Izlaganje Luje Medvidovića s tribine HKV-a o ustavnim promjenama

Sažimajući opis Hrvatske povijesti u posljednjih dvadesetak godina može se reći da se ona sastoji od dva dijela: prvi je dio lucida intervala, kojeg Bruno Bušić, Josip Pećarić i Dubravko Jelčić opisuju kao Tuđmanove tri sekunde, kad je Predsjednik Tuđman napravio Hrvatsku; drugi je dio sve ostalo vrijeme u kojem se s mnogih strana osporava značaj te činjenice i razgrađuje Hrvatska.

Ovu tezu testirajmo na dvije točke: prva, referendum kao način donošenja odluke, i druga, dvostruko pravo glasa kao odluku.

Hrvatska je u svojoj povijesti imala samo jedan nacionalni referendum – referendum neovisnosti 19. svibnja 1991. - koji je bio uspješan: na krilima tisućugodišnjeg sna o hrvatskoj samobitnosti i slobodi, iznjedrio je Republiku Hrvatsku.

Poražene snage – vješte i iznimno dobro organizirane - traže načina da jedno i drugo obesnaže. Stvorena je klima da se ustav (konstitucija) mijenja, a da se ta promjena (rekonstitucija!) smatra formalnošću a ne izrazom slobodne volje hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske kao jedinstvene, nedjeljive demokratske i socijalne države.

Kako se radi o najvažnijem državnom i nacionalnom interesu tražim da hrvatski narod i svi građani Republike Hrvatske na referendumu - većinom glasova ukupnog broja birača u državi (čl. 141 st. 4 Ustava RH) - odluče o novom prijedlogu novih ustavnih promjena.

Odlučno sam protiv ustavnih promjena koje se pripremaju daleko od očiju javnosti.

Odlučno sam protiv dvostrukog prava glasa u korist bilo koje društvene skupine koja se razlikuje po rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Inicijativa o priznavanju dvostrukog prava glasa višestruko je neprihvatljiva: suprotna je općim načelima (načelo jednakosti) i demokratskim tekovinama, suprotna je članku 1. XII Protokola Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, suprotna je odluci Ustavnog suda RH broj U-I-1203/1999. od 3. 02. 2000. (o čemu je govorio gosp. Vuković), koketira s protuustavnim djelovanjem (o čemu je govorio gosp. Kovačević), zakonu i Međunarodnim konvencijama i - na više načina može značiti početak puta prema finis Croatiae.

Da se otkloni svaki nesporazum, zamisao mi je ostvariti toliko potreban problemski pristup stvari najnovijih ustavnih promjena.

Razlozi:

Smatram da je zamisao o dvostrukom pravu glasa – ustupak srcu tame koje nas prejakim centrifugalnim silnicama razbija i razvlači u revire subkapacitiranih pragmatika koji nam ne žele dobro. To je loša politički koruptivna zamisao s potencijalno nesagledivim negativnim posljedicama koje nadilaze sve negativne učinke tzv. Business Academy na Remetincu. Ta zamisao je nova Pandorina kutija, utrenik novih podjela i sukoba štetnih po hrvatski narod i hrvatsku državu.

Ovu ocjenu dajem na temelju uvida u intelektualnu osnovu srca tame – prije svega Mefistofsku podvalu mitom o Prometeju i Heraklu, te proživljenu praksu koja obuhvaća uvide u eksperiment Jugoslavenskog epigonstva ali i Hrvatsko stradalništvo u procjepu između obmana agresivnih opsjenara i naučene bespomoćnosti.

I – Mefistofska podvala mitom o Prometeju i Heraklu

1. Politička korupcija kao sjeme zla, ali i univerzalni sastojak svake osobnosti, posijana je u ljudsku svijest i povijest i održava se mitom o Prometeju kojeg suvremeni rječnici opisuju superlativima: «Titan koji je ukrao bogovima vatru s Olimpa i predao je ljudima, veliki dobročinitelj čovječanstva» (Hrvatski enciklopedijski rječnik, Novi Liber, Zagreb, 2002, str. 1331.).

Nasuprot toj definiciji, valja naglasiti da je Prometej sa svetog ognjišta na Olimpu ukrao «svemoguće vatre sjaj (…) štono učiteljicom vještine svake svanu (…)“ (Eshil, Okovani Prometej, Zagreb, 1918. prev. K. Rac).

To je učinio suprotiva volje bogova, koji su opravdano smatrali da je stupanj evolutivnog razvitka ljudskoga roda prenizak, da ljudi još nisu zreli duhovno, moralno ni etički primiti vatru i u njoj udomljena znanja, niti s istima razumno upravljati, jer je vatra tehnologija koja je razvijenija od ljudskog morala, etike i duhovnosti.

Taj oprez potvrđuje stvarnosna slika suvremenoga svijeta koji je došao do ivice katastrofe jer ljudi, koji su preskočili jednu fazu evolutivnog razvoja, do danas nisu naučili i ne znaju razumno upravljati vatrom niti u njoj udomljenim znanjima.

Bogovi su uskraćivali vatru ljudima iz razborite brige i ljubavi za ljudski rod u kojem važniju komponentu čini duhovnost nego stvari. Bogovi su smatrali da prije svega treba poraditi na razvijanju ljudskog morala, etike i duhovnosti, a potom na usavršavanju stvari – jer je to prirodni poredak opstojanja. Kad ojačaju u duhu, kad steknu moć upravljati sobom, ljudi će steći sposobnost upravljati stvarima, pa i vatrom, kao najopasnijom od svih.

Prometej – taj bezbožnik, Mefistos i Lucifer – svojim je djelom osujetio božji plan, obesnažio evoluciju ljudskoga roda i bitno poremetio prirodni poredak.

Zaslijepljeni darom vatre, ljudi Prometeja tumače na licemjeran način - kao utjelovljenje hrabrosti i velikog dobročinitelja čovječanstva, svjetlonošu slobode, pravde i napretka. Tako je ovjekovječen u Eshilovu „Okovanom Prometeju“, Ovidijevim „Metamorfozama“, ali i kasnijim umjetničkim djelima: likovnim (Tizian, Rubens), literarnim (Byron) glazbenim (Beethoven). Od naših umjetnika slavili su ga Bela Čiloš-Sesija (zidna slika Prometej, 1892.), Meštrović (bronca Prometej, 1946.), Vanja Radauš (studija za kip na Učki) i Marijan Matković (dramski tekst Prometej). Osobitu počast izražena mu je zidnom slikom meksičkog slikara Tamayo «Opće dobro čovječanstva» koja se nalazi u pariškoj palači Uneska, Manshipovim pozlaćenim kipom kolosalnih razmjera «Prometej donosi ljudima vatru», u podvodnim vrtovima Rockfellerova centra u New Yorku, i inim interpretacijama koje suptilnim putovima umjetnosti izravno vode do uma i srca, te suoblikuju svijest i stvarnost.

Kroz lažnu, apokrifnu i udvorničku povijest Prometej je postao simbolom iznimnih vrlina, prije svega pobune duha, koji želi usavršiti znanja i vještine kako bi čovjek postigao veća znanja od svojih uzora – roditelja, učitelja ali i bogova, te u odnosu na njih ostvario istovjetan ako ne i nadmoćan status

Opis Prometejeva djelovanja i djela može se sažeti u dvije premise:

Prva, Prometej je «ukrao bogovima vatru s Olimpa i predao je ljudima», i Druga, Prometej je (zbog tog čina krađe, a potom darivanja ukradenoga) u očima darovanih postao «veliki dobročinitelj čovječanstva (…) živi simbol borbe za napredak i sreću čovječanstva».

Zaključak: Prometej je velik zato što je ukrao i ukradeno darovao onima kojima to ne pripada. Da nije ukrao (kradljivac) i da ukradeno nije dao onima koji to ne zaslužuju (korumptivni političar), ne bi bio velik.

Pogubnost Prometejeva utjecaja na čovjeka savršeno je točno opisana Vidrićevom božjom žalopojkom nad čovjekom iz pjesme «U oblacima» (1907.): «Zatajit ćeš me rad muke i hljeba.»

Pobunjeni duh je željan hljeba a odbojan prema muci, lijen u mjeri da ne uči raditi ili izbjegava rad, a željan svega u mjeri koja prelazi u pohlepu, umnožio potrebu za hljebom a umanjio značaj i smisao muke. Prekida nit evolutivnog stvaranja i ravnoteža u do tada uspostavljenom sustavu vrijednosti.

Prometej je razulario ljudske želje i neprirodne potrebe, a time sve usmjerio protivnim smjerom, koji vodi u slijepu ulicu vulgarnosti, u blato duhovne oskudice i tvarnih ograničenja, daleko od svake plemenitosti i slobode.

Odučujuće riječi u opisu Prometejevoga pothvata jesu ukrao i korumpirao.

Prometej je postao veliki tako što je ukrao, i time podučio ljudski rod: kad nešto trebate, tada ukradite: od bogova i ljudi, od suvremenika, predaka i potomaka, kradite od bilo koga od koga se ima što ukrasti.

Do veličine se najbolje dostiže krađom.

Prometej je sposobnost ljudi da stvore kvalitetu usmjerio na uživanje u količinama, bez obzira na način njihova nastanka.

Po Prometeju, spas čovjeka ne leži u odgovornoj slobodi, stvaralačkom radu, kulturi i uopće u duhovnosti, već u privilegijama.

2. Prometejevi sljednici su odgovor na pitanje, kako ostvariti nepravedne i nezaslužene privilegije, kojom se metodom poslužiti? – pronašli u mitu o Heraklu – „najvećem junaku grčke mitologije“ (Hrvatski enciklopedijski rječnik, Novi Liber, Zagreb, 2002, str. 430.).

Mit o Heraklu –pripada herojskoj povijesti koja slavi borbenu snagu i hrabrost jednoga jakote, koji je nakon iznimnih dijela na kraju podignut na Olimp e da bi uživao uz ženu Hebu - božicu vječne mladosti, koja se po homerskoj himni imenuje imenom «Mladost lijepih bedara» (usp. Rječnik simbola, NZMH, Zagreb, 1983.).

Od mnogih poduhvata koja mu se pripisuju, valja istaknuti čišćenje Auginijih štala (u kojima je bilo tri tisuće volova a nisu se čistile trideset godina, koje je Heraklo «očistio» u jednom jedinom danu time što je kroz njih svrnuo tok dvije rijeke: Alfej i Penej, tj. bacanjem nečistoća u vodu) i ubojstvo kavkaskog orla (koji je po danu, izvršavajući kaznu bogova, kljucao Prometejevu jetru, te pružio «dokaz pravednosti» time što je ljudskim snagama osujetio izvršenje božanske volje.).

Heraklo je i danas uzor „junacima“. Do danas se održavaju Olimpijske igre koje je, kažu, on osnovao u spomen na svoje pobjede nad kraljem Augijem. Heraklo je najpopularniji i najčešće prikazivani lik antičkih mitova. Samo slika na vazama s prizorima iz njegova života sačuvalo se više od tisuću i osam stotina.

Odučujuće riječi u Heraklovom poduhvatu jesu ubio, uništio, a to su riječi kojima se opisuje pljačkaški poduhvat, grabežno umorstvo, rat, ekološka katastrofa.

Heraklo je nastavio tamo gdje je Prometej stao: podučio je ljude da svoje probleme rješavaju tako što će uništiti drugoga, pa im je potrebna samo snaga da to sami učine ili strpljenje da sačekaju dok to netko drugi za njih učini.

3. U Prometejevom djelu krađe vatre moguće je prepoznati podlo nedjelo neodgovornog oholice, i avanturiste, koji je protupravnim nasiljem u formi krađe i zlouporabe povjerenja, učinjenog dolozno, po obrascu klasičnih infamia i in-juria rimskoga prava: «vi», «clam» i «prekario modo» (dr. M. Horvat, Rimsko pravo, Zagreb, 1962.). - ljudima ponudio neproduktivan uzor

U Heraklovim «podvizima» vidimo iskonskog zagađivača i uništavatelja prirodne i čovjekove okoline, pirata, gusara i inih razbojnika. Promatrajući odabrane dijelove njegova života, vidimo siledžiju i zlikovca koji uništava nužne pretpostavke evolutivnog sklada, koji se ne mogu ovjeriti normama biofilnog morala ni prava.

Umjesto da su krenuli putem spoznaje uzroka i posljedica koji određuju sudbinu i djelovali u skladu s tim spoznajama, dakle, umjesto da su se potvrdili kao odgovorni berači njezinih plodova, uživaoci njezinih stvarnih mogućnosti, oni su nastupili kao remetilački faktor, kao dokreatori jednog između mnogih dok ga nisu unakazili, ugrozili cjelinu te uputili izazov božanskim atributima Moći i Snazi.

Svrnemo li pogled na svetopisamski izraz «vojska neba i zemlje» (Post. 2.1) koji obuhvaća sve ono što je Bog stvorio za šest dana stvaranja – sve oblike postojanja (vode, zelenilo, živi stvorovi u vodi, ptice krilate nad zemljom, stoku, gmizavce i zvjerad svake vrste na zemlji i ispod zemlje, a potom i čovjeka), možemo utvrditi da je Prometej mijenjao božjim planom utvrđene uvjete i strukturu života na nebu, na kopnu i u vodi – svuda gdje živi njegova vojska, time što je tzv. pozitivnom diskriminacijom poboljšavao položaj, povećao brojnost i zahtjeve jednog dijela u odnosu na cjelinu, dok je Heraklo izravno uništavao druge dijelove iste cjeline: svoju vlastitu djecu, kavkaskog orla kao božjeg stvora te mnoge oblike života koji su upućeni na vodotoke rijeka Alfej i Penej.

Oba negativca – Prometej i Heraklo - djeluju daleko od naravnoga etičkoga reda i prijateljske sloge, i svijetu šalju kataklizmičku poruku: odbacimo zakone bogova i ljudi, sami silom, prijevarom i zlouporabom povjerenja, ubijanjem i uništavanjem - uzmimo sve ono što mislimo da nama pripada ovdje i sada.

Djelo Prometeja i Herakla može se doimati kao uzorito, inspirativno i poticajno, sve dok se ne susretnemo s pitanjem posljedica i odgovornosti.

Tražeći u Prometejevom i Heraklovom djelu kao cjelini prvu Aristotelovu kategoriju, nalazimo da su kao isuću vrijednost (ipsissimus) uspostavili etički kodeks:

1. Ne poštuj one koji su bili prije Tebe, ni one koji će doći poslije tebe, ni one koji su s tobom, ti si centar svijeta,

2. ako nisi velik nisi vrijedan,

3. ukradi jer samo tako možeš biti velik, da bi uživao u ukradenome, ubij.

4. Vladaj se po zakonu koji određuje tvoja vlastita volja i strast, svjestan da je ovaj svijet izgrađen po mjeri jačeg, lukavijeg i podmuklijeg.

4. Prometej i Heraklo su oličenje Sedam smrtnih grijeha ili Sedam glavnih grijeha, kako ih definira tradicijska katolička praksa, i to: Oholost, Škrtost, Bludnost, Zavist, Neumjerenost u jelu i piću, Srditost i Lijenost. Njihova vlast se može održavati dok se ne potroše sve unutrašnje rezerve sustava u kojima se oni ostvaruju.

Vatikan je objavio i popis novih sedam smrtnih grijeha modernoga doba, kako bi se obuhvatile nove prijetnje društvu u doba globalizacije i to: Uništavanje i zagađivanje okoliša, Prekomjerno bogaćenje koje uzrokuje bijedu i siromaštvo, Pedofilija, Pobačaj, Znanstveni eksperimenti na ljudima, Manipulacija genskim materijalima, Genetičko modificiranje te Konzumacija ili prodaja droge.

"Grijesi današnjega doba imaju i društvene, a ne samo posljedice na individualnoj razini“– objasnio je mons. Gianfranco Girotti, blizak suradnik pape Benedikta XVI., u službenom glasilu Vatikana Osservatore Romano, te dodao: – „U stvari, danas je više nego ikad važno da vodimo računa o svojim grijesima. Naime, originalnu listu sedam smrtnih grijeha u 6. je stoljeću sastavio papa Grgur Veliki. Za razliku od lakših grijeha koji “usporavaju napredak duše prema kreposti i moralnom dobru”, prema doktrini Katoličke crkve, smrtni grijesi (…) vode u “vječnu smrt”.

5. Božja intervencija putem Ponovljenog zakona (PZ 4, 44-21), osobnom žrtvom Isusa Krista te ilustracijskim programom Ivana Krstitelja koji se ostvaruje u formi Oprosta od praiskonskog grijeha, činom krštenja - još nije opće prihvaćena. Štoviše, u uzmaku je, osobito u modernističkoj Europi koja je političkom pobjedom - prihvaćanjem Ustava u kojem se ne spominju kršćanski korijeni, doživjela etički poraz, budući je izjednačila sve vrijednosti, učinila čovjeka samoodgovornim za svoju sreću ili nesreću, pa ga utoliko motivira na rušilaštvo umjesto na idejno suprostavljanje. Dokaz za to je porast terorizma.

Iz opisanog uvida može se zaključiti: želimo li dvije tisuće godina poslije Krista razumjeti mijene ovoga svijeta na putu prema destrukciji (ali i obrani od destrukcije), moramo poznavati pred kršćanski sustav vrijednosti, osobito Prometeja (bezbožnog Mefista i Lucifera) i Herakla (ubojicu i zagađivača prirode).

Kršćani u Europi moraju ponovo započeti na onom mjestu na kojem je sv. Pavao objavio nepoznatoga Boga (Djela ap. 17,22-34), koji je put, istina i život, koji je jednako nazočan u našoj prošlosti ali i sadašnjosti.

Svijet koji želi izgrađivati skladne identitete u skladno oblikovanim i postojanim granicama, mora se iznova odrediti prema mitovima o Prometeju i Heraklu, prema sudbini kao nedokučivoj i nepromjenjivoj vladarici ovoga svijeta, te čuvaricama vladarskog prijestolja: Temidi – boginji zakonitog poretka i Diki – boginji pravednosti.

Danas, u preizgrađenom svijetu prevelikih mogućnosti koje su postale same sebi svrhom i gotovo izmakle kontroli - to je prevažno pitanje.

Ovodobna afirmacija mitova o Prometeju i Heraklu znači radikalno poricanje mogućnosti ostvarenja skladno uređenoga svijeta između svih oblika postojanja na koje misli termin Božja vojska, jer ti mitovi legitimiraju svakoga tko se smatra povrijeđenim da po vlastitoj prosudbi, do kraja samovlasno, ne birajući sredstva, krene putem ostvarivanja svoga pretpostavljenog prava i interesa – bilo da nešto nerazumno zahtijeva što mu ne pripada, bilo da čini nerazumne ustupke onome kome to ne pripada na štetu onih koji su svjesni, savjesni i odgovorni – ne bojeći se odgovornosti – sve s posljedicom sveopće recesije karakterizirane time, da loši ne nailaze na osudu pa nemaju razloga suzdržavati se od zla (već su i na zlo podržavani), a dobri gube podršku tako da kopni njihova motivacija u težnji prema napredovanju.

Kad svaka Snaga i Moć sami sebi dadu pravo da o svemu po svome govore, imamo nasilje, a kad im suprotstavljena Snaga i Moć po domino efektu odgovore, imamo pojavu koja se zove ratovanje, koje postaje dominantno obilježje suvremenoga načina života.

Zbog toga je neophodno cjelovito promišljati putove nove metanoje kao cjelovite i temeljite promjene osjećaja, mentaliteta i načina življenja, u vremenu i prostoru.

U tom procesu osmišljavanja koje prethodi ostvarivanju skladnoga svijeta, potrebno je redefinirati osim spomenutih i mnoge druge mitske, religijske, filozofske, ali i znanstvene premise.

Pri tom se ne može izbjeći uvid u spoznaju o mogućnostima utopijskoga svijeta skladnih identiteta u jedinstvu postojanja, kojeg bi se moglo poimati kao ustroj u kojem se ostvaruje ideja jednog sveopćeg zakona života kao ustrojstvena maksima, koja se svakodobno obnavlja po načelima humanističke etike, kod koje je svaki drugi svrha, a ne sredstvo, kojeg je moguće prispodobiti s kolopletom različitih inačica soneta u grandioznom sustavu vijenca sonetnih vijenaca, u kojem dominira razvoj i usavršavanje na putu imanentne skladnosti i pjevnosti.

Jednako tako ne može se izbjeći uvid u spoznaju o realnim ostvarajima po vrijednosnom sustavu socijal darvinizma, npr. liberalni egalitarizam, u kojem vlada sloboda jednaka onoj po kojoj je djeci slobodno kupati se u bazenu punom velikih i vječno gladnih krokodila. U tom sustavu, «umjesto posvećene kulture koja njeguje znanje i darovitost, imamo liberalnu kulturu koju je izmislila, među ostalim, i nova psihologija, koja svim osobnostima, ma kakve one potencijale imale, daje jednaku vrijednost. (…) oblikuju svijet kao carevo novo ruho (…) u kojem se svaka budala može proglasiti zaslužnikom i svako netalent medijskom zvijezdom» (Lada Žigo, Biti danas individuum, Republika, 9/2004.). Sve se izjednačuje, svijet je ponovo ravna ploča, ne priznaje se hijerarhija vrijednosti - osim one koja se uspostavi trenutnim odnosom snaga po mjeri jačeg, lukavijeg, spretnijeg, bezobzirnijeg.

Ne treba zaboraviti na nama posebno zanimljiv problem glotofagije (koji kao pojam nije objašnjen u našim rječnicima, uključujući spomenuti Hrvatski enciklopedijski rječnik!), u kojem postoje dva suprostavljena svijeta: antropofag koji guta i probavlja koloniziranog čovjeka, nakon što se iskazao kao gutač njegova jezika (glotofag). Jača strana naprosto jede slabiju stranu kao cjelinu, ne zato što je njezin jezik bolje uobličen i njezino postupanje etički dosljednije već zato što je moćnija. Jačima je sve dozvoljeno, a slabiji su samo sredstvo, kako je to izraženo svevremenom maksimom: „Quod licet Iovi non licet bovi“.

U svijetu stvorenom po silničkoj mjeri svaka sigurnost uvjetovana je trenutnim odnosom snaga, pravna nesigurnost je zakonita pojava i obilježje sustava.

Kad glavni motiv postupanja postane borba za opstanak, sva sredstva postaju dozvoljena, terorizam postaje pravedan moralni izbor. Društveni konsenzus oko općeg dobra nije moguće postići. Čovjeku preostaje potraga za Idejom.

Na opisani način dolazi se do ideje ustrojstvenih načela – srca svjetlosti - kao sveljudske vrijednosti i ustroja kao pojma pravne i socijalne sigurnosti, pobliže, do idejne osnovice i okomice našega svijeta, od kojih treba uvijek polaziti, kojima se treba uvijek vraćati.

Zaključno: Recepcija mita o Prometeju i Heraklu stvorila je svijet u kojem je „tehnologija vrste razvijenija od njezina morala, etike i duhovnosti“ (Neal Donald Walsch), kao idealno sredstvo podčinjavanja, dovela je do ideala poslušnosti ljudi kao vrline strojeva, koju se zakonito preferira ispred savjesti, razuma i odgovornosti, koja ubrzano vodi sveopćem duhovnom nazadovanju i uništenju.

II – Jugoslavensko epigonstvo

1. Program SKJ – velebni nastavak mita o Prometeju i Heraklu, usvojen na 7. kongresu SKJ, 1958. godine, nosi sve slabosti slavljenja svijeta u kojem je „tehnologija vrste razvijenija od njezina morala, etike i duhovnosti“.

U tom programu – u dijelu koji govori o zakonitosti društvenoga kretanja - stoji da će se komunizam kao „carstvo slobode“ postići prije svega „stalnim razvijanjem proizvodnih snaga (…)naročito primjenom najnovijih otkrića u oblasti nauke i tehnike“ (str.319).

U dijelu programa pod naslovom „Podizanje produktivnosti rada“ stoji da ono „mora prije svega počivati na razvijanju materijalnih proizvodnih snaga (…) prelaskom na mehanizaciju (…) uvođenjem automatizacije (…) i organizacijom proizvodnje“, time da „bolja organizacija rada, stručno obučavanje radnih ljudi, racionalno korištenje radnog vremena, razvijanje discipline i potrebnih navika u radu“, predstavljaju unutrašnje rezerve (str. 265).

Tako naglašen primat tehnike i stvari u odnosu na čovjeka i duhovnost, rezultirao je orijentacijom na uvoz strane tehnologije, umjesto razvijanja svojih komparativnih i konkurentskih prednosti kao posebnosti. Kroz orijentaciju na uvoz tehnologije provođena je nacionalna i socijalna segregacija, jer nije bilo važno tko je sposoban proizvesti već tko je utjecajniji na polju uvoza.

Kroz tu orijentaciju Jugoslavija je naučila ljude da su prava ispred dužnosti a da ni jedno ni drugo nemaju veze s odgovornošću.

Tako je programom Saveza Komunista Jugoslavije projektirana propast države Jugoslavije kao komunističke tvorevine.

2. Prema istraživanju Patent Investa iz Sarajeva provedenog koncem 70-ih i početkom 80-ih godina, 98 % trgovačkih ugovora bivše Jugoslavije bilo je štetno za Jugoslaviju jer su u toliko ugovora Jugoslavije ugrađene klauzule po kojima je bila u neravnopravnom položaju u odnosu na inozemne partnere.

Potpisnici tih ugovora s jugoslavenske strane dobivali su proviziju od 10 % i više za ugovor i posebne dodatke ovisno o tome koliko je taj ugovor bio strancima koristan odnosno štetan za Jugoslaviju.

Novac od provizije uplaćivan je na inozemne žiro račune potpisnika ugovora pa je na taj način iz kruga uvoznika formiran privilegirani lobi koji je raspolagao velikim sredstvima na stranim žiro računima.

3. Ta je interesna skupina tražila način kako svoje bogatstvo umnožiti, potom, kako ga pokazati, uvesti u zemlju i pretvoriti u realne vrijednosti.

Prvi cilj je ostvaren kroz ustanovu financijskog inženjeringa i anatocizam legaliziran intervencijom Savezne skupštine bivše SFRJ u odredbu članka 401 Zakona o obveznim odnosima zakonom, 06. listopada 1989. godine, kad su ukinuta ograničenja za obračun kamata.

Moć tog modela dokazuje primjer iz prakse po kojem je pravomoćnom i ovršnom presudom općinskog suda u Zagrebu jednom radniku priznato pravo na zaostale plaće od 3.500,00 DM. Kad se na to potraživanje obračunaju kamate proporcionalnom metodom dug iznosi 14.500,00 kuna ili cca 2.000,00 eura. Kad se parametri tog potraživanja obračunaju po metodi anatocizma, kakvu su koristile bankarske institucije, potraživanje iznosi 12,9 mil. kuna ili cca 2 mil. eura.

Razlika između dvije tisuće i dva milijuna eura, kod jednog jedinog – minornog obračuna – pokazuje prostor i moć socijalne i nacionalne manipulacije koji su otvoreni legalizacijom anatocizma.

Za ostvarivanje drugog cilja poslužili su Rat i Pretvorba, kao velike dimne zavjese i praonice novca.

Osim nominalnih vlasnika sredstava, istovrsne interese imali su tajni centri okupljanja i moći.

Zbog odnosa snaga u moći trgovinskih lobija, povezanih s bankarskim lobijima, Srbija je odabrana kao pokretač rata, a Slobodan Milošević kao istaknuti bankar za poslovođu rata. Uz pretvorbu proveden je postupak eksproprijacije većine u korist manjine, za razliku od postupka eksproprijacije koji je proveden poslije 1945. kad je eksproprirana manjina u korist većine.

III – Hrvatsko stradalništvo

1. Prije svega ističe se stradalništvo Hrvatske u Domovinskom ratu, o čemu je više govora bilo na tribini: Haaški sud – zajednički zločinački pothvat – što je to? –pa se upućuje na tamo objavljena izlaganja.

Tribina je pokazala da Svijet od početka nije zauzeo jasan stav prema agresoru, te obrani Hrvatske kao žrtve.

Agresija na Hrvatsku ima dugu povijest. Primjerice, u vrijeme donošenja Programa SKJ 50% Jugoslavenske industrije bilo je u Zagrebu, a danas je ta industrija u tragovima. Zbog toga što je društveni razvoj krivo usmjeravan, većina tehnoloških sustava u Hrvatskoj je propala.

Budući stvaranje hrvatske države nije bilo projektirano, nije bila projektirana ni pobjeda u Domovinskom ratu. Zbog toga se pokušava Hrvatima oduzeti oba uspjeha: državu financijski uništiti kako bi se izgubio njezin značaj te Domovinski rat prikazati kao zajednički zločinački pothvat kako bi se narod i država moralno kompromitirali.

Odlukom o embargu na uvoz oružja u uvjetima rata prethodno razoružanu Hrvatsku se natjeralo da kupuje oružje po većim cijenama i potroši financijske rezerve.

Proces „detuđmanizacije“ Hrvatske je proces rashrvaćenja i vraćanja na put zacrtan odlukama koje su donesene davno prije početka Domovinskoga rata.

Rezultat: narod je osiromašen, pokraden, prevaren, zgažen, obespravljen, ponižen, nesiguran, uplašen.

2. Preglasni su koraci destrukcije:

- Gubitak medijske autonomije, otvorio je vrata medijskom nasilju, tako da dijete u procesu odrastanja u svom vlastitom domu svojim očima vidi više tisuća ubojstava;

- Tradicionalne vrijednosti se olako omalovažava. Tako je jedan bivši učenik zagrebačke bogoslovije a sada dobro plasirani odličnik resavske škole, nedavno, je zbog jednog privatnog susreta jednog političara i zagrebačkog Nadbiskupa, ispisao preko cijele stranice svoj komentar pod naslovom: Bozanić i Bog nisu na istoj strani;

- Ljudi su zašutjeli. Kategorije savjesti, razuma, ponosa, dostojanstva i odgovornosti su već toliko kontaminirane iz istog izvora, da su svi na to na neki način postali neosjetljivi (kao „puferska“ otopina): spomenutu diskvalifikaciju nitko nije zamijetio u poplavi sličnoga smeća ili nema više snage na nju se očitovati.

- Rasprodaja banaka dovela je do gubitka monetarne vlasti.

- Prevlast trgovačke u odnosu na proizvodnu orijentaciju, dovela je do toga da je stvorena klima kako se kod nas ništa ne isplati proizvoditi, da ništa ne proizvodimo, da nemamo svoga proizvoda, sve bitno uvozimo, zadužujemo se toliko koliko nikada u svojoj povijesti nismo bili dužni…

- U visokom obrazovanju gura se tzv. Bolonjski proces, koji je i na svom izvorištu napušten, iz razloga što pruža lako stjecanje diplome iza koje ne stoji ništa preko nesamostalnog zvanja te plitkog i površnog znanja.

3. Ove spoznaje ukazuju na potrebu kvalitetnoga odmaka u vidu organiziranja Hrvatske kao skladnog i funkcionalnog sustava koji funkcionira, razjašnjenja svih tamnih mjesta naše povijesti te određivanja na načelima zasnovane dugovječne vizije, misija, ciljeva, programa i procedura na svim područjima kulture kao staložene pohrane i plodotvora hrvatske samosvojnosti.

Unatoč prijekoj potrebi, ne vidi se da netko važan u ovoj zemlji to gleda, da vidi i nudi izlaz iz krize kojeg se može naći u okupljanju a ne u novim podjelama, na programu po kojem će se:

- državu organizirati kao uspješan kolektivitet, slobodi dati razuman sadržaj, preuzeti i proizvoditi patentirane inovacije, jačati reputacijsku moć (brand) države na mikro i makro planu, graditi na načelima koja mogu funkcionirati predvidivo barem 1000 godina, ugledajući se na vodoprivredu i krune na nasipima vodotokova,

- zaustaviti otuđivanje nacionalnoga bogatstva, obraniti branitelje od optužbi za zajednički zločinački pothvat, državu materijalno i moralno konsolidirati i osnažiti.

IV – Nove ustavne promjene – što je to?

Budući je Hrvatska kao proizvod Tuđmanove tri sekunde uređena Ustavom (konstitucija), najavljene ustavne promjene svakako znače neku rekonstituciju.

Pitanje je, u kojem pravcu ide dotična rekonstitucija: u dobrom ili lošem? Idu li najavljene promjene prema usavršavanju već postignutoga ili u pravcu destrukcije - ako jeste zašto jeste – ako nije zašto nije?

Ovo nije jednostavno pitanje. Milim da je sve stvar karaktera. Zato valja naglasiti: „nema ništa fatalnije za karakter nego napola završeni poslovi!“ (David Lloyd George) – bilo da se radi o karakteru države ili karakteru pojedinca. „Karakter se ne može razviti kroz lakoću i mir. Jedino kroz iskušenja i patnju duša se može ojačati, vizija pojasniti, ambicija inspirirati i uspjeh postići“ (Helen Keller). Karakter je veoma važan jer „karakter čovjeka je njegova sudbina“ (Heraklit) – a to vrijedi i za karakter države.

Nakon ovih navoda valja poentirati citatom Martina Luthera Kinga, Jr: „Ja imam san da će moje četvero djece jednoga dana živjeti u naciji u kojoj nitko o njima neće donositi sud po osnovu boje kože nego po osnovu njegovog karaktera“.

Nasuprot srca tame koje nas uništava razvlačećim silnicama u vidu poticanja nacionalnih razlika, što vodi prema već viđenim razlikama kao profesiji, te na naše građanske glave navlači strangulacionu omču kletve „imali pa nemali“, naša je u nebo vapijuća zadaća potvrditi se kao dostojan nastavak baštine koja obvezuje, obnoviti i osnažiti ljubav i istinoljublje srca svjetla – srca u kojem ima mjesta za sve tisućugodišnje snove svih naših ljudi i krajeva, sve koji Lijepu našu osjećaju i ljube kao svoju.

Taj proces traži okupljanje glava i snaga, onoga što nas čini živima i svježima, a to nam nedostaje. Nije li to razlog da su svi naši dogovori nedovršeni, da se stalno na nešto vraćamo.

Dužnost nam je od političkih vođa našega naroda i države zatražiti da narodu pokažu svoje dlanove i dlanovnike u vidu svojih knjiga, e da bi se vidjelo koliko poznaju našu stvarnost, kakav je njihov odnos prema povijesti i budućnosti, koliko su integrirane i kakve su njihove vizije i misije, programi i procedure.

Na taj način mogli bi približiti razumijevanju najavljuju rekonstituciju države kroz vid ustavnih promjena koje se sada ostvaruju daleko od očiju javnosti, a koje prema onome što je objavljeno, znače veliki korak unatrag i daljnje slabljenje njezina integriteta i identiteta.

Bez uvida u dugoročne programe na dlanovima, dlanovnicima i u knjigama naših političara najavljene ustavne promjene ne mogu se razumjeti pa ni ovjeriti.

U nedostatku informacija može se reći da se ustavne promjene pripremaju po mjeri loših uzora, od Prometeja pa dalje.

Jedan od „bisera“ tih promjena je poticanje novih razlika među građanima, koje zabranjuje odredba članka 106 KZ ali i odredba čl. 1 Protokola 12 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, od 4. XI. 2009. koja određuje: „Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status“, tako da „nitko ne smije biti diskriminiran od strane javnih tijela na bilo kojoj osnovi“.

Rezultanta ovoga djelovanja je dogradnja klime da je u Hrvatskoj prijestolje vrijednosti u stvarima a ne u čovjeku, sve je važnije nego bolja organizacija rada, stručno obučavanje radnih ljudi, racionalno korištenje radnog vremena, razvijanja discipline i potrebnih navika u radu i, bolje biti sve drugo nego Hrvat.

Nad tim se valja zamisliti.

Ovo je moje upozorenje kao čovjeka i intelektualca koje sam bio dužan izreći.

mr. Lujo Medvidović