Utjecaj komunističke svijesti na javni život u Hrvatskoj
 
 
Još kao kardinal, današnji sveti otac, govoreći o Europi, izrekao je ovu misao: "Prava i istinska propast, koju su komunistički režimi ostavili iza sebe nije gospodarske naravi. Ona se sastoji u otvrdnuću duša, u uništenju moralne savjesti… Zbog toga pustoš, koju je iza sebe ostavio marksizam, a koja se nastavlja i postoji i danas, naime rastakanje najsigurnijih čovjekovih spoznaja o Bogu, o sebi samome, o svemiru, rastakanje svijesti o nedodirljivim moralnim vrijednostima, još je uvijek i upravo sada iznova naš problem, i ona može dovesti do samouništenja europske svijesti". I doista, pravo bi bilo čudo, da jedan totalitarni sustav teorije i prakse, koji je ulazio u sve pore društvenog i osobnog života u komunističkim državama, koji je htio transformirati čovjeka, ne samo njegovo vanjsko ponašanje, nego i njegovu dušu, njegov način mišljenja, koji je, dakle, htio potpuno promijeniti čovjeka i društvo, pravo bi čudo bilo , da on nije ostavio duboke tragove u osobnom životu pojedinaca, u njegovoj svijesti, kao i u društvenom životu onih naroda koji su bili izloženi komunističkom totalitarizmu. Zato je Skupština Vijeća Europe u svojoj rezoluciji o osudi komunističkih totalitarnih režima od 25.1.2006. naglasila, da je svijest o komunističkim zločinima jedan od preduvjeta njihova izbjegavanja u budućnosti, i da ta svijest igra važnu ulogu u odgoju mladih naraštaja (točka 7.).
 
U Hrvatskoj je marksistički komunizma trajao skoro pola stoljeća i utjecao na način razmišljanja i ponašanja ne samo članova komunističke partije, nego i onih koji to nisu bili ali su živjeli u tom ozračju. Jer komunizam nije samo politički sustav, dogmatska ideologija, nego i psihološki način razmišljanja, specifičan mentalitet. I danas, nakon pada komunizma, tragovi su toga mentaliteta vidljivi kod nas u Hrvatskoj. Iako nije samo utjecaj komunizma taj, koji truje današnje duhovno ozračje u Hrvatskoj,ovdje ćemo prikazati utjecaj komunističkog mentaliteta, jer je komunizam, s obzirom na skoro polustoljetnu nazočnost, ostavio poguban trag na javni život u Hrvatskoj.
Utjecaj na politiku 
Kao svaki totalitarizam i komunizam poznaje samo jednu spasiteljsku političku stranku; za komunizam to je komunistička partija, kako se to tada govorilo, „avangarda“ radničke klase, na čelu koje je stoji centralni komitet , a na njegovu čelu „veliki vođa“. Narod ih je morao slijediti , a ako je narod bio protiv njih , onda su oni, da tako kažemo, raspustili narod, jer su znali bolje od naroda što narodu treba,kao što su znali unaprijed kako će narod glasovati pa su rezultate toga glasovanja već unaprijed držali kod sebe pod ključem. Marksisti su na društveno-političkoj razini razmišljali u kategorijama „prijatelj-neprijatelj“, tako da je svatko tko nije bio s njima, tko je imao različito političko mišljenje, bio njihov neprijatelj kojega je trebalo likvidirati, ili barem odstraniti. Za marksiste ne postoji demokratsko ophođenje s ljudima koji su politički neistomišljenici. I u samoj komunističkoj partiji okrutno se razračunavalo s onima koji su imali iole različito mišljenje, s tzv. revizionistima, frakcionašima i disidentima. Za marksistički komunizam karakterističan je mentalitet koji u politici kod najmanjeg neslaganja sumnja na urotu. Zar i danas u hrvatskoj politici ne vidimo tragove ovog isključivog i paranoidnog mentaliteta? Vođe političkih stranaka daju izvršiteljima nalog da se krivotvore rezultati na stranačkim izborima, ponašaju se netolerantno, diktatorski, i personaliziraju odnose u stranci; oni koji se s njima ne slažu, pa i u najmanjoj stvari, uklanjaju se na beznačajan rub stranke, ili se čak izbacuju iz stranke. Ova komunistička ideja „čistke“ nazočna je ne samo u političkim strankama u Hrvatskoj, nego i izvan njih, jer vođe stranaka na vlasti uklanjaju gdje god to mogu sa njihovih radnih mjesta one koji imaju iole različito mišljenje i postavljaju ljude koji su im bespogovorno poslušni. I što su beznačajniji kao ljudi i političari, to više traže od stranačkih poslušnika potpuno sluganstvo. I u demokratskim sustavima postoji sukobljavanje s ljudima koji politički drukčije razmišljaju, ali ti sukobi ne idu do istrebljenja neistomišljenika kao neprijatelja , jer se u demokraciji i s neistomišljenicima mora živjeti; političke protivnike se u demokraciji ne sotonizira, niti ih se egzistencijalno ugrožava tako, da se sprječava ne samo njihovo zaposlenje, nego i zaposlenje njihove djece, kao što imamo takvih slučajeva danas u Hrvatskoj. Ovo izaziva obrambeni mehanizam kod građana Hrvatske, bez obzira bili oni članovi neke političke stranke ili ne. Taj bismo obrambeni mehanizam mogli nazvati kameleonstvo, društvena mimikrija. Kao što se kameleon promjenom boje svoje kože prilagođuje sredini i zaštićuje da ga progonitelji ne unište, tako se i mnogi građani u Hrvatskoj zaštićuju poznatom komunističkom obranom, rascjepom između javne osobe i privatne osobe. Istinsko vlastito mišljenje oni izražavaju kao privatna osoba, samo u najužem krugu obitelji i prijatelja. Kao javna osoba oni kade moćniku na vlasti. Ta je pojava bila u komunizmu svakodnevna. Time se stvara rascijepana osoba, dakle neka vrsta politički prouzročene shizofrenije. Nažalost, ovo se i danas može vidjeti u javnom životu Hrvatske, pa i kod saborskih zastupnika, mnoge od kojih bismo mogli usporediti s rampama ili brkljama; sve što takvi rade jest mehaničko dizanje i spuštanje ruke kod glasovanja prema stranačkom posluhu.
 
Spomenimo još jedan poguban utjecaj komunističkog načina mišljenja i ponašanja na politički život danas u Hrvatskoj. Marksistička ideologija je potpuno relativizirala moralne vrijednosti. Za marksizam moral je nadgradnja i on ovisi o ekonomskoj bazi. Za komuniste je moralno sve ono što pomaže partiji da dođe na vlast i da vlast zadrži. Danas kada u Hrvatskoj ne postoji komunizam kao zakonski obvezatna ideologija , komunistički mentalitet potpunog relativiziranja moralnih vrijednosti očituje se i u hrvatskoj politici, pa se politički oportunizam stavlja ispred vjernosti savjesti. Političari odgojeni u ozračju marksističke ideologije ni danas vrlo često nemaju etiku odgovornosti koja je zasnovana na vlastitom uvjerenju. Ako su bili uvjereni marksisti a ne samo komunistički karijeristi, što je bio rijedak slučaj u komunizmu u Jugoslaviji, osobito u zadnjih nekoliko desetljeća, pa su se razočarali u svojoj ideologiji, oni su danas većinom cinički karijeristi koji ne vjeruju u načela demokracije. Jer onome tko izgubi ideale koje je usvojio u prvoj polovici svoga života, vrlo je teško steći nove ideale u drugoj polovici života. Za to su potrebni prodoran um i moralna zrelost, kreposti koje , prema iskustvu naše prošlosti, nisu resile većinu komunista. Ako je pak netko i u komunizmu bio samo karijerist bez moralnih načela, on je i danas to ostao u politici. Takav političar deformiranog mentaliteta i uspavane savjesti danas rado surađuje sa svjetskim moćnicima iz financijske internacionale. Bez ikakvih načela, osim onoga da je u načelu glavno biti na čelu, takvi se danas deklariraju globalistima, jer je to novčano korisno. Nekada lažni komunisti, a danas lažni globalisti, oni su onda i danas ostali isti, oportunisti i karijeristi. Lišen kulture dijaloga, tolerancije i pluralizma, bez vjere u demokratske ideale, ovaj je soj političara danas pošast hrvatskoga društva. Neki od njih. koji se nalaze na najvišim političkim položajima u državi, pokušavaju provoditi novu titoizaciju, obnavljaju kult Tita, a kriminaliziraju Domovinski rat i njegove branitelje, ne bi li postali vođe nove Jugoslavije poznate pod nazivom Zapadni Balkan. Danas je očito da hrvatska politika devedesetih godina koja je bila u znaku avnojsko-zavnohovske opterećenosti, koja je povjerila bivšim udbašima da uzmu ključne dužnosti u hrvatskim tajnim službama, bivšim kosovskim kadrovima da organiziraju hrvatsku vojsku, bivšim komunističkim tehnomenadžerima da vode državu ( u vladi demokratskog jedinstva od tridesetak članova samo trojica nisu bili bivši članovi Saveza komunista), politika koja je stvarala hrvatsku diplomaciju pretežito od bivših jugo-diplomatskih kadrova, danas je očito, da je ta politika, koju je u dobroj namjeri provodila hrvatska vlast radi okupacije Hrvatske, embarga na uvoz oružja, radi mira, sloge i jedinstva u obrani i oslobođenju Hrvatske, da je ta politika dugoročno posijala metastaze komunističkog karcinoma koje danas ozbiljno ugrožavaju opstanak samostalne hrvatske države, pogotovo što nakon toga nije uslijedila u Hrvatskoj moralno i politički neophodna lustracija.
 
U svojoj knjizi „Tito - priča iznutra“ objavljenoj u Londonu 1981. godine Milovan Đilas kaže slijedeće:“ Titov dvor nije bio ništa manje sjajan od kraljevskoga koji mu je prethodio; u razmetanju on je čak nadmašio svoga prethodnika. Titu je bilo prirodno da paradira svojim draguljima, da se oda pompi. Njegove odore su bile zlatom obrubljene..Njegova kopča na pojasu je bila od čistoga zlata.. Mijenjao je odijela četiri puta dnevno prema prilikama i utisku koji je želio postići. Redovito je koristio kvarc lampu radi svoga tena . Kosu je bojio, a umjetni zubi su mu bili sjajno bijeli." (s.110.) "Bez sumnje, Tito je bio najekstravagantniji vladar svoga vremena" (s.99). Zar se kod nekih današnjih političara u Hrvatskoj, bez obzira kojoj stranci pripadali, ne opažaju slična kićenost i pedantno liskanje u odijevanju , slično nagomilavanje bogatstva, slično razmetanje sa sumnjivo stečenim kućama, stanovima, građevinskom zemljom , privatnim tvrtkama, doduše ustupljenim ženi, kćeri ili sinu, tvrtkama, koje u odnosu na položaj tih političara predstavljaju sukob interesa, ali za što oni nikome ne moraju polagati račun? Zar ne sliče na male titiće?
 
Utjecaj komunističkog mentaliteta osjeća se i u političkoj pasivnosti i fatalizmu jednog dijela pučanstva u Hrvatskoj. Naviknuti u komunizmu da slušaju, da budu politički pasivni u potpuno politiziranom društvu u kojemu je partija imala monopolističku kontrolu nad vojskom, policijom, obavještajnim službama, medijima, oni ni danas ne vjeruju u mogućnost političke inicijative građana. Iako uviđaju pogrješke svojih političara , njihovo sluganstvo, korupciju, poltronstvo pa i izdaju vitalnih interesa hrvatske države, takvi se građani osjećaju bespomoćnima, malodušnima, i ne vjeruju da bi oni išta mogli popraviti u političkom životu Hrvatske. Starčević bi ih nazvao političkim uškopljenicima.U ovom lažnom osjećaju svoje nemoći čime ih je komunizam inficirao, oni su danas žrtve ne samo korumpiranih i amoralnih političara, nego kojekakvih nevladinih organizacija koje su strani moćnici osnovali u Hrvatskoj da izazovu u njoj neslogu kako bi je lakše pokorili. Rezultat ove pasivnosti i ovoga beznađa je taj, da sve manje ljudi izlazi na izbore, a još manje njih budno kontrolira vlast, bez čega nema demokracije ni slobode. Jer nema slobode tamo, gdje većina ljudi izbjegava odgovornost. Što je pak najgore, ovakvim poimanjem se ljudi mire s idejom, da javni život u Hrvatskoj mora biti zagušen mediokritetima, sluganima, bahatima, nagodbenjacima i potkupljivim osobama. Izgleda, kao da ljudi ni ne žele bolje vođe.
Utjecaj na kulturu 
Na području kulture danas se osjeća u Hrvatskoj da smo pola stoljeća bili otrgnuti od kulturnog i duhovnog života demokratskih zemalja Europe i izloženi menticidnom i kulturocidnom komunističkom totalitarizmu. Mnoga strujanja demokratske Europe u likovnoj i glazbenoj umjetnosti, u literaturi, kazalištu i filozofiji nisu naišla na jeku u komunističkoj Jugoslaviji unutar koje se nalazila i Hrvatska .Uvjeren sam, da bi Hrvatska,s obzirom na svoju bogatu kulturnu prošlost, da je došla u neposredan dodir s tim strujanjima, dala svoj doprinos, ne ropskim oponašanjem, nego stvaralačkom sintezom tih strujanja i hrvatske kulturne baštine. Umjesto toga su u komunističkoj Jugoslaviji na kulturnom i misaonom polju carevali dežurni čuvari komunističke ideologije, koji su za povlasticu slobodnog putovanja u inozemstvo i za unosne položaje u državi davali vlastodršcima ideološku potporu. Većina od njih je i danas ostala na tim položajima, na kojima više ne prisežu na marksizam, nego na ljudska prava, smatrajući da nikada nije kasno stvoriti sebi novu prošlost. Danas se u Hrvatskoj ovaj utjecaj komunističke ideologije na tadašnji nedostatak idejnog pluralizma možda najočitije vidi u pisanim i elektroničkim medijima, dakle u televizijskim programima i tiskovinama, gdje se osjeća pomanjkanje pluralističke prosudbe političkih, društvenih i kulturnih događaja. U Hrvatskoj su danas većina novina i televizijskih programa predvidivi u svojoj jednostranosti , a kritički su osvrti na političke, društvene ili kulturne događaje , koji bi odražavali idejni pluralizam, i koji bi se razlikovali od onih koji su naređeni od političkih ili financijskih moćnika, u tim medijima vrlo rijetki.
 
Komunizam je ostavio posljedice i u narušenom građanskom i kulturnom ophođenju. Nije najtragičnije u komunizmu bila nesloboda, iako je ona mnogima teško padala. No s nekoliko glumačkih trikova i elastičnom kralježnicom mogla se stanovita sloboda sačuvati i napraviti karijera .Mnogo je depresivnije i tragičnije djelovao gubitak uljudbene tradicije, onoga što se prezirno nazivalo „buržoaskim manirama“. Takozvana drugarska otvorenost vrlo je često bila izraz za barbarizaciju javnog života i međuljudskog kontakta. Ovaj deficit uljudbe i danas je vidljiv ne samo u međuljudskim kontaktima u javnom životu, nego i u samome vrhu društvenog i političkog života u Hrvatskoj, na primjer kada viši političar riječima kojima se ušutkava bezobrazan deran zabranjuje nižem da na sjednici vlade izrazi svoje mišljenje.
Utjecaj na državu i društvo 
 Komunistički mentalitet oblikovan u marksizmu smatra nacionalnu državu ostatkom prošlosti. Tomu mentalitetu je teško shvatiti da su nacije bogatstvo čovječanstva, i da, kako je rekao Aleksandar Solženjicin, i najmanja među njima ima svoje posebne boje, da ona utjelovljuje jedinstveni dragulj Božjeg plana, te da bi nas nestanak nacija jednako osiromašio kao kad bi svi ljudi bili jednaki, imali jednaku narav i izgled. I doista, narodi, etniciteti, nacije i kulture tvore temeljnu vrijednost povijesnog bitka. Oni se odlikuju samopoštovanjem koje uključuje i uvažavanje drugih naroda i kultura. Protivnici ovog etnopluralizma su nacionalizam, koji u uskogrudnoj samosvijesti traži vladavinu nad drugim narodima, i globalizam, koji u svojoj etnocidnoj naravi uzrokuje rušenje nacionalnog identiteta. Posljedice toga anacionalnog mentaliteta su danas vidljive kod određenog broja političara u Hrvatskoj.
 
Inficirani ovim komunističkim virusom oni su u svojoj anacionalnosti zapravo politički snobovi kolonijalnog mentaliteta. Oni zagovaraju nacionalnu abdikaciju kao predvorje nacionalne kapitulacije i zaboravljaju, da narod bez svoje nacionalne prošlosti nema svoj identitet, jer narod koji ne zna što je jučer bio, ne zna ni što je danas. Zato je najvažnije mjerilo za hrvatske političare njihov odnos prema nezavisnoj hrvatskoj državi, a ne prema Bruxellesu i EU. Tom bi učvršćenju hrvatske državne nezavisnosti morala služiti ideja o pomirbi Hrvata. Nažalost, u Hrvatskoj se nije uspjelo ostvariti tu pomirbu i nadvladati duboku podjelu na one koji su počinili zločine kao bivši komunisti, i one koji su bili njihove žrtve. U hrvatskom se društvu doživljava kao vapijuća socijalna nepravda činjenica, da oni koji su služili najkrvavijoj utopiji u povijesti čovječanstva, koji su kao visoki partijski funkcionari terorizirali u komunizmu, odlučivali o sudbinama svojih sugrađana, njih prokazivali i "cinkali", da ti ljudi ni danas ne odgovaraju za svoja nedjela, nego da su dapače i u današnjoj Hrvatskoj prigrabili visoke položaje u politici, društvu, gospodarstvu, medijima, školstvu. Sve ovo izaziva revolt i negodovanje onih građana Hrvatske, koji nisu pripadali komunističkoj partiji, koji su u prošlosti, ponekad uz velike žrtve za svoju i obiteljsku egzistenciju očuvali svoj moralni integritet. Ovo stvara u hrvatskom društvu duboku podjelu, zlu volju i osjećaj društvene nepravde , što sprječava integraciju društva i zacjeljenje rana prošlosti.
Što raditi?
Suočeni s ovim ostatcima komunističkog mentaliteta u javnom životu današnje Hrvatske što nam je raditi? Što učiniti da se suzbije utjecaj ovog načina razmišljanja i djelovanja, koji se očituje u potpunom moralnom relativizmu, u utjecaju politike na sudstvo i organe kaznenog gonjenja, u ambiciji nekih političara da oponašaju Titovu arogantnost i sebeljubivost , u njihovoj moći iznad zakona i sudstva, u njihovom paranoidnom strahu od urote kod najmanjeg neslaganja s njima,u poslušnosti medija centrima političke i financijske moći, u crno-bijelom klišeju medijskih izvješća, u raširenoj podmitljivosti, u neodgovornosti političara i gospodarstvenika za svoje čine, u otvorenom propagiranju titoizma sa najviših državnih položaja, u sabotiranju hrvatske sloge i u želji bivših jugofilnih komunista da se obnovi Jugoslavija pa makar u obliku Zapadnoga Balkana.Očito se nameće potreba za moralnim čišćenjem.Ponajprije u onoj grani javnoga života koja najviše utječe na formiranje mišljenja i vladanja, a to je novinarstvo , u kojem su se ugnijezdili mnogi kriptokomunisti i reciklirani komunisti, ili njihova djeca, stručnjaci u nepotpunom i netočnom prikazivanju činjenica, u oblikovanju svijesti građana u skladu sa zahtjevima političkih i financijskih centara moći. Uspavljujući i otupljujući pozornost čitatelja i gledatelja banalnim senzacijama, oni odvraćaju pozornost od vijesti o sudbinskim političkim i gospodarskim odlukama za hrvatski narod . Treba ovom novinarstvu septičke jame, koje je u pretežnom dijelu prodano i sluganski podložno tim centrima moći, vratiti dostojanstvo, da bismo dobili novinare koji imaju vlastitu savjest i građansku hrabrost. No potreba za moralnim čišćenjem vrijedi za puno širi sloj ljudi nego li su novinari, osobito za ljude u političkim, gospodarskim, kulturnim i školskim strukturama. Interesantno je primijetiti, da su upravo tzv. reformirani komunisti, dakle krug osoba među kojima ima najviše predstavnika komunističkoga mentaliteta o kojemu je ovdje riječ, da su upravo oni, koji se nalaze u svim političkim strankama, najsnažnije uporište globalističkog kapitalizma u Hrvatskoj. Članovi bivše komunističke nomenklature i njihova djeca mahom su se pretvorili u političku i gospodarsku elitu i enormno se obogatili služeći stranim kapitalistima, pa se može reći, da su komunisti od nekadašnjih svetih krava danas postali zlatna telad. Ovaj je zadatak dekomunizacije mentaliteta tim teži, jer duh neoliberalističkog kapitalizma koji danas vlada u Hrvatskoj ima neke od istih mentalnih sklopova kao i onaj komunizma. I liberalistička ekonomija stoji u znaku promjene vrijednosnih načela od duhovnog na puko materijalno; duh neoliberalizma podržava relativnost vrijednosti, potpuni utilitarizam, neprimjerenu dobit od trgovine, stavljanje rata u funkciju kapitala kroz njegovu potrošačku narav,eliminiranje svega onoga što ne donosi korist i svođenje čovjekova dostojanstva na puku burzovnu cijenu.I liberalizam stvara tehnokrate i partitokrate bez karaktera i karizme, pomažući da nacionalno bogatstvo postane privatno vlasništvo jedne skupine ljudi, kao što je komunizam pretvorio to bogatstvo u vlasništvo partijske nomenklature.
 
U ovom oživljavanju moralne svijesti nakon polustoljetnog njezinog uništavanja i zatiranja od strane marksističkog komunizma važnu ulogu mogu odigrati vjerske zajednice u Hrvatskoj, osobito Katolička Crkva kojoj nominalno pripada velika većina hrvatskih građana. Svjetovne su religije poput fašizma, nacizma, komunizma i liberalizma duboko razočarale čovjeka, pa smo svjedoci u cijelom svijetu povratka Boga u javni život, dakle i u politiku, ako ne uvijek u obliku religijske dogmatike, a ono u obliku religijske kulture. Ljudi sve više postavljaju temeljna pitanja o dobrobiti življenja, o tome u čemu se sastoji životno blagostanje ,i nisu zadovoljni samo konzumerstvom i "šopingom". Ovaj se povratak vjere (kršćanske, židovske, islamske, hinduističke) u javni život i politiku zapaža preko cijelog političkog spektra, od lijevog do desnog njegovog krila. Izgleda da će u budućnosti biti veća srodnost među onima kojima je duhovna dimenzija bitna za život, bez obzira u kojoj se oni političkoj stranci nalazili, nego među članovima iste stranke koji ovo mišljenje ne dijele. Povratak na javnu scenu u Hrvatskoj vjere i vjerske kulture bio bi najbolji lijek za nadvladavanje ostataka komunističke svijesti.
 
No ovo nadvladavanje komunističkog mentaliteta ne će biti ni lako, ni kratkog vijeka. Komunizam kao sustav je u Hrvatskoj srušen, ali naslijeđeni komunistički način razmišljanja i djelovanja i danas je živ u Hrvatskoj, ne samo kod bivših komunista, nego i kod nekih koji to nisu bili, a koje je taj virus u mladoj dobi i odgoju inficirao. Kao što se kaže za demokraciju i slobodu, da se moraju svakog dana ponovno osvajati, da su one dnevni plebiscit, tako se isto može reći i za dekomunizaciju hrvatskog duhovnog prostora; ta se dezinfekcija mora dnevno , svjesno i ustrajno provoditi.
 
Započeli smo citatom današnjega pape Benedikta XVI, pa ćemo završiti mislima njegovoga prethodnika Ivana Pavla II koji je na svojoj koži osjetio nehumanost totalitarnih blizanaca nacizma i komunizma. Postavljajući u svojoj enciklici "Evanđelje života" pitanje, je li demokracija lijek protiv iskrivljene totalitarne svijesti on odgovara: "Demokracija se ne smije pretvoriti u idol tako da ona bude nadomjestak za moral , ili lijek protiv svakog nemorala. Demokracija je u biti sustav, i kao takav sredstvo za određeni cilj, a ne sam cilj. Njezina "moralna" vrijednost nije automatska, nego ona ovisi o suglasnosti sa moralnim zakonom kojemu demokracija , i svaki drugi oblik čovjekova ponašanja, moraju biti podložni." U svome govoru dobrotvornim udrugama u gradu San Antonio Ivan Pavao II je rekao i ovo: "Društvena nepravda i nepravedne društvene strukture postoje samo zato, jer pojedinci ili društvene skupine njih podržavaju ili toleriraju. Ovaj osobni izbor, koji djeluje kroz strukture, stvara i širi stanje siromaštva, potlačenosti i bijede. Zbog toga svako nastojanje da se nadvladaju i promijene društvene strukture zla i grijeha mora početi obraćenjem ljudskog srca, promjenom perverznog mentaliteta. A za ovo je potrebna Božja pomoć". No, da to ne će biti lak posao svjedoče i ove proročke riječi našega Matoša:
 
„U katedralu jedne teške noći,
uđoh tiho i priđoh do oltara,
sa zvonika jecahu zvona stara,
htio sam duši molitvom pomoći.
Kad tamo pri tamnom visokom odru,
jedna žena gledaše u daljinu.
Tri su joj boje ovile haljinu,
prepoznah crvenu, bijelu i modru.
I reče mi tiho: moli se sinko
nad nama pletu neke čudne niti,
Hrvat je opet tako teško biti…“
(„Kip domovine“)  
 Prof. dr. Branimir Lukšić
 
{mxc} 
 
 
Pet, 18-10-2019, 19:42:12

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.