Bosiljko Mišetić - Naći put do običnog hrvatskog čovjeka

 Naći put do običnog hrvatskog čovjeka

Poštovani, mene je zapalo malo govoriti dosadniji dio ove teme, iz ustavno pravnog i ustavno političkog aspekta ove teme, ja bih rekao zagubljene demokracije. Prošlo je mnogo vremena od one Voltaireove, ili barem Voltaireu se pripisuje da je svojevremeno izrekao u slobodnoj interpretaciji - ne slažem se ni sa jednim tvojim stajalištem, ali ću učiniti sve da imaš pravo braniti svoja stajališta. To se smatra tako jednom pretečom utemeljenja demokracije u suvremenim državnim ustrojima, suvremenih europskih svjetskih država.

Demokracija se ne iscrpljuje samo u demokratskom donošenju odluka, već što je još važnije, u državi u kojoj trodioba vlasti i vladavina prava ustavna vrednota, u sintagmi pravna država koja u naravi ili u praktičnom smislu znači da zakoni vrijede jednako za sve, kako za one koji zakone donose, tako jednako za one koji zakone primjenjuju, i jednako tako za one na koje se zakoni primjenjuju. U tome se iscrpljuje smisao demokracije ustavne vrednote vladavine prava, trodiobe vlasti i unutar toga neovisnoga sudstva. Mi često na našim dnevnim gledanjima televizije, čitanja novina, gledamo naše političare koji govore - mi predstavnici svih hrvatskih vlasti. Možete čuti toliko puta gdje zajedno istupaju predsjednik države, predsjednik Sabora, predsjednik Vlade, a jedini garant da će se ova sublimirana demokracija, i demokratsko donošenje odluka i primjena tih odluka provesti u praksi, je sudstvo. Pejorativno ili stvarno. Svi znamo tko je predsjednik parlamenta, svi znamo tko je predsjednik Vlade, ne znam koliko ljudi ovdje zna tko je šef u trodiobi treće sudbene vlasti u Hrvatskoj. Vidite u kakvoj državi živimo. Nitko se toga ne bi sjetio.

Parlament se bira na četiri godine zakonodavna vlast. Izvršna vlast se bira na četiri godine odnosno do volje mandatara. Ona može biti kraća. A sudbena se bira na cijeli radni vijek sudstva u novom ustroju sudbene vlasti u Hrvatskoj i poraznoj za demokraciju u državi gdje ovako eminentni ljudi ne znaju tko je predstavnik ili na čelu treće u trodiobi te sudbene vlasti. On se inače zove Branko Hrvatin, predsjednik Vrhovnog suda. To je naša realnost i to je, na žalost, naša istina.

Međutim, zašto je to tako, zbog čega je to tako. Smisao ili razlog ovoga skupa je tragati i dijagnosticirati što je to i eventualno kako to sprječavati i kako to riješiti. Hrvati su devet stoljeća željeli državu kao utopljenik zrak, ili bolesnik zrak. Hrvati su u fazi stvaranja hrvatske države, obrane i oslobađanja pristajali i na stanovitu autoritarnost državnog poglavara, jer je Hrvatskoj u to vrijeme doista i takav poglavar države i trebao. Drugo, to je bio poglavar koji je svojim postupcima, činima i radnjama, znao se osluhnuti i odazvati na vox populi i glas naroda. Kako bi poveo u ostvarivanju njegovog povijesnog sna, on je za razliku od mnogih drugih političara bio i državnik, a razlika između političara i državnika je prije svega u činjenici što je političar državnik čovjek koji se ne rađa svaki dan ili svako desetljeće kod jednog naroda. On ima nekoliko osobina, on je negdje korak ispred svoga vremena, on može preskočiti vlastitu sjenu, i on se zna zaustaviti prije nego se uspne do vlastite nemoći. A u pragmatičkom vođenju politike zna dvoje, ili zna sam ili zna izabrati one koji to znaju. Međutim, politički činovnici pribijevaju sebi da su istovremeno i državnici i onda hijerarhiju vlasti uspostavljaju po kriteriju savršenstva u uklapanje u hijerarhije i piramide poslušnosti. I kad promatrate svijet koji nas spočitava evo i sada da nemamo dovoljno unutar sebe tih vrijednosti koje bi nas primakle pristupnim pregovorima i uključivanje u Europske integracije, onda silno vode računa o tome, ili barem su nekada vodili, kako nam mediji nisu dovoljno slobodni. Sada ovakvi mediji koji su pašaluci ljudi s periferije života koji su se našli u hrvatskim medijima i njihovi vlastiti begluci odgovaraju Europi i svijetu, jer odgovaraju toj strategiji ovakve razvodnjene Hrvatske.

Istovremeno nikada nitko nije ušao u opservaciju ustroja političkih stranaka u Hrvatskoj. I pomisli čovjek kako su Hrvati za kolektivnu psihoterapiju, a Hrvatska bi bila najbolja terapijska zajednica, rekao je jedan lud narod od četiri i pol milijuna stanovnika ima 128 registriranih političkih stranaka. Zbog čega je to. Sve političke stranke u Hrvatskoj, ili manje-više sve ili one koje u bitnom odlučuju o političkom životu i sudbini i naroda i ove zemlje su unutar sebe po svojim aktima ustrojene centralističkije, to odgovorno tvrdim, nego je bila komunistička partija u vrijeme Rankovića. I svako unutar stranke poticanje, konkurencija ideja pameti biva proglašavana frakcijom i događa se da se naprosto takve ljude eliminira. Europi i svijetu ne smeta takav ustroj političkih stranaka. Nikada nisu ušli u ispitivanje akata kako su ustrojene stranke.

U suvremenim demokracijama, to Salaj bolje zna, upravo ustroj stranaka, njen statutarni i svaki drugi je garancija kad mu narod da vlast i dobije ovlast je vlastiti ustroj garancija da tu ovlast ne će zlorabiti protiv vlastitog naroda. U Hrvatskoj, na žalost, takvim postupcima nema instrumenata zaštite. Zašto se to dogodilo. Uspostavljajući hrvatsku državu, Hrvatska je za razliku od drugih tranzicijskih zemalja, iako je ovo primjereno i drugim tranzicijskim zemljama, (možda druga tema nije sad za raspravljanje o tome), što se dogodilo, Hrvatska je promijenila politički sustav, osamostalila državu, promijenila titulara vlasništva i umjesto da je promijenila pravni sustav i prilagodila ga u potpunosti, ne toliko promijenjenom političkom sustavu, ne toliko osamostaljenoj državi, koliko promijenjenom titularu vlasništva, ona je postupila potpuno drugačije. Tada je i strateško taktički razvoj jer je Hrvatsku čekao rat, dogodilo se da se država osamostalila, a naslijedile se institucije bivše socijalističke Hrvatske, odnosno Socijalističke Jugoslavije. I sve hrvatske institucije osim vojske, ili možda djelomično Ministarstva vanjskih poslova su praktički bile naslijeđene institucije, naslijeđene da su se prikazivale kao sante leda, promijenjen je vrh, ministar, pomoćnik, zamjenici i dno - portiri, čuvari, a onaj pragmatični dio naslijeđeni upravni teret je svjetlosnom brzinom nekadašnje proleterske internacionalizme nadomjestio svjetskim građanima i jednako strasno, kao što su najbolji u Hrvatskoj branili tek uspostavljenu zemlju se transformirali u neke liberalne europejce i sa jednakom strašću danas Hrvatsku brane od Hrvata kao što su nekada Jugoslaviju jednako tako branili od Hrvata.

I to je veliki problem u Hrvatskoj. Problem je što je mentalno naslijeđen taj upravni teret. I kad vam netko kaže da treba na razini grada, države, na razini nekog ministarstva provoditi reformu odmah ga možete šutnuti nogom u stražnjicu, jer uvijek reformu provode isti ljudi i reforma služi samo da se postojeće stanje transformirano u jedan malo drugačiji paket umotan u novi celofan produži i nastavlja jedna agonija u Hrvatskoj. Ja se ne ću osvrtati na ove političke teme, tko to može promijeniti. Hrvati su do jučer pokazivali takvu razinu nacionalne, ljudske i vojničke hrabrosti, da danas zbunjuje da nemaju minimum onoga što se zove građanska hrabrost. Zato ovo što je rekao g. Hitrec, dakle, pravi događaj, pravu pojavu, pravu osobu nazvati imenom i prezimenom. Kao što su Hrvati imali 1990. godine kad nam je politička šansa vrijedila dvije boce piva od važnosti i hrabrosti ustati i uspostaviti državu kad skoro nikakve šanse nismo imali, Hrvatsku ćemo imati onakvu kakvu je sami zaslužimo.

U pravilu vrijedi pravilo da narod ima vlast kakvu zaslužuje. Hrvatska se nalazi na razmeđu svjetova, na vjetrometini prostora, u nesretnim tim okolnostima i za Hrvatsku, na žalost, ili na sreću to pravilo ne vrijedi. Međutim, tko to može promijeniti? Samo odvažni ljudi. Lincoln je svojevremeno izrekao, a Denauer prvi je proveo u praksi. Da narod i državu u turbulentnim kataklizmičnim vremenima na pravi put mogu izvesti duhom čestiti ljudi.

Hrvatskoj fali ne duhom čestiti ljudi, već građanski hrabri ljudi, koji će doista na hrvatskoj političkoj sceni ponuditi kroz organizaciju, programe i ljude sa građanskom hrabrosti, građanima u novim izborima ljude koji će moći biti garant da se to doista može i provesti. Ono što na neki način čini nas nezadovoljnim to je spoznaja da se u ovakvim krugovima nalazimo stalno isti ljudi i jedni drugima govorimo isto ono što svi međusobno mislimo. Treba naći načina kako ovo što mi kažemo učiniti propulzivnim do običnog hrvatskog čovjeka koji doista primjećuje i osjeća da je država uspostavljena, da je iznevjerena, da mnogi hoštapleri u hijerarhiji i piramidi poslušnosti vlasti više vode računa, kako moj prijatelj Drago Krpina kaže, - kako će napuniti vlastite trbuhe, nego će obaviti ono što im je moralna, ljudska, nacionalna i svaka druga zadaća.

Bosiljko Mišetić