Miroslav Međimorec o knjizi Zvonimira Franjkovića „Balkan u crnini“ i usporedba s posljednjom knjigom generala Slobodana Praljka

Pred neki dan, u srijedu 1. lipnja promovirali smo izlazak iz tiska posljednje knjige koju je priredio i napisao general Slobodan Praljak čiji je odulji naslov «Razvoj političkih i vojnih priprema napada ABiH na HVO u središnjoj Bosni i Dolini Neretve 1992.-1994., Mostar, Ofenziva ABiH na HVO Neretva 93, Dragovoljci iz Hrvatske (HV) u ABiH i HVO-u, I ine istine, Činjenice.» Osamnaeset knjiga, naglašavam osamnaest knjiga činjenica, dokumenata i svjedočenja pokazuju pravu istinu o ratu u BiH i RH, u njima se problematiziraju svi ključni događaji rata, od rušenja Staroga mosta, preko raznolike i spasonosne pomoći RH BiH preko optužbi za izdaju Bosanske Posavine, zločina u Stupnom Dolu, razaranja Mostara do pravih začetnika muslimansko-hrvatskog sukoba i - otkriva se istina o njima.

Promocija je bila tek prigoda za okupljanje, pravi razlog je bio upozoriti hrvatsku i svjetsku javnost na prešućene, potisnute, zanemarene, lažima iskrivljene činjenice i pod istine prihvaćene laži, prihvaćene u svjetskoj javnosti, na Haaškom sudu i što je nedopustivo u hrvatskoj javnosti, među političarima, intelektulcima i narodom.

Večeras promoviramo knjigu gospodina Zvonimir Franjkovića "Balkan u crnini", izašlu iz tiska 2009. također napisanu iz potrebe da se kaže istina. Dakle, svrhe obiju knjiga, knjige gospodina Zvonimira Franjkovića i niza knjiga generala Slobodana Praljka su istovjetne - izreći istinu, one su napisane s jednom jedinom svrhom - da se skupe i iznesu činjenice koje će dovesti do istine. Zadatak težak, ali važan, životno važan za našu budućnost.

Franjković citira Ivana Pavla II: «Istina je jedna, i u zgodno i u nezgodno vrijeme», Praljak za motto svoje obrane uzima: «Mir se može donijeti samo onda ako se na određenom području napravi pravda. Pravdu je moguće dobiti samo ako ispred sebe imamo istinu - a istina mora biti zasnovana na činjenicama.» (Uvodna riječ obrane generala Slobodana Praljka pred Haaškim tribunalom). Pregledom knjige gospodina Franjkovića vidljivo je da je koristio neke od Praljkovih dokumenata, činjenica, svjedočenja, Praljak pak na mnogo mjesta koristi istovjetne izvore poput Franjkovića. Tražeći istinu obojica iznose iste ili slične činjenice. Obojica dolaze skoro do istih zaključaka. Kratko ću navesti tek neke:

Citat iz knjige gospodina Zvonimira Franjkovića Balkan u crnini, Split 2009. str. 75.:

«Dokumenti postoje, pa ćemo nastojati iskoristiti ih za otvaranje priče o jednom besmislenom ratu, koji se dogodio između dva naroda u BiH, nakon što su napadnuti od srbo-četničkih i jedinica JA, rat između hrvatskog i bošnjačko-muslimanskog naroda nije se smio dogoditi. Opet se u sudbinu naroda umiješala politika, strani interesi, želja radikalnog muslimanskog vodstva u BiH (Izetbegović sa svojim istomišljenicima i velikom novčanom pomoći nekih arpskih zemalja u skoro srce Europe pokušao je stvoriti muslimansku državu, uvozeći uz radikalne mudžhedine i ideologiju islama), uz veliku pomoć pripadnika UDB-e i KOS-a bivše države razmiljenih svuda, gdje je trebalo napraviti razdor, svađu, pokolj,i povući se tajno učinivši nedjelo i zlo.»

A sada iz knjige Slobodana Praljka, Razvoj vojnih i političkih i vojnih priprema napada ABiH na HVO u središnjoj Bosni i Dolini Neretve 1992.-1994., Mostar, Ofanziva BiH na HVO Neretva 93., Dragovoljci iz Hrvatske (HV) u BiH i HVO-u, I ine istine, Činjenice, Zagreb, 2010. str. 7. D-1 Sefer Halilović Lukava Strategija-Sarajevo:

«Na tim stranicama piše Sefer Halilović, načelnik GŠ BiH, bivši radnik i suradnik KOS-a, kada i gdje Alija Izetbegović i Ejub Ganić govore o svojim pregovorima i planovima zamjene teritorija i naroda Sandžaka za teritorij i narod Istočne Hercegovine. Komad Srbije za komad BiH (...) Na pregovorima u Genevi, mjestu gdje su se vodili razgovori o tome kako urediti politički ustroj BiH, za Sefera je Halilovića delegacija koju vodi Izetbegović bosanska, a ne bosanskohercegovačka, delegacije Hrvata i Srba su ustaške i četničke delegacije pa je situcija zastrašujuća jer je palata UN puna četnika i ustaša."

O razgovorima između Muslimana-Bošnjaka i Miloševića Zvonimir Franjković navodi cijeli razgovor između Halilovića i Praljka vođen 2003. Balkan u crnini, str. 352. Praljak:

«...iz jednostavnog razloga što je između dijela Vaših političara, da ih sada ne imenujem-ako me pozovete da dođem u Sarajevo, ja ću ih imenovati - bila stalna veza s četnicima. Iskreno govoreći, to nije bio rat između nas i Vas, za ime Boga. Ja ga ne negiram, ja samo kažem da je kod nekih zapovjednika postojao strah da ne dođe do pomirbe između Muslimana i Hrvata, emisari su stalno bili u Beogradu, stalno se razgovaralo."

Praljak, Razvoj....str. 7:

«Gospodinu generalu Kleinu Tuđman je rekao da mu je Izetbegović nudio Zapadnu Hercegovinu, Klein je tu tvrdnju provjerio pitajući Izetbegovića da li je točna. Alija mu je odgovorio da je to točno, jer su mu (Aliji) Hrvati u BiH veliki problem, pa ih se žele riješiti. Sa Srbima je već dogovorio kako podijeliti ono što ostane kada se riješi Zapadne Hercegovine.»

O sporazumu u Karađorđevu, Z. Franjković, Balkan u crnini, Mit o planiranom ratu i podjeli BiH u Karađorđevu, str. 86:

«Na sastanku u Karađorđevu, Tuđman i Milošević su dogovorili podjelu interesnih sfera u Bosni i Hercegovini (...) No stvarnost je drugčija. Ono što je bitno za mit o Karađorđevu čini ga regionalnim egzemplarom kulture laži (...) Mit o Karađorđevu je arhimedovska uporišna točka svih gorljivih zagovornika jedinstvene i cjelovite, idilične Bosne i Hercegovine.(...) Ukratko mit o Karađorđevu je nužan iz najmanje tri razloga: -da Muslimani sačuvaju reputaciju jedine privilegirane žrtve, da ne postanu u očima svijeta agresor, kao i Srbi, te, na koncu, da posluži kao uvijek korisna poluga u pacificiranju Hrvata, i preko nabijanja kompleksa krivnje, sredstvom manipulacije za ostvarenje unitarne BiH, makar se toj ideji protivio sav hrvatski narod u tom protektoratu.»

Praljak je o tom Dogovoru pred sudom svjedočio pak ovako:

«Časni suci, činjenice su slijedeće: 91., 92., 93. godine,... ja sam bio član VONS-a i susretao sam Franju Tuđmana i gospodina Mesića na mnogim sastancima. Nikada, nigdje, ni jednom rječju, nitko, nikad nije spomenuo, a ni gospodin Mesić, bilo kakvu priču o tome, da su se Franjo Tuđman i Milošević 91.godine u proljeće dogovorili o podjeli Bosne. Ta priča, to je moje iskustvo, i ja o tome svjedočim, pojavila se 1993. godine, dvije godine nakon sastanka. I znam da se pojavila zbog početka političkih obračuna. To znam, Stipe Mesić nije bio na sastanku (u Karađorđevu, op.a.), zna isto što i ja, a svjedoči o tome sastanku ovdje isto špekulirajući! Na sastanku su bila dvojica ljudi i ta dvojica su rekli što su imali reći, a ja ovo što sam sada rekao, to je moje svjedočenje, a činjenice su ovdje pobrojane, koje su objavljene. To su činjenice koje su objavljenje, a ovo je moje svjedočenje.»

Franjkovićev zaključak, Balkan u crnini str. 642.-644:

«Hrvatski narod prošao je težak put do slobode, da bi se sad tek tako sa svim blagostanjem kojeg sloboda pruža netko neodgovoran poigrao i upropastio budućnost mladih koji trebaju naše iskustvo, znanje i poštenje. Zašto se u školi nedovoljno obrađuju teme koje daju istinit prikaz događaja u Domovinskom obrambenom ratu, ističe junaštvo Vukovara, Dubrovnika, Pakraca (...) Zašto ne reći istinu tko je napadač, tko se branio i tko je pobjedio? (...) Cijena svakog poginulog Hrvata prevelika je da bi se za desetak godina sve brzo zaboravilo. Suverenitet i integritet ove hrvatske zemlje zlata je vrijedan hrvatskim građanima i o velikim zahvatima vlast treba pitati narod, tek onda odlučivati. Jer samo zapisano bijaše. Fra Ante Marić»

Praljak Zaključak, Razvoj....Činjenice str. 32:

«Bez komentara!? I sada bih na kraju trebao nešto napisati pametno i značajno, zaokružiti temu. A što? Molbu!? Provjerite činjenice, molim, ako su točne, usvojite ih kao dio mišljenja i govora. Zašto? Jer kao i u Kraljevini Jugoslaviji, kao i u SFRJ, kao uvijek i svuda ovolika količina laži pretvorena u istinu je podloga i uzrok ponavljanja klanja. Nema na tim osnovama nikakvog pomirenja, nikakvog razumijevanja, nikakve dobre budućnosti. Nikakvi sitni izljevi ljubavi, grljenja i tapšanja neće tu ništa promijeniti. (...) Za ime Boga recite riječ i spasite dušu svoju.»

Potaknut knjigama ove dvojice autora kojim je istina o ratu u BiH i RH važnija i od života, obojica su izložili svoje živote, Praljak nastavlja svoj žrtvovati pred sucima u Haagu, gospodin Franjković nastavlja širiti istinu o ratu, želio bih večeras govoriti o šutnji. Zašto treba uopće govoriti o šutnji? Šutnji oko procesa Šestorki? O procesu Gotovini, Markaču i Čermaku još smo nešto povremeno doznavali dok je o ovom procesu u hrvatskim medijima vladala i vlada gotovo posvemašnja šutnja. Šuti politika, šute mediji, šuti hrvatska javnost. Ali mediji su se zato raspisali o hapšenju generala Mladića, okrutnog izvršitelja Miloševićeve velikosrpske zločinačke politike. Rijetki preostali hrvatski intelektualci govore, pred nekoliko dana o Praljku su govorili novinarka Višnja Starešina, dr. Ivo Lučić, admiral Davor Domazet-Lošo, za tri dana će tu nedaleko, u Dvorani Vijenac ponovno govoriti akademik Josip Pečarić uz izlazak njegove knjige «Rasizam suda u Haagu 15 godina govorenja istog: Je li bilo uzalud?», uz njega dr. Miroslav Tuđman, Ozana Ramljak, Mate Kovačević, akademik Dubravko Jelčić. Oni se trude, je li bilo uzalud? - retorički se pita Pečarić, da nas ne zagluše laži, da progovore činjenice, da se čuje istina. Glavni razlog za šutnju o BiH i procesu Šestorki je nametnuta dogma o zabrani uplitanja jedne države u stvari druge države.

Pobrojat ću razloge koji nam uz ustavnu obvezu daju pravo govoriti o tom ratu i odnosu RH prema BiH.

Prvo: Republika Hrvatska imala je nacionalnu i moralnu dužnost priskočiti u pomoć dijelu hrvatskoga naroda koji živi u BiH, kolijevci dobrog djela stanovnika današnje RH - trajne i održive nezavisnosti RH ne bi bilo bez oslobađanja ključnih područja BiH;

Drugo: Rat u BiH bio je nastavak agresivne politike Slobodana Miloševića, srpskih nacionalista, JNA kojim se vojno željela učvrstiti ideja Velike Srbije, to je bilo jedno ratište (admiral Domazet), od ishoda tog rata zavisila je i budućnost RH;

Treće: Zato jer treba svjedočiti o ogromnom trudu oko predočavanja istine o ratu u BiH i Domovinskom ratu, koji su uložili mnogi, branitelji, odvjetnici, Šestorka, ali posebice u svojoj obrani general Slobodan Praljak. U njegovoj obrani najbolje se oslikava obrana BiH i RH;

Četvrto: Zato jer se o tom procesu malo zna, sve se čini kako široka javnost, hrvatski narod, ne bi doznao činjenice koje je skupila i Sudu podnijela obje obrane, tisuće i tisuće dokumenata s podatcima koje opovrgavaju tezu tužiteljstva o Zajedničkom Zločinačkom Pothvatu (dalje: ZZP) i agresiji RH na BiH. Te činjenice se nalaze u 18 Praljkovih knjiga kao i u knjizi Balkan u crnini;

Peto: Zato jer se o tom procesu u Hrvatskoj šuti, šute političari, šute mediji, šute intelektualci, nas se navodno ne tiču optužbe protiv građana druge države, Hrvatska se ne smije miješati u unutarnje stvari BiH ;

Šesto : Ako se dokažu optužbe protiv Šestorke političke, pravne, financijske i povijesne posljedice bit će teže i nesagledive po RH od onih koje će proisteći iz presuda generalima Gotovini, Čermaku i Markaču; I na posljetku,

Sedmo: Zato jer je RH uz ZZP optužena i za agresiju na BiH i bude li joj dokazana krivnja dogodit će se nepojmljivi apsurd da država koja je spasila BiH od srpske agresije bude proglašena za njenog agresora, mora platiti ratnu odštetu i u budućnosti (Hrvatska i njen narod) nositi žig agresora i zločinačke države!

Hrvatska politika ipak šuti? Zašto? Prvenstveno zato jer su u moćnim međunarodnim krugovima, pa onda i u političkim krugovima RH, medijima, velikom dijelu hrvatske javnosti općeprihvaćene krivotvorine o tom ratu, od navodnog dogovoru između Miloševića i Tuđmana do rušenja Starog mosta do hrvatskih zločina. O dogovoru je sjajno pisao akademik Josip Pečarić, on je ismijao podmetnutu tezu o dogovoru između moćnoga Miloševića, iza kojeg su stajale zuba naoružana JNA i paravojne postrojbe srpskih pobunjenika, četnika, Belih orlova, Šešeljevaca i da ne nabrajam dalje, i Tuđmana koji je '91. kao oružanu silu imao tek nekoliko tisuća lovačkim puškama i trofejnim oružjem naoružanih dragovoljaca. Parafraziram Pečarićev duhovito opisan dogovor : Bre Franjo, ajd' da se dogovorimo, ja ovako moćan, ti ovako slab, podelimo BiH!? I Franjo je pristao!?

Stvaratelji 'kontroliranog kaosa' žele izjednačiti krivnju i procesima u Haagu prisiliti države bivše Jugoslavije na neki novi oblik suradnje, političke, vojne, gospodarske, na Zapadni Balkan, novu Jugoslaviju, Jugosferu, zato su te krivotvorine o dogovorenom ratu stvorili i dalje ih šire domaći političari poput Mesića, Račana, Pusić, Kajina, Pupovca, civilne udruge financirane isprva stranim novcem, a sada iz hrvatskog budžeta, tiskani i elektronski mediji, svi koji su imali interes oslabiti vezu bosanskohercegovačkih Hrvata s Hrvatskom. Izjednačivši krivnju za raspad Jugoslavije, stvorili su region, omalovažili i poništili hrvatski san i viziju o slobodnoj, neovisnoj, demokratskoj i europskoj Državi Hrvatskoj, odvojili bosanskohercegovačke Hrvate od RH, doveli u opasnost samu opstojnost Hrvatske.

Pri kraju smo oba procesa, u prvom su već donesene presude koje su zgranule ogromnu većinu Hrvata, pravorijek drugoga tek čekamo. Svima razumnim ljudima je jasno da su obrane u oba procesa srušile tezu Tužiteljstva o ZZP-u i agresiji RH na BiH, razotkrile je kao praznu konstrukciju bez ikakve osnove u činjenicama, kao politizaciju sudstva, a Haag kao politički sud moćnih sila sa snažnim interesima na prostoru Jugoistočne Europe (Zapadnog Balkana). Njihov cilj je bio podvrgnuti slobodne, nezavisne i demokratske novoosnovane države svojoj vojnoj, političkoj, informacijskoj, gospodarskoj, financijskoj, medijskoj i kulturnoj nadmoći. Razotkrivnju te ogromne laži pomogla su oba autora, dokazali su i pokazali kako je moguće intelektom, razumom, logikom, pravom i prije svega osobnom hrabrošću i svješću o snazi dobra obraniti istinu, pobijediti konstrukciju, tezu, političku manipulaciju, srcem, snagom, junaštvom i zajedništvom u miru pobijediti kao što smo i u ratu pobijedili.

"Istina je jedna, i u zgodno i u nezgodno vrijeme,

Mir se može donijeti samo onda ako se na određenom području napravi pravda. Pravdu je moguće dobiti samo ako ispred sebe imamo istinu - a istina mora biti zasnovana na činjenicama."

dr. sc. Miroslav Međimorec