Održana tribina Hrvatskoga kulturnog vijeća o ratu u Bosni i Hercegovini

Činjenicama do istine

U ponedjeljak, 6. lipnja održana pred punom dvoranom Tribina grada Zagreba na Kaptolu tribina Hrvatskoga kulturnog vijeća pod naslovom "Balkan u crnini". Povod je bila knjiga kapetana bojnog broda Zvonimira Franjkovića koja je nakon splitske doživjela zagrebačku promociju, ali i potreba da se još jednom predoče sve činjenice o ratu u Bosni i Hercegovini kako bi hrvatska javnost postala svjesnom tragične dihotomije – nametnutih predrasuda u haaškoj interpretaciji i s druge strane povijesne istine temeljene na neoborivim faktima.

O knjizi (vlastito izdanje, više od šest stotina stranica), govorili su general Marinko Krešić, branitelj i pisac iz Splita Petar Vulić, dr. sc. Miroslav Međimorec, književnik Hrvoje Hitrec i sam autor.

Hitrec je uvodno sažeo povijest područja koje se u novije doba zove Bosnom i Hercegovinom, podsjećajući da su Hrvati najstariji narod na tom prostoru i da se ni jedan naraštaj Hrvata nije odrekao hrvatskoga povijesnog prava na Bosnu i Hercegovinu. Koliko je živa bila svijest o tome pravu, svjedoči adresa Hrvatskoga sabora u trenutku kada austro-ugarska (i hrvatska) vojska pod generalom Filipovićem ulaze u Bosnu - adresa kojom se traži da BiH budu što skorije pripojene Trojednoj kraljevini. Sve što se potom događalo u Bosni išlo je na ruku jedino tada već snažnom projektu Velike Srbije, čija je konačna realizacija pokušana devedesetih godina 20. stoljeća u srpskoj agresiji i genocidu koji je stajao života 100.000 ljudi. Ta agresija, kao i ona u Hrvatskoj, bila je potpomagana iz kruga europskih sila sklonih Srbiji i Srbima, te na kraju nagrađena srpskom državom u državi, Republikom Srpskom na tlu Bosne i Hercegovine.

O ratu u BiH pisali su mnogi autori. Velik broj tih svjedočanstava i dokumenata prikupio je Zvonimir Franjković u svojevrsnoj antologiji pod naslovom "Balkan u crnini" – antologiji koja možda nije sveobuhvatna glede množine autora (trebale bi tisuće i tisuće stranica), ali je autorski izbor i ostaje neizostavnmim priručnikom za sve koji se bave ovom temom.

Franjković – s mora na kopno

Zvonimir Franjković bio je kapetan broda Jugoslavenske mornarice. U rujnu 1991. ju napušta i stavlja se na raspolaganje Hrvatskoj ratnoj mornarici. Admiral Sveto Letica raspoređuje ga na dužnost zapovjednika Ratne luke Ploče. Dvije godine potom Franjkovića nalazimo u Hercegovini gdje djeluje pri Glavnom stožeru Hrvatskoga vijeća obrane, sudjeluje u pripremama i realizaciji oslobađanja Kupresa, u akcijama Zima 94 i Cincar. Za potrebe Washingtonskoga sporazuma izradio je zemljovid crta razgraničenja.

U knjizi "Balkan u crnini" (prva autorova knjiga zvala se "Iz rata u mir") izbori su iz tekstova pedesetak autora. Navedimo samo neke: Josip Jović, Hamdo Čamo, general Željko Glasnović, Zdravko Tomac, Ivica Mlivončić, Carl Gustav Stroem, Fran Višnar, Willliam Montgomery, Ines Sabalić, biskup Ante Ivas, kardinal Vinko Puljić, Slobodan Praljak...Njihovi tekstovi rasvjetljavaju sve dimenzije rata u Bosni i Hercegovini, bacajući svjetlost reflektora na zbivanja u pojedinim područjima, pa čitatelj može pratiti svu složenost tragičnih prepleta silnica u padu Posavine, o sudbini Hrvata u srednjoj Bosni, o padu Brčkog ali o junačkom otporu Hrvata niže njega, o gotovo čudesnom spasu Livna koje je bilo doslovce pred vratima pakla, o događajima u Mostaru i dolini Neretve, o srpskim zločinima i koncentracijskim logorima sa svim strahotnim detaljima, o djelovanju mudžahedina i njihovim zvjerstvima, o popisima zločinaca, o humanitarnoj i vojnoj pomoći Hrvata i Hrvatske muslimanima, o muslimanskoj prevrtljivosti te Izetbegovićevoj izdaji.

Doista vrijedna knjiga, predstavljena zagrebačkoj publici u vrijeme farsičnog uhićenja Ratka Mladića, čija zlodjela ispunjavaju mnoge stranice ove knjige, ali i u vrijeme kada hrvatski narod u BiH proživljava mirnodopske crne dane, izložen političkom zulumu, asimilaciji i iseljavanju.Također i u vrijeme kada se pišu presude generalima Slobodanu Praljku i Milivoju Petkoviću te još četvorici branitelja, a svi su zajedno s hrvatskim političkim i vojnim vrhom devedesetih optuženi za zajednički zločinački pothvat, odnosno za paradoksalni i neodrživi krimen ni više ni manje nego – agresije na BiH. Uz to, u vrijeme kada haaški tužitelj odbija prošiti optužnicu protiv Mladića za razaranja i zločine u Hrvatskoj, jer je dobio mig političkih pokrovitelja Haaškoga suda da ne bi bilo dobro upuštati se u to jer bi tada i onima koji ne razumiju stvari postao jasnijim kontekst koji je doveo ne samo do stvaranja Herceg-Bosne, nego i do "Oluje" 1995.

Marinko Krešić: Presuda Gotovini nije kraj nego početak

Nakon Petra Vulića koji je u širokom obuhvatu smjestio ratove u BiH u kontekst burne hrvatske povijesti, govorio je general Marinko Krešić koji u vrijeme Franjkovićeva djelovanja u Hercegovini bio zapovjednik pješaštva. Vrlo tečno, jezgrovito i odlučno, Krešić je u svome izlaganju navodio ono najvažnije: da u godinama hrvatske obrane nije postojala pravna država BiH, da su Srbi odsjekli jug Hrvatske i da je jedini način bilo vojno djelovanje hrvatskih snaga u Hercegovini i iz Hercegovine, da je obrana Hercegovine spasila Hrvatsku od teritorijalnoga rastrojstva koje bi bilo kobno. O optuženim generalima i braniteljima iz BiH govorio je kao o ljudima koji su zaslužni upravo za provedbu strateških zamisli koje su spasile i jug Hrvatske, a sada ih se hrvatska državna vlast odriče kao "Hrvata iz druge države". Posebno je spomenuo sudbinu generala Petkovića, Hrvata iz Šibenika, koji nema ni korijena ni rodbine u BiH – a i u njegovu se slučaju vlasti u Hrvatskoj ponašaju kao da "nemaju ništa s njim". Glede suđenja u Haagu, Krešić je citirao Galbrighta koji je rekao: "Nisam ja kriv što su dokumenti već bili u Haagu", što preneseno znači da i sam smatra kako do Haaga nisu smjeli stići dokumenti koji su državna tajna – a kad su već ondje, stigli na svima znan način – treba uzeti u obzir činjenicu koja otežava obranu.

Govorio je Krešić i o razjedinjenosti branitelja kao rezultatu politike, smatrajući uz to da je braniteljima trebao posao, a ne mirovina, jer oni su željeli raditi. General Krešić drži i da mladi trebaju proći vojnu obuku , ne na klasičan način, ali po petnaest dana obuke u redovitim razmacima moglo bi biti dobra vježba za mladež – zlu ne trebalo. Ironično i točno je govorio o preseljenju Ministarstva obrane iz znamenite zgrade u središtu Zagreba – u baraku, male vojske u malu vojarnu (s pozadinom Jakuševca).

Gdje su ljudi iz Domovinskoga rata, pitao se Krešić, zašto primjerice u hrvatskoj diplomaciji koja je veća od turske, nema ljudi iz Hrvatskoga domovinskoga rata.

Ljudi su pobjeda, zaključio je Krešić – tako je bilo u ratu u BiH, tako je bilo u Hrvatskoj, tako je ne samo u ratu nego i u miru.

Dr. Međimorec: Isti zaključci Praljka i Franjkovića

Dr. Miroslav Međimorec, koji je nekoliko dana prije tribine "Balkan u crnini" na drugom predstavljanju govorio o (osamnaestoj!) knjizi Slobodana Praljka, našao je mnoge pasuse iz obje knjige koje ne samo da govore o istom, nego imaju i iste zaključke. Na taj način i Franjković i Praljak pridonose razaranju umjetne (nametnute) stvarnosti. Činjenicama se dolazi do istine, a istinom do pravde, piše general Praljak, ili u obratnom redoslijedu rečeno: "Pravda je moguća samo na istini, a istina samo na činjenicama".Ta Praljkova gotovo osamljenička bitka za istinu ostat će legendarnom, a on je vodi odvažno, u najtežim mogućim okolnostima.

Govorio je dr. Međimorec i o svim lažima koje (i medijskim podmetanjima) žele postati istinom, posebno "podjeli Bosne", priči koja je izmišljena i smišljena 1993. a odnosi se na 1991. (Karađorđevo) – priči za koju nitko nikada nije iznio ni jedan jedini dokaz, a postala je općim mjestom u protuhrvatskim izljevima. Priča potpuno nelogična kada se zna kakav je bio omjer snaga 1991. A zašto je stavljena na stol 1993. – pokazali su daljnji događaji u BiH.

Laž pretvorena u istinu donosi novo zlo, zaključio je Međimorec.

HKV u okviru HRASTA

HKV i pokret Hrast u čijem okviru Hrvatsko kulturno vijeće djeluje kao sastavnica, okrenuti su prema budućnosti, prema uspješnoj, uspravnoj i uređenoj hrvatskoj državi, ali (i da žele) ne mogu zaboraviti na one događaje iz prošlosti, posebno novije povijesti, koji i danas opterećuju hrvatsko društvo i izazivaju podjele. To se odnosi kako na zbivanja poslije svršetka Drugoga svjetskog rata, tako i na događaje iz nedavne ratne prošlosti u Hrvatskoj i BiH, koji se pokušavaju krivotvoriti u svrhu nametanja Hrvatskoj nepostojeće hipoteke izmišljenih "zločinačkih pothvata" koji bi trebali biti pravilno raspoređeni na hrvatsku i na srpsku stranu (poglavito), kako bi istina o srpskoj agresiji na Hrvatsku bila ne samo relativizirana, nego i poništena (2: 2) i predana zaboravu. A to se ne smije dogoditi.

(t.l.)

PRILOG

Naslovnica knjige "Balkan u crnini"