Jednakost biračkoga prava i ustavne promjene

 

Stječe se dojam da političari, u različitim okolnostima, na različite načine ističu privatiziranje na pravo da oni odlučuju o promjenama Ustava.

Milan VukovićTaj osjećaj šire javnosti potkrijepljuje činjenica da se dogovaranja vlasti i opozicije, na neki način, drži podalje od javnosti. Pogrješno je to cijelo delikatno područje medijskih komunikacija prepustiti samovolji pojedinaca. Potrebno je unijeti svjetla u ovaj mrak nejasnoća. Osobno me prožima osjećaj da je vrijeme, koje nam je dano s najavom ustavnih promjenama, neka vrsta poziva ojačavanja sposobnosti za obranu vlastitoga nacionalnog identiteta sa svim njegovim sadržajima koji su ga tijekom povijesti oblikovale. Zato radi održavanja stabilnosti hrvatskoga društvenog i državnog uređenja, u centru raspravljanja o Ustavnim promjenama trebalo bi biti najavljeni problem uvođenja «dopunskog glasovanja manjine».

Naime, stječe se dojam da se nam se želi nametnuti neki zaborav naše burne prošlosti, osobito one koju smo proživjeli tijekom Domovinskog rata i obrane slobodne i samostalne Hrvatske od 1991. do 1995. godine, a što nas je moglo dovesti do upitnosti vlastitog identiteta.

Da bi se takav osjećaj izbjegao ne smijemo se prepustiti nekritičkom popuštanju utjecaju takvih modela koji nisu nazočni na tlu europskih država. Cijena demokracije je velika. Ona se izgrađuje čestitošću, razboritošću, poštivanjem bližnjega, požrtvovnošću i strpljivošću, jer misliti da se to može postići nečim drugim, znači izvrgnuti se nesagledivim posljedicama.

Svjesni da rasprave o ustavnim promjenama imaju stručno-znanstveni karakter, ipak njihov je cilj da se objektivno upozore svi koji odlučuju o tome na posljedice koje mogu nastati i utjecati na razvoj i rast Hrvatske kao države, nacionalne države hrvatskoga naroda, njegove povijesne borbe za njezin prosperitet i napredak u krugu Europskih nacija, bez ikakvih naznaka nepodnošljive budućnosti kao posljedice nepodnošljive prošlosti u bivšem okruženju.

Poučeni prošlošću potrebno je ozbiljno razmisliti o novim mogućim planovima razvoja i jačanja nacionalnih manjina u Hrvatskoj, posebno onih koje nose teret agresije i cijepanja našeg nacionalnog prostora. Koliko god naprezali snage i trudili se ostvarivati nove zamisli bez nacionalne svijesti, trajno ćemo se susretati s vlastitom nemoći da odgovorimo na pitanja koja su oko nas i koja se stalno ponovno rađaju u nama.

Člankom 45. Ustava RH zagarantirano je opće i jednako biračko pravo u skladu sa zakonom, koje se ostvaruje neposrednim izborima tajnim glasovanjem. Slobodna politička misao iz ovakvog ustavnog načela jednakosti građana izvodi se iz poželjnosti da država svakom svom pripadniku osigura jednakost glasovanja na izborima jer to političko pravo je jedno od najvažnijih prava uopće. Upravo zato i Ustav u čl. 45. biračko pravo definira kao «opće i jednako za sve građane», što je vrlo bitno imati stalno na umu, u vidu.

Neovisno o tome postoje li međunarodni pritisci koji ometaju izborna obećanja aktualnih nositelja državne vlasti, bitni problem je ipak u sklonostima ponavljanja pogrješaka. Stječe se dojam, u manjim količinama, ponavljanja mentaliteta remećenja utjecaja na normalno rasuđivanje određenih kategorija ljudi koji sputavaju svaki napredak Hrvatske. Nije lako prekinuti s dugogodišnjim mentalitetom i navikama koje su u bivšim jugovremenima, kada su istinski životni nazori nacionalne, vjerske i kulturne hrvatske tradicije trebali ustupiti mjesto ideji jugoslavenstva, ideji koja je za cilj imala brisanje Hrvatske kao samostalne države, kažnjavanjem svake misli o Hrvatskoj kao subjektu međunarodne zajednice. Zbog budućnosti treba raskrstiti sa svim povlasticama, beneficijama, koje bi ponovno određene manjine trebale dobivati pa da ponovno ožive i ponovno provode povijesne imperijalističke zahtjeve (1906., 1918., 1928., 1929., 1945. i agresija 1991.) na štetu Hrvatske i Hrvata na njihovim povijesnim prostorima.

Ustav u čl.15. jamči ravnopravnost pripadnicima svih nacionalnih manjina te u stavku drugom ističe da se ta ravnopravnost i zaštita prava nacionalnih manjina uređuje Ustavnim zakonom, a da se može, zakonom, «uz opće biračko pravo nacionalnim manjinama osigurati posebno pravo da biraju svoje zastupnike u Hrvatski sabor» (stavak 3.čl.15. Ustava)

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina u čl.5. određuje da nacionalnu manjinu, kao skupinu hrvatskih državljana, čine pripadnici tradicionalno nastanjeni na teritoriju Republike Hrvatske koji imaju: etnička, jezična, kulturna i vjerska obilježja različita od drugih građana sa željom očuvanja tih obilježja. Pripadnicima nacionalnih manjina jamči se jednakost pred zakonom i jednaka pravna zaštita.

Klasični ustavni modeli i u njima utvrđeni izborni sustavi, ne poznaju povlašteni status biračkoga prava određenih skupina birača. Logika toga nalazi se u tvrdnji da su politička prava najvažnija prava u kojima građani moraju ravnopravno sudjelovati, a među političkim pravima nalazi se i biračko pravo.

Ako građani raspolažu jednakim pravom glasa tada će i njihovo biračko pravo biti jednako. Ako pojedine kategorije birača budu raspolagale različitim brojem glasova tada će njihovo biračko pravo i te kako biti nejednako. Pomanjkanje istinskog nacionalnog ponosa i domoljublja unutar Hrvatske, upravo je rezultat višegodišnje politike hrvatskog državnog i političkog rukovodstva u političkom i moralnom prosuđivanju određenih hrvatskih građana, pripadnika pojedinih nacionalnih manjina. Mi moramo početi govoriti da svi državljani imaju jednako pravo glasa i da svaki glas jednako vrijedi, jer demokratsko načelo zahtijjeva da svaki glas ima jednaku brojčanu vrijednost.

Neovisno o širini našega Ustava u odnosu na nacionalne manjine (problem autohtonosti i slično), odstupanja od načela jednakosti u korištenju biračkog prava, značilo bi toliko prekoračenje u jednakom korištenju biračkog prava da se više ne bi moglo govoriti o jednakosti biračkog prava, a time bi i rezultati izbora bili od temelja izmanipulirani. Iako Ustav u čl.15. dozvoljava da se zakonom «može, pored općeg biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina osigurati posebno pravo da biraju svoje zastupnike u Hrvatski sabor», takva mogućnost u hrvatskom ustavnom sustavu nije do sada ostvarena ni u okviru Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina niti u okviru pojedinih izbornih zakona, što je vrlo znakovito. Najvjerojatnije tome je razlog spoznaja da su nepoznate i veće države u kojima bi navedeni oblik takozvane pozitivne diskriminacije prema njihovim nacionalnim manjinama bio u primjeni. Iako su razumljiva takva trženja manjina s pozicije uvažavanja i korisnosti, moram istaknuti da u pravnoj literaturi nisam našao da bi u Europi postojala (osim jednog pokušaja Danaca u Njemačkoj odmah poslije Drugoga svjetskog rata) takva rješenja. Takva rješenja ne postoje ni u našim susjednim državama koje su domovinske države naših manjina, iako su one daleko mnogobrojnije od Hrvatske. Ne samo da ne postoje u praksi, nego nisu nikada ni postojale niti se ikada nije bilo što mislilo u tom pogledu raditi.

Međutim, u hrvatskom izbornom sustavu, iako ne postoji dvostruko biračko pravo, pripadnici manjina sami odlučuju hoće li svoje biračko pravo za izbor zastupnika u Hrvatski sabor iskoristiti glasujući za neku od lista u svojoj izbornoj jedinici ili će glasovati kao pripadnici manjine u XII. izbornoj jedinici za predstavnika manjine.

Prema tome, ako građanin ima pravo na jedan glas, o njemu samome ovisi, kao pripadniku nacionalne manjine, kako će ga upotrijebiti, to jest, hoće li glasovati kao i svi ostali građani u svojoj izbornoj jedinici ili će glasovati kao pripadnik nacionalne manjine za kandidata svoje nacionalne manjine u izbornoj jedinici broj XII.

Time je ostvaren normalan rezultat između dviju mogućnosti:

a) da pripadnici nacionalnih manjina svojim jednim glasom glasuju kao i ostali građani,

b) da se mogu opredijeliti da svoj glas daju kandidatu svoje nacionalne manjine.

Upravo u tom smislu pripadnici nacionalnih manjina i danas, zbog sužene izborne osnovice, imaju nerazmjeran utjecaj djelovanja unutar Sabora, jer ne obavljaju samo predstavničku funkciju manjine već i pune zastupničke ovlasti kao i oni zastupnici koji su izabrani daleko većim brojem glasova (predlažu zakone i glasuju o njima, glasuju o povjerenju Vladi, državnom proračunu i tako dalje). Zapravo zastupnici nacionalnih manjina sve ustavne ovlasti koje proizlaze iz zastupničkog mandata a ne samo one koje bi im pripadale kao zastupnicima određene nacionalne manjine. Zahvaljujući, u biti, predstavničkom mandatu i zastupnici nacionalnih manjina predstavljaju sve građane Republike Hrvatske kao i svi ostali zastupnici koji su daleko većim brojem glasova birani u Sabor.

Prema tomu, ako bi i stvarno došlo do ustavne promjene da bi se nacionalnim manjinama dalo dva prava glasa, nužno bi bilo izvršiti reformu uloge zastupnika nacionalnih manjina u Saboru i njihovu ulogu svesti isključivo na predstavljanje problema i uloge određene manjine, s pravom sudjelovanja o pitanjima koja se odnose isključivo na manjinu čiji je netko predstavnik.

U sređenim europskim zemljama postoji proces nacionalne homogenizacije a ne nacionalne fragmentacije. Ta fragmentacija u odnosu na etničke posebnosti, konkretno srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, osobito je došla do izražaja u srpsko-crnogorskoj agresiji na hrvatsku 1991.-1996. i dalje, do konačne pobjede i međunarodnog priznanja samostalne Hrvatske.

Uvjeren da postojeća ustavna i zakonska rješenja omogućavaju dovoljno prostora pozitivnom rješenju afirmacije uloge manjinskih zastupnika da sami izaberu kako će ostvariti privlačni kompromis svog biračkog prava na izborima, isključuju svaku potrebu da se bilo što u Ustavu mijenja ili dopunjuje u riješenom problemu glasovanja na izborima nacionalnih manjina.

Upravo zato stječe se dojam da inspiratori ostvarenja projekta «Zapadni Balkan» smatraju da se Hrvatska treba pretvoriti u neku vrstu multietničke države, slično kako je to u ostalim državama tog područja. Zato određeni dijelovi te međunarodne zajednice toliko inzistiraju na, kako kažu, povratku izbjeglih Srba u Hrvatsku da bi se Hrvatska, od nacionalne države hrvatskoga naroda, pretvorila u neku vrstu multietničke države kao što su, navodno, Srbija, Makedonija i njima slične.

U tom kontekstu treba shvaćati i manipuliranje s Haaškim tribunalom radi izoliranja s političke scene u Hrvatskoj svih onih koji ne prihvaćaju da se falsifikatima stvarne i istinske borbe protiv agresora stvore pretpostavke programirane zajedničke budućnosti zemalja Zapadnoga Balkana.

Hrvatska je izranjena povijesnim podjelama i jedinstvo o temeljnim pitanjima hrvatske budućnosti uvjet je za svaki njezin uspjeh.

 

 

Milan Vuković, dr. iur.
Sudac USRH u mirovini

Uto, 12-11-2019, 02:51:48

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.