Izlaganje Mate Kovačevića s tribine HKV-a o ustavnim promjenama
Konstitucija ili ustav je temeljni zakon koji određuje načela i oblik državnoga uređenja, građu državnih tijela, izborni sustav, prava i dužnosti građana, a riječ konstitutivan znači onaj koji određuje, osnovni, sastavni, temeljni, bitan, utvrđen. Dakle, kad se radi o promjeni državnoga Ustava radi se zapravo o promjeni temeljnih značajka države, njezina unutarnjega ustrojstva ili pak međunarodnoga položaja. Kako je ustav temeljni akt na kojem počiva suvremena država, a iz njega proizlaze prava i obveze svih državljana dotične države, za njegovu možebitnu promjenu zainteresirani su naravno svi državljani. Eventualno skrivanje ustavnih promjena od javnosti ili pak uskrata javne rasprave o karakteru temeljnoga akta, u modernim je državama, kao inačica apsolutističke vlasti uvijek bilo vezano uz diktatorske i totalitarne sustave.
Na taj su način skupine prosvijetljenih ili pak međusobno odabranih većini nametale vlastitu volju pa taj samovoljni akt nikad nije bio izraz široke volje naroda, koja je u biti i preduvjet za opstanak suvremenih države. Kad današnji zakonodavci od hrvatske javnosti pokušavaju prikriti promjenu unutarnjega ustrojstva ili vanjskoga položaja hrvatske države čine to najmanje iz dva razloga. Prvi razlog valja potražiti u svjetonazorskoj istovjetnosti političkih programa gotovo svih parlamentarnih stranaka. Nemogućnost da osvoje znatniju većinu glasova na izborima prisiljava ih na različite koalicije, a u toj borbi za prevlast spremni su žrtvovati čak i opstojnost vlastite države. Ova se opaska jednako odnosi na SDP, koji još uvijek nije napustio ni jugoslavenski ni komunistički mentalni sklop svoje politike, kao i na HDZ, koji je nakon 2000. godine, smjer svoje politike okrenuo prema onom što je SDP navodno pokušavao napustiti.
Drugi pak razlog očito treba tražiti u netransparentnoj politici pojedinih krugova Europske unije, koji ionako nikad nisu htjeli prihvatiti stvaranje hrvatske države. To pak potvrđuju i nedavna izjave bivšega povjerenika za proširenje EU-a Guentera Verheughena, koji tvrdi kako su ulazak Hrvatske u EU još od 1999. blokirale Velika Britanija, Francuska i nordijske zemlje. U interesima tih dvaju spomenutih razloga skriva se i odgovor na pitanje medijske šutnje, kao instrumenta odobravanja spomenutih promjena. Za ilustraciju stranačke trgovine ustavnim pitanjima dovoljno je podsjetiti na ponude mogućih mandatara vlade, na zadnjim parlamentarnim izborima, kad su stranke okupljene oko SDP-a, vabeći zastupnike nacionalnih manjina, manjinama koje žive u Hrvatskoj nudile t. zv. dvostruko pravo glasa. Dok je SDP to nudio, pobjednički HDZ-ov mandatar Ivo Sanader je navodno u koalicijskom ugovoru sa SDSS-om, dakle srpskom strankom Milorada Pupovca takav ugovor i potpisao. No, zanimljivo je kako je Ustavni sud Republike Hrvatske još 3. veljače 2000. godine u slučaju prijedloga Talijanske unije iz Rijeke presudio da je dvostruko pravo glasa za nacionalne manjine neustavno.
Dakle, koalicijski sporazum, koji su potpisali Ivo Sanader i predstavnik srpske manjine, zapravo je protuustavan i mogao bi potpasti pod sankcije članka 6. Temeljnih odredaba Ustava Republike Hrvatske, koji kaže da su „protuustavne političke stranke, koje svojim programom ili nasilnim djelovanjem smjeraju podrivanju slobodnoga demokratskog poretka ili ugrožavaju opstojnost Republike Hrvatske. O protuustavnosti odlučuje Ustavni sud.“ Nije mi nakana širiti hajku na sad već političkoga mrtvaca Ivu Sanadera, nu ako se u mnogim javnim tvrtkama može govoriti o financijskoj korupciji, koja je navodno cvjetala pod Sanaderovim okriljem, onda je koalicijski sporazum HDZ-a i SDSS-a čisti primjer političke korupcije u kojoj su sudjelovali bar tadašnji HDZ-ov mandatar i stranka srpske manjine SDSS. Slično je nedavno potpisan i sporazum s BiH o međusobnom izručenju građana, što je također u protivnosti s Ustavom. Dapače, postavlja se i pitanje hoće li na temelju tog sporazuma Republika Hrvatska na primjer izručivati svoje državljane, koje zbog navodnih optužaba za zločin u BiH uskoro bude tražila Republika Srpska?
Žrtva te političke korupcije jest Ustav na kojem se temelji suverenost hrvatske države. Zakulisne igre i pritisci političkih središta iz Europske unije najviše su se odražavale na članak 141. koji govori o udruživanju i razdruživanju. Odnosno, on jasno definira kako se zabranjuje pokretanje postupka udruživanja RH u savez s drugim državama, u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku. Unutar ovog članka sadašnjim političkim strankama prijeporna je i odredba kako „o udruživanju RH prethodno odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika“ te da se „odluka o udruživanju RH donosi na referendumu većinom glasova ukupnoga broja birača u državi,“ kao i to „da se referendum mora održati u roku od 30 dana od dana donošenja odluke Hrvatskoga sabora“. Promjena ovoga članka, premda se po izjavama u medijima ne naglašava njegovo cjelovito brisanje, doista bi mogla Hrvatsku odvesti u neku novu balkansku državnu zajednicu. Javno uzmicanje od promjene prvoga dijela članka 141., u kojem se zabranjuje pokretanje udruživanja u balkansku državnu zajednicu, a istodobna kampanja za ustavnim rješenjem, sad već dopunskog prava glasa za srpsku manjinu, očituje pomicanje pritisaka europskih središta moći, s članka, kojeg podupire velika većina hrvatskog naroda na ugradnju konstitutivnosti srpske manjine u hrvatski Ustav.
Dok se u cjelovitoj izmjeni članka 141. Ustava RH mogla jasno očitovati ideja otvaranja puta za obnovu neke nove Jugoslavije, ugradnjom srpske konstitutivnosti u hrvatski Ustav došlo bi do podjele suverenosti, što bi Srbima, a onda više ne bi bili manjina nego narod, otvorilo put za uspostavu teritorijalne autonomije. Hrvatska bi u tom slučaju, s obzirom na sve snažnija nastojanja istarskih autonomaša vjerojatno postala federalna država. Znakovito ili ne, na proslavi nove pobjede vođe istarskih autonomaša Vlada je jučer u Istru poslala svoga ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića!? S obzirom na srpsku političku tradiciju, legalizaciju četništva u Srbiji, Republici Srpskoj, a kako vidimo i pod Vladinim pokroviteljstvom obnovom spomenika četničkim zločinima u Srbu i kod nas, Hrvatska bi se našla ponovno na udaru silnica, koje iz njezina sastava žele izdvojiti dio hrvatskoga teritorija. Ovdje bi onda postalo kasno pozivati se na međunarodno pravo i državnu cjelovitost, jer je zakonodavac već u Ustav ugradio srpsku konstitutivnost. Dakle, ove dvije tendencije ustavnih promjena predstavljaju dvije struje srpskih politika u proteklom stoljeću – partizansku i četničku, a obje su pogubne za hrvatsku državu. Nemam pretenzija biti savjetodavcem onima koji će ionako odlučivati bez našeg pristanka, nu ipak valja podsjetiti kako je naš Ustav, u vrijeme kad je donesen bio podloga za izlazak Hrvatske iz mraka jugoslavenske okupacije.
On je odigrao svoju ulogu i doista bi ga trebalo mijenjati. Nu, mijenjati na takav način da njegove odredbe u svakom trenutku mogu štititi hrvatsku samobitnost i cjelovitost unutar Europske unije u koju će nas ionako ugurati. Kako bi se to ostvarilo najprije bi trebalo promijeniti izvorišne osnove, koje su u sadašnjem obliku mogle biti razumljive 1990. godine dok se Hrvatska nalazila pod vlašću komunističke SFRJ. Iako tada razumljiva, danas je posve prevladana, anakrona i potpuno netočna odredba kako se hrvatska državnost očitovala „u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju NDH (1941.) u odlukama ZAVNOH-a (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u Ustavima SR Hrvatske 1963.-1990.). Kao prvo, ZAVNOH je bio sastavnim dijelom ili ispostavom AVNOJ-a, a Narodna i Socijalistička Republika Hrvatska nije bila ni država ni narodna. Ustav su pisali pripadnici terorističke manjine koja je nasiljem i boljševičkom revolucijom zauzela vlast. Čak i kao boljševička tvorevina navedeni Ustavi bili su subordinirani jugoslavenskom Ustavu, kojeg je svojom oružanom silom, suprotno volji naroda, branila Jugoslavenska narodna armija. Upravo je ona, na temelju svojih ustavnih ovlasti, izvela agresiju na Republiku Hrvatsku pa je pozivanje na nju jednako opravdanju te agresije. Uostalom ova tvrdnja tijekom zadnjih desetak godina bila je stalnim povodom neuravnoteženu ideološkom fanatiku na čelu države da potiče razdor unutar hrvatskoga nacionalnog bića. Za razliku od razdora koji se temelji na ovoj tezi, sadašnja Republika Hrvatska je nastala na jedinstvu domovinske i iseljene Hrvatske, voljom svojih državljana na referendumu 1991. godine i pobjedom u Domovinskom ratu nad srpskim i jugoslavenskim okupatorom.
Dakle, u izvorišnim osnovama trebalo bi stajati tek to kako je današnja Republika Hrvatska nastala na temeljima hrvatske državno-pravne tradicije, referendumske volje hrvatskoga naroda i pobjedom u osloboditeljskom Domovinskom ratu. Volja iseljene Hrvatske i Hrvata izvan granica Republike Hrvatske najbolje se očitovala njihovim udjelom u stvaranju i obrani Hrvatske od velikosrpske agresije. Oni pak, ako su državljani Republike Hrvatske, bez obzira gdje živjeli, a to im jamči i sadašnji Ustav moraju imati ista prava kao i drugi državljani. Što se pak tiče manjina, Ustav im treba zajamčiti manjinska prava na temelju općih ljudskih prava i međudržavnih ugovora. Manjinska se pitanja trebaju rješavati zakonom o manjinama jer ih se u protivnom stavlja u poziciju da određuju tko će vladati Hrvatskom. Uostalom, nije li nedavno potpredsjednik SDSS-a Milorad Pupovac, raspravljajući o izbornim pravima hrvatskih državljana koji žive izvan Republike Hrvatske, ustrajavao na primjeni izbornog prava samo na državljane koji žive u hrvatskom političkom prostoru. Taj politički prostor ima i svoju manjinsku dimenziju pa bi kao takav morao vrijediti i Srbe. Ako su oni, dakle dio hrvatskoga političkog prostora, onda su, unatoč svojoj etničkoj pripadnosti politički Hrvati pa ne vidim nikakva razloga za uvođenjem višestrukoga prava glasa. Osim, naravno u skrivenoj velikosrpskoj ideologiji i nerazboritoj politici hrvatskih stranaka, koje osim stranačke prevlasti očito ne žele vidjeti hrvatske nacionalne probitke.
Mate Kovačević