Marija Peakić Mikuljan s tribine "Velika čistka 2000.": Gdje je nestalo hrvatsko televizijsko novinarstvo?

 

Nisam sigurna da je termin lustracija u ovom slučaju baš dobro izabran, ali ako kažemo čistka i progon najvećih razmjera sigurno nećemo pogriješiti. Na neki način ono što se dogodilo tisućama ljudi 2000. god. i kasnije teže je od lustracije jer oni nisu samo udaljeni od utjecaja na javnost i upozoreni da se njihovo javno djelovanje ne može odobriti, nego su uz sve navedeno okrutno ponižavani, otpušteni s posla, razmještani na nižerazredne poslove, natjeravani u prijevremene mirovine, primanja su im nezakonito smanjivana i to u skladu s količinom mržnje i osvetoljubivosti koja se sručila na svakoga od tih nesretnika... Ponavljam, tu se radi o vrlo velikom broju ljudi, o tisućama... Cijela Hrvatska grubo je i krvavo očišćena željeznom, crvenom i metlom za koju smo mislili da je muzejski rekvizit i da pripada prošlosti, povijesti. Ali mi Hrvati stalno imamo nesporazuma s povijesti jer prebrzo zaboravljamo pa nam se ona stalno vraća. Tako i u ovom slučaju: umjesto da procijenimo trenutak kada se mora provesti barem neki oblik nužne lustracije, dopustili smo da se nad ljudima koji su stvarali ovu državu provede tzv. detuđmanizacija, odnosno pogrom svih kadrova koji su slijedili i cijenili prvog hrvatskog Predsjednika i osnivača slobodne, demokratske i suverene Republike Hrvatske dr Franju Tuđmana. Ali, dakako nisu se oni zaustavili samo na pristalicama dr Tuđmana. Išlo se i puno dublje i puno dalje... Točnije rečeno, pokazalo se da to nije bilo stranačko pitanje i nisu stradavali samo članovi HDZ-a. Stradali su, stradavali su i čvrsto stojim na tome da i danas stradavaju svi ljudi koji su se borili za hrvatsku državu, koji su podupirali njezino jačanje i razvitak i borili se za njezinu afirmaciju i ugled u svijetu.

Na tribiniNajteži grijeh sadašnjeg HDZ-a je upravo to što se nikad nije usudio otvoriti ovaj problem. Ogroman broj ljudi našao se nezaštićen od podivljalog političkog nasilja, a ova stranka je šutjela. Sjećam se da je tih dana u HDZ-u uveden jedan SOS telefon zbog strahovito velikog broja ljudi kojima su se u to vrijeme lomile karijere i egzistencije i koji nisu znali kako da zaštite sebe i svoje obitelji. No, nakon nekog vremena saznala sam da iza tog telefona nema nikoga, a najmanje volje da se tim ljudima i njihovim sudbinama netko pozabavi i da im se na neki način pomogne. Priča o SOS telefonu zaista spada u najlicemjernije primjere političkog beščašća! Nakon dolaska Sanaderova reformiranoga HDZ-a na vlast postalo je bjelodano da nikada i nije postojala volja da se ikome pomogne, da se ikoga vrati na mjesto s kojega je smijenjen, da se postave ozbiljna pitanja o zakonitosti i činjenicama na osnovu kojih su unesrećivani toliki ljudi.

Tako je teza koju je, ako se dobro sjećam, javno zastupao Žarko Puhovski da je i on za lustraciju ali onu usmjerenu na kako on kaže nacionalističke snage iz 90-ih godina napokon provedena u praksi i Hrvatska je uglavnom očišćena od svih koji su je zamišljali drugačiju nego što je danas, a ona je danas ponižena, ranjena, opasno raslojena i prečesto izložena hirovima domaćih i svjetskih hohštaplera, perverznih kombinatora, manipulatora, ucjenjivača i kalkulanata svih vrsta.

Ako se dobro sjećam ja sam smijenjena točno na dan kada je u "Jutarnjem listu" 6. IV 2000. slavodobitno objavljen kao događaj dana "Obavezni naputak šestorke" koji doslovce glasi ovako: "Na sve funkcije žurno postaviti ljude prema partijskom ključu." Taj naputak je slijedio i dio popisa institucija na koje se to odnosi kao što su Hrvatski fond za privatizaciju, MIORH, HŽ, Hrvatske šume, policijske uprave MUP-a, MORH, Ministarstvo hrvatskih branitelja, Hrvatska pošta, Croatia osiguranje sa svim filijalama, HT, Državno pravobraniteljstvo, Sveučilište... Naravno da je partijski ključ otključao i MVPRH i u prvom naletu smaknuo sa dužnosti čak 40 veleposlanika, cjelokupno hrvatsko školstvo i zdravstvo. Sjetimo se da je o tome, odnosno o stotinama smijenjenih ljudi svojedobno govorio dr Andrija Hebrang. Smjenjivani su i kompletni Nadzorni i Upravni odbori domova zdravlja i bolnica u cijeloj zemlji. Sjećam se da je netko u to bartolomejsko vrijeme upitao zašto je smijenjen Nadzorni odbor jedne bolnice kojemu je na čelu bio dr. prof. Padovan, inače i tadašnji predsjednik HAZU. Vjerovali ili ne odgovor je glasio: - Pa zbog nesposobnosti! Neću pretjerati ako kažem da se na mnogim mjestima išlo čak i do čistačica. Na HTV se dugo prepričavalo kako je Hloverka Novak-Srzić navodno nazvala Ivicu Račana i zamolila ga da iskaže čin milosti za neku sirotu čistačicu u Makarskoj. Ako je to zaista istina to služi na čast gđi Hloverki pa je i zbog toga ali i iz drugih razloga ovaj događaj vrijedan zabilježbe.

 Što se mene osobno tiče dovoljno je reći da sam smijenjena doista žurno i da od tada pa sve do mog prisilnog odlaska u mirovinu nikada više nisam mogla raditi ništa što bi podrazumijevalo čak i tragove nekakve odgovornosti ili suvislijeg projekta. Ravnatelj HRT-a Mirko Galić osobno mi je rekao da me smjenjuje i da je to politička odluka. Postoji iz tog vremena i njegova izjava u tisku da je tih dana smijenjeno 60 urednika na HRT-u. Sve te smjene uredno je provela nova glavna urednica HTV-a gđa Neda Ritz.

Gospođa Ritz me inače nešto prije smjene vlasti preventivno napala i tako označila kao metu u "Jutarnjem listu" istaknuvši kako nikada ne bi mogla sa mnom surađivati "zbog mog neprihvatljivog svjetonazora" (!?) pa mi je već tada bilo sasvim jasno da me ne očekuje ništa dobro. Tako smo se ja i moj svjetonazor koji je svo to vrijeme neoprezno blistao s lančića oko mog vrata uskoro našli bez posla, bez sobe, stola i stolice – na hodniku, među otjeranima, poniženima i izloženima nepodnošljivom mobingu novopečenih nadređenih čijeg se značaja nitko iz struke nije mogao sjetiti čak i u najšire shvaćenom kulturnome miljeu. U revolucionarnom žaru tih se mjeseci raspravljalo čak i o tome tko nosi križić oko vrata i smije li se s njime pojavljivati na ekranu.

Kad se već govori o boljševičkim metodama u velikoj čistki 2000. na HRT-u možda je najslikovitiji primjer za to upravo smjena poznatog književnika, humorista i urednika u Dramskom programu, točnije tada urednika Umjetničkog programa HTV-a gospodina Paje Kanižaja.

HRTNjemu je jednostavno uručen papir na kojemu je stajalo da se njegovo radno mjesto iz čista mira ukida i da to primi k znanju. Čim je gospodin Kanižaj napustio HRT i otišao u prisilnu mirovinu to isto radno mjesto biva odmah ponovno uspostavljeno. Sjetimo se pritom da je gospodin Kanižaj urednik koji je svojedobno proizveo TV serije o Malom mistu, prekrasne dramske serije za djecu po književnim djelima Ivana Kušana, Hrvoja Hitreca i mnogih drugih, Gruntovčane i mnoga druga djela visoke umjetničke kvalitete. Treba li tome komentara? No, moja je greška bila u tome što sam mislila da su djela i značaj važni, ali uskoro sam shvatila, i to ne samo na primjeru našeg udesa, nego i u državnim razmjerima da zasluge, djela i stručnost u Hrvatskoj ne znače baš puno, a često i ništa. Svaki anonimni partijski aparatčik mogao se sadistički iživljavati nad ljudima čija su imena i djela nesumnjivo ugrađena u hrvatsku kulturnu i političku povijest. Tako je među poniženima i uvrijeđenima, da parafraziram Dostojevskoga, završila i moja karijera na HRT-u. I ne samo moja. Nitko nije digao glas i pitao što se to događa!? Strukovna društva su šutjela! I HND i DHK i MH!!! U isto vrijeme glasnogovornik pobjedničke političke opcije dolazi na arbitražno mjesto u Informativnom programu HTV-a i svi to prihvaćaju kao normalnu stvar iako nelogičnost tog i sličnih slučajeva bode oči čak i onim političkim naivcima čiju brojnost u Hrvatskoj nikako ne treba zanemariti.

Stradali su na HRT-u tada, ali i kasnije, desetci, a možda i više od stotinu ljudi. Sve što je imalo utjecaja na program smijenjeno je! Smjenjivani su i ljudi u tehnici, u administraciji, u Pravnoj službi i sl. ali ja ću pokušati rekonstruirati sliku tog razaranja uglavnom na programskim strukturama kako bi se napokon rasvijetlilo što se dogodilo 2000-te godine, zašto se još uvijek govori o tzv. Vrdoljakovim smjenama i zašto danas uopće nemamo domaćeg programa ni javne televizije nego tek nekakvu gotovo privatnu "šoping televiziju", potpuno dekroatiziranu, bez kreativnosti, bez stvarne odgovornosti pred vlastitim osnivačem Saborom RH i bez ikakve odgovornosti pred gledateljstvom, koje od svoje sirotinje prisilno izdvaja harač za, slikovito rečeno, bogato plaćene KV kuhare u doslovnom i prenesenom smislu koji se predstavljaju kao politički analitičari, u stvari urednici ničega, voditelji ili rukovoditelji...

Ja doista ne znam koliko je svojedobno Vrdoljak, u ratnim uvjetima povukao ljudi s HRT-a, ali znam da su svi koji su mislili da je to nepravedno i nezakonito dobili sudske sporove u razumnom vremenu kao i vrlo primamljive financijske odštete. Još i danas se talambasa o tim smjenama – premda se zbog ratnih okolnosti neke mjere moraju razumjeti – no pitam se nije li to upravo stoga kako bi se povremenom zaglušnom drekom prikrilo neoprostivo nedjelo učinjeno 2000-e godine, kada nisu postojali ratni uvjeti i vlast je na redovnim izborima predana mirno i bez ikakvih problema. Zašto su 2000. uklonjeni toliki ljudi? Pa tadašnja je oporba doslovce vrištala da se ljude ne smije degradirati iz političkih ili svjetonazorskih razloga! Nitko ne može tvrditi da se tada nije dogodio pobješnjeli komunistički revanšizam, a to je upravo ono čega se pokojni predsjednik Tuđman bojao i na što je upozoravao 1990-te godine videći u tim tenzijama veliku opasnost za tek stvorenu hrvatsku državu. Ali on je bio velik!!! A kako vidimo za njim su nažalost slijedili politički Pigmeji.

Vrijeme je, kad već neće i nije htjela aktualna hrvatska (?) vlast, postaviti pitanje zašto su smijenjeni, otjerani, degradirani ili premješteni na izmišljena radna mjesta i kakvu satisfakciju mogu očekivati (materijalnu... moralnu?) ljudi sa popisa koji upravo slijedi:

Miro Mahečić, Tomislav Radić, Ružica Šimunović, Obrad Kosovac, Mario Sedmak, Jozo Ćurić, Zvonko Božinović, Miljenko Manjkas, Andrej Rora, Mirjana Hrga, Jozo Barišić, Helena Krmpotić, Vesna Mahečić, Ivana Ivančić, Ružica Renić, Dijana Čuljak, Saša Kopljar, Nensi Brlek, Hrvoje Kelčec, Ljiljana Bunjevac, Mira Marenić Toljan, Marijan Nejašmić, Indira Biščević, Hloverka Novak Srzić, Jozo Kapović, Ozana Bašić, Jelena Perleta, Božo Senčar, Josip Grdina, Ante Ivanković, Ana Dobrić, Branimir Farkaš, Petar Vlahov, Branka Šeparović, Lejdi Oreb, Miroslav Mikuljan, Marjan Bušić, Vjekoslav Krsnik, Željka Markač, Ljiljana Vinković, Sunčica Findak, Martin Vuković, Marija Peakić-Mikuljan, Pavo Marinković, Božo Vodopija, Vladimir Kumbrija, Zlatko Kuretić, Branka Jelić, Ivica Fodor, Slavko Milas, Marko Bjažić, Hrvoje Španić, Astrid Werbolle, Alenka Marina, Anita Hrstić, Dominik Strize, Dunja Ujević, Marija Miličević, Božo Skoko, Ante Batinović, Željko Raić i Dražen Stefanov. Dodat ću ovome popisu i prezime gospodina Pavića iz Pravne službe koji se hrabro pokušao oduprijeti ovom smišljeno pripremanom pogromu i s kojim sam se godinama znala susretati na sudskim hodnicima. Otkaz je dobila i Sanja Paunović samo zato što je kao tajnica Dokumentarnog programa ostala lojalna uredniku Mikuljanu i nije ga željela optuživati ni klevetati ni prije ni poslije njegove smjene. Ona još i danas vodi radni spor na sudu. Kad smo već kod sudova treba izreći jednu zaista vruću i vrlo relevantnu društvenu činjenicu vezanu uz ovu temu, a to je da još nitko od degradiranih, smijenjenih ili protjeranih iz 2000-te godine nije dobio sudski spor, pa sam i ja osobno nakon 5 godina uzaludnog dokazivanja pravde u radnom pravu koji po zakonu mora biti riješen za 6 mjeseci pristala na nagodbu i prisilno otišla u mirovinu.

Evo jednog primjera koliko daleko je išlo to ludilo smjenjivanja i o čemu se sve razmišljalo nakon preuzimanja vlasti od strane famozne šestorke: smjenjivani su čak i spikeri koji su čitali vijesti da njihov lik na koji se gledateljstvo naviklo ne bi podsjećao na Tuđmanovo razdoblje!!!

Započinje dakle jedno novo razdoblje u kojemu se poput vampira pojavljuju svi oni ljudi koji su se opirali demokratizaciji zemlje 80-tih godina prošlog stoljeća, a otvoreno borili protiv uspostave samostalne i nezavisne hrvatske države 90-tih.

Pa evo primjerice, smijenjen je glavni urednik HTV-a i HR-a, cijeli informativni program HTV-a osim urednika Đure Tomljenovića, svi šefovi dopisništava iz Hrvatske, znači iz Osijeka, Rijeke, Splita, Šibenika i Dubrovnika, a u BiH jemreža dopisništava prepolovljena. Smijenjena je nadalje ekipa saborskih izvjestitelja s njihovim urednikom Jozom Kapovićem i čitava redakcija "Motrišta" od koje je gle čuda preživio samo Zoran Šprajc. Smijenjeni su i gotovo svi urednici Kulturno-umjetničkog programa, zatim Dječjeg a nešto kasnije i Znanstvenog i Dokumentarnog programa. Pala je i glava inače odličnog urednika emisije o poljoprivredi, Martina Vukovića.

Vrlo su različiti načini na koje su se izborni pobjednici obračunavali s pojedinim ljudima. Bitno je napomenuti da se sve to radilo po unaprijed pripremljenim spiskovima što je oduvijek bio znak boljševičke temeljitosti i efikasnosti. Neke su samo pomicali na manje važna mjesta, neke su doslovce protjerivali, neke manje ili više degradirali. Jednima su osobno rekli da su smijenjeni, druge su mučili na iscrpljujućim sastancima poput urednika za iseljeništvo Zvonka Božinovića, nekima su zabranili ulazak u njihove dojučerašnje radne prostorije (slučaj Marjana Bušića), a poneki poput gospođe Mire Marenić Toljan izgubili su svoje ovlasti lenjinski odlučnom i bezpogovornom gestom Mirjane Rakić u prolazu, na hodniku. Ima u svemu tome i komičnih elemenata jer jedan dio ljudi danima nije ni znao da je smijenjen pa je dolazilo do svakojakih zabuna i čuđenja. Neki su i dramatično proživljavali način na koji je s njima postupljeno pa je tako dopisnik iz Osijeka doživio srčani udar i umalo glavom platio svoju iznenadnu nepodobnost.

U isto to vrijeme na HRT su ubrzano vraćani stari, tvrdi boljševički, partijski kadrovi – neki čak i iz mirovine jer se ponegdje pretjeralo u revnosti i previše "očistilo".

Vrlo mi je teško bilo rekonstruirati ove događaje, a posebice imena smijenjenih, ili na bilo koji način oštećenih iz tog vremena. Moguće je da se zbog kratkoće vremena potkrala i pokoja pogreška no nadam se ne bitna. Nevjerojatno je koliko je još prisutna ta trauma iz 2000. godine i bojazan da još nije gotovo i da si upravo ti slijedeći. Mnogi dragi i pametni ljudi odbijali su bilo što reći. Strah oko njih se mogao doslovce napipati u zraku. Nakon svih tih uplašenih očiju i molbi da ne čačkam, da ih čak izostavim s popisa bez obzira što su stradali, pitala sam se za kakvu smo se mi to demokraciju borili i tko ju je kada i zašto pretvorio u nakaznu karikaturu naših snova. Nimalo mi nije pomagalo što sam znala odgovor.

A sada ponešto o svojevrsnim igrama s brojem zaposlenika. Nakon što se iz HRT-a izdvajaju Odašiljači i veze broj zaposlenih se ipak ne smanjuje. To je u stvari početak druge faze preobrazbe HRT: promjena strukture zaposlenih po ideološkom ključu! Primaju se, ubrzano "ispod žita", stotine novih djelatnika tako da kuća nikad nije imala više zaposlenih nego sada, a i idejno je sve homogenija ma što to u ovom trenutku značilo... Broj ljudi se, dakle povećao a program, gle čuda (domaći) doslovce je nestao! Što li se to iza brda valja? Možda kakav oblik privatizacije... No, uskoro će se i to razbistriti.

Zoran ŠprajcDramski program je kako vidimo zamijenjen imbecilnim sapunicama, dokumentarni je potpuno uništen, obrazovni se nakon smjene Marijana Bušića jedino istaknuo znakovito izabranom temom i izvođačima pod naslovom "Ludi rimski carevi"... Tko se još sjeća neke hrvatske emisije za djecu, školarce ili mladež? Hrvatska narodna glazba protjerana je sa ekrana, a jednako tako i ozbiljna pa i dobar dio hrvatske zabavne glazbe... Sve što je domaće nije više dobro došlo u programu HRT-a. U to se više ne ulaže novac. Pa u što onda HRT ulaže? U što troši naše novce ako ne proizvodi 69% domaćeg programa (to je zakonom propisana obveza), ako ne informira objektivno, ako ne educira, ako ne njeguje naše nacionalne vrijednosti i kulturu... A činjenica je da HTV sve to ne radi, a ono što nažalost radi punom parom svodi se na ideju, ideologiju i jezik Arizone, a ne Hrvatske... Ova metafora sa Arizonom, za one koji možda ne razumiju, odnosi se na najveću balkansku tržnicu negdje oko Brčkoga na kojoj kažu da se sve može kupiti ili prodati – od cigareta do ljudskog tijela, jezika pa i identiteta... Dakle balkanski program za Balkan... Zaista se postavlja vrlo ozbiljno pitanje: zašto ljudi plaćaju pristojbu HTV-u, kad taj isti HTV pretplatnicima ne osigurava ono što mu je zakonom naloženo proizvoditi? Valjda, ne mora, pa onda i neće! Vidjet ćemo malo kasnije da je tome upravo tako.

Hrvatski pretplatnici su nevjerojatni mazohisti koji plaćaju nekakvim neobrazovanim, primitivnim i odnarođenim anonimusima da ih vrijeđaju, maltertiraju, ponižavaju i zaglupljuju, da im lažu i da im podvaljuju...

U ovom trenutku HRT je potpuno zreo da bude instrumentaliziran od određenih političkih interesnih skupina i da svojom djelatnošću učini velike štete hrvatskom narodu.

Dio odgovora na ovo pitanje možete naći u "Službenom listu Republike Hrvatske" od 29. listopada 2003. godine u kojemu je objavljen i "Zakon o pravu na pristup informacijama". U tom Zakonu je kao što je poznato omogućeno i osigurano svim fizičkim i pravnim osobama pravo na pristup informacijama, a informacija je najkraće rečeno podatak, fotografija, crtež, film, vijesti, izvješće, akt, tablica, grafikon, nacrt ili drugi prilog u posjedu ili pod nadzorom tijela javne vlasti itd... Dakle, sve informacije koje posjeduju, raspolažu ili nadziru tijela javne vlasti moraju biti dostupna zainteresiranim ovlaštenicima po ovom Zakonu.

Sve do 2006. godine HRT se redovito nalazio na popisu tijela javne vlasti na koja se odnosio ovaj Zakon. Godine 2006. god. tiho i bez objašnjenja iščeznuo je HRT s liste onih institucija koje su dužne bilo kome polagati račune što rade, kako rade, a valjda i za koga rade...

Pa prošetajte malo dragi čitatelji ako imate vremena, i pogledajte kako danas izgleda ta javna kuća i sve će Vam biti jasno. U Tuđmanova vremena mogao je tko je htio doći na HRT, pokucati na bilo koja vrata i zatražiti što želi ili potražiti bilo koga od službujućih djelatnika. Komuniciralo se slobodno, ulazilo i izlazilo iz ustanove bez neprilika, radilo se i komuniciralo s ljudima u kući ili izvan nje bez posredovanja i bez nadzora. Sve to u ona tobože nedemokratična tuđmanovska vremena!!? Danas je HRT ograđen žicom i stražarnicama s policajcima, u redakcijama i na hodnicima svaki pokret uposlenih prate ugrađene kamere. Sličniji je vojnoj nego informativnoj kući. Još da netko na ulaz postavi crveni feral i da umjesto HRT ispiše JRT valjda bi i zadnjem hrvatskom bedaku postalo jasno kamo sve to vodi. HRT je naprosto postao zaseban centar moći koji nikome ne polaže račune a u programskom dijelu osim sustavne dekroatizacije sada se već ne libe prikazivati i takve kosovske diverzije kakva je primjerice nedavna emisija o "Lori".

Gledajte, kada bi neprijateljska strana u ratu htjela snimiti propagandni film protiv interesa Republike Hrvatske onda bi taj film upravo tako izgledao. Ali mi, koliko znam, nismo u ratu premda se iz ovog filma iščitava kako je naša pobjeda upitna i da za neke rat traje "do istrage naše ili vaše"... Braća Puhovski na vrlo neobičan način vide noviju hrvatsku povijest. Nenadu Puhovskom je svojedobno Mirjana Rakić za velike novce otkupila, na neviđeno, sate i sate snimljenog materijala i različitih njegovih filmskih uradaka. Dok je moj suprug Miroslav Mikuljan obnašao dužnost urednika Dokumentarnog programa on je odbio potpisati tu kupnju i dugo se odupirao takvoj rasipničkoj raspodjeli sredstava, ali i takvoj "kvaliteti" ponuđenih programa rađenih po modelu poznatih kosovskih podvala pa je primjerice odbio emitirati dokumentarac "Oluja nad Krajinom" obrazloživši to time da se naprosto radi o krivotvorini, laži i otvorenoj četničkoj propagandi. Od tada je počela neljudski okrutna i uporna medijska hajka na njega koja je završila kako je završila.

Danas nema Miroslava Mikuljana na HRT-u, nema ni desetine i desetine drugih koji su znali procijeniti takve projekte kakve producira Nenad Puhovski i prozreti neprofesionalnu gebelsovštinu koja se podvaljuje hrvatskoj javnosti kao tobožnji drugi pogled na događaje iz Domovinskog rata.

Lustracija obrnutog predznaka zaista je temeljito obavljena kad se ovako nešto poput filma o Lori uopće moglo pojaviti na tzv. hrvatskoj televiziji. Nijedna televizija koja drži i do minimuma profesionalnosti ne bi dopustila emitiranje ovakvog uratka bez obzira o čemu je u tom filmu riječ. Mislim da je taj film otvorio poklopac Pandorine kutije i da je i na HRT-u i u Hrvatskoj sada zaista sve moguće.

Marija Peakić Mikuljan

Ned, 15-12-2019, 13:25:34

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.