A upravo u tome leži pristranost .. i ICTY-a" [50]. Kada se tome dodaju predrasude istraživačkog i tužiteljskog tima koje su utjecale na traženje dokumenata i dokaza, te sprege i političke igre koje su vodile "programirane" nevladine organizacije i neke obavještajne službe onda je vrijednost prikupljenih dokumenata od strane Tužiteljstva vrlo dvojbena, a pristranost potvrđena.

Selektivna dostupnost dokumenata. Tužiteljstvo je prikupilo ogromnu količinu dokumenata, koje koristi prema vlastitu nahođenju u pojedinim slučajevima. Tužiteljstvo nema obvezu staviti na raspolaganje dokumente kojima raspolaže a koji idu u korist obrani. Ono te dokumente može isključiti iz procesa, odnosno nadati se da obrana ne će doći do njih.

Selektivna zaštita dokumenata. Tužiteljstvo i Sud pod krinkom zaštite svjedoka ponekad štite nevjerodostojne dokumente (i svjedoke) od suda javnosti proglašavajući ih tajnim. Podižu optužnice protiv novinara (J. Jović, M. Rebić, I. Marijačić, Margetić) koji su objavili dokumente Tužiteljstva s oznakom tajnosti, zato što ti dokumenti kompromitiraju Tužiteljstvo u javnosti.

Selektivan odabir svjedoka. Tužiteljstvo je neovisno o svojoj volji suočeno s odbijanjem velikih sila da daju suglasnost svojim dužnosnicima i djelatnicima da svjedoče zbog opasnosti da se "od svjedoka postane optuženik". Djelatnica Francuskog ministarstva obrane tumači takvu odluku na sljedeći način: "Ne traži se od njih da ispričaju što su vidjeli, nego da kažu da smo odbili djelovati da spriječimo ono što smo vidjeli ili da nismo vidjeli ono što smo trebali vidjeti" [51]. Ovakva pozicija otkriva nepovjerenje velikih sila u međunarodno pravosuđe, ali potvrđuje činjenicu da Tužiteljstvo i kada nastoji je suočeno s nedostatkom svjedoka, pa prema tome i nemogućnošću utvrđivanja objektivne istine.

Selektivan status svjedoka. Status svjedoka na sudu nije ravnopravan. On je selektivan i ukazuje na nejednaki tretman ne samo svjedoka, nego i država i nacionalnih interesa o kojima oni svjedoče. O tome svjedoči djelatnica haškog Tužiteljstva: "Vlade .. traže da se što je moguće više smanji opseg svjedočenja kako bi se time smanjio opseg protuispitivanja i zahtijeva, kako na preslušavanju tako i na raspravi, nazočnost predstavnika nacionalnih vlasti ovlaštenih da zatraže povlačenje nekog pitanja ili da zahtijevaju postupak iza zatvorenih vrata" [52]. Hrvatske dužnosnike i vojne zapovjednike haaški istražitelji ispituju bez nazočnosti predstavnika države, a nije nam poznat ni jedan primjer da bi na raspravama bio nazočan "predstavnik nacionalne vlasti ovlašten da zatraži povlačenje nekog pitanja ili da zahtijeva postupak iza zatvorenih vrata". Takav postupak ima za posljedicu da na sudu postoje svjedoci privilegiranih država koji su u povlaštenom, ili zaštićenom statusu, u odnosu na svjedoke koji dolaze iz država čijim se državljanima sudi.

Selektivan izbor svjedočanstava. Česta je pojava da se suci u presudama pozivaju, prema vlastitom uvjerenju, na jedne svjedoke, ne obrazlažući zašto nisu uzeli u obzir druga i drukčija svjedočenja. Takva je praksa neuobičajena i otvara veliki prostor voluntarističkim interpretacijama činjenica i događaja, te proizvoljnim presudama. Možda, kažem možda, je razlog tome u činjenici da su suci suočeni ne samo s kontradiktornim svjedočanstvima nego i s očitim krivokletnicima. Haaški Tribunal ima predviđeni postupak za kažnjavanje krivokletnika, ali do sada se nije dogodilo da je takav postupak pokrenut. Posljedice za međunarodnu pravdu su porazne: nevjerodostojnost i nepouzdanost presuda te nekažnjeno djelovanje krivokletnika.

Umjesto zaključka

Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju je pravni eksperiment. Eksperiment međunarodne pravde za koji su velike sile nakon nekoliko godina njegova postojanja zaključile "To nam nije bilo potrebno" [53]. Velike sile javno su podržavale a zakulisno su bojkotirale rad i Tužiteljstva i haškog Tribunala. Zato što se eksperiment izmakao kontroli s namjerom da postane neovisna međunarodna sila. Ambicija Tužiteljstva postala je globalna: želi postati sila iznad nacionalnih prava i iznad nacionalnih interesa država. Zato se prema uvjerenju Tužiteljstva velike sile "suprotstavljaju činjenici da bi visoki dužnosnici, šefovi država ali i vojni zapovjednici, ministri, pa i cijele vlade, jednoga dana morali položiti račune pravosuđu, i to međunarodnom, iako su tad djelovali u službi svojih država" [54].

Vatreni pobornici međunarodne pravde žele pravnu strukturu iznad nacionalnih država i sudova. Žale se što su međunarodni sudovi bez svoje policije i bez izvršne vlasti, i što su ovisni o državama i njihovoj političkoj volji za suradnjom [55]. No uvjereni su da je "međunarodno humanitarno pravo steklo .. tijekom godina neospornu legitimnost u javnim mnijenjima zemalja. Postalo je standard i međunarodno mnijenje tumači sukobe i prosuđuje ponašanja država ili ratnih vođa po mjerilu njegovih normi" [56].

Na djelu su oprečne koncepcije na kojima treba uspostaviti novi međunarodni poredak. Globalisti teže ograničiti moć nacionalnih država i velikih sila. Oni zagovaraju međunarodne sudove. Žele da humanitarno pravo, utemeljeno na tzv. "novim ljudskim pravima" bude zamjena za univerzalne vrijednosti, onima koje su definirane u Povelji UN iz 1945. i Povelji o ljudskim pravima iz 1948. "Nova ljudska prava" osnovica su na kojoj se promoviraju globalističke vrijednosti: globalno tržište, tehnologija, informacije, slobodan protok ljudi, dobara, kapitala.

Zagovornici univerzalnih vrijednosti smatraju da standardi međunarodne pravde moraju biti ugrađeni u nacionalno pravosuđe, a da se međudržavni nesporazumi mogu rješavati na međunarodnim sudovima. Osim toga, veliki su pravne rasprave oko toga može li međunarodno humanitarno pravo (koje daje primat "novim ljudskim pravima") biti zamjena za međunarodno kazneno pravo (koje priznaje temeljna ljudska prava kao univerzalne vrijednosti). Konstrukcija doktrine o zajedničkom zločinačkom pothvatu primjer je tih političkih, pravnih i svjetonazorskih sukoba. Hrvatski generali i dužnosnici generali Gotovina, Čermak i Markač, odnosno dr. Jadranko Prlić, generali Slobodan Praljak i Milivoj Petrović, Bruno Stojić, Valentin Ćorić i Berislav Pušić žrtve su i tih političkih i pravnih i svjetonazorskih razlika.

Neizvjesno je kako će taj sukob između univerzalnih i globalnih vrijednosti završiti. No sigurno je da je doktrina o zajedničkom zločinačkom pothvatu nedorađeni pravni institut. Način na koji se primjenjuje šteti ugledu međunarodne pravde, ima nesagledive negativne posljedice po hrvatsko nacionalno biće, a može imati i tragične posljedice po hrvatske generale i dužnosnike.

prof. dr. Miroslav Tuđman
Zagreb, 6. prosinca 2007.

[1] Pismo premijera Sanadera glavnom tajniku UN-a. 28.9.2007, Zagreb, (URL: http://dnevnik.hr 2.12.2007)

[2] Govor predsjednika Vlade RH dr.sc. Sanadera pred Općom skupštinom UN-a. Priopćenja za javnost. 15. listopad 2007. (www.vlada.hr 2.12.2007.)

[3] Florence Hartmann: "Mir i kazna", Zagreb: Profil, listopad 2007.

[4] Ivan Zvonimir Čičak, na naslovnici knjige Florence Hartmann: "Mir i kazna", Zagreb: Profil, listopad 2007.

[5] Prema izjavi Ž. Puhovskog, I. Z. Čičak je kao predsjednik HHO primao sedam profesorskih plaća mjesečno.

[6] Čičak i sada stigmatizira i diskvalificira "lokalne budalaše" (F. Hartmann, str. 12) koji osuđuju međunarodnu nepravdu, bez snage da se suoči s istinom o svojem vlastitom doprinosu (i doprinosu svojih institucionalnih i političkih istomišljenika) u stvaranju međunarodne nepravde.

[7] "At the time of the alleged offences the Accused Mile Mrkšić was a colonel in the Yugoslav People's Army (in this summary I will refer to is as the "JNA"). He commanded both the prestigious Guards Motorised Brigade of the JNA and Operational Group South. As commander of OG South he had command of all Serb forces including JNA, Territorial Defence and paramilitary forces, in the geographic area in which all the charged offences are alleged to have occurred. Later he became a general and for a time he commanded the army of the then Serbian Krajina. Miroslav Radić was a captain in the JNA at the time of the alleged offences. He was a company commander of the 1st battalion of the Guards Motorised Brigade. Veselin Šljivančanin was a major in the JNA and held the post of head of the security organ of both the Guards Motorised Brigade and Operational Group South at the time of the alleged offences. He was later promoted to the rank of colonel". (Exclusively for the use of the media. Not an official document) The Hague, 27 September 2007 ; Please find below the summary of the judgement today read out by Judge Parker: URL http://www.un.org/icty/pressreal/2007/pr1185e-summary.htm 30.11.2007.)

[8] F. Hartmann, str. 83-84.

[9] F. Hartmann, str. 82.

[10] Večernji list, 16.10.2007., (URL: www.vecernji.hr, 2.12.2007.)

[11] Tužilac protiv Sefera Halilovića, ICTY, Presuda- Predmet IT-01-48-T, 16. studeni 2005.

[12] Zapisnici Predsjedništva BiH od 1991. do 1994. objavljeni su u časopisu National Security and the Future (sv. 7 (1-4) 2006, te sv. 8 (1-4) 2007. vidi www.nsf-journal.hr).

[13] Predmet br. IT-06-90-PT, od 6 lipnja 2007. godine

[14] Predmet IT-06-90-PT (URL: www.un.org/icty)

[15] Tužitelj Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića. OPTUŽNICA. Tužitelj Carla Del Ponte, dana 2. ožujka 2004. godine u Haagu, Nizozemska. (www.un.org/icty/bhs/frames/cases.htm)

[16] Vjerojatno će u povijesti međunarodnog pravosuđa ostati zabilježen presedan da je cijeli jedan narod bio optužen kao pripadnik "zločinačke organizacije", budući da su svi pripadnici hrvatskoga naroda osumnjičeni za sudjelovanje u "zločinačkom pothvatu".

[17] F. Hartmann, isto, str. 191.

[18] Govor predsjednika ICTY-a suca Merona pred Vijećem sigurnosti UN-a 9. listopada 2003. Citirano prema F. Hartmann, str. 194.

[19] F. Hartmann, str. 193.

[20] F. Hartmann, str. 193.

[21] F. Hartmann, str. 163-165.

[22] Izjava Carle del Ponte citirana prema knjizi F. Hartmann, str. 105.

[23] F. Hartmann, str. 52.

[24] F. Hartmann, str. 105.

[25] M. Tuđman, Fokus, 12.10.2007.

[26] Dr. Mirjan Damaška: Okrugli stol: O kaznenopravnoj anali optužbe pred Tribunalom u Haagu protiv visokih dužnosnika i vojnih zapovjednika Republike Hrvatske za "zajednički zločinački pothvat" u akciji "Oluja". Akademija pravnih znanosti Hrvatske/Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2005., str. 1-39.

[27] M. Damaška, str. 4.

[28] Prof. Damaška analizira dvije, jer treća nije predmetom Tribunala.

[29] Citat izlaganja Prof. Damaške, str. 5-6.

[30] Prof. M. Damaška, str. 7.

[31] Prof. M. Damaška, str. 7-8.

[32] Prof. M. Damaška, str. 8.

[33] Prof. M. Damaška, str. 9.

[34] Prof. M. Damaška, str. 9

[35] Prof. M. Damaška, str. 4.

[36] Član 1, stavak 2 Povelje UN iz 1945.

[37] Član 2, stavak 1 Povelje UN iz 1945.

[38] Article I. Aggression is the use of armed force by a State against the sovereignty, territorial integrity or political independence of another State, or in any other manner inconsistent with the Charter of the United Nations, as set out in this Definition. (Explanatory note: In this Definition the term "State": (a) Is used without prejudice to questions of recognition or to whether a State is a member of the United Nations…

[39] U tu brojku ne ubrajamo populaciju novonastale Ruske federacije.

[40]Jasno da postoji razlika između politika. Očiti je primjer Vojislav Šešelj koji ne skriva ciljeve svoje politike koji se bez dvojbe mogu podvesti pod postojeće kaznene odredbe.

[41] Takva ocjena može se izvesti i iz odbacivanja subpoene od 15. siječnja 1997. Vidi Predmet Blaškić (IT-95-14), Presuda, 3. ožujka 2000.

[42] Michel Schooyans "Skriveno lice UN-a. Prema novoj svjetskoj vladi", Split: Verbum, 2006., str. 39.

[43] F. HArtmann, str. 52.

[44] Florence Hartmann priznaje da je "ICTY" u konkretnim slučajevima odustao od istine ("Time što je oslobodio krivnje Miloševićevo okruženje u srpskom rukovodstvu za genocid u Srebrenici … ICTY je sam odustao od traženja istine", str. 214.). F. Hartmann ne može priznati da Tužiteljstvo je odustalo od istine i u slučajevima kada je optužilo hrvatske generale i hrvatsko državno vodstvo za počinjene zločine koje nisu niti naredili niti počinili. Time je Tužiteljstvo na optuženičku klupu stavilo svaki a ne samo hrvatski oslobodilački i demokratski pokret koji je vođen i ostvaren uz poštivanje i po načelima univerzalnih ljudskih prava.

[45] Prof. dr. M. Damaška, str. 25.

[46] Argument je prof. Damaške, vidi str. 29.

[47] Prof. dr. M. Damaška, str. 29.

[48] Richard Goldstone, Večernji list, subota, 19.10.2002. str. 29.

[49] F. Hartmann, str. 51.

[50] F. Hartmann, str. 53.

[51] F. Hartmann, str. 51.

[52] F. Hartmann, str. 51.

[53] F. Hartmann, str. 127.

[54] F. Hartmann, str. 127.

[55] F. Hartmann, str. 215.

[56] F. Hartmann, str. 218.

{mxc}

Uto, 22-10-2019, 17:14:30

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.