Tko su arbitri u hrvatskom kazalištu? Crveni i crni na Feralov, Zuppin način

Pitanje koje večeras pokušavamo osvijetliti s različitih motrišta pokušat ću ilustrirati kroz kazališnu umjetnost kojom sam se bavio kao redatelj, adaptator i dramski autor. Do raščlambe nezavidnog stanja u današnjem kazalištu (do kojeg su doveli arbitri o kojima će biti riječi) pokušat ću doći pomoću jednog „crvenocrnog popisa“. Nedavno mi je jedan kolega, kazališni umjetnik, donio presliku zadnje stranice „Feral Tribuna“ na kojoj je, uz reklamu za knjigu razgovora Vjerana Zuppe „Ispruženi jezik“, tiskan obiman popis povijesnih osoba, političara, filozofa, književnih teoretičara i umjetnika iz svijeta i Hrvatske kojih se Zuppa dotiče u svojoj knjizi. U Feralovom popisu sačinjenom na osnovi te knjige većina spomenutih osoba su obojene crveno, dok je jedan manji broj crn. „Feral Tribune“ navodi kako su u knjizi dotaknute „sve neuralgične teme hrvatske stvarnosti“ i kako ona „zasijeca kroz vladajuće licemjerje do gole kosti, tj. do gole istine.“ Nisam čitao Zuppinu knjigu i ne ću govoriti o njoj, već ću se poslužiti primjerom tog popisa tako neobično sličnog „listama za odstrel“ kojima su u vrijeme socijalizma dijeljeni ljudi na podobne i nepodobne, prokazivani neprijatelji, podrivači vlasti i ideologije. Novinari Ferala su se potrudili izvući i posložiti u dvije vrste pozitivne i negativne osobe: političare, filozofe, intelektualce, umjetnike, napravili su popis, svojevrsnu listu podobnih i nepodobnih, koji po Zuppinoj prosudbi zaslužuju ili ne zaslužuju značajno mjesto u svjetskom/ hrvatskom društvu-kulturi-umjetnosti, onih koji to društvo/kulturu obogaćuje i onih koji ga unazađuju.

„Crveni“ i „crni“, „crveni“su u većini pozitivne osobe, napredni duhovi, iako i tu ima vrlo neobičnih iznimaka, dok „crne“, po dobrom običaju ljevice, kojoj autor knjige i tjednik pripadaju, valja zanijekati, poništiti, intelektualno ocrniti, jednom riječju prognati s javne, kulturne scene i kad bi se vratila ona sretna komunistička vremena, možda, skratiti za glavu. Između osoba koje su obojene crnom bojom navest ću tek neke : Vlaho Bogišić, Mile Budak, Stipe Ćuić, Krešimir Dolenčić, Nedjeljko Fabrio, Maja Freundlich, Mani Gotovac, Dubravko Horvatić, Dubravko Jelčić, Ivan Lacković Croata, Nedjeljko Mihanović, Slobodan Prosperov Novak, Georgij Paro, Mile Pešorda, Ljubiša Ristić, Ivo Sanader, Petar Selem, Jakov Sedlar, Ante Stamać, Dragutin Tadijanović, Zlatko Vitez, Antun Vujić, Anđelko Vuletić i Igor Zidić. No uz umjetnike ta „crna, bijela knjiga“ za odstrel, po uzoru na onu iz ranih sedamdesetih, sadrži i imena Stjepana Mesića, Tita, Staljina, Franje Tuđmana, Mladena Schwartza, Josipa Manolića, Tomislava Merčepa, Ante Pavelića, Gojka Šuška i kardinala Alojzija Stepinca. Valja pročitati knjigu i vidjeti kojim to rezom Zuppa rasijeca živo tkivo hrvatskog društva i kulture, kako dijeli i spaja povijesno, svjetonazorski, politički ili umjetnički tako različite osobe. Popis crveno obojenih mnogo je duži, u njem su među ostalima Goran Babić, Vladimir Bakarić, Ivo Banac, Silvio Berlusconi, Jure Bilić, čak Khuen Hedervary, Adolf Hitler, uz njega i Ivan Pavao Drugi, Ivo Korsky, Denis Kuljiš, Duško Ljuština, Slobodan Milošević, Aleksandar Ranković, Georg Soros...i da dalje ne nabrajam više od stotinjak drugih imena.

Rekoh, valjalo bi pročitati knjigu i vidjeti po kojem kriteriju su spojene tako oprečne osobe, no ja to ne ću učiniti, mene zanima Feralov popis i njegova veza s kazalištem. Popis zapravo sadrži malen broj crno obojenih osoba. Stječe se dojam kao da Feral hoće poručiti da je ostalo još malo onih koji se ne uklapaju u njegov vrijednosni sustav i da će proći još malo vremena pa će i oni nestati. Kad se eliminiraju svi crni i zavlada crvena jednoobraznost ponovno će zavladati vrijeme duhovne i ideološke jednoobraznosti slične vremenu nakon 1971. Poslužio sam se ovim „Feralovim popisom“ kao paradigmom, popisi, liste, „Bijele“ i „Crne knjige“ oduvijek su bile izraz lijevog arbitriranja u hrvatskoj kulturi od 1945. nadalje. Pojavile su se s oslobođenjem četrdesetpete, slijedile su ih krvave čistke u kojima je likvidiran i s javne scene maknut veliki broj hrvatskih intelektualaca, novinara, znastvenika, umjetnika, među ostalima smrću su kažnjeni pa pomilovani Branko Gavella i Lovro Matačić, mnogi glumci su odstranjeni ili maknuti u provincijska kazališta. Nakon čistke zavladao je socrealizam kojeg se hrvatska kultura/ umjetnost oslobađala desecima godina. Bezbolnija repriza prve čistke dogodila se nakon hrvatskog proljeća 1972. u vrijeme protuudara naprednih socijalističkih snaga. Počela je s „Bijelom knjigom“ u kojoj su bila upisana imena svih politički nepodobnih javnih i kulturnih radnika, hrvatskih nacionalista, koji su prema tom popisu zatvarani, osuđivani ili otpušteni s posla, proglašavani nedarovitima i nepodobnima. U kazalištu su s repertoara Teatra ITD skinuti Brešanovi komadi, u ZDK-u „Gospon Horvat i palikuće“, politički su osuđene „Svrha od slobode“ i Histrionska „Glumijada“, stradalo je rukovodstvo Dubrovačkih ljetnih igara. Kosta Spaić je zbog previda s dovođenjem nacionalističke predstave na Ljetne igre dao ostavku i na neko vrijeme se sklonio u Švicarsku.

Početkom političke konsolidacije vratio se da bi ga CK partije postavio za intendanta HNK, matice hrvatskog kazališta, u kojem je morao započeti obnovu nove socijalističke scenske umjetnosti. Vlast više nije mogla poništiti estetske promjene koje su se dogodile u zlatnim godinama hrvatskog kazališta između 1967. i 1975. (tek da spomenem modernu estetiku studentskog kazališta, Teatra ITD, predstavu „Kraljeva“ u ZDK, predstave Georgija Para u Dubrovniku, i nastavila je poticati avangardnost u kazalištu, ali unutar čvrstih ideologijskih okvira. Toj estetici davali su stručnu, teorijsku podršku kazališni kritičari i teoretičari Dalibor Foretić, Petar Brečić, Mani Gotovac i Vjeran Zuppa.Zalagali su se za moderno kazalište koje ne dovodil u pitanje ideološku osnovu društva. Za tu svrhu Kosta Spaić je doveo mladog beogradskog redatelja Ljubišu Ristića koji je dobio svesrdnu podršku hrvatske politike, vodstva kazališta i kritičara kako bi u Hrvatskoj započeo novu kazališnu estetiku, ideološki različitu od modernog hrvatskog kazališta koje se razvijalo i postizalo sjajne uspjehe u razdoblju hrvatskog proljeća, poput „Kraljeva“, Hamleta iz Mrduše donje“,

„Plebejaca“, „Eduarda II“, „Mirisa, zlata i tamjana“, da ne nabrajam dalje. Kako bi stvorili materijalan, duhovni i estetski prostor novom avangardnom socijalističkom kazalištu politika je stvorila CKD-o, Centar za kulturnu djelatnost socijalističke omladine CKD je zamijenio nepouzdani Savez studenata, koji su studenti politički kompromitirali 68. i 71. CKD su vodili provjereni kadrovi Duško Ljuština, Mladen Iveković i Darko Putak koji su postali organizatori, menadžeri i djelitelji obilnih novčanih sredstava. Oni su počeli podržavati skupine mladih avangardnih kazališnih umjetnika koji se nisu „uprljali“ nacionalizmom niti su svojim izvedbama kritički govorili o vlasti. CKD je državnim novcem poticao kazališno stvaranje Rade Šerbedžije, Ljubiše Ristića, Nade Kokotović, „Kugla glumišta“, „Pozdrava“, „Coccolemocca“, financirao skupa putovanja po svijetu Jovanović-Ristić-Šerbedžijinog „Oslobođenja Skopja“, davao novac za subkulturu, sletove i doček Maršala Tita.. U razdoblju snažne društvene i kulturne represije mladima pa i mladom, novom kazalištu pristupali su „mekano“. Ideološki nepodobne kazališne projekte su prešućivali i nisu financirali dok su obilato potpomagali podobne skupine i umjetnike. Sedamdesetih je stvoreno jezgro kazališnih/kulturnih arbitara (umjetnika i kulturnih činovnika) koji otada do danas, s malim prekidom početkom devedesetih, stvaraju kazalište, dijele novac, upravljaju, određuju vrijednosti i umjetničke trendove.

Režije Ljubiše Ristića, projekti Rade Šerbedžije, Branka Brezovca, estetika „Kugla glumišta“ postali su uzori modernog i dobrog kazališta koje su poticali političari, hvalili kritičari i sa sve većom sumnjom u svoje kriterije gledala publika. Takvo kazalište i takva estetika nisu dovodili u pitanje socijalističku ideologiju, to je bio osnovni uvjet za dobivanje državnih subvencija i svesrdne pomoći. Razvijala se forma, moderan kazališni izraz, stvaralo se stalno novo kazalište koje se suprotstavljalo građanskom kazalištu. U tom razdoblju kazalište nije politici ni svojim gledateljima postavilo ni jedno bolno pitanje, iscrpljivalo se u istraživanju forme, u uveseljavanju publike, u kazališnim atrakcijama. Pisci drama i komedija, redatelji i glumci, više se nisu usuđivali izazivati vlast. Tek su se u drugoj polovici 80-tih, za vrijeme političkog i duhovnog raspada bivše Jugoslavije, počele javljati predstave koje su kritizirale ideologiju, otvarala vrata slobodi, isticale važna društvena i ljudska pitanja. S dolaskom suverenosti i demokracije javila se nada da će kazalište postati slobodno, bogato temama i oblicima, da će se otvoriti bogata lepeza različitih estetika i da će kadrovi iz 70-tih prestati utjecati na kazalište. Na žalost dogodio se rat, napadnuta je Hrvatska, jedan dio kazališta se opredijelio, angažirao se u obrani slobode i neovisnosti- ratni kabare, skupine glumaca i neka kazališta su obilazila branitelje, igrale za njih male ratne predstave, ali većina kazališnih ustanova i umjetnika pasivno je iščekivala rasplet te teške povijesne drame. Nakon pobjede kazalište se polako počelo vraćati svom osnovnom poslanju, počeo se igrati nacionalni repertoar, pojavili su se mladi autori, pokrenuta su privatna kazališta, veći broj neovisnih skupina, među njima najznačajnija „Teatar Exit“. Tom sve bogatijem događanju neprimjetno su se pridružili „stari drugovi,“ ponovno su ministarstvom kulture i kazalištima počeli ravnati ljudi s dugogodišnjim iskustvom upravljanja. Oni zapravo nikada nisu ni izašli iz kazališta; razni stručnjaci, činovnici, upravitelji.

Nakon kratkotrajnog straha ili skrivanja, mimikrije i kameleonstva, privremenog povlačenja iz javnog života, velika većina kadrova koje je bivša socijalistička vlast postavila na činovničke položaje (s kojih su dijelili novce, rješavali stambena pitanja i upošljavali) ponudila je svoje sposobnosti novoj vlasti. Kako sam se samo iznenadio kad sam vidio jednog od tih činovnika kod pokojnog predsjednika Tuđmana, on ga je primio i dao mu punu podršku. „Tuđman diktator“ je čak sa simpatijama odgledao satiru o sebi u kazalištu koje je ta osoba vodila i još uvijek vodi. Slijedeći ideju pomirbe hrvatska vlast ih je prihvatila i oni su nesmetano nastavili raditi na starim moćnim položajima činovnika, administratora u ministarstvu kulture, ravnatelja kulturnih ustanova, direktora, dijelitelja novčanih sredstava, predsjednika fondova, članova raznih ocjenjivačkih sudova, žirija i savjeta. Oni koji nisu željeli raditi u novoj vlasti pokrenuli su privatne projekte poput tvornica kulture, agencija za organizaciju u kulturi ili privatnih kazališta. Otada do danas kulturni činovnici iz 70-tih, stoje na čelu hrvatskih ustanova kulture, raspolažu ogromnim fondovima, koje proizvoljno dijele, stručne komisije, savjeti i tijela samo su im formalan paravan. Jednom riječi arbitriraju kao što su to uvijek činili. Kriterij po kojem dijele novac su prijateljstvo, ideološko zajedništvo i sve veći materijalni interes. Sve do 2000. nisu otvoreno pokazivali svoje ideološke simpatije, ali kad je Ivica Račana, SDP i lijeva politička elita demonstrativno pružila javnu podršku Radi Šerbedžiji i njegovom Tetaru Ulysses na Brijunima, javno su pokazali svoje pravo političko, moralno i umjetničko lice. Posjet Šerbedžijinim predstavama bio je otvoreno iskazivanje lijevog ideloškog stava kazališnoj estetici koja ga je izražavala. Naravno da su predstave Ulyssesa na Brijunima i projekti sličnog ideološkog svjetonazora otada dobivali obilan novac iz državnih i zagrebačkih fondova kulture.

Kako se taj prevrat odrazio na hrvatsko suvremeno kazalište ? Godišnji planovi, repertoari u kazalištu samo se formalno ispunjavaju, oni su maska za svojevoljno arbitriranje činovnika koji vode kulturu i kazalište. Posljedica tog arbitriranja je alarmantno stanje u hrvatskom kazalištu: rijetke su dobre i profesionalne predstave, na sceni se sve lošije govori, kreće, glumi, redateljske interpretacije su promašene i ishitrene, osnovni kriterij je nova, različita, drukčija gluma, režija , postoji zazor prema svemu što je nacionalno, tekstu, stilu, tradiciji, veliki dio kazališta je izgubio sluh za svoje vrijeme. Tek nekoliko starijih glumaca poput Pere Kvrgića, Marije Kohn i Vanje Dracha, mlađih poput Dragana Despota, Gorana Grgića, Anje Šovagović pokazuju kakvo je bilo hrvatsko kazalište prije generacije koja je poništila tradiciju, profesionalnost, zanat, ljepotu, stil. Umjetnost glume je izgubila vezu s Gavellinim učenjem, glumačkim uzorima i tradicijom, npr. s vještinom glumaca prvog ansambla ZDK-a (Ivo Šubić, Sven Lasta, Tonko Lonza, Boris Buzančić, Nela Eržišnik, Marija Kohn) i praksom hrvatskih redatelja (Spaića, Radojevića, Pare, Violića, Juvančića, Kunčevića, Večeka, Carića). Pojavili su se talentirani pisci Miro Gavran, Lada Kaštelan, Ivan Vidić, Mate Matišić, Tena Štivičić, koji svoj dar nerijetko troše na teme, pitanja i ideje koje ne odražavaju hrvatsku stvarnost. Ne postoji sustavna briga za svog pisca i glumca. Redateljsko kazalište došlo je u svojevrsnu slijepu ulicu, ponovno je potreban domaći dramatičar koji će najbolje formulirati današnja proturječja, protumačiti svijet na svoj neponovljiv način, dok će ga kazalište svojim osebujnim sredstvima uobličiti na suvremen način.

Dok se to ne dogodi, HNK poput velikog broda plovi bez obzira na nepostojanje smislenog repertoara, on se arbitrarno stvara prema željama redatelja ili slučajnim odabirom komada. U HNK-u, ZKM-u i DKG-u ove će sezone raditi niz stranih redatelja koji u tim kazalištima ispunjavaju svoje osobne redateljske želje. Teatar ITD je nedavno dobio novu upravu, stara je potpuno razorila svaku vezu s tradicijom tog značajnog hrvatskog kazališta, pretvorila ga u eksperimentalnu scenu na kojoj se redaju stilski nevezani pokušaji amatera i profesionalaca. U DK Gavella osjeća se ogromna generacijska praznina, nikako ne mogu premostiti nestanak glumaca prve generacije. Napustili su i koncept na kojem je pokrenuto to kazalište-domaći autor, redatelj koji ga razumije i glumac koji kroz jezik osjeća tekst. Od stranih redatelja, jer su po tvrdnjama kritičara i vodstva kazališta domaći loši, očekuju se da će razumjeti osjećanje i duh njima strane kulture, duha i jezika. Činovnici, koji dalje nadziru funkcioniranje sustava, ne pozivaju na odgovornost za neispunjenje repertoarnih planova, za niz neuspjelih predstava, za projekte koji se ne tiču gledatelja. Njima odgovara takva situacija u kojoj mogu postupati/arbitrirati prema političkoj i osobnoj volji, simpatiji, interesu i crvenocrnoj podjeli hrvatske kulture/kazališta. Potiču projekte lijevog dok onemogućuju predstave drugih svjetonazora. Novi Kazališni zakon ne funkcionira, televizijske sapunice su unijele potpuni nered u kazalište, nitko ne snosi posljedice nepoštivanje osnovnih kazališnih pravila, predstave se s mukom stvaraju, glumce privlače veliki honorari, potpuno se spustila zanatska , profesionalna razina glumačke i redateljske umjetnosti, nestali su kazališni zanati. Glavnu riječ vodi privatni kapital koji određuje vrijednosti teksta, profesije i uspjeha.

Današnje hrvatsko kazalište nije kazalište ZDK iz 1953. , niti ITD iz 1960-tih, ZKM iz 70. i 80-tih, redateljsko kazalište druge polovice 20. st. promijenilo je kazalište, ono više nije nastavak književnosti, služi se mnogim novim izražajnim sredstvima. Ipak to novo, avangardno kazalište razumije, slijedi i poštuje relativno mali broj gledatelja. Kazališnu publiku, koja se nekad stvarala dolaskom u kazalište lutaka, preko školskih i sindikalnih posjeta predstavama, danas odgajaju sapunice, „Big brother“, zabavne Kerempuhove predstave ili pjevni repertoar kazališta Komedije. Sve manji broj gledatelja prihvaća klasično-modernu dramaturgiju u HNK-u ili DKG-u, ali ni kazališna istraživanja na EUROKAZ-u ili radikalni kazališni eksperimenti nemaju veliki broj poklonika. Kazališta su izgubila svoju repertoarnu karakterističnost, svi igraju sve, svi igraju kako mogu i žele: govore, kreću se, osjećaju, stvaraju odnose, unose smisao. Nestalo je jasnog kriterija, sve je moguće, nastao je teror NOVOGA, sve se mora razlikovati od starog, staromodnog kazališta.

Intendanti i ravnatelji kazališta imaju podršku politike, nastoje procijeniti koja će stranka dobiti izbore i prema tome mijenjaju političke sponzore. Glumci se ne angažiraju zbog dara već zbog političke volje. Politika nekima obilato daje novce, nekima pak daruje kazalište (poput Kazališta „Miroslava Krleže“ u Novom Zagrebu Slobodanu Šnajderu), drugima daruje „kazalište-šator“, koji je Zagreb, bolje reći gradski moćnici (Bandić, Ljuština) darovao redatelju Paolu Magelliju, posluživši s neistinom kako taj vrijedan dar dobivaju zabadava, iako će troškovi prijevoza i montaže višestruko premašiti njegovu vrijednost. Odlazak starih kazališnih kritičara iznjedrio je nova imena (Jasen Boko, Nataša Govedić, Tomislav Čadež,...) koja su nastavila slijediti moderne kazališne vrijednosti svojih prethodnika Foretića, Brečića, Mani Gotovac. Te vrijednosti su se kroz vrijeme i razvoj kazališta (koje je uglavnom ostalo građansko, realistično, u kojem prevladava osjećaj , oslonjeno na ideju pisca, koje većina gledatelja još uvijek jedino cijeni) pokazale krivim putokazima. Ocjene, simpatije i naklonosti sasvim su poremetile ustaljenu skalu vrijednosti –nestali su kriteriji po kojima se procjenjuju pisci, kazališni komadi, režija, gluma- i najbesmisleniji projekt se proglašavaju novim i dobrim, osjećanje, razložnost, riječ, realizam, misao postali su staromodni. Teorijski eklektična AKIFU odgaja mlade profesionalce, glumce i redatelje, koji sanjaju o brzoj slavi i velikoj zaradi.

Bojim se da će se naše kazalište budućnost sastojati od beznačajnih pisaca, ambicioznih redatelja, ispraznih predstava, površnih glumaca, estetike sapunica i sve manjeg broja gledatelja. Isti ljudi godinama vode kazališta, njihovi ideološki i estetski istomišljenici daju im društvenu i novčanu podršku, okupljaju nove sljedbenike, obnavljaju neprestano svoju ideju kazališta koja se danas otkriva kao loša, profesionalno zapuštena, ideološki jednoznačna, za gledatelje većinom nezanimljiva umjetnost. Ipak nije sve tako bezizgledno, istovremeno s tim novim, avangardnim, lijevim, kazalištem svoje kazalište stvaraju glumac i redatelj Rene Medvešek, Matko Raguž i istinski novi, umjetnički snažan „Teatar Exit“, Bobo Jelčić i njegova kazališna estetika, glumačka umjetnost Dragana Despota, mladih glumaca iz „Teatra Exit“, još uvijek aktivnog Georgij Paro, Božidara Violića, Ivice Kunčevića, Joška Juvančića... Kritičari Želimir Ciglar i Igor Mrduljaš nastoje biti različiti od unificiranog ocjenjivanja ostalih, dramatičar Miro Gavran dosljedno razvija ideju dobre dramaturgije, glumačke umjetnosti i kazališta okrenutog gledatelju. Njihove dramaturške i kazališne ideje i vrijednosti suprotstavljene su kazalištu zarade, ispraznosti, ideološke jednoznačnosti koje promiču dugogodišnji arbitri u hrvatskom kazalištu/kulturi/društvu.

Miroslav Međimorec

{mxc}

Ned, 15-12-2019, 09:58:41

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.