Osuda zločina komunizma – stvarna ili deklaratorna?
 
Ako postoji nešto što je primarni konstitucionalni element bića hrvatskog naroda, to je sigurno obrana vlastitog identiteta. Hrvati su se branili od Osmanlija, Mađara, Austrijanaca i, osobito, srpskog hegemonizma, te talijanskog presizanja na naše prostore duž Jadranskog mora. Upravo zato, ako želimo ostati u normalnim okolnostima shvaćanja pojmova ljudskih i nacionalnih prava, u svojim polazištima moramo prihvatiti i svjedočiti istinu da su svi ljudi, pa i mi Hrvati, obdareni neotuđivim pravima na život, slobodu i težnjom ka sreći. U tom smislu i mi sudjelujemo, kao pojedinci i narod kao cjelina, u realizaciji tih prava, ali i u kreaciji i širenju pravnog sustava pojmom ljudskih prava.
 
svoju državu. Ratna sudbina je omogućila saveznicima u Prvom svjetskom ratu pobjedu, u kojoj su se i Srbi našli kao pobjednici. Zato je versajski mir, ili Ugovor, koji je utemeljio neprirodnu jugoslavensku zajednicu, rezultat tog imperijalnog duha koji je negirao pravo na samoopredjeljenje hrvatskog naroda u tom trenutku. Za tu velikosrpsku ideju versajski sporazum žrtvovao je u tom trenutku Hrvate, Muslimane, Slovence, Crnogorce, Albance, stvarajući, prema Marksovim učenjima iz 1848., državu pod srpskim kraljevskim žezlom. Marks-Engels u djelu: „Revolucija i kontrarevolucija“, u IX. poglavlju, u radu koji nosi naslov: „Panslavizam-Rat u Šlezving:Holštajnu“, (izdavač Svjetlost-Sarajevo), kažu: „Ni Češka ni Hrvatska nisu bile dovoljno jake da kao nacija postoje same. Njihove narodnosti, postepeno podrivane djelovanjem istorijskih uzroka koji ih neizbježno utapaju u energičnijem narodu, mogle su se nadati da će ponovno postići neku vrstu nezavisnosti jedino pomoću saveza s ostalim slavenskim nacijama“.
 
Način na koji je utemeljena neprirodna jugoslavenska zajednica 1918., rezultirao je svim naknadnim stradanjima i proganjanjima Hrvata sve do 1990., kad je hrvatski narod, Tuđmanovim duhom pobjednika, utemeljio svoju samostalnu i slobodnu Hrvatsku, obranivši je u srpsko-crnogorskoj agresiji, potpomognutoj agresijom bivše JNA i pobunom dijela srpskog pučanstva u Hrvatskoj, sjajnim vojnim pobjedama Hrvatske vojske 1991-1996.
 
Sadržaj pojma „čovječnost“ traži od pojedinaca, naroda i država suočenje s prošlošću, s istinom, pravdom i suosjećanjem za žrtve nasilja u prošlosti. Prihvatimo li tvrdnju iz točke 2. Rezolucije Vijeća Europe br. 1481/2006., da totalitarne komunističke režime „karakteriziraju, bez izuzetaka, teška kršenja ljudskih prava“, prošlo dvadeseto stoljeće može se, bez ikakvog sustezanja, nazvati stoljećem velikih ljudskih tragedija, ne samo u prostorima srednje i istočne Europe, nego i u širim europskim i svjetskim razmjerima. Komunizam, koji je prethodio fašizmu i nacizmu, koji je i nadživio to zlo ljudske povijesti, po zločinima nalazi se na čelnoj poziciji vremena natrpanog tragedijama. Upotrebljavajući sustavno represiju i progone, mučenja i ubijanja, komunistički sustav je, u svojim opuštenim vremenima kulminacije gnjeva stvorio od terora način vladanja, bez obzira na činjenicu da su se ti komunistički režimi, na neki način stabilizirali u svakodnevnom korištenju represije kroz cenzuru svih načina komunikacija do protjerivanja svih mogućih, i najmanjih, protivnika. Vjerojatno je to i razlog da zločini komunizma nisu podvrgnuti legitimnoj i normalnoj procjeni s povijesnog, kaznenopravnog i moralnog aspekta. Donošenje Rezolucije br. 1481/2006. VE, hrvatski narod je dočekao u svojoj samostalnoj i međunarodno priznatoj Hrvatskoj. 
 
Zahvaljujući toj činjenici hrvatski narod je u stanju slobodno, i konkretno, govoriti o njezinom uvažavanju, o potrebi i obvezi državnog rukovodstva postupati po načelima iste Rezolucije. Nesporno je da je hrvatski narod, od 1914. do 1990., tražio rješenje svog nacionalnog pitanja i stvaranja samostalne hrvatske države. Međutim, na tom putu je morao proći nevjerojatna stradanja i podnijeti ogromne žrtve, zbog volje Velikih sila o stvaranju neprirodne jugoslavenske zajednice 1918., a koncem Drugog svjetskog rata, dogovorom u Moskvi, suprotno načelima Atlantske povelje iz kolovoza 1941., Churchil i Staljin su, dogovorivši utjecajne sfere, doveli do uništenja Nezavisne Države Hrvatske i utemeljenja komunističke Jugoslavije u kojoj je Hrvatska bila jedna od sastavnica nove komunističke države, bez svoje samostalnosti. 
 
Upravo taj „dogovor“ dvaju lidera pobjednika stvorio je jezive uvjete pokolja hrvatskih vojnika, civila, staraca, majki i djece, u vremenu kad je bio završen rat i potpisan mir, na Bleiburškom polju, u kolonama smrti, koje se nazivaju „križni put“, uz pomoć engleskog vojnog i političkog vrha, da se žrtve broje stotinama tisuća. Dimenziju tog paklenskog pokolja i progona možda nam mogu predočiti određeni dokumenti tadašnjih nositelja komunističke „prakse“ i vlasti: - Dr. Vladimir Bakarić, sekretar KPH, član CK KPJ i predsjednik vlade FD Hrvatske, na sjednici CK KPH 6. srpnja 1945., opominje i upozorava: Strijeljanja zarobljenika se i dalje nastavljaju i pored naših opomena i kažnjavanja. Kakvo je stanje bilo na terenu može se zaključiti iz izvješća Javnog tužitelja Hrvatske koji ističe: „krivi su štabovi operativnih jedinica, koji su u danima velikih zbivanja, a i poslije, naređivali i dopuštali ubijanje bez suda, javno, ubijene ostavljali nezakopanima i slično“. Samo kod Vojnog suda Ličkog područja, prema izvješću od 1.VII.1945. godine, osuđeno na smrt i ubijeno je 296 osoba, a o zatvorenicima da se i ne govori. Ističući kako je, konkretno, Zagreb bio „premrežen sistemom nekoliko većih logora“: Kanal, Maksimir, Prečko, Logor na Kanalu, Javni tužitelj Hrvatske tvrdi da „manija hapšenja uveliko je bila ovladala u Zagrebu i u logore je bilo stjerano mnogo sirotinje, naročito činovnika, sitnih ljudi i slično, koji su nedjeljama nepreslušani sjedili, čime je izgubljena svaka nit principijelnosti u hapšenju“. Nakon toga je Mjesni komitet donio odluku „da se prestane sa hvatanjem po ulicama kako se kome svidi, već da je i na tom poslu potrebno uvesti izvjestan red i zakonitost“. (HDA, GK KPH Zagreb, br. 150-III/1. od 11.VIII.1948.).
 
Opisujući rezultate uništenja pripadnika hrvatskog naroda poslije potpisanog mirovnog Sporazuma u Berlinu, dakle u doba mira, Tito je na trećem zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu, 7.VIII.1945. godine, urbi et orbi izjavio: „U toj konačnoj ofenzivi, potpuno je razbijena… Pavelićeva vojska, koja je brojila preko 200 hiljada vojnika“. Uzmemo li u obzir i oko 500.000 civila, onda tvrdnja pisaca knjige „Hrvatski holokaust“, objavljene i u Zagrebu, 2001., Johna Prcele, u suradnji s dr. Draženom Živićem i dr. Stankom Guldesscom, da su skupili „do danas najveću količinu iskaza očevidaca, koji potvrđuju našu procjenu od najmanje 600.000 poratnih hrvatskih žrtava“, djeluje sasvim uvjerljivo. Angažiranost Tita u tom pokolju jasno proizlazi iz njegovog telegrama od 13. svibnja 1945. godine, upućenog Trećoj Armiji Šoštanj s naputkom: „Treba da najhitnije krenete sa vašim snagama iz rejona Celja pravcem Šoštanj-Slovengradec kako bi koncentrisali napad za uništenje ove grupe“. Iako su sva stradanja i zločini nad hrvatskim ljudima počinjeni nakon što je rat bio završen, dakle u miru, kad nije bilo razloga za ovakvu partizansko-komunističku odmazdu i zločine, koji su imali nedvojbeno elemente genocida, za njih nitko do sada nije odgovarao. O genocidnosti tih postupaka svjedoči više od 1.000 masovnih grobišta širom bivše države, od kojih je do sada na području Hrvatske otkriveno oko 700, u BiH oko 90, u Sloveniji oko 200. Koliko je u tim grobnicama pobacano osoba ne može se reći zato što ih je tek desetak djelomično, ili u cijelosti, istraženo. (Senjski Zbornik – Godina 2005, stranica 186). Zapanjuje, konačno, Izvještaj Aleksandra Rankovića, u tim vremenima ministra unutarnjih poslova, šef OZN-e i KNOJ-a (objavljen u dnevniku Politika 1. veljače 1952.), u kojem tvrdi: „kroz naše zatvore između 1945. i 1951. godine, prošlo je 3.777.776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586.000 narodnih neprijatelja“! U glasilu KPJ-e Borba, 20. lipnja 1950. godine, donijeto je statističko izvješće o kaznenim postupcima 1947., 1948. i 1949. godine. Prema tom izvješću je 1947. bilo 260.000, 1948. - 220.000 i 1949. - 160.000 kaznenih postupaka. Temeljem tih izvješća g. Ljubo Sirc, u članku „Misao i nesmisao“, objavljenom u Londonu 1968., zaključuje da je kroz „komunističke zatvore od 1945. do 1950. godine, prošla desetina stanovništva a da su komunisti, odmah nakon rata pobili oko 300.000 ljudi“!
 
Uzimajući u obzir iznijete podatke, slobodno se može reći da je teror od samog početka bio fundamentalna dimenzija komunističkog sustava, koji će, nažalost, u Hrvatskoj potrajati kroz cijelo vrijeme njegovog postojanja. Komunistički sustav je nad Hrvatima vršio zločine u domeni duha, univerzalne i nacionalne kulture: Ubijeno je 604 svećenika-fratara i bogoslova. Suđeno je biskupima isključivo zato što su obnašali tu svetu i časnu dužnost u hrvatskom narodu. Sabor Republike Hrvatske na zasjedanju 14. veljače 1992. godine, donio je DEKLARACIJU o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu, a Papa Ivan Pavao II., za vrijeme svog drugog posjeta Hrvatskoj 1998., kardinala dr. A. Stepinca proglasit će Blaženikom, što je najveća potvrda kardinalove nevinosti i znak kako i na koji način su komunisti sudili Visokim dužnosnicima Katoličke crkve u Hrvatskoj. Mnogim povijesnim osobama izravno je trebalo kazati da su cijeli svoj životni zanos gradili na pretpostavkama „krivog viđenja svijeta“ zato što je u tim vremenima bitna odrednica bila tvrdnja o „genocidnosti hrvatskog naroda nad srpskim narodom, o genocidnosti Katoličke crkve u činu prekrštavanja Srba“, iako je sve to skupa bila jedna teška uvreda, bez ikakvog objektivno utemeljenog znanstvenog i stvarnog suda. Komunistički režim nije dopuštao da se iziđe iz mržnje i mraka budući je njemu odgovarala lažna i neistinita tvrdnja o genocidnosti hrvatskog naroda radi pravdanja zločina i nedjela koje je počinio nad hrvatskim narodom u danima poslije završetka Drugog svjetskog rata.
 
Obraćajući se članovima Izvršnog komiteta Saveza komunista Hrvatske 4. srpnja 1971., bez ikakvog sustezanja Tito je kazao: „Ovoga puta ja ću prvi govoriti. Vi vidite da sam jako ljut. Zato sam Vas sazvao i sastanak neće dugo trajati. Situacija u Hrvatskoj nije dobra. O tome dobivam informacije sa raznih strana. Hrvatska je postala ključni problem u zemlji u pogledu divljanja nacionalizama (…) Potreban je drugačiji karakter borbe protiv nacionalizma… To je pitanje klasne borbe, hoće li pobijediti socijalizam ili nacionalizam… Prije svega to je pitanje Partije. Bacila su se koplja u trnje, a to se ne smije činiti kad je u pitanju klasni neprijatelj i protivnici samoupravljanja. Pod okriljem nacionalnih interesa sav đavo, nacionalizam, sva suprotna mišljenja, do kontrarevolucije“, dodajući u razgovoru da se moraju „sječi korijeni svima koji su protiv socijalizma“! Ta Titova prijetnja vrlo brzo će doći do realizacije u masovnim progonima i hapšenjima hrvatskih intelektualaca. U Informaciji Izvršnog vijeća SRH i upućenoj Saboru SRH za internu upotrebu, u ožujku 1973. „O suzbijanju neprijateljskog i drugog društveno štetnog djelovanja u 1972. godini“, na trinaestoj stranici navodi se: „Dok je 1971. godine bilo optuženo za krivična djela političke naravi 553 osobe, u 1972. godini, bilo je optuženo 1.151 osoba, za ukupno 1.274 krivična djela političke naravi, a za teže oblike tih djela gdje se može izreći stroža kazna od strogog zatvora (što znači smrtna kazna – op.a.) optuženo je daljnjih 300 osoba“. (Više o tim procesima objavio sam u knjigama: „Sudski progoni hrvatstva – Dokumenti vremena“, „Slučaj dr. Đodan“, „Sukob političkih stilova u traženju osamostaljenja Hrvatske“, „Sile zla nad hrvatskom kulturom“, „Obdareni milošću – Dvadeset godina od procesa fra Jozi Zovku u Mostaru 1981.“, „Dr. Franjo Tuđman u sudskim dosjeima 11. siječnja 1972 – 10. lipnja 1990.“).
 
Istinita je tvrdnja REZOLUCIJE VE br. 1481/2006., u točci 5. kad ističe da nakon pada komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi, „nije u svim slučajevima uslijedila međunarodna istraga njihovih zločina". Štoviše, Hrvatska, koja je vlastitom snagom, vođena komunističkim prognanikom dr. Franjom Tuđmanom, oslobodila se komunističkog zagrljaja i utrla svoj put demokratskog razvoja i suradnje sa svojim povijesnim okružjem: srednjoeuropskim i zapadnoeuropskim krugom, doživjela je agresiju srpskog komunističkog miljea uz aktivnu suradnju i pomoć bivše JNA-e, bastiona komunističkog poretka bivše neprirodne jugoslavenske države, što je u najtežim trenucima tijekom 1990. i 1991. većina europskih zemalja, umjesto aktivne pomoći, ravnodušno promatrala. Podržavajući stajalište Rezolucije u točci 7. da moralna ocjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u odgoju mladih naraštaja, te stajalište izraženo u točci 13., da se pozivaju sve postkomunističke stranke u svojim državama članicama da „ocjene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima te da ih potpuno jasno osude“, mora se primijetiti da DEKLARACIJA Hrvatskog sabora br. 1786 od 25. siječnja 2006. o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. u tom smislu se nije niti približila stajalištima Rezolucije Vijeća Europe.
 
Nije vidljivo iz Saborske Deklaracije o kojim se zločinima radi. Nad hrvatskim narodom zločini su izvršeni u doba mira, kad je rat već bio gotov. Nije vidljivo zbog čega su pobijeni pripadnici Hrvatskih oružanih snaga 1945. godine, koji su u kontaktu s engleskim zapovjednicima, koristeći norme Međunarodnog prava, položili oružje. Nije izraženo ništa o razlozima ubijanja civila, nemoćnih staraca i djece koji su bježali pred nadolazećim komunističkim osvajačima, iako postoje dokumenti koji to potvrđuju i koji su, donekle, i objavljeni.
 
Osobito u Deklaraciji nije ni riječi kazano o masovnim progonima hrvatskih intelektualaca tijekom sedamdesetih godina samo zato što su drukčije mislili od službene politike. U Hrvatskoj je tih godina bilo kaznenopravnih progona, kojih u drugim komunističkim režimima nije bilo, upravo zato što se je željelo ubiti u ljudima nacionalni osjećaj. To je trebalo jasno istaknuti i u tom suglasju donijeti jače odluke od samih deklaracija. Za proces uzoritom kardinalu Stepincu, konkretno, trebalo je donijeti Zakon o poništenju procesa a ne deklaraciju, jer Zakon ima jaču snagu. S tim u svezi zanimljivo je primijetiti da je Skupština Vijeća Europe svoje stajalište o potrebi za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima izrazila u formi REZOLUCIJE, a Hrvatski Sabor to čini u formi DEKLARACIJE. „Rezolucija“ znači u bitnom svom sadržaju pojma: odluku ili zaključak, a „DEKLARACIJA“ ima sasvim drugi smisao, jer u tom pojmu je sadržano nekoliko pojmova, primjerice: razjasniti, označiti, očitovati. Kakve sve posljedice to može izazvati najbolje nam pokazuje činjenica da se i poslije Deklaracije Sabora u središtu Zagreba, središnji trg još uvijek zove „Trg Maršala Tita“!
 
Učestalo se čuju zahtjevi da se Hrvatska mora usmjeriti na izvlačenje „iz konzervativnog kruga povijesnih sjećanja“, nazivajući relevantne povijesne trenutke hrvatske prošlosti "mitom", s kojima treba raskrstiti. Međutim, sa sigurnošću se može ustvrditi da je naš veliki umjetnik, skulptor svjetskog glasa Ivan Meštrović osoba s kojom se nikako ne može povezati riječ „mit“ kao bitni sadržaj njegovog kazivanja baš o stradanju hrvatskog naroda, u doba mira, poslije Drugog svjetskog rata. Prilikom posjeta Hrvatskoj, u kolovozu 1959., Meštrović je posjetio kardinala Stepinca u njegovom domu u Krašiću, gdje je kao osuđenik izdržavao kaznu zatvora u kućnom pritvoru, a poslije Krašića posjetio je na Brijunima Tita, zadržavši se par dana. Poslije povratka u Ameriku, održao je konferenciju za tisak. Karlo Mirt, publicist i pisac, određene dijelove razgovora s te konferencije objavio je prvi put u „CROATIA PRESS“ 22,3/259/, studeni 1969., 10-12, a drugi put je to isto objavio u knjizi „ŽIVOT U EMIGRACIJI“ (Matica hrvatska, Zagreb, 2003., str. 228). Dio zastrašujućeg Meštrovićevog kazivanja glasi: „na moje pitanje zašto je dopustio masovni pokolj Hrvata u proljeće 1945. godine, Tito mi je odgovorio „TO SE NIKAKO NIJE MOGLO IZBJEĆI. TREBALO JE PUSTITI DA SE SRBI IZDOVOLJE“! Zaista jeziva optužba koja je zahtijevala jači stupanj osude, što, očito, Deklaracija Hrvatskog sabora, niti po samoj formi, niti po svom sadržaju, nije učinila.
 
{mxc} 
Uto, 10-12-2019, 10:57:36

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.