Donosimo vrlo zanimljivo predavanje člana Upravnog odbora naše udruge, Ante Belje, na temu nekadašnjih metoda rada pripadnika Udbe, kao i na temu njihove integracije u današnje hrvatsko društvo. Već podnaslov predavanja "Ako vam nije poznato što rade danas, poslušajmo što su radili jučer" jasno naznačuje važnost i ozbiljnost pitanja udbaškog nasljeđa zbog neprekinute vezu između jugoslavenskih vremena i našeg današnjeg trenutka.

UDBA – Uprava državne sigurnosti (bezbednosti) jučer i danas –

Ako vam nije poznato što rade danas, poslušajmo što su radili jučer

Svaki diktatorski i totalitaran sustav počiva isključivo na sili i prisili koja prerasta u teror, a razlika između njih samo je u oblicima i intenzitetu terora. Komunistički način osvajanja vlasti i i održavanja na vlasti bio je zasnovan isključivo na teroru – fizičkim eliminacijama protivnika u svrhu pobjede komunističke revolucije, a poslije toga fizičkom i psihičkom torturom nad kontroliranim područjima u svrhu održavanja «diktature proletarijata» i njene «avangarde» komunističke partije na vlasti. Udba je od osnivanja pa do 1990. bila izvršni organ Komunističke partije.

Rušenjem komunističkih sustava u europskim zemljama krajem 80-tih godina nastupilo je vrijeme prijelaza - tranzicije – iz bivših komunističkih totalitarnih sustava u novi demokratski, višestranački sustav. Nije to bio revolucionarni rez pri kojem su jedni došli na vlast, a drugi 'pod zemlju' nego postupan i iscrpljujući put prema novom demokratskom društvu, pri čemu su u svakoj od tih zemalja nositelji bivše represije učinili sve, dakako ovisno o posebnosti situacije u svakoj zemlji, da te procese koče i onemoguće. Koristeći se svojom međusobnom povezanosti i svim onim metodama sijanja nepovjerenja i razdora u društvu kojima su se služili i u bivšem sustavu - a pri tome vješto koristeći «nastalu tromost naroda» svojih bivših podanika, koji sporo shvaćaju da sloboda, demokracija i gospodarski napredak uz prava vežu i obveze, odgovornost, napor i žrtvu. U taj rascjep vješto su se ubacili nositelji globalnog neokolonijalizma iz svijeta koji u starim komunističkim strukturama vide najbolje i najvjernije suradnike, koji su spremni za nove gospodare - baš kao što su to bili i za one bivše - revno rušiti sve pred sobom.

To je posebno došlo do izražaja u Hrvatskoj, gdje su bivši poklonici jugoslavenstva svih vrsta i boja i svi obožavatelji komunističkog sustava našli svoj zajednički jezik sa svim onima koji ne žele postojanje samostalne hrvatske države i to pod parolom «naprednog europejstva», a zapravo nas vode u treću ili već četvrtu Jugoslaviju. To idejno ozračje u današnjoj Europi opisao je sluga Božji Ivan Pavao II. u svojoj posljednjoj knjizi Sjećanje i identitet: «Znamo da je komunizam konačno pao zbog društveno-ekonomskih nedostataka toga sustava. No, to ne znači da je stvarno odbačen kao ideologija i kao filozofija. U određenim zapadnim krugovima njegov se zalaz još uvijek drži štetnim i oplakuje se njegov nestanak.» Toga bi posebno trebao biti svjestan hrvatski narod koji je pretrpio velika stradanja od komunizma, a posebno Jugoslavije kao negacije svake hrvatske države, a država je kao i kod svakog naroda na svijetu garancija narodnog opstanka. Raspad komunističkog sustava i odnos novih demokratskih vlasti prema nositeljima toga sustava imao je svoje specifičnosti za svaku državu – od lustracija i suđena do uličnih obračuna žrtava i njihovih bivših progonitelja, kao u slučaju Rumunjske.

Raspad Jugoslavije i njenog represivnog aparata koji nazivamo UDBA bio je daleko kompleksniji i različitiji od svih ostalih jer je i ta umjetna tvorevina bila mnogo kompleksnija od ostalih komunističkih država. Raspad tih službâ bio je usko vezan na raspad Jugoslavije i nastanak novih država, ali i njihovo preživljavanje i uključivanje u upravljačke strukture (sigurnosne, gospodarske i političke) novonastalih država, i na taj način postizanje ne samo amnestiranja za počinjena nedjela nego i produženje tog privilegiranog položaja iz bivšeg komunističkog sustava za sebe i svoje potomke i potomke svojih istomišljenika u novom demokratskom društvu.

Kod nas u Hrvatskoj bila je nužna 'pomirba' kao preduvjet u stvaranju samostalne hrvatske države koju su mnogi odgovorni za nedjela i zločine uspješno iskoristili kao važan zaklon od odgovornosti, ali kad su vidjeli da njihova povezanost i bivša iskustva manipulacije ljudima mogu biti izuzetno dobro primijenjena i u novom demokratskom društvu ne libe se koristiti se njima u svim sektorima društvenih djelatnosti. Bivše jugoslavenske obavještajne službe bile su strukturirane na savezne i republičke komponente prema području djelovanja, a za nas je najzanimljivija aktivnost prve uprave koje je djelokrug bio «unutarnji neprijatelj», a na poseban način «druge uprave» koja je pokrivala emigraciju (iseljeništvo) i ljude na tzv. privremenom radu. Vladimir Bakarić u 80-tim godinama bio je predsjednik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka SFRJ, koji je bio nadležan za sve obavještajne službe pa i likvidacije u emigraciji. Tada je V. Bakarić izjavio da je hrvatska emigracija najgora emigracija na svijetu.

Nažalost, danas službeno političko vodstvo u Hrvatskoj – ono vladajuće kao i ono oporbeno - sa svojim dogovorom o onemogućavanju glasovanja za to mnoštvo hrvatskih državljana koji žive diljem svijeta i «poklanjajući» im tri saborska mjesta, unatoč činjenici da bez pomoći tog hrvatskog mnoštva iz svijeta koje je bilo u vrijeme agresije na Hrvatsku jedina hrvatska logistika i hrvatski glas u svijetu bez koje današnje samostalne Hrvatske ne bi bilo, pa je tim činom vratilo Hrvatsku na iste one pozicije iz crnih Bakarićevih 70-tih i 80-tih godina. Zasigurno smo jedina zemlja danas u svijetu koja unatoč gospodarskoj krizi ne treba pomoć i podršku svog iseljeništva. Raspadom Jugoslavije po republičkim granicama pripadnici obavještajnih službâ su se u najvećem broju uključili u policijske, obavještajne, vojne ili političke strukture novonastalih država. Savezne i vojne službe su uglavnom ostale uz Miloševića i JNA i njihove ekspoziture u tzv. republici srpskoj i republici srpskoj krajini, a jedan dio je svoja znanja i iskustva stavio u službu kriminala svih vrsta uključujući i onaj u službi različitih međunarodnih političkih i razbojničkih struktura.

I sada dolazimo do jednog ključnog pitanja: po čemu su to jugokomunističke službe bile iskusnije i uspješnije u kameleonstvu od onih u drugim komunističkim državama pa su tako to njihovi nositelji ne samo uspjeli izbjeći svaku odgovornost nego su se i nametnuti kao nezaobilazni arbitri u svim novonastalim državama? Još od početka 60-tih godina Udba je počela sustavno razvijati svoje djelovanje u demokratskim društvima i državama na Zapadu među iseljeništvom i ljudima na tzv. privremenom radu. U tim uvjetima trebali su primjenjivati rafiniranije metode od onih zasnovanih na gruboj sili i zatvorima u domovini. Manipulacije, spletke i podvale bile su najuspješnije oružje u sprječavanju svake pozitivne kolektivne akcije u iseljeništvu. Hrvati u iseljeništvu s vremenom su izgrađivali mehanizme zaštite od takvih Udbinih podvala. Kad je Hrvatska postala samostalna i demokratska država, ali bez izgrađenih demokratskih parametara življenja kod naroda te metode infiltracija i manipulacija od strane bivše Udbe padale su na plodno tlo, jer narod nije poznavao te njihove (nove) metode podvala i manipulacija, nije imao izgrađen sustav zaštite od njih, a vjerovao je da su se i mnogi udbaši promijenili zbog ponuđene pomirbe i oprosta.

Njihove infiltracije u novoosnovane stranke i djelovanje u njima nije bilo nimalo različito od svojevremenih infiltracija i djelovanja u emigrantskim organizacijama različitih vrsta i aktivnosti. Njihovo djelovanje preko novih tzv. nevladinih udruga slično je njihovoj bivšoj djelatnosti u iseljeništvu u raznim klubovima i udrugama. Udbine aktivnosti falsificiranja i distribucije emigrantskih novina i ubacivanja svojih ljudi u njihove redakcije nije nimalo različito od onoga što danas rade u medijima u Hrvatskoj, iako im tamo nije bilo oportuno ulaziti u vlasništvo medija (zbog regulativa tamošnjih država), a u Hrvatskoj idu prvenstveno tim putem. Mogu pisati što hoće i blatiti koga hoće bez bojazni da će bilo kome odgovarati za izrečene neistine jer ih zakon o medijima štiti od odgovornosti! Mediji u demokraciji formiraju javno mišljenje i time direktno utječu na političke procese u društvu.

Navest ću samo jedan način unošenja razdora među Hrvate u iseljeništvu koje je Udba činila pod kodnim imenom «pismo». Ove metode su poznate od postanka ljudskoga roda, a komunizam je u njih ubrizgao i dio isključivo svoga otrova. Navedeni tekst prenosim iz «Suprotstavljanje djelatnosti stranih obavještajnih službi i neprijateljske emigracije», sa savjetovanja viših Udbinih djelatnika održanom u Sarajevu u travnju 1987. godine, a tiskanom kao «državna tajna – strogo povjerljivo» u samo 70 primjeraka u dva sveska na 642. stranice ukupno. Na stranici 419 – 428 je objavljeno izlaganje:

Ivačić Vjekoslav, stariji inspektor u II. Upravi SDB

Mjere psihološkog pritiska, uznemiravanja, zastrašivanja i dezinformisanja prema ekstremistima u cilju raslojavanja i stvaranja razdora u emigrantskim grupacijama

Mjere psihološkog pritiska, uznemiravanja, zastrašivanja i dezinformisanja sastavni su dio aktivnosti koju SDB (Služba državne bezbijednosti) preduzima u sklopu tzv. generalne prevencije na planu suprotstavljanja neprijateljskoj djelatnosti ekstremne emigracije.
str. 419

...

Tako sistematizovane i osmišljene podatke najčešće realizujemo, odnosno plasiramo kroz akciju „Pismo", koju vodimo od 1981. godine u cilju planskog i organizovanog kontrapropagandnog nastupa prema ekstremnoj emigraciji radi slabljenja njene akcione i organizacione moći na diverzantsko-terorističkom i subverzivno-propagandnom planu. Kao što je poznato, ovu akciju u koordinaciji sa SDB SSUP-a (Savezni sekretarijat za unutarnje poslove), vodimo u dva pravca: prema određenim emigrantskim grupacijama i organizacijama, što realizuje Uprava, i prema pojedinim ekstremistima, što u saradnji s Upravom, realizuju sektori SDB.
str. 421

...

Kroz akciju „Pismo" do sada smo postigli značajne rezultate, koji se mogu posmatrati iz dva ugla. Najprije smo, blagovremenim reagovanjem u datim momentima, kada je teroristička i druga djelatnost određenih grupacija bila u usponu, plasirali kompromitujuće podatke za poznatije ekstremiste, kao što su Vidović Mirko, Mijatović Janko, Butković Tvrtko, Bradvica Branko, Dragoja Ljubomir, Kovač Ivan, Sopta Marin, Eljuga Miljenko i drugi, čime smo u rukovodstvima HDP-a (Hrvatski državotvorni pokret), HNV-a (Hrvatskom narodnom vijeću) i nekih drugih emigrantskih organizacija uspjeli da stvorimo klimu podozrenja, nepovjerenja, međusobnih sumnjičenja, i primorali ih, na izvjestan način, da se pozabave sami sobom. Ovo je, uz druge mjere Službe, znatno doprinijelo otupljivanju oštrice njihove neprijateljske djelatnosti. Nakon toga, uslijedilo je otvoreno međusobno optuživanje ekstremista, koje je s vremenom eskaliralo i rezultiralo smjenjivanjem navedenih emigranata sa rukovodnih funkcija.

Za naš budući rad u akciji „Pismo" , veoma je poučan primjer kompromitacije Vidović Mirka, koji je dugo godina bio član najužeg rukovodstva HNV-a. Naime, kroz nekoliko kontrapropagandnih letaka u jednom kontinuitetu, počev od 1981. godine, u njegovo ime i ispred HNV-a, napadali smo terorističku orijentaciju HDP-a i pojedinih terorista, čime smo stalno produbljivali postojeće sukobe. U aprilu 1985. godine distribuirali smo letak, potpisan njegovim imenom, u kojem se HNV ograđuje od „obilježavanja Blajburga", što je u redovima ustaške emigracije izazvalo oštre komentare, kako unutar samog HNV-a, a pogotovu i HOP-u i HDP-u, čiji je predsjednik Štedul Nikola oštro reagovao. Letak je bio tako koncipiran, osmišljen i tehnički izveden, da Vidović, i pored pokušaja, nije uspio dokazati da nije njegov autor. Ovo nam je bio povod da ubrzo uputimo i drugi letak u kojem se napada Vidović u ime ustaške emigracije i traži njegovo javno izvinjenje, a također mu se imputira da je glavni krivac za polarizaciju u HNV-u. Nakon ovoga, Vidoviću je naglo pao ugled i uticaj, što se naročito moglo zapaziti za vrijeme njegovih posjeta prekomorskim zemljama, da bi na izborima za VI sabor HNV-a bio odstranjen iz rukovodstva te organizacije. Želim da istaknem da se smjenjivanje Vidovića ne može posmatrati kao isključivi rezultat naše kontrapropagande, ali cijenimo da je to sigurno bio jedan od elemenata emigraciji i obavještajnim službama, koje stoje iza HNV-a, da ga uklone jer im očito nije u interesu da HNV-e organizaciono i akciono slabi unutrašnjim sukobima.

str. 422
...

Da se neke činjenice iz privatnog života ekstremista mogu uspješno iskoristiti za njihovu kompromitaciju i stvaranje razdora u pojedinim emigrantskim žarištima, pokazuje slučaj Butković Tvrtka, člana HRB-a iz Pariza, kojeg smo kroz akciju „Pismo" optužili zbog intimne veze sa suprugom poginulog teroriste Kolić Mate. Uputili smo više pisama, s tim u vezi, što je poremetilo najprije njegove porodične odnose a potom narušilo i njegove, do tada, dobre veze sa jednim brojem ekstremista u Francuskoj, SR Njemačkoj i SAD.

str. 423
...

Drugi, „indirektni" pravac realizacije mjera dezinformisanja, kompromitacije i onemogućavanja neprijateljske djelatnosti ekstremista, jeste plasiranje i ustupanje informacija i dezinformacija stranim policijama. To ostvarujemo, uglavnom, kroz redovnu saradnju na nivou SSUP-a, te dvojne operativne kombinacije i preko izvora o kojim znamo ili osnovano pretpostavljamo da su u kontaktu sa nekom stranom policijom, zatim anonimnim telefonskim pozivima i upućivanjem anonimnih pisama na policijske ustanove. S obzirom da je međunarodni terorizam i organizovani kriminal izražen problem i za strane policije, do sada smo najbolje rezultate postigli plasiranjem takvih podataka o jednom broju terorista i ekstremnih emigranata od kojih bi pomenuo Bradvicu Branka, Mičić Tomislava, Šarčević Matu, Alilović Vladu i dr. kada su prema njima bile preduzete mjere( pretresi, privođenja, hapšenja, osude).

str. 425
...

Da bi uspjeh bio potpun, neophodno je njihovo sinhronizovanje i prožimanje sa drugim operativnim mjerama SDB prema ekstremistima, obradama i njihovim vezama. To je naročito došlo do izražaja u vođenju obrade nad Mijatović Jankom, ustaškim teroristom u Frajburgu i doskorašnjim članom užeg rukovodstva HDP-a (Hrvatskog državotvornog pokreta). Naime, kada smo ocijenili da je stepen društvene opasnosti njegovog djelovanja u stalnom porastu, prisupili smo konkretnijoj razradi zadataka u cilju onemogućavanja njegove diverzantsko-terorističke i subverzivno-propagandne djelatnost, pri čemu je akcenat stavljen na njegovu kompromitaciju. Fond saznanja kojim smo raspolagali o njemu (aktivnost, odnosi sa drugim ekstremistima, privatni život, itd.) bio je solidna osnova za primjenu akcije „Pismo", kroz koju smo ga optužili da je prije emigriranja bio saradnik SDB, da je to i sada, te da njegova supruga redovno dolazi u zemlju itd. Sumnje u redovima emigracije smo znatnije produbili vraćanjem oduzetih putnih isprava njegovim rodbinskim vezama i korektnim odnosom prema njima nakon toga. Kako smo osnovano pretpostavljali da njemačka policija intenzivno prati Mijatovića, telefonom iz zemlje smo obavljali razgovore sa njegovom suprugom, koji su mogli navesti na pomisao da se tu radi o saradničkom odnosu. U zvaničnim kontaktima predstavnika SDB SSUP-a sa njemačkom policijom, Mijatoviću nije pridavana pažnja koju je objektivno zasluživao, što je bio još jedan momenat za sumnje u njega. Slično smo se postavljali i u informativnim razgovorima i raščišćavanjima sa licima o kojim smo pretpostavljali da će svoje utiske prenijeti emigraciji po povratku u inozemstvo.

Sve ovo skupa, kao i druge objektivne okolnosti, koje su nam išle na ruku, dovele su do njegove kompromitacije i smjenjivanja sa funkcije kontinentalnog zastupnika HDP-a za Europu.

str. 426-427

I na koncu, koja je danas najveća opasnost za Hrvatsku od bivših udbaša i njihovih sljedbenika među nama?

Poslije medijske i gospodarske kontrole i manipulacije ljudima dolazi i ona politička, ali koja je sada okrunjenom aureolom demokracije i volje naroda. Svako nedjelo političara koje prođe nekažnjeno - ako ne sudski a onda na prvim dolazećim izborima - dobiva svoj legitimitet i postaje društveno prihvatljivim načinom ponašanja, a to je uz negativne selekcije kadrova ravno nacionalnom samoubojstvu.

Kao što su kriminalne skupine iz bivše Jugoslavije ostale čvrsto vezane bez obzira na nove okolnosti i novonastale države još čvršće su ostale vezane strukture Udbe aktivnosti koje su bile skrivene od javnosti, iako je i na tom planu zbog njihovih međusobnih optužbi i prebacivanja krivnje mnogo toga tajnog izbilo na svjetlo dana. Danas se njihovim iskustvom i povezanošću žele koristiti svjetski i domaći zagovornici fiktivnog «zapadnog Balkana», a zapravo četvrte Jugoslavije kao popločanog puta u Europsku uniju.

U čemu se zapravo sastojala ta uspješnost udbaške pretvorbe, a što nije bio slučaj s drugim europskim komunističkim tajnim službama i represivnim aparatom?

Oni su iskoristili raspad Jugoslavije tražeći, a tako i nalazeći, svoje iskupljenje, stavljajući se na stranu onih koji su stvarali nove države. One snage na Zapadu koje su bile za očuvanje Jugoslavije, njen raspad nisu mogli spriječiti jer je pad komunizma u Europi u to vrijeme bio trend koji su morali podržati, a demokracija i Jugoslavija nisu nikako mogle ići u istom paketu, pa su morali «prihvatiti» i raspad Jugoslavije. Danas ti nasljednici tvoraca Jugoslavije iz 1918. godine vjeruju da se nekom novom prisilom tu razbijenu «posudu» može sastaviti i pokrpati, pri čemu im opet mogu biti na usluzi oni koji su Jugoslaviju prisilno držali skupa od 1918. do 1941, a posebno oni od 1945. do 1990. i njihovi nasljednici i sljedbenici. Te iste grupacije su u gospodarskom smislu poprilično u Hrvatskoj napredovale – mnogi su od direktora bivših poduzeća postali njihovi vlasnici, drugi su u prodajama strancima legalizirali svoje pozicije u suvlasništvu nad društvenom imovinom, a treći koji su bili predstavnici jugo poduzeća u inozemstvu (INE, Astre, JAT-a i dr.), preko kojih je Udba uglavnom kamuflirala financiranje svojih agentura po svijetu, uložili ta sredstva koja su «namjenski» stizala iz svijeta u svoje vlastite firme u Hrvatskoj ili po svijetu i tako su postali «uspješni gospodarstvenici».

Ovakav slučaj uspješne transformacije bivših totalitarnih struktura dogodio se na sličan način jedino u jednoj, ali azijskoj zemlji – Kambodži. U njoj su komunistička revolucija i režim Pol Pota i crveni Kmeri napravili strahovite zločine nad vlastitim narodom, od 1975-1979. (dakle samo četiri godine, a ne kao u Hrvatskoj kroz 50 godina), kada su bili zbačeni s vlasti i zamijenjeni drugom također komunističkom vlašću. Nitko od njih nije odgovarao za počinjene zločine. Za razliku od njih, naši «crveni Kmeri» su još dobivali i dobivaju priznanja i odlikovanja, te ključne zapovjedne ili savjetničke funkcije u državnim institucijama počevši od Predsjednika države, vladinih ministarstava pa naniže. Otišlo se danas u Hrvatskoj i još mnogo dalje tako da su uslijedili ponovni progoni žrtava i njihovih branitelja, kako onih iz Drugog svjetskog rata tako i ovih iz Domovinskog rata, tako da oni ne bi mogli jednog dana postati tužitelji ili neugodni svjedoci.

Nisam se ovom prigodom niti dotaknuo one najcrnje strane Udbinih 'aktivnosti', zatvaranja, otmica i fizičkih likvidacija političkih protivnika, što je svakako posebna i veoma opširna tema.

Ante Beljo