O okolnostima organiziranog odlaska srpskog stanovništva tijekom vojno-redarstvene akcije "Oluja" u kolovozu 1995.

 

Neposredno nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj održanih 1990. započela je pobuna znatnog dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj, pomagana i poticana od tadašnjih srbijanskih vlasti u Beogradu na čelu sa Slobodanom Miloševićem i Jugoslavenske narodne armije (JNA). Cilj pobune bio je uspostaviti srpske autonomne oblasti na hrvatskom teritoriju i u konačnom raspletu jugoslavenske krize ta područja zadržati u sastavu krnje Jugoslavije, a zapravo proširene srpske države. Na područjima kojima su u agresiji na Hrvatsku tijekom 1991. ovladali JNA i pobunjeni Srbi krajem 1991. uspostavljena je "Republika Srpska Krajina" ("RSK") s glavnim gradom Kninom. Slobodan MiloševićPočetkom 1992. uspostavljeno je primirje između Hrvatske i JNA, a područje "RSK" stavljeno je pod zaštitu snaga Ujedinjenih naroda (UN). Pokušaji hrvatskih vlasti da provedu mirnu reintegraciju okupiranih područja, pri čemu su srpskoj manjini jamčile autonomiju na područjima na kojima su prije rata bili većinsko stanovništvo, nisu bili uspješni zbog odbijanja kninskih Srba da okončanje krize iznađu u okviru hrvatske države. Konačno je 1995. Hrvatska provela vojno-redarstvene akcije "Bljesak" i "Oluja" u kojima je pod svoju vlast vratila najveći dio okupiranih područja, dok je područje istočne Slavonije kasnije reintegrirano u sastav Hrvatske mirnim putem. [1]

U razdoblju postojanja "RSK", pretežit broj tamošnjih političara, civilnih i vojnih dužnosnika neprestano su davali izjave u kojima su naglašavali da između pobunjenih Srba i Hrvata više nikada neće biti suživota i da je odvajanje "RSK" od Hrvatske trajno stanje koje se ne može izmijeniti, odnosno da između Hrvata i Srba treba postaviti jasnu granicu.

U kolovozu 1991. predsjednik Skupštine općine Obrovac Sergej Veselinović smatrao je da su Srbi "zauvijek" izgubili "svaki interes" da žive i ostvare svoju budućnost u sklopu Hrvatske.[2] Početkom 1992. jedan srpski dužnosnik izjavio je da "nema i ne može biti" ikakvog "suživota" s Hrvatima.[3] Zato je "granica" prema Hrvatima za krajinske Srbe trebala biti "kraj svijeta", odnosno Hrvati "za nas ne postoje". Otprilike u istom razdoblju Siniša Martić Šilt, vođa jedne srpske paravojne skupine iz Gline, zaključio je da će se on preseliti u Srbiju, ako "ova Krajina bude u okviru Hrvatske". Ako Srbi nisu spremni braniti Krajinu, smatrao je Šilt, onda je najbolje da se svi presele u Srbiju. Tek tada, kada Srbija bude izložena imaginarnoj invaziji "ustaša i Nijemaca", Srbi više neće moći bježati, nego će se svi morati boriti. [4]

Borisav Jović, predsjednik jugoslavenskog Državnog komiteta za suradnju s UN-om, u lipnju 1992. upozoravao je predstavnike UN-a da bi uspostava hrvatskih vlasti na područjima pod zaštitom UN-a mogla dovesti do "masovnog iseljavanja Srba", koji, očito, ne žele prihvatiti hrvatsku vlast.[5] Predsjednik Skupštine "RSK" Mile Paspalj krajem 1992. izjavio je da su krajinski Srbi Hrvatskoj rekli "definitivno doviđenja", te nikakve "bjelosvjetske igrarije" oko prihvaćanja "specijalnog statusa", odnosno srpske autonomije u sklopu Hrvatske "ne dolaze u obzir". U tom smislu, zaključio je Paspalj, krajinski Srbi za sobom su porušili sve "mostove" koji bi vodili u eventualni sporazum sa Zagrebom i prihvaćanje njegove vlasti.[6] Početkom 1993. Paspalj je na jednom zasjedanju Skupštine "RSK" izjavio da mu je jedna osoba savjetovala:

"Gospodine Paspalj ako želite imati državu onda svakoga ko vam spomene bilo kakav oblik saradnje sa Hrvatskom ubite na licu mesta". [7]

Predsjednik "RSK" Goran Hadžić sredinom 1993. izjavio je da su Srbi koji su ostali živjeti pod hrvatskim vlastima "Srbi fašisti koji podržavaju Tuđmana", a suživot s Hrvatima za krajinske Srbe predstavlja izdaju.[8] Početkom kolovoza iste godine komandant Glavnog štaba "Srpske vojske Krajine" ("SVK") general-major Mile Novaković u jednom dokumentu navodi da krajinski Srbi nisu prihvatili "suživot" s Hrvatima, niti to po bilo "koju cenu" namjeravaju. [9] U istom razdoblju Milan Ilić, srpski dužnosnik u istočnoj Slavoniji, izjavio je da su snage UN-a svojim prisustvom pokazale i Srbima i Hrvatima, ali "naročito Hrvatima", da ta dva naroda mogu živjeti i opstati ako su jasno razdvojeni, ali da ne mogu "više nikada živeti zajedno".[10]

Ovakve tvrdnje pojavljivale su se i u tisku krajinskih Srba, pa se u jednom novinskom članku tvrdi da svaki zahtjev za reintegraciju "Krajine" u sastav hrvatske države, odnosno "politika suživota" ili "modus vivendi", nalikuje na "pokušaj da se rešetom zagrabi voda".[11] Sredinom 1994. u jednom srpskom dokumentu navodi se da je "mnogo puta u istoriji" dokazana istina o "nerealnosti tzv. suživota, u bilo kakvom modalitetu i obliku, između srpskog i hrvatskog naroda".[12] Predsjednik općine Kostajnica u veljači 1995. izjavio je da su stajalište i opredijeljene srpskog naroda jasni, jer Srbi ne mogu živjeti u Hrvatskoj, "u toj genocidnoj državi", nego mogu i žele živjeti isključivo "u jedinstvenoj srpskoj državi".[13]

Petar Cvetanović, jedan od osnivača Srpske demokratske stranke i dužnosnik te stranke u Dvoru na Uni, u ožujku 1995. izjavio je da je "cilj srpskog naroda" da živi u "jednoj državi" i da ga u tome nitko ne može spriječiti. Zato Tuđman i cijela međunarodna zajednica moraju znati i shvatiti da "suživota Srba i Hrvata" u sklopu hrvatske države više nikada "neće biti".[14] I u jednom dokumentu Skupštine općine Glina iz ožujka 1995. navodi se da općinski vijećnici zaključuju "da je jedini naš konsenzus sadržan u poruci - nikada više u sastavu Hrvatske".[15] Slično je razmišljao i predsjednik "RSK" Milan Martić u govoru koji je održao 24. travnja 1994. u Jasenovcu. Tom prilikom održana je komemoracija 49. godišnjice proboja logoraša iz ustaškog koncentracijskog logora izvedenom krajem Drugog svjetskog rata. Tada je, među ostalim, Martić rekao da u ime onih koji "leže u jasenovačkim grobnicama", kao i onih koji su u posljednjem ratu dali živote za "srpsku slobodu", Srbi više nikada ne smiju pristati na "zajednički život u istoj državi" s "dželatima pomračenih umova":

"Više nema Srbina koji bi na to pristao, i nema te sile koja bi ga mogla na to natjerati".[16]

Neposredno pred početka akcije "Bljesak" (u kojoj je Hrvatska vojska početkom svibnja 1995. oslobodila zapadnu Slavoniju) kada je u zapadnoj Slavoniji došlo do incidenata, kabinet predsjednika Milana Martića izdao je 29. travnja 1995. priopćenje u kojem je navedeno da su "događaji na autoputu" samo potvrdili stajalište krajinskih Srba da "nikakvog zajedničkog života sa Hrvatima ne može biti".[17] Martićev savjetnik Slobodan Jarčević neposredno nakon akcije "Bljesak" izjavio je da se "RSK" može spasiti isključivo ako se "kineskim zidom" odvoji od Hrvatske i izvrši ujedinjenje s Republikom Srpskom:

"Srbi su i ovoga puta spremni da oproste Hrvatima sve zločine pod uslovom da se od njih odvoje za sva vremena. Jer nema nijednog razumnog razloga zbog kojeg bi Srbi živjeli u Hrvatskoj".[18]

Vojislav StanimirovićKako zaključuje Ivo Goldstein: "Prihvativši načelo stvaranja krajiške države po kojem pripadnici nesrpskih naroda u njoj ne mogu živjeti, krajiški su Srbi to načelo primijenili na sebe, smatrajući da u hrvatskoj državi za njih nema mjesta". [19] Ovaj zaključak potvrđuje se u brojnim dokumentima krajinskih Srba. U jednom pismu koje su predstavnici Banije i Korduna početkom 1993. uputili predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću navodi se da oni nikako ne mogu prihvatiti hrvatsku vlast, čak i ako bi imali "specijalni status" (autonomiju), jer bi to u stvari značilo da "preko 50% bude zatvoreno i pobijeno", a preostali Srbi bi bili "bez ikakvih prava". Zato je za njih jedini cilj bio da "RSK" u budućnosti bude ujedinjena sa Srbijom. [20] Početkom rujna 1993. u jednom dokumentu "SVK" zaključuje se "Tuđmanovci ne trebaju nas, oni traže našu teritoriju, ali svakako bez nas Srba".[21] Predsjednik Skupštine općine Kostajnica Branko Dmitrović u jednom govoru, održanom u lipnju 1995., naglasio je da svijet shvaća da zajednički život Hrvata i Srba "na ovim prostorima" nije moguć:

"Hrvatima nije do zajedničkog života sa Srbima. Njih jedino interesuje teritorija RSK koju oni bez ikakvih opravdanja i istorijskih argumenata žele pripojiti Hrvatskoj".[22]

Dalmatinski vladika Longin, visoki svećenik Srpske pravoslavne crkve, se 15. lipnja 1995. u Kninu sastao s promatračima Europske unije, te je izjavio da će Srpska pravoslavna crkva u slučaju hrvatskog napada savjetovati srpskim civilima da napuste svoje domove, jer Hrvati ionako žele samo teritorij, a ne i Srbe.[23]

Jesu li ovakve izjave dužnosnika "RSK" bile identične raspoloženju srpskog stanovništva u "RSK"? Na temelju podataka može se zaključiti da je i značajan broj običnih Srba na tom području odbacivao mogućnost povratka pod hrvatsku vlast i suživota s Hrvatima. Nakon što je Hrvatska vojska početkom 1993. oslobodila zadarsko zaleđe, na području sjeverne Dalmacije opet su se razbuktale borbe između hrvatskih i srpskih snaga. U vezi s hrvatskim napadom jedan srpski oficir je zaključio da su Srbi vjerovali međunarodnim pregovaračima Cyrusu Vanceu i lordu Davidu Owenu, ali je on smatrao da "nikad ustaši ne smiješ vjerovati", čak i onda kada ga "sahraniš u zemlju nemoj mu leđa okretat", jer "ustaše" i kada su mrtvi zabijaju Srbima "nož u leđa".[24] U istom razdoblju na istovjetan način razmišljao je i jedan srpski oficir na Baniji koji je u ratu sudjelovao od "prvog dana" i shvatio što je "hrvatsko-ustaška vlast". On je smatrao da s "ustašama" zajedničkog života nikada više "neće i ne može biti". Zato i hrvatska vlast mora shvatiti da "nikada više ustaška čizma neće kročiti na Baniju". Ako se to ipak dogodi, onda "ni jednog Srbina na Baniji neće biti", jer će oni prije "izginuti", nego dozvoliti dolazak Hrvata.[25] Sredinom 1993. Srbi u dalmatinskom zaleđu razmišljali su na ovaj način:

"Kako da opet živimo zajedno, kad smo pucali jedni na druge? Ako se Hrvati vrate – mi moramo ići ća!", "Sa Hrvatima je sve završeno za sva vremena. Za vijek – vijekova", "Dabogda da rat nikad ne prestane ako s njima opet budemo morali zajedno živjeti. Pa taman i naša djeca s njima ratovala. I ona koja se sad rađaju…".[26] 

U istom razdoblju i jedan srpski seljak, iz sela Đevrske u dalmatinskom zaleđu, izjavljuje da "zajedničkog života" s Hrvatima "nikada više neće biti".[27] Početkom 1994. Srbi u Petrinji smatrali su da "nije normalno" da se u taj grad vrati hrvatska vlast, jer je "ljudima ovdje jasno" da "nema života pod hrvatskim vlastima". Zato je svaki sporazum sa Zagrebom smatran izdajom i u slučaju da do njega dođe, "ja idem u Srbiju, pa u inostranstvo".[28]

Početkom siječnja 1995. komanda 26. pješadijske brigade SVK iz Kostajnice u jednom je dokumentu iznijela svoja razmatranja stanja u "neposrednom okruženju". U dokumentu se navode brojni problemi s kojima se suočava srpsko stanovništvo i vojnici. Nakon toga, ipak se zaključuje:

"I pored iznesenih problema cjenimo da su ogromna većina pripadnika SV RSK i gradjana Banije isključivi u pogledu mogućnosti tzv. reintegracije Krajine u Hrvatsku. Tko bi igrao na tu kartu – taj sigurno igra na gradjanski rat medju Srbima. Neki borci u jedinicama smatraju da je moguć suživot sa Hrvatima i da se mogu vratiti oni [koji] RSK priznaju i prihvate kao suverenu državu i svoju domovinu. Svaka druga mogućnost smatra se: nastavljanjem genocidne politike koja se protiv Srba na ovim prostorima radi više od 200 godina; vodi Srbe u egzodus sa naših vjekovnih prostora i gasi srpstvo uopšte, najvećim neprijateljem Srba smatra se Vatikan, a Hrvati su samo prljavi izvršioci monstruoznih planova njihova jezuickog reda. Ohrabljuje svjest naših boraca i gradjana kao i njihovo opredeljenje da ustraju u borbi za slobodu i samostalnost RSK odnosno za integraciju Krajine u korpus srpstva na Balkanu, iako izvjestan dio kolebljivaca i defetista izražavaju sumnju u SVK i svakoga i vidi sveopštu izdaju Srba i srpskih interesa".[29]

U istom razdoblju i predstavnici UN-a procjenjivali su "da je srpsko stanovništvo spremno" ustrajati na "stvaranju zajedničke srpske države" odnosno "Velike Srbije".[30] U akciji "Bljesak" Hrvatska vojska je početkom svibnja 1995. opkolila znatan broj pobunjenih Srba na području zapadne Slavonije. Hrvatske vlasti ponudile su im da ostanu na tom području kao građani Republike Hrvatske, a oni koji žele mogli su napustiti to područje.[31] U tom razdoblju zapadnu Slavoniju posjetila je i Vesna Pešić, oporbena političarka i antiratna aktivistica iz Srbije. Ona je opisala kako je Veljko Džakula, jedan od vođa Srba u zapadnoj Slavoniji, pokušao nagovoriti Srbe na području Pakraca da ne napuštaju svoje domove i ne odlaze u izbjeglištvo. Vesna Pešić opisuje kako je pronašla Džakulu kako se na jednom lijepom proplanku dogovara s ostalim Srbima. Osim toga, oni su čak ispekli i "prase na ražnju":

"Prase se cakli na suncu, božanstveno je. Ja sam se oduševila kad sam ga ugledala, jer prase uvek znači svečanost. Ulazimo u kuću gde je sve bilo spremno za ručak. Veljko krene da ih nagovara da ostanu, da ne idu u Bosnu i da se ne potucaju po fiskulturnim salama. (...) Interesantno je da su žene bile najmilitantnije. Još su muškarci nekako klimali glavom na Veljkove predloge. Ali, žene histerično viču: 'Nećemo mi pod šahovnicu, nećemo mi da ostanemo kod Tuđmana.' Veljka hvata muka od njih. Ovi ljudi su imali lepe kuće, dobro opremljene, pa zašto da idu kada se baš i ne mora. A ja znam šta je u Srbiji. U Srbiji je rastur. U Srbiji nema ničega. Krenula selidba. To su potresne scene nad koje se nadvija pitanje: 'Čemu i zašto ovolika ljudska patnja'. Gledam bele autobuse poređane, narod ulazi i čeka kad će da krenu. Pitam vojsku iz UN-a mogu li malo da uđem u autobus, da porazgovaram sa ljudima. Probila sam se i pitam jednu ženu:

'Pa gde ste vi krenuli, je l' vi znate kud idete?'
Ona me gleda. Kaže: 'Nemam pojma.'
'Pa zašto uopšte idete kad nemate pojma kuda idete?'
'Pa šta ću?' kaže i gleda prilično ravnodušno.
'Pa šta ne ostanete tu? Ovde je mnogo bolje'.
'Ne, ne, mi nećemo tu da ostanemo'. I tako su se iselili".[32]

Očita namjera hrvatskih vlasti da nakon "Bljeska" prema srpskim civilima u zapadnoj Slavoniji postupaju blago, dijeleći im hranu, cigarete i novčanu pomoć, za preostale pobunjene Srbe bila je primjer hrvatske perfidnosti i pokušaj ponižavanja srpskog naroda. Tako se u jednom novinskom članku u tisku pobunjenih Srba navodi:

"Poniženi smo u Zapadnoj Slavoniji! One među nama, koje su oni izabrali da prežive, njihova je vojska počastila 'nestle' čokoladama, 'Croatia' cigaretama, bananama, kunama (…) Zarobili su nas i skinuli do gola, da bi potom, od nas tako ogoljenih, za njihovu i svjetsku javnost izmamili izjave kako su dobro postupali s nama…".[33]

Milan MartićZato su zapadnoslavonski Srbi, koji su nakon "Bljeska" ipak ostali u svojim domovima i prihvatili hrvatsku vlast, od ostalih krajinskih Srba ocijenjeni kao osobe koje nisu shvatile da "Tuđmanovi mafijaši" žele osramotiti i pokoriti Srbe, pa "preko noći prihvataju šahovnicu" nesvjesni "privida i obmane".[34] I u jednom drugom dokumentu "SVK" također se s omalovažavanjem govori o onim Srbima koji su nakon "Bljeska" prihvatili hrvatsku vlast, jer oni "od zakletog Srbina postadoše hrvatski propagatori".[35] Nakon "Bljeska" Srbi na preostalim pobunjenim područjima predstavnicima UN-a su izražavali "ljutnju na Hrvate", izjavljujući "da bi radije umrli od gladi nego sada razgovarali i trgovali sa Hrvatima".[36] 

Uzimajući u obzir ove primjere, može se zaključiti da znatan dio pobunjenih Srba nije namjeravao prihvatiti hrvatsku vlast. Smatram da je ovo jedan od razloga zašto su oni tijekom i nakon akcije "Bljesak", kao i tijekom akcije "Oluja", uglavnom napustili svoje domove i otišli u izbjeglištvo. U tom smislu smatram da bi se mogao prihvatiti zaključak kojega je već 1996. donio Borivoj Rašuo, jedan od političara krajinskih Srba:

"Ono što svakako treba istaći i u ovoj prilici jeste to da je srpski narod u Krajini svojim kolektivnim iseljenjem, koliko god to paradoksalno izgledalo, na istina negativan način iskazao svoju volju, svoju državotvornu svest".[37] 

U vezi sa ovim podacima potpuno je očito da pobunjeni Srbi nisu pravili razliku između Tuđmana i vladajuće Hrvatske demokratske zajednice i alternativnih političkih opcija u Hrvatskoj. Za njih su svi hrvatski političari i sve stranke bili podjednako neprihvatljivi. Kako je u ožujku 1993. izjavio krajinski predsjednik Goran Hadžić, sve i da Tuđman izgubi vlast Srbima "ne bi bilo ništa bolje ni sa drugim hrvatskim partijama".[38] Na jednoj sjednici Skupštine općine Glina zaključeno je:

"Ni neke druge stranke u Hrvatskoj ne bi bile ništa bolje od Tuđmana, Krajina im je rak-rana".[39]

Tako su u javnom životu krajinskih Srba Hrvati neprestano demonizirali kao "genocidne ustaše", pa je to jačalo osjećaj kod Srba da "mi i oni više ne možemo i nećemo zajedno, nikada".[40] Zato je, kako je kasnije napisao jedan srpski oficir, među Srbima "postupno i sistematski" jačao strah od "ustaša-koljača". Krajinski Srbi živjeli su u skladu s idejom "sve hrvatsko srušiti", ali su strahovali da im zato prijeti hrvatska osveta, te zato zbog "samoodržanja" nisu mogu dočekati dolazak Hrvatske vojske i hrvatskih vlasti.[41]

O potrebi dijaloga sa Zagrebom eventualno su u većoj mjeri razmišljale osobe koje su imale rodbinu ili djecu na području pod nadzorom hrvatskih vlasti, te malobrojni preostali Hrvati, ali su ih vlasti "RSK" zbog toga smatrale nepodobnima. Svaka izjava koja je upozoravala na besmislenost i kontraproduktivnost mržnje prema Hrvatima, budila je sumnju. Tako je "organ bezbednosti" 39. banijskog korpusa "SVK" krajem 1993. napravio bilješku o jednoj osobi hrvatske nacionalnosti koja je kao osnovnoškolski nastavnik radila u Petrinji. Ona se, navodno, "negativno" izjašnjavala o RSK, a pred ostalim nastavnicima na svome radnom mjestu izjavila je da ne treba srpsku djecu učiti da mrze Hrvate, jer će "uskoro" morati živjeti zajedno s Hrvatima, ili će morati "otići iz Petrinje".[42]

S jedne strane među pobunjenim Srbima bilo je rasprostranjeno mišljenje da s Hrvatima nikada više neće biti suživota, kao i da je opstanak pod hrvatskim vlastima nemoguć. S druge strane među Srbima je vladala zabrinutost, strah i nesigurnost. Ovakva raspoloženja su se među krajinskim Srbima oblikovala tijekom cijelog postojanja "RSK". Ona su bila uzrokovana teškim gospodarskim prilikama, društvenim rasulom i ratnim okruženjem koje su vladale u "RSK". Kako je kasnije u jednom intervjuu izjavio Leonid Kerestedžijanc, tada ruski veleposlanik u Hrvatskoj:

"Relativno često sam bio u 'Krajini'. Vidio sam da je to sve prilično jadno. Sretao sam preplašene i zabrinute ljude koji nisu znali što ih čeka. (…) Primjećivao sam da se proporcionalno beznađu i bezizlaznosti stanja u 'Krajini' pojačavaju rigidnost, glupost i arogancija tamošnjeg vodstva. To je bilo zastrašujuće".[43]

Znakovita je izjava Branka Dmitrovića, predsjednika Skupštine općine Kostajnice, neposredno nakon što su srpski pobunjenici u rujnu 1991. zauzeli taj grad. On je izjavio da bi Kostajnicu, njegov vlastiti zavičaj, trebalo "sravnit sa zemljom" i na tom mjestu "posijati koprive", da "ovdje nikada više nitko ne živi". To je trebalo napraviti jer je taj grad "ovom srpskom narodu" neprestano nanosio bol i zlo. Pri tome je, pretpostavljam, mislio na ustaše iz Kostajnice tijekom Drugog svjetskog rata, kao i na razdoblje dok su taj grad 1991. držale hrvatske snage. Dmitrović je pesimistično zaključio:

"Kako će se taj život odvijati u ovoj Kostajnici ja da vam pravo kažem, ne znam, ali, smatram da će se vrlo teško ovdje živjeti. Ja sada već izgubio sam svaku volju, bilo kakvog života, bez obzira što mi je ovdje kuća i tako dalje, da ovdje živim".[44]

Početkom 1992., neposredno nakon smirivanja sukoba u Hrvatskoj i pred dolazak mirovnih snaga UN-a, u jednoj reportaži napravljenoj za zagrebački tjednik Danas o stanju u "RSK" navodi se da je defetizam "doista rasprostranjen", a jedan srpski vojnik izjavljuje "nema tu organizacije, nitko se o nama ne brine, briga njih za nas", a "ionako će svi, kad dođe vrijeme, pobjeći u Beograd".[45] Sredinom 1992. među Srbima u Benkovcu postavljala su se ovakva pesimistična pitanja: "šta će biti sa srpskim narodom na ovom prostoru", "hoće li srpski narod morati organizovati još jednu seobu".[46]

I jedan zastupnik Skupštine "RSK" iz općine Sisak-Caprag početkom 1993. izjavio je da mu se "svaki dan" obrati "do 100-150 ljudi" i postavi mu pitanje: "šta će biti s nama, da li ćemo seliti?"[47] U dokumentima "SVK" početkom 1993. navodi se da postoji čvrsto srpsko stajalište da izdrže u "principijelnim stavovima", po kojima nema sile koja može nametnuti rješenja koja "nisu u interesu srpskog naroda". No, istovremeno se osjećala sve veća zabrinutosti "po konačan ishod situacije".[48] Početkom 1994. Srbi u Petrinji izjavljivali su da je boje "prodaje", "izdaje" i pesimistično tvrdili da je "sve" već "dogovoreno":

"Ne zavisi to ni od [Milana] Martića, ni od [Milana] Babića. Do Une će oni i dozvoliti Srbiju, ali do Kupe teško (...) A gadna nam se vremena spremaju".[49]

Zato i ne iznenađuje da je Vrhovni savjet obrane "RSK" u kolovozu 1994. zaključio da članovi krajinskog vojnog i političkog rukovodstva moraju ići "na teren - među ljude", kako bi stalnim informiranjem razbijali "neizvesnost i zabrinutost kod stanovništva".[50]

Početkom 1995., neposredno pred akcije "Bljesak" i "Oluja", stanje sveopće apatije bile je općeprisutno. O široko rasprostranjenoj demoralizaciji raspravljalo se početkom ožujka 1995. i na zasjedanju Skupštine općine Glina. Srpski vojnici iz Gline, koji su sudjelovali i u borbama protiv Armije Bosne i Hercegovine na području Bihaća, tvrdili su da među njima vlada "neka nesigurnost" i vojnici razmišljaju isključivo o tome gdje će se povući, dok nitko ne misli o borbi i otporu. Postojalo je mišljenje da će i dalje biti velikih srpskih gubitaka, do kakvih je došlo u borbama protiv Armije BiH, a za to nitko neće snositi odgovornost. Zato je razina nesigurnosti i neizvjesnosti bila visoka, pa se zaključivalo da "ćemo pobjeći" i na taj način dopustiti protivnicima "da sravne Glinu". Neki su srpski vojnici bili toliko ogorčeni da su izjavljivali "da će se povući", pa neka neprijatelj dođe u Glinu, "neka to malo sravnaju". Potpukovnik Milan Beko, komandant 24. pješadijske brigade "SVK" iz Gline nakon toga je upozorio da je opasno pričati o bježanju:

"Pričate stalno o nekakvom bježanju, kuda, šta, kako, gdje ćete na koju stranu mislite okrenuti, kako možemo tako da pričamo o bježaniji? Ovi zidovi imaju uši. Kada Glina, grad otpora do sada priča o bježaniji, što će reći drugi".[51]

Stanje apatije početkom 1995. vidljivo je i u jednom sarkastičnom komentaru Milke Ljubičić, urednice Srpskog glasa iz Topuskog. U njemu se navodi da su započete pripreme za obranu od hrvatskog napada i da je počelo kopanje rovova. A kad Srbi uđu u te rovove, sve će "izgledati ljepše":

"Mi ćemo tonuti sve dublje i dublje u zemlju. Pravićemo skloništa, jer se na vrijeme nismo sklonili u Beogradu, kao većina onih što su nas ukopali". [52]

Ovakva razmišljanja su nakon "Bljeska" postala još raširenija. Kako navodi N. Devetak, "pad" zapadne Slavonije "ohladio" je glave i najžešćim Krajišnicima. "Crv sumnje" počeo je izjedati misao da će Krajina opstati u sastavu "ostatka Jugoslavije". Bilo je sve više krajinskih Srba koji su se počeli naglo "trijezniti", koji su željeli otići bilo kuda iz Krajine, tog "rezervata", koji je postao "prćija" skupine "moćnika, kriminalaca i prevaranata".[53]

Neposredno nakon "Bljeska" Milan Martić obratio se Slobodanu Miloševiću, očajnički tražeći pomoć. Naveo je da među krajinskim Srbima vlada "prošireno uvjerenje" da je "srpsko pitanje izdano", i to "od strane samih Srba". Duž cijele Krajine šire se glasine o izdaji, te "ljudi sa nevjericom konstatuju da nas je zaboravila i Srbija i Republika Srpska". U brojnim gradovima i selima stanovništvo se "pakuje i sprema za iseljavanje". Zavladalo je stanje potpunog gubitka vjere u "mogućnost opstanka" Krajine. Martić je smatrao da bi se potpuno poljuljano samopouzdanje moglo vratiti ako bi se u Krajinu privremeno uputilo oko 2.000 pripadnika Vojske Jugoslavije i MUP-a Republike Srbije. Oni ne bi bili raspoređeni "na prvu borbenu liniju", nego bi svojim prisustvom u Benkovcu, Gračacu, Kninu, Petrinji, Slunju, i drugim mjestima "povratili psihološku stabilnost stanovništva", a krajinskim vlastima dali vremena za "saniranje i stabilizaciju stanja". Martić je smatrao da će, ako se ne usvoji njegov prijedlog, "za sve drugo biti kasno".[54]

Zbilja, kako je u pismu Miloševiću naveo Martić, brojni Srbi su u tom razdoblju pokušavali napustiti "RSK". U tom smislu mogu se navesti primjeri sjevernodalmatinskih općina Benkovac, Knin i Obrovac. Prema podacima "Odelenja bezbednosti" Glavnog štaba "SVK" od 11. svibnja 1995. nakon hrvatskog oslobađanja zapadne Slavonije početkom svibnja Srbi koji su živjeli u Francuskoj apelirali su na svoju rodbinu u Benkovcu da se iseli iz svojih domova:

"Na podsticaj svojih rodjaka i dr.ugih Srba u Francuskoj stanovništvo iz Benkovca i okoline intenzivno se priprema za iseljenje porodica u SRJ. Kako izvor navodi u zadnjih desetak dana u Beograd su otišla 3 autobusa žena i djece, sve iz straha da ne budu odsečeni od ostalog dela RSK kao i z.[apadna] Slavonija".[55]

Pretpostavljam da je upravo ovako raširena panika potaknula Odjeljenje Ministarstva obrane u Benkovcu da se također 11. svibnja obrati Upravi "Sjeverna Dalmacija" istoga ministarstva u Kninu. U svome dopisu navodi se da su primljene i podijeljene određene količine nafte za provedbu evakuacije u 24 mjesne zajednice općine Benkovac. Ipak, "postoji veliki interes stanovništva i boraca" iz ostalih mjesnih zajednica te općine i samog grada Benkovca da se i za njih po potrebi izvede evakuacija civilnog stanovništva. Zato su zatražene nove količine goriva kako bi se izvršile sve potrebne pripreme za "evakuaciju civilnog stanovništva na bezbedniju lokaciju".[56]

U Obrovcu su općinske vlasti nakon "Bljeska" pokrenule inicijativu za iseljavanje stanovništva. Već tada dobar dio stanovništva bio je spreman za odlazak, a u Obrovcu je vladalo kaotično stanje, veliko nezadovoljstvo i međusobna optuživanja za "izdaju". Srpski oficir Milisav Sekulić je u vezi s time kasnije u svojoj knjizi zaključio da se iz ovog primjera lako može uočiti "nizak moral naroda i vojske", i najava onoga što će se dogoditi nakon početka "Oluje". Stanje u Obrovcu početkom lipnja 1995. predstavljao je, prema Sekuliću, "pripremu i generalnu probu za evakuaciju naroda i vojske", do koje će doći 4. i 5. kolovoza 1995., jer je stvoreno raspoloženje da se vrlo lako i brzo "narod može pokrenuti sa svojih ognjišta".[57] Istovremeno su i u Kninu stanovnici bili u "velikoj panici" i čekali su kraj školske godine da "masovno pođu put Srbije".[58] Na područjima koje su Srbi 1990. i 1991. izdvojili iz općine Sinj i pripojili općini Knin početkom svibnja 1995. također je vladala demoralizacija, širenje defetističkih glasina, a trajalo je i iseljavanje srpskih civila. U jednom izvješću MUP-a "RSK" od 10. svibnja 1995. o stanju na tom području se navodi:

"Vezano za događaje u Zapadnoj Slavoniji bitno je istaći da se stanje još više pogoršalo, jer se potvrdila i ponovo se aktivirala stara priča da je područje stare opštine Sinj netko predao Hrvatskoj, te da je to sve politički rješeno. Sve to utiče na pad morala i usložava situaciju i posebno zabrinjava kada se zna da u zadnjih par dana iz tih razloga ljudi ovoga kraja se iseljavaju, posebno iz Cetine i Koljana".[59]

Slično je bilo i u općini Petrinja, pa je početkom lipnja 1995. srpska policija naredila da se spriječi "iseljavanje stanovništva, izvoz privatne i društvene imovine" koja se odvijala, bez obzira na dozvole koje se navodno izdaju u Skupštini općine Petrinja.[60]

Stanje je postalo dramatično nakon što su hrvatske snage krajem srpnja 1995. zauzele Glamoč i Bosansko Grahovo i izbile u neposredno zaleđe Knina. Bilo je sve manje krajinskih Srba koji su vjerovali "ohrabrujućim porukama". Gužve na autobusnim stanicama gradova u zapadnom dijelu Krajine postajale su sve veće, a rasle su i cijene autobusnih karata za odredišta u Srbiji i Republici Srpskoj. Svi su željeli poslati djecu i žene "na sigurno". Nakon što su hrvatske snage zauzele Bosansko Grahovo više ništa nije moglo zaustaviti odlazak stanovništva, jer bi odluku o sprečavanju odlaska morali donijeti upravo oni koji su već i prije ostalih sklonili svoju djecu "na sigurno".[61] Jedan visoki srpski oficir 2. kolovoza, neposredno pred "Oluju", dolazi u svoje rodno selo kraj Benkovca. Tamo ga je njegov "najmlađi sinovac" uporno molio da mu osigura "prebacivanje" do Beograda. Većina srpske djece već je otišla, jer se očekivala "velika ofanziva ustaša". Djeca imućnijih obitelji iz Benkovca i Knina već su napustila Dalmaciju i otišla u Srbiju ili Republiku Srpsku.[62]

Pukovnik Rade Rašeta, pomoćnik "za bezbednosne poslove" komandanta Glavnog štaba "SVK" uputio je 3. kolovoza 1995. "Upravi bezbjednosti" Generalštaba Vojske Jugoslavije izvješće. U njemu se, među ostalim, navodi i ovo:

"Dana 03. 08. 1995. godine u kontaktima sa gradjanima stekao se utisak da postoji element panike ali još uvek kontrolisane. Gradjani najviše optužuju vlast odnosno politički vrh RSK, te smatraju da je njihovom nebrigom i javašlukom došlo do teških posledica. Postoji nada da nismo ostavljeni i cene kao zadnja mogućnost da će pomoć dobiti od SRJ. Gradjani cene da nismo u stanju da se sami odbrane te ako nisu u mogućnosti dobiti značajniju pomoć od SRJ da je bolje da se narod preseli na druga područja nego da dodje u okruženje i izgine".[63]

Ozračje straha, napuštenosti i bezizglednosti, zbog kojih neki opisuju "RSK" kao "kavez",[64] a drugi kao "rezervat", nesumnjivo je stvaralo raspoloženje u kojem je veliki broj krajinskih Srba bio u tolikoj mjeri demoraliziran da je i samo otpočinjanje "Oluje" predstavljao trenutak u kojem će oni napustiti svoje domove i zavičaj. Iz svega navedenog vidljivo je da su i prije hrvatskih akcija Srbi u znatnom broju napuštali "RSK", pokušavajući svoju egzistenciju osigurati na nekom boljem i sigurnijem mjestu. Umirovljeni jugoslavenski admiral Branko Mamula u svojoj knjizi također smatra da su "vojno-psihološki i moralno-politički činioci" mogli imati bitnu ulogu u činjenici što su Srbi tijekom "Oluje" bez većeg otpora relativno brzo napustili područja koja su nadzirali.[65]

Kao što je prikazano znatan broj krajinskih Srbi u razdoblju od početka rata razvio je čvrsto uvjerenje o nemogućnosti prihvaćanja hrvatske vlasti. Ovo je tijekom "Bljeska" i "Oluje" dovelo do njihovog masovnog odlaska s područja u koja je ulazila Hrvatska vojska. No, taj odlazak nije bio spontan. Naprotiv, vlasti "RSK" radile su na planovima evakuacije civilnog stanovništva i puno prije "Bljeska" i "Oluje". 

Spremnost Srba da se organizirano evakuiraju pred dolaskom hrvatskih snaga bila je vidljiva već krajem 1991., kada su pred protunapadom Hrvatske vojske u velikom broju napustili dijelove zapadne Slavonije. Već početkom 1992. Srbi su zaključili da treba provesti istragu "pod kojim uslovima, zbog kojih razloga i po čijoj naredbi" je izvršeno "iseljavanje stanovništva" s područja zapadne Slavonije.[66] Vidljivo je da se ne govori o "protjerivanju" koje su proveli Hrvati, nego o "iseljavanju", za koju je netko na srpskoj strani trebao preuzeti odgovornost. Isto se ponovilo i 1995., tijekom "Bljeska" i "Oluje", no, tada su naredbodavci iseljavanja bili jasno definirani u predstavnicima vlasti "RSK".

Operacija Bljesak

Na provođenju mjera evakuacije u Krajini posebno je radila Civilna zaštita. Djelokrug njezina rada bio je definiran još 21. ožujka 1992., kada je Skupština "RSK" donijela "Zakon o odbrani". U njemu je određeno da organizacija Civilne zaštite djeluje u sklopu sustavu obrane "RSK", a zadužena je za zaštitu i spašavanje ljudi i materijalnih dobara od ratnih razaranja. Na čelu ove organizacije nalazio se Republički štab Civilne zaštite. [67] Kada je 20. travnja 1993. proglašen novi Zakon o obrani "RSK" u njemu je, u vezi s poslovima civilne zaštite, među ostalim navedeno i ovo: 

"U slučaju neposredne ratne opasnosti, ratnog stanja ili vanrednog stanja, u skladu sa Planom odbrane zemlje, može se narediti evakuacija stanovništva, odnosno pojedinih kategorija stanovništva (deca, starci i dr.) sa određenog dela teritorije, kao i evakuacija državnih organa, preduzeća i drugih pravnih lica, zajedno sa imovinom za koju to bude naređeno".[68]

Nakon napada Hrvatske vojske u zadarskom zaleđu u siječnju 1993. srpska strana zaključila je da postoji mogućnost hrvatskom prodora i na druga područja pod njihovim nadzorom. Tako je tijekom veljače 1993. Štab Civilne zaštite općine Petrinja odlučio izraditi plan evakuacije civilnog stanovništva iz grada Petrinje. To je trebala biti planska i organizirana akcija premještanja stanovništva "na manje ugrožena područja", odnosno iz grada Petrinje na "slobodnu teritoriju Banije".[69] U ožujku 1993. odlučeno je da se u slučaju "evakuacije drugog stepena civilnog stanovništva" iz pogranične općine Caprag evakuiraju civili i smjeste na području općine Kostajnica. Predviđena je evakuacija 591 djeteta do 14 godina starosti, 300 majki i 350 starih i iznemoglih osoba.[70] Slični planovi evakuacije civila iz općine Caprag u općinu Kostajnica razrađivani su i tijekom 1994. I tada se razmatrala evakuacija "drugog stepena". Ona je bila predviđena u slučaju probijanja obrambenih crta srpske vojske, koja bi se zatim morala povući na rezervne položaje u dubinu teritorija.[71]

U jednom dokumentu Komande 39. banijskog korpusa "SVK" iz listopada 1993. razmatralo se što bi se moglo dogoditi u slučaju hrvatskog napada na Baniju. Zaključeno je da bi srpski vojnici u tom slučaju mogli "napustiti položaje radi spasavanja svojih porodica". Jedinice 39. korpusa nisu imale obranu organiziranu u dubinu i zato bi "probijanjem prednjeg kraja odbrane" hrvatske snage mogle "relativno lako" prodirati u dubinu. Ovakav razvoj događaja bi nesumnjivo izazvao "pometnju, paniku i masovno napuštanje naseljenih mjesta", npr. Petrinje i Gline. U skladu s time, Komanda 39. korpusa odredila je da se izvrši bolje utvrđivanje crta obrane, kao i da se organizira obrana s rezervnim položajima i po dubini. Osim toga Komanda 39. korpusa predložila je i da se s tijelima civilnih vlasti razmotri mogućnost i pripreme planovi za organiziranu evakuaciju stanovništva Petrinje.[72]

Nakon što je Hrvatska vojska u siječnju 1993. oslobodila dio okupiranog područja u zadarskom zaleđu, Republički štab civilne zaštite RSK radio je na pripremama za evakuaciju srpskih civila. Ovo tijelo je 14. lipnja 1993. uputilo dopis Vladi "RSK" i Ministarstvu za energetiku "RSK" u kojem moli da se u skladu s procjenom o eventualnoj "ponovnoj agresiji" na "RSK" hitno osigura potrebna količina motornog goriva za izvršavanje evakuacije civilnog stanovništva, ako ona bude potrebna.[73] Na zasjedanju Skupštine "RSK" održanom 21. ožujka 1994. postavljeno je poslaničko pitanje kada će biti osigurano gorivo za izvršenje evakuacije. U odgovoru Ministarstva obrane "RSK" navedeno je da su općinski štabovi civilne zaštite izradili planove evakuacije stanovništva i u skladu s njima naveli koliko im je za evakuaciju potrebno goriva. Međutim, zbog teškoća u opskrbi naftom i njezinim derivatima, Ministarstvo obrane nije moglo osigurati dovoljno goriva za evakuaciju. Količine kojima se raspolagalo trebale su, prema potrebi, biti dostavljene općinskim štabovima civilne zaštite kojima bude naređeno izvršenje evakuacije stanovništva s "određenog dijela teritorije". Zaključeno je da će Ministarstvo obrane uložiti napore kako bi osiguralo gorivo za evakuaciju u "ukupno potrebnoj količini".[74] I u jednom dokumentu Ministarstva obrane "RSK" iz početka 1995. navodi se da se Civilna zaštita tijekom 1994. "angažovala na pripremi planova evakuacije".[75]

Motorno gorivo dijeljeno je pojedincima koji su trebali provesti evakuaciju. Npr. Štab Civilne zaštite općine Benkovac je krajem 1994. izdavao potvrde za izdavanje goriva za potrebe evakuacije. U njima pojedinac koji prima gorivo na tipiziranom obrascu potpisuje ovu izjavu:

"Potvrdjujem da sam primio 50 litara nafte od Opštinskog štaba Civilne zaštite Benkovac za evakuaciju civilnog stanovništva iz Mjesne zajednice Miranje Gornje. Dobivenu naftu čuvat ću na sigurnom mjestu, te izjavljujem pod materijalnom i krivičnom odgovornosti da će biti u datom trenutku upotrebljena samo za evakuaciju stanovništva iz Mjesne zajednice po naredjenju Opštinskog štaba Civilne zaštite ili komande ratne jedinice".[76]

Neposredno nakon početka akcije "Bljesak" vlasti "RSK" pokrenule su organiziranu evakuaciju srpskog stanovništva iz zapadne Slavonije. Prvog svibnja 1995. Republički štab civilne zaštite "RSK" uputio je svim regionalnim štabovima civilne zaštite naredbu, u skladu sa stanjem koje je nastalo hrvatskom "agresijom" na zapadnu Slavoniju. U skladu s takvim razvojem stanja trebalo je aktivirati sve regionalne i općinske štabova civilne zaštite, uvesti njihova trajna dežurstva i poduzeti sve potrebne mjere za provođenje zaštite i spašavanja, s težištem na "sklanjanju, evakuaciji i zbrinjavanju stanovništva".[77] Već između 9 i 10 sati ujutro 1. svibnja srpsko stanovništvo u zapadnoj Slavoniji obaviješteno je da se "priprema za evakuaciju", a u 13 sati istog dana ona se počela i provoditi.[78]

Republički štab Civilne zaštite "RSK" u kolovozu 1994. izradio je dokument pod naslovom "Procjena ugroženosti i mogućnosti za zaštitu i spasavanje". U njemu se razmatra mogućnost napada Hrvatske vojske i opširno se opisuje koje mjere zaštite civilnog stanovništva u tom slučaju treba poduzeti. U tom smislu razmatrale su se i mjere evakuacije. One su u prvom redu trebale obuhvatiti trudnice, žene s djecom do 10 godina starosti, djecu od 10 do 15 godina starosti, kao i starce, bolesne i iznemogle osobe. Načelno mišljenje bilo je da ostale skupine stanovništva u slučaju hrvatskog napada ne napuštaju naseljena mjesta, osim ako ona ne budu u neposrednoj opasnosti. Zato se trebalo pripremiti za evakuaciju ostalih skupina stanovništva koja neće biti "pravovremena", nego će o njoj prema razvoju stanja odlučiti nadležna tijela vlasti. Evakuirano stanovništvo trebalo je smjestiti u dijelove "RSK" koji su procijenjeni kao manje ugroženi od eventualnog hrvatskog napada i tamo je trebalo osigurati smještaj i osnovne uvjete života evakuiranog stanovništva.[79]

Vidljivo je da su srpski pobunjenici još od 1993. u slučaju svakog hrvatskog napada predviđali evakuaciju srpskih civila. Pobunjeni Srbi smatrali su da će uspjeti suzbiti hrvatski napad i da će i evakuacija civila biti ograničena i privremena, odnosno da će se evakuirano stanovništvo smjestiti na manje ugrožene dijelove "RSK". No, razvoj događaja u "Oluji" i brzi vojni slom krajinskih Srba doveo je do toga da se evakuacija pretvorila u odlazak srpskog stanovništva u dijelove BiH pod srpskim nadzorom.

U dokumentu "Procjena ugroženosti i mogućnosti za zaštitu i spasavanje" navodi se da za uspješno rukovođenje akcijama zaštite i spašavanja civilnog stanovništva u "RSK" treba ustrojiti odnosno popuniti ljudstvom ove ustanove: Republički štab Civilne zaštite, regionalne štabove Civilne zaštite, općinske štabove Civilne zaštite, štabove Civilne zaštite za dio teritorije neke općine i povjerenike Civilne zaštite u većim stambenim zgradama, blokovima zgrada, ulicama, naseljenim mjestima i u poduzećima i drugim ustanovama (pravnim osobama).[80]

Dokument "Procjena ugroženosti i mogućnosti za zaštitu i spasavanje" razmotren je i usvojen na 1. sjednici Republičkog štaba Civilne zaštite "RSK" koja je održana 14. srpnja 1995.[81] Naredbom Republičkog štaba Civilne zaštite od 14. srpnja 1995. od podređenih regionalnih i općinskih štabova Civilne zaštite zatražena je aktivacija i uspostava trajnih dežurstava. Povjerenici Civilne zaštite trebali su pripremiti stanovništvo za odlazak u skloništa. Osim toga trebalo je "izvršiti odgovarajuće pripreme nosioca aktivnosti u provođenju evakuacije i pomjeranja stanovništva". U provođenju ovih djelatnosti trebalo je surađivati s odgovarajućim komandama "SVK".[82]

Republički štab civilne zaštite "RSK" je 29. srpnja naredio da regionalni i općinski štabovi civilne zaštite uspostave trajno dežurstvo. Osim toga, općinski štabovi trebali su početi djelovati u vezi s provođenjem mjera sklanjanja, evakuacije i zbrinjavanja stanovništva. O poduzetim mjerama i mogućim problemima trebalo je od 30. srpnja u 13 sati početi redovno izvještavati Republički štab Civilne zaštite.[83] Općinski štabovi Civilne zaštite su u skladu s ovim odredbama i djelovali. Kao primjer može poslužiti općina Drniš, čiji je štab civilne zaštite tijekom posljednjih dana srpnja 1995. uspostavio vezu s povjerenicima civilne zaštite u mjesnim zajednicama. Naglasak je stavljen na mjere sklanjanja i pripreme za provođenje evakuacije. Izvršena je provjera popisa osoba koje je trebalo evakuirati, ispravnost motornih vozila za izvršenje te zadaće, kao i dostupnost za to određenih količina goriva, koje su bile podijeljene još u studenom 1994.[84] 

Ministar unutrašnjih poslova "RSK" Tošo Pajić je 31. srpnja naredio podređenim sekretarima unutarnjih poslova da zbog proglašenja ratnog stanja i "neizvjesne daljnje političke situacije, a poučeni iskustvom Zapadne Slavonije" pripreme "brzu evakuaciju" cjelokupne važne dokumentacije.[85] Republički štab civilne zaštite RSK je 2. kolovoza 1995., dva dana prije početka "Oluje", izdao naredbu podređenim regionalnim štabovima Civilne zaštite da odmah, a najkasnije do 3. kolovoza do 19 sati dostave izvješće o pripremama za evakuaciju, sklanjanje i zbrinjavanje stanovništva.[86] Odmah zatim određeno je da općinski štabovi Civilne zaštite, u suradnji s općinskim vlastima i poduzećima, odmah pristupe pripremi evakuacije materijalnih dobara, arhiva, matičnih knjiga i važne dokumentacije, pokretnih kulturnih dobara i novčanih sredstava. Trebalo je izraditi popise materijalnih dobara koja će biti evakuirana, osigurati motorna vozila za njihov prijenos i utvrditi njihov smještaj na "novoj lokaciji". Evakuaciju materijalnih dobara nije trebalo provoditi istovremeno s evakuacijom civilnog stanovništva, s izuzetkom sredstava i opreme koja su bila potrebna za zbrinjavanje civila tijekom evakuacije. O provođenju priprema za evakuaciju materijalnih dobara trebalo je, počevši od 4. kolovoza do 20 sati, svakodnevno izvještavati Republički štab civilne zaštite.[87]

Četvrtog kolovoza 1995. započela je hrvatska vojna akcija "Oluja". U Kninu je istoga dana poslijepodne održana sjednica Vrhovnog savjeta obrane "RSK", kojoj su prisustvovali krajinski predsjednik Milan Martić i komandant Glavnog štaba "SVK" general-potpukovnik Mile Mrkšić. Zbog prodora hrvatskih snaga iz pravca Velebita te iz pravca Dinare prema Kninu, postojala je mogućnost opkoljavanja srpskog područja u sjevernoj Dalmaciji i južnoj Lici. Zato je odlučeno da se s tog područja evakuira civilno stanovništvo.[88] Drago Kovačević, srpski gradonačelnik Knina, također je pozvan kod Martića, kako bi se s njim dogovorilo oko iseljavanja grada i evakuacije stanovništva prema Srbu:

"Martić je već imao pred sobom naredbu o iseljavanju Knina, Benkovca, Drniša, Obrovca i Gračaca prema Srbu. Potpisavši naredbu Martić je tražio da se odmah organizuje evakuacija i pitao kojim sredstvima za to raspolažemo. Prioritet je trebalo dati bolnici, i obavijestiti ljude zadužene za civilnu zaštitu po udaljenim selima. Iz grada su ljudi već uveliko odlazili. Bilo je problema u obezbeđivanju goriva i dogovoreno je da se to obavi na dvije gradske pumpe, a da se dodatna pomoć zatraži od UNPROFOR-a. (...) Mrkšić je djelovao hladnokrvno, ali nakon što je Martić potpisao naredbu o evakuaciji komentarisao je da će to značiti da za narodom ide i vojska. Linije neće biti moguće još dugo održati".[89]

Tako je Vrhovni savjet obrane RSK dana 4. kolovoza u 16.45 donio odluku:

"Zbog novonastale situacije izazvane otvorenom opštom agresijom Republike Hrvatske na Republiku Srpsku Krajinu i nakon prvih početnih uspeha u odbrani došlo je do ugrožavanja velikog dela teritorije Sjeverne Dalmacije i dela Like, zbog toga

ODLUČUJEMO

1. Da se pristupi planskoj evakuaciji sveg za borbu nesposobnog stanovništva iz opština: Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac.
2. Evakuaciju sprovoditi planski prema pripremljenim planovima pravcima koji izvode prema Kninu i dalje preko Otrića prema Srbu i Lapcu.
3. Za evakuaciju zatražiti pomoć od komande UNPROFOR-a sektor 'Jug' sa sjedištem u Kninu".[90]

Odluku je potpisao Milan Martić, a ovjerena je u Glavnom štabu "SVK" u 17.20 sati. Snage UN-a su ubrzo i same potvrdile da su vlasti "RSK" tijekom 4. kolovoza od UN-a zatražile pomoć u evakuaciji 32.000 osoba iz Knina i njegove okolice.[91]

Iako ovom Martićevom odlukom nije bilo predviđeno da se povlači i srpska vojska, upravo to se i dogodilo. Došlo je do rasula, jer su srpski vojnici počeli napuštati svoje jedinice, kako bi pratili obitelji u evakuaciji.[92] Tako su tijekom 4. i 5. kolovoza 1995. srpski civili i vojska uglavnom napustili područje sjeverne Dalmacije i Like, a Hrvatska vojska je 5. kolovoza ušla u opustjeli Knin. Na osnovu ovih činjenica može se zaključiti da je vodstvo samoproglašene "RSK" izvelo plansku evakuaciju srpskog civilnog stanovništva s područja sjeverne Dalmacije i Like, a odgovornost hrvatske strane za taj postupak ne postoji.

Treba uzeti u obzir da su krajinski Srbi u povlačenju i sami uništavali imovinu i objekte koje su napuštali. Beogradski tisak je ubrzo nakon "Oluje" razgovarao s nekim srpskim vojnicima. Oni su opisali svoje povlačenje tijekom "Oluje". Među ostalim su naveli:

"Povlačeći se ka Srbu i Drvaru, prolazili smo kroz pusta mjesta. Nije bilo mrtvih ni ranjenih civila i vojnika, samo prazne kuće i domaće životinje. Povremeno su se čule eksplozije u nekim objektima koju su sami Srbi minirali, nakon odlaska, da ne padnu Hrvatima u ruke – bolnice, pošte, magacini sa oružjem koje nisu uspjeli da izvuku".[93]  

 I dok su organiziranom evakuacijom koje su provele vlasti krajinskih Srba područja sjeverne Dalmacije i Like uglavnom opustjela i prije nego su nad njima nadzor preuzele hrvatske snage, otpor krajinskih Srba na Kordunu i Baniji trajao je nešto dulje, iako su i na tom području Srbi krenuli u povlačenje prema Bosni, odnosno Republici Srpskoj. Hrvatska vojska je na području Topuskog opkolila znatan broj srpskih civila i pripadnika 21. kordunskog korpusa "SVK".[94] Hrvatska vojska i predstavnici krajinskih Srba, uz sudjelovanje predstavnika snaga UN-a, sklopili su 8. kolovoza 1995. u Glini "Sporazum o predaji 21. kordunskog korpusa".[95]

U skladu s ovim sporazumom Srbi su 9. kolovoza trebali hrvatskoj strani predati naoružanje i vojnu opremu. Hrvatska strana ipak je dozvolila da srpski milicajci zadrže 100 komada kratkog naoružanja (pištolja), a srpski oficiri i podoficiri također su mogli zadržati pištolje. Nakon toga hrvatska strana trebala je osigurati "nesmetan i siguran" odlazak srpskih civila i vojnika s tog područja prema Bosni (Republici Srpskoj) i Saveznoj Republici Jugoslaviji. Odlazak srpskih civila i vojnika trebao je biti organiziran smjerovima Topusko-Glina-Sisak-autoputom do Lipovca i Glina-Žirovac-Dvor na Uni. U Sporazumu je također navedeno:

"Na putu dragovoljnog odlaska iz Republike Hrvatske osigurati će se gorivo, hrana, liječnička pomoć i drugo, a uz pomoć UNCRO-a, European Monitors i međunarodnih humanitarnih organizacija".[96]

Jedan srpski oficir, koji je nalazio u koloni koja je napuštala Baniju, ubrzo nakon dolaska u Beograd u vezi s ovime dao je izjavu za jedne beogradske novine:

"Istina, mi smo u koloni od Topuskog do Lipovca doživeli svašta, od provokacija, kamenovanja u Sisku, otimačine automobila... Međutim, dogovor i sporazum koji je potpisan sa ustašama ispoštovan je oko 80 odsto. To je dosta obzirom kuda smo prolazili, da su se još vodile borbe, da su Hrvati sahranjivali svoje mrtve po Sisku i okolnim mestima".[97]

 Treba se također prisjetiti da je krajem 1995. sklopljen mirovni sporazum u Daytonu, koji je okončao rat u Bosni i Hercegovini. U skladu s tim planom bosansko-hercegovački Srbi trebali su prepustiti sarajevska predgrađa vlastima bošnjačko-hrvatske Federacije BiH. Na početku rata Srbi su ovladali tim dijelovima Sarajeva i tako su grad držali pod opsadom. Početkom prosinca 1995. Srbi su pripremali organiziranu evakuaciju dijelova Sarajeva koje su držali, najavljujući da će u slučaju povlačenja spaliti sve ono što ostavljaju iza sebe.[98] Kao što se vidi bosanski Srbi razmišljali su slično kao i Srbi u "RSK". I za njih je bilo neprihvatljivo da ne žive u srpskoj državi, odnosno da prihvate vlast Federacije Bosne i Hercegovine. Kada je konačno postalo očito da će Srbi dijelove Sarajeva morati prepustiti vlastima Federacije BiH i oni su masovno napustili sarajevska predgrađa koja su do tada držali. Tako je više desetaka tisuća bosanskih Srba početkom 1996. napustilo dijelove Sarajeva koji su do tada bili pod njihovim nadzorom.[99]

Ovo su neke činjenice o organiziranom odlasku srpskog stanovništva tijekom vojno-redarstvene akcije "Oluja", a smatram da bi ih trebalo uzeti u obzir kada se olako i neutemeljeno tvrdi da je Hrvatska tijekom te akcije izvršila "etničko čišćenje" srpskog stanovništva.

[1] Opširnije o tome vidjeti: Nikica BARIĆ, Srpska pobune u Hrvatskoj, 1990.-1995., Zagreb 2005.
[2] Vukica MIKAČA (intervju s Sergejem Veselinovićem), "Lice s tjeralice", On (Beograd), br. 41, 9. 8. 1991., 8.-10.
[3] Zapisnik sa sastanka predstavnika opština Like i članova regionalnog odbora SDS, Medak, 28. 01. 1992. Faksimil dokumenta objavljen u: Rade ČUBRILO, Uspon i pad Krajine, Beograd 2002., 197.-200.
[4] "Komšije", dokumentarni video film o Domovinskom ratu (scenarij, montaža i režija Pavle VRANJICAN), Zagreb 2003.
[5] Borisav JOVIĆ, Poslednji dani SFRJ, izvodi iz dnevnika, Beograd 1996., 477.
[6]Mile PASPALJ, Album iz Krajine, Sarajevo 1996., 198.
[7] Hrvatski informativni centar (HIC), RSK, Magnetofonski snimak sa vanredne sednice Skupštine Republike Srpske Krajine, održane 27. marta 1993. godine u Belom Manastiru, 7/5.
[8] Branislav GULAN (intervju s Goranom Hadžićem), "Čim Tuđman pregovara – i ja ću!", Borba (Beograd), 24.-25. 7. 1993., 7.
[9] Državni arhiv u Sisku, Sabirni arhivski centar Petrinja (DAS, SACP), Zbirka dokumenata tzv. RSK, kut. 1., RSK, Glavni štab Srpske vojske, Str. pov. br. 600-1, 10. 08. 1993. godine, Informacija o nekim aktuelnim pitanjima b/g SVK.
[10] M. D., "Poseta generala Kota Srpskoj oblasti", Vukovarske novine (Vukovar), br. 31, 8. 10. 1993., 1.
[11] Milan BUNJAC, "Plitvice kao simbol", Srpski glas (Topusko), br. 45, 18. 6. 1994., 2.
[12] HIC, Autorski tim dokumentarnog filma "Republika Srpska Krajina", Knin, 7. juna 1994., Predmet: Informacija o dokumentarnom filmu "Republika Srpska Krajina".
[13] DAS, SACP, Skupština općine Kostajnica, kut. 9., Govor predsjednika SO Kostajnica, dipl. inž Branka Dmitrovića, prilikom ispraćaja regruta na odsluženje vojnog roka u vojsku RSK, Kostajnica, 25. II. 1995.
[14] DAS, SACP, Skupština općine Dvor na Uni, Vijesti dopisnika TANJUG-a iz Dvora na Uni, «Pet godina SDS-a» (03. marta 1995.), vijesti dopisnika TANJUG-a iz Dvora na Uni.
[15] DAS, SACP, Skupština općine Glina, kut. 4., Predsjednik, Glina, 29. mart 1995.
[16] TANJUG, "Nikad više u zajedničku državu", Srpski glas (Topusko), br. 43, 28. 4. 1994., 3.
[17] "Hronologija", Argument (Beograd), br. 32, 5. 5. 1995., 3.-4.
[18] Aleksandra MIKATA (intervju sa Slobodanom Jarčevićem), "Galbrajt zna celu istoriju srpskih stradanja, ali mi je jednom rekao 'I Indijanci su imali celu Ameriku, ali više nema Indijanaca'", Argument (Beograd), br. 33, 19. 5. 1995., 2.- 4.
[19] Ivo GOLDSTEIN, Hrvatska povijest, Zagreb 2003., 420.
[20] DAS, SACP, Skupština općine Petrinja, kut. 39., Skupštine opština Banije i Korduna, U Petrinji, 22. 02. 1993., Predmet: Prijem delegacije Banije i Korduna na razgovor 25. 02. 1993. god.
[21] DAS, SACP, 26. pješadijska brigada SVK, kut. 3., Vojna pošta 9139, Kostajnica, Pov. br. 940-2, 05. 09. 1993., Informacija o zajedničkom sastanku SVK i MUP-a, dostavlja.
[22] "Dobro došli braćo Slavonci!", Graničar – Informativni list 26. pbr (Kostajnica), br. 6, 30. 6. 1995., 4.-5.
[23] Mirko Vid MLAKAR, "Zbjeg i tamjan", Feral Tribune (Split), br. 517, 14. 8. 1995., 10.-11.
[24] Izvještaj Radio-televizije Srbije o hrvatskom napadu na području zadarskog zaleđa u siječnju 1993. Izvješće je prikazano na Hrvatskoj televiziji u emisiji "Slikom na sliku". Video kazeta u posjedu autora.
[25] "Bježali su kao zečevi" (intervju sa Smiljkom Kosanovićem), Ratni bilten "Šamarica" (Petrinja), br. 2, februar 1993., 1.-2. [26] Petar B. POPOVIĆ, "Trešnje sa 'okusom' baruta", Vojska Krajine (Knin), br. 2, maj 1993., 46.-47.
[27] Sava JANKOVIĆ, "Borba za ljetinu", Vojska Krajine (Knin), br. 3, jun 1993., 55.
[28] Borislav SOLEŠA, "Čekaju se bolja vremena", Srpski glas (Topusko), br. 42, 4. 4. 1994., 5.
[29] DAS, SACP, 26. pješadijska brigada SVK, kut. 3., Vojna pošta 9139, Kostajnica, Pov. br. 1841-2, Od 08. 01. 1995. god., Informacija jedinicama, dostavlja.
[30] Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (HMDCDR), RSK, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Resor državne bezbjednosti, Broj: 08/2-0-462/95., Knin, 3. 3. 1995., Predmet: Izvještaj o saznanjima RDB.
[31] "Poziv svim vojnicima i civilima srpske nacionalnosti", Vjesnik (Zagreb), 5. 5. 1995., 1.
[32] Vesna PEŠIĆ (urednica Nadežda ĆETKOVIĆ), Možeš ti to Vesna, možeš!, Beograd 2000., 135.-136.
[33] Milka LJUBIČIĆ, "Ko preživi, možda dočeka", Srpski glas (Topusko), br. 56, 26. 5. 1995., 2.
[34] HMDCDR, Komanda 39. korpusa, Pov. Br. 65-61, 23. 05. 1995. godine, Informacija jedinica.
[35] RSK, Srpska vojska Krajine, Glavni štab, Informativna služba, Saopštenje za javnost br. 2, 20. 05. 1995. Faksimil ovog dokumenta objavljen je u: Republika Srpska Krajina, Deset godina poslije, Beograd 2005., 275.
[36] HMDCDR, Predmet: Sedmični izvještaj iz Civilnih poslova u sektoru Sjever, 27. maj – 3. juna 1995. Ovaj dokument prilog je dokumentu: RSK, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Resor državne bezbjednosti, Broj: 08/2-0-1224/95., Knin, 08. 06. 1995., Predmet: Aktivnost UN-a, saznanja, dostavljaju se.
[37] Borivoj RAŠUO, Čemu više Jugoslavija, Beograd 1996., 223.
[38] HIC, RSK, Magnetofonski snimak sa vanredne sednice Skupštine Republike Srpske Krajine, održane 27. marta 1993. godine u Belom Manastiru, 3/8.
[39] DAS, SACP, Skupština općine Glina, kut. 3., Zapisnik sa 2. vanredne sjednice Skupštine opštine održane dana 29. 09. 1994. godine u prostorijama Spomen-doma Glina s početkom rada u 10.00 sati, Skupština opštine Glina, Broj: 01-582/1-94., Glina, 29. 09. 1994. godine.
[40] (Nije navedeno ime autora), "Kako se živi pod Kninom", Danas (Zagreb), 10. 3. 1992., 28.-29.
[41] Milisav SEKULIĆ, Knin je pao u Beogradu, Bad Wilbel 2001., 232.
[42] Vojno-sigurnosna agencija Ministarstva obrane Republike Hrvatske (VSA MORH), Komanda 39. banijskog korpusa, Organ bezbednosti, Str. pov. br. 07/2-962, 21. 10. 1993., KO procjena teritorije i jedinica u zahvatu prvih linija fronta.
[43] Vlado VURUŠIĆ (intervju s Leonidom Kerestedžijancem), "Rusija je bila na strani Hrvatske", Jutarnji list (Zagreb), 17. 2. 2007., 34.-35.
[44] "Amarcord 1991.-2002.", zabavno-poučni dokumentarni video film o Domovinskom ratu (scenarij, montažer, redatelj & producent Pavle VRANJICAN), Zagreb 2002.
[45] (Nije navedeno ime autora), "Kako se živi pod Kninom", Danas (Zagreb), 10. 3. 1992., 28.-29.
[46] Komanda 180. mtbr, Int. Br. 1510-1, 17. 05. 1992., Informaciju o održanoj sjednici skupštine opštine i donesenim odlukama, dostavlja. Faksimil dijela ovog dokumenta objavljen je u: Jadranko KALEB, Zadar u domovinskom ratu 1990.-1991., Zadar 1999., 219.-222.
[47] HIC, RSK, Magnetofonski snimak sa vanredne sednice Skupštine Republike Srpske Krajine, održane 27. marta 1993. godine u Belom Manastiru, 5/2.
[48] DAS, SACP, 26. pješadijska brigada SVK, kut. 4., Vojna pošta 9139, Str. Pov. 14-41, 21. 04. 1993., Redovni operativni izvještaj, dostavlja.
[49] Borislav SOLEŠA, "Čekaju se bolja vremena", Srpski glas (Topusko), br. 42, 4. 4. 1994., 5.
[50] HMDCDR, Zabeleška sa sednice Vrhovnog saveta odbrane RSK održane 25. augusta 1994. godine.
[51] DAS, SACP, Skupština općine Glina, kut. 4., Zapisnik sa 7. sjednice Skupštine opštine Glina koja je održana dana 7. marta 1995. godine, u prostorijama Spomen-doma Glina s početkom rada u 10.00 sati.
[52] Milka LJUBIČIĆ, "Svi u zemlju!", Srpski glas (Topusko), br. 53, 24. 2. 1995., 2.
[53] Nebojša DEVETAK, Razgrtanje pepela, Zapisi o tragičnoj komediji sa pjevanjem, pucanjem i plakanjem, Zagreb 1998., 65.
[54] HMDCDR, RSK, Predsjednik Republike, 6. April 1995 (sic), upućeno g. Slobodanu Miloševiću, predsjedniku Republike Srbije.
[55] HMDCDR, Glavni štab SVK, Odelenje bezbednosti, str. pov. br. 37-403, 11. 05. 1995. god., Upravi bezbednosti, dnevni izvještaj.
[56] RSK, Ministarstvo odbrane, Odjeljenje Benkovac, Broj: 19/95., Benkovac, 11. V. 1995. godine, Predmet: Zahtjev za osiguranje dostatne količine nafte za izvršenje evakuacije. Kopija dokumenta nalazi se u: Vlada Republike Hrvatske, Ured za suradnju s Međunarodnim sudom i međunarodnim kaznenim sudom, Raščlamba odlaska Srba s privremeno zaposjednutih područja Republike Hrvatske tijekom vojno-redarstvene akcije "Oluja", Zagreb, 29. travnja 2002.
[57] M. SEKULIĆ, n. dj., 148.-150.
[58] Drago KOVAČEVIĆ, Kavez - Krajina u dogovorenom ratu, Beograd 2003., 89.
[59] HMDCDR, RSK, Ministarstvo unutrašnjih poslova, UJB, Broj: 08/3-21, Knin, 10. 05. 1995. god., Predmet: Izvještaj, dostavlja se.
[60] DAS, SACP, Stanica javne bezbjednosti Petrinja, kut. 1., RSK, MUP, SUP Glina, Br. 08-04/SP-29-95, Glina, 08. 06. 1995.
[61] Srđan RADULOVIĆ, Sudbina Krajine, Dan Graf, 1996., 101. 
[62]Marko VRCELJ, Rat za Srpsku Krajinu 1991-1995, Beograd 2002., 207.
[63]Glavni štab SVK, Odelenje bezbednosti, Str. pov. br. 37-616, 03. 08. 1995. godine, Dnevni izveštaj. Kopija dokumenta nalazi se u: Vlada Republike Hrvatske, Raščlamba odlaska Srba.
[64]D. KOVAČEVIĆ, n. dj.
[65]Branko MAMULA, Slučaj Jugoslavija, Podgorica 2000., 257.-258.
[66]HMDCDR, "Ciljevi i zadaci Vlade Zapadne Slavonije", Beograd, 29. januara 1992. godine.
[67]Službeni glasnik RSK (Knin), br. 6, 23. 3. 1992., 261.-273.
[68]Isto, br. 2, 22. 4. 1993., 52.
[69]Komanda 31 pbr., Str. pov. br. 367-1, 18. 02. 1993. god. Plan evakuacije, dostavlja. Kopija dokumenta nalazi se u: Vlada Republike Hrvatske, Raščlamba odlaska Srba.
[70]DAS, SACP, Ministarstvo obrane RSK, Uprava "Banija", kut. 2., RSK, Ministarstvo odbrane, Odsek Sisak-Caprag, Broj: Pov. 7-16-1, 08. III. 1993., Predmet: Smještaj civilnog stanovništva u slučaju evakuacije drugog stepena.
[71]DAS, SACP, Ministarstvo obrane RSK, Uprava "Banija", kut. 2., RSK, Ministarstvo odbrane, Odsek Sisak-Caprag, Broj: 23/7-23 Int, 26. 5. 1994., Predmet: Smještaj stanovništva u slučaju evakuacije 2 stepena.
[72]VSA MORH, Komanda 39. banijskog korpusa, Organ bezbednosti, Str. pov. br. 07/2-962, 21. 10. 1993., KO procjena teritorije i jedinica u zahvatu prvih linija fronta.
[73]HIC, RSK, Republički štab Civilne zaštite, Broj: 02-300-260/93, Knin, 14. 06. 1993., Predmet: Zahtjev za obezbjeđenje potrebnih količina goriva za izvršenje evakuacije.
[74]HMDCDR, RSK, Ministarstvo odbrane, Broj: 01-1020-2/94, Knin, 26. 03. 1994. godine, Predmet: Odgovor na poslaničko pitanje.
[75]HMDCDR, RSK, Ministarstvo odbrane, Ministar, D. T., b. b./95., Knin, 07. 02. 1995., Izvještaj o radu Ministarstva odbrane u 1994. godini.
[76]Opštinski štab Civilne zaštite Benkovac, Broj: 193/94., Benkovac, 28. 11. 1994. godine, Revers za primljenu naftu za izvršenje evakuacije. Kopija dokumenta nalazi se u: Vlada Republike Hrvatske, Raščlamba odlaska Srba.
[77]HMDCDR, RSK, Republički štab Civilne zaštite, Broj: Str. Pov. 01-44/95., Knin, 01. 05. 1995.
[78]Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava, Odjel aktivizma, Izvještaj vojno-redarstvena akcija "Bljesak", III. dio, Bivši UN Sektor Zapad, Zagreb 2002., 12.
[79]RSK, Republički štab Civilne zaštite, Procjena ugroženosti i mogućnosti za zaštitu i spasavanje, Knin, avgust 1994. g., Kopija dokumenta nalazi se u: Vlada Republike Hrvatske, Raščlamba odlaska Srba.
[80]Isto.
[81]Isto.
[82]RSK, Ministarstvo odbrane Uprava "Lika", Korenica, Regionalni štab Civilne zaštite, Broj: Str. pov. 03-21/2-95., Korenica, 15. 07. 1995. god. Kopija dokumenta nalazi se u: Vlada Republike Hrvatske, Raščlamba odlaska Srba.
[83]HMDCDR, RSK, Republički štab Civilne zaštite, Broj: Pov. 01-78/95., Knin, 29. 07., 1995.
[84]HMDCDR, RSK, Opština Drniš, Ministarstvo odbrane, Odelenje Drniš, Broj: str. pov. 01-10/95., Drniš, 31. 07. 1995., Predmet: Izvještaj o poduzetim mjerama u novonastaloj situaciji, upućeno Ministarstvu odbrane Uprava "Sjeverne Dalmacije", Knin.
[85]HMDCDR, RSK, MUP, Kabinet ministra, Broj: 08/1-1-6314/95., Knin, 31. 07. 1995., SUP-a u RSK - svima, n/r sekretara.
[86]HMDCDR, RSK, Republički štab Civilne zaštite, Broj: Pov. 01-82/95., Knin, 02. 08. 1995.
[87]HMDCDR, RSK, Republički štab Civilne zaštite, Broj: Str. Pov. 01-83/95., Knin, 02. 08. 1995., Pripreme za evakuaciju materijalnih, kulturnih i drugih dobara.
[88]M. SEKULIĆ, n. dj., 171.-246.; M. VRCELJ, n. dj., 212.-222.
[89]D. KOVAČEVIĆ, n. dj., 93.-94.
[90]RSK, Vrhovni savjet odbrane, Knin, 4. avgust 1995. godine, 16.45 časova, Broj 2-3113-1/95. Faksimil ovog dokumenta donesen je u Rade BULAT, "Srbi nepoželjni u Hrvatskoj", Naš glas (Zagreb), br. 8.-9., septembar 1995., 90.-96. (faksimil je objavljen na stranici 93.).
[91]Krešimir KOPČIĆ, "Zatražena evakuacija 32.000 osoba iz Knina", Vjesnik (Zagreb), 6. 8. 1995., 4.
[92]S. RADULOVIĆ, n. dj., 102.; M. VRCELJ, n. dj., 214.
[93]V. MILOVANOVIĆ, O. MAMUZIĆ, "Leci sa uputstvima za povlačenje", Naša borba (Beograd), 12.-13. 8. 1995., 9.
[94]M. SEKULIĆ, n. dj., 214.-240.
[95]Sporazum o predaju 21. korpusa. Preslika dokumenta nalazi se u: Vlada Republike Hrvatske, Raščlamba odlaska Srba.
[96]Isto.
[97]Sredoje SIMIĆ (intervju s Draganom Kovačićem), "To što se desilo sa Krajinom liči mi na izdaju, ali ne znam otkud, čiju i zašto", Argument (Beograd), br. 40, 25. 8. 1995., 3.- 4., 6.
[98]December 11, 1995 Vreme News Digest Agency Digest No 219, Demonstrations, Serbs in Sarajevo, by Milan MILOSEVIC, http://www.scc.rutgers.edu/serbian_digest/219/t219-4.htm, pristup ostvaren 1. 1. 2006.
[99]Louis SELL, Slobodan Milosevic and the Destruction of Yugoslavia, Durham & London 2002., 255.

 dr. sc. Nikica Barić

Pon, 17-12-2018, 19:29:11

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).