Raspadom bivše SFRJ, hrvatsko nacionalno pitanje rješavano je u isto vrijeme, na istom mjestu i za istim stolom – na mirovnim pregovorima u Daytonu, na kojima je 21. studenoga 1995., parafiran Opći okvirni mirovni sporazum za mir u BiH, a koji je potpisan u Parizu 14. prosinca 1995. Dayton je zaustavio rat i donio mir, ali nepravedan mir. Daytonskom mirovnom sporazumu, prethodio je, godinu i osam mjeseci prije, Washingtonski mirovni sporazum (18. ožujka 1994.) kojim je zaustavljen rat između Hrvata i Bošnjaka-muslimana u BiH. Tim Sporazumom su tada, od tri nacionalne republike u BiH, njih dvije: Hrvatska Republika Herceg-Bosna i muslimanska Republika BiH, formirale Federaciju BiH, koja je trebala biti u konfederativnim odnosima s RH. Na temelju tog Sporazuma 23. ožujka 1994. donesen je Ustav Federacije BiH, čiji čl. 1. glasi: Bošnjaci i Hrvati kao konstitutivni narodi, zajedno s ostalima, i građani Republike Bosne i Hercegovine, ostvarujući svoja suverena prava, preoblikuju unutarnji ustroj teritorija s većinskim bošnjačkim i hrvatskim pučanstvom u (Republici) Bosni i Hercegovini u Federaciju Bosne i Hercegovine koja se sastoji od federalnih jedinica s jednakim pravima i odgovornostima. Odluke o ustavnom statusu teritorija Republike Bosne i Hercegovine s većinskim srpskim pučanstvom donijet će se tijekom pregovora o miru i na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji.”

Ustavom Federacije BiH najavljena Međunarodna konferencija održana je u Daytonu. Tada je, umjesto kantoniziranja i preostalog (srpskog) dijela u BiH, uz Federaciju BiH neprirodno nakalemljena Republika Srpska. Time je međunarodno priznata BiH ustrojena iz dva entiteta za tri konstitutivna naroda, u kojoj Hrvati i Bošnjaci-muslimani zajedno s ostalima svoju konstitutivnost ostvaruju u Federaciji BiH, a Srbi i ostali u Republici Srpskoj. Konfederalni odnosi Federacije BiH i RH dogovoreni Washingtonskim sporazumom, u Daytonu su zamijenjeni posebnim paralelnim odnosima (čl. III.2.a) Ustava BiH - Aneksa 4.) Sporazum o posebnim odnosima između RH i Federacije BiH potpisan je u Zagrebu, 22. studenoga 1998. Tim Sporazumom, između ostalog, strane su se obvezale uspostaviti europski prometni koridor od luke Ploče do sjeverne granice BiH, kao i potrebu izgradnje cestovne prometnice Dubrovnik-Ploče-Bihać-Zagreb (preko Neuma). Podsjetimo se što je danas s tom prometnicom, a posebice s izgradnjom Pelješkog mosta, koji može dobiti i svoj međunarodni sudski epilog. Držimo iznimno važnim spomenuti i čl. 12. tog Sporazuma koji uređuje da će dvije strane pitanja od vitalnog interesa rješavati konsenzusom hrvatskog i bošnjačkog naroda, u svrhu osiguranja djelatnog funkcioniranja Federacije BiH i učinkovitije provedbe ovog Sporazuma. Danas je to proklamirano načelo konsenzusa zamijenjeno institucionalnim preglasavanjem hrvatskog naroda, često i uz prethodnu suglasnost RH, tako da možemo konstatirati da i od Sporazuma o posebnim odnosima s RH, danas nema ništa.

Godine 2002. entitetsku ustavnu reformu nametnuo je Visoki predstavnik za BiH, kojom bi (temeljem Odluke Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda) sva tri konstitutivna naroda svoju konstitutivnost ostvarivala na cijelom teritoriju BiH. Međutim, ta ustavom proklamirana konstitutivnost, daleko je od stvarne konstitutivnosti naroda, posebice hrvatskog naroda u BiH. Čak štoviše, tom entitetskom ustavnom reformom hrvatski narod u Federaciji BiH je gotovo u potpunosti izgubio mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa (tzv. puzajuće ustavne promjene), a u RS-u nema ni naznaka moguće stvarne konstitutivnosti druga dva konstitutivna naroda. Deset godina nakon Daytona, skinut je moratorij Međunarodne zajednice s Daytona kao «svetog slova», tako da je, između ostaloga, mogla početi i rasprava o potrebi mijenjanja nepravednog Ustava BiH. Sve do tada za nastojanja promjene ustava sankcionirani su ponajprije hrvatski politički predstavnici, pod izgovorom „opstrukcije Daytonskog mirovnog sporazuma“. U početku svojevrsni konspirativni pregovori o ustavnim promjenama, bez široke javne rasprave, završili su u parlamentarnoj proceduri u proljeće 2006. pred predstojeće Opće izbore u BiH, gdje nisu dobili potrebnu dvotrećinsku većinu u Parlamentarnoj skupštini BiH. Tzv. „travanjski paket“ ustavnih promjena, bio je kozmetičke naravi, nije dirao u nepravednu dvoentitetsku ustavnu strukturu, jačao je državne strukture vlasti, slabio poziciju Doma naroda, reducirao pitanja od vitalnog nacionalnog interesa, i td. Hrvatski predstavnici u tijelima vlasti BiH, tijekom aktivnosti na ustavnoj reformi, nikada nisu izišli s jasnim stavom za kakvu će se strukturu odnosno državno ustrojstvo BiH zalagati.

Zato, na jasan upit: Za kakvo se državno ustrojstvo BiH zalažu predstavnici hrvatskog naroda? njihov odgovor je bio neodređen i niječan, tj. da je hrvatski narod u BiH protiv dvoentitetske podjele BiH. Takvo stajalište, u nedostatku boljeg, i danas je prevladavajuće. Napominjemo, da i danas, trinaest godina nakon Daytona – Daytonski mirovni sporazum još nije potvrđen u Parlamentu BiH od mjerodavnih domaćih subjekata, nije službeno preveden, a ni objavljen u Službenom glasniku BiH. BiH čak nema ni izvornika Daytonskog sporazuma, potpisanog u Parizu 14. prosinca 1995. Tako se prijeporne i bitne stvari između konstitutivnih naroda, pripisuju različitom prijevodu i tumačenju njegovih odredbi. Ovome treba dodati da njegov Aneks 7. – Sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama (Povratak), još nije proveden. Zanimljivo je istaknuti da na Konferenciji o nadogradnji Daytona koja je organizirana uz posredovanje američke i europske administracije (Bruxelles, studeni 2005.), pitanje promjene dvoentitetske strukture BiH koje je bilo na stolu, osim hrvatskog, predstavnici druga dva konstitutivna naroda nisu potencirali. Za ovo pitanje su, od samog početka, jedino bili zainteresirani predstavnici hrvatskog naroda, konstatirajući da je dvoentitetska struktura BiH najpogubnija za hrvatski narod.

Tzv. Kreševska deklaracija koju su potpisali predsjednici najvećih hrvatskih političkih stranaka u BiH (Kreševo, 21. rujna 2007.) zalaže se, za novi Ustav BiH, i predstavlja nužno potreban konsenzus hrvatskog naroda uoči najavljenih ustavnih promjena. Na taj način željelo se aktualizirati i otvoriti suštinsko i istodobno najspornije pitanje daljnjeg postojanja dvoentitetske strukture BiH. BiH je u lipnju 2008. potpisala s EU Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Tim Sporazumom je, pored ostaloga predviđeno, da kao uvjet za članstvo BiH u EU treba obaviti i ustavne promjene. Uz nastojanja aktualne bošnjačke politike iz Sarajeva o potrebi ukidanja entiteta, sve je glasniji odgovor srpske politike iz Banja Luke o potrebi referenduma za odcjepljenje RS iz BiH. Takav duel srpske i bošnjačke politike dobiva prioritet, na njega Međunarodna zajednica odgovara: nema jednostranog ukidanja entiteta, ni raspada BiH, čime se cementira status quo, a hrvatski politički glas postaje «glas vapijućeg u pustinji». U studenome 2008. godine, u Prudu kod Odžaka postignut je dogovor lidera triju najvećih nacionalnih stranka u BiH, da se pored ostaloga, pristupi ustavnoj reformi. Taj dogovor pozdravili su predstavnici Međunarodne zajednice. Ovih dana, nakon izbora u SAD, američka diplomacija u svjetlu najavljene ustavne reforme poručuje da nema revolucije (tj. novog) ustava, nego evolucija (tj. dogradnja) postojećeg ustava BiH. Za istovjetno stajalište zalaže se i engleska diplomacija, a još ranije na Konferenciji o nadogradnji Daytona u Bruxellesu u studenome 2005., izjasnila se i Europska unija.

Sadašnja ustavna rješenja štite entitete kroz institut „entitetskog veta“, dok se konstitutivni narodi štite kroz institut „veta vitalnog nacionalnog interesa“. Oba ova veta mogu koristiti i Srbi i Bošnjaci, dok Hrvati (radi svoje malobrojnosti) mogu u Parlamentu BiH samo aktivirati institut „veta vitalnog nacionalnog interesa“ čime se on prenosi na Ustavni sud BiH, koji o tome odlučuje većinom glasova. (Ustavni sud BiH sastoji se od dva Bošnjaka, dva Hrvata, dva Srbina i tri suca koje bira Međunarodna zajednica). U najvećem broju slučajeva Hrvati su preglasavani i na ovoj najvišoj sudskoj instanci u BiH. Tako se često događa da se, neki zakon koji svakako spada u pitanje vitalnog hrvatskog interesa, usvaja bez ijednog glasa „za“ hrvatskih zastupnika, kako u Parlamentu BiH tako i sudaca Ustavnog suda BiH iz reda hrvatskog naroda. Vidljivo je da Hrvati ne mogu, na učinkovit način, štititi svoje vitalne nacionalne interese jer institut „veta vitalnog nacionalnog interesa“ nema apsolutni karakter kao „entitetski veto“ kojeg koriste predstavnici druga dva konstitutivna naroda. Niti „entitetski veto“ hrvatskog člana Predsjedništva BiH, nije u funkciji od kada tog člana imenuju ili biraju nehrvati (ranije Jozo Križanović, danas Željko Komšić). Hrvati u BiH imaju samo jednu administrativno-teritorijalnu jedinicu u kojoj autonomno mogu donositi sve odluke, a to je Županija Zapadnohercegovačka. U svim drugim županijama/kantonima zahtijeva se sudjelovanje predstavnika drugih konstitutivnih naroda, kojih ima 20% i više. Posebna priča je i u Gradu Mostaru gdje na lokalnoj razini vrijede posebna pravila kojih nema drugdje u BiH, tako da Hrvati iako većina ne mogu autonomno odlučivati.

Npr. u Gradskom vijeću u Mostaru, bošnjaci su se pozvali na zaštitu vitalnog bošnjačkog interesa, kako Hrvati ne bi imali svoju lokalnu RTV postaju, koju su sami utemeljili i financirali sve dok nisu ukinute gradske općine u Mostaru. Znači vitalni bošnjački interes na lokalnoj razini je da Hrvati nemaju svoju lokalnu RTV postaju. Dok je na državnoj razini primjerice bošnjački član Predsjedništva BiH (Haris Silajdžić) kroz „entitetski veto“ zaustavio Ugovor o dvojnom državljanstvu između BiH i RH, iako je procedura kompletno završena u obje zemlje. (Isti Ugovor postoji sa Srbijom, Švedskom, itd.) Na Ustavnom sudu Federacije BiH, instituciji koja treba štititi individualna i kolektivna prava, potvrđuju se zakoni koji su nastali preglasavanjem Hrvata, osporava se ime: „Županija“, „Hercegbosanska županija“, „bošnjački jezik“, i sl., čime se na institucionalan način zabranjuje, zatire odnosno iskorjenjuje hrvatski jezik u BiH, te krše vitalni nacionalni interesi hrvatskog naroda. U BiH se ozbiljno razmišlja i o uvođenju moratorija na nacionalne predznake. BiH još nije postala državom u punom kapacitetu jer po međunarodnom pravu ne ispunjava jedan od tri osnovna elementa svake države. Uz teritorij i stanovništvo nedostaje joj uređena vlast koja kontrolira taj teritorij i stanovništvo. Taj kriterij je u instituciji Visokog predstavnika za BiH, koji BiH vlada u funkciji neobjavljenog protektorata, s pravima bez odgovornosti i sa širokim ovlastima koji: nameće ustav i zakone, smjenjuje legalno i legitimno izabrane dužnosnike, poništava i mijenja zakone i sl. Znači, BiH kao zemlja tek želi postati, modernom, demokratskom, samoodrživom i stabilnom državom. BiH s ovim nepravdama ne može graditi svoju budućnost, niti ljudskije i pravednije odnose među ljudima i narodima. Iz navedenoga, zorno se vidi ustavna i stvarna nejednakopravnost hrvatskog naroda s druga dva konstitutivna naroda u BiH.

Što Hrvati trebaju činiti u najavljenoj ustavnoj reformi u BiH?

Hrvati u BiH najprije trebaju jasno i jedinstveno stajalište glede presudnog životnog pitanja: treba li uopće sudjelovati u kozmetičkim ustavnim promjenama; ili treba samo sudjelovati u donošenju novog, pravednog, demokratskog ustava BiH, koji će urediti jednakopravnost sva tri tvorbena naroda. Ovo posljednje, čini nam se, nije moguće bez novog Daytona. Deklaracija o ustavno-pravnom položaju Hrvata u BiH koja je donesena na znanstvenom skupu u Neumu, od 27. i 28. listopada 2005. u organizaciji Hrvatskog društva za znanost i umjetnost BiH (Sarajevo) i Sveučilišta u Mostaru, uz djelatnu potporu brojnih hrvatskih institucija i udruga, zalaže se za „ustrojstvo BiH kao složene savezne države, sastavljene od tri federalne jedinice i s tri razine vlasti. Budući da jedino republika, kao demokratski oblik vladavine naroda podrazumijeva i jamči najviši stupanj demokracije te političke, kulturne i svake druge autonomije, zalažemo se za uspostavu tri republike, za tri suverena i konstitutivna naroda, što je u punom suglasju s odredbama Pakta Ujedinjenih naroda o građanskim, socijalnim i kulturnim pravima o jednakosti svih naroda bez obzira na njihovu brojnost. Ako se u demokratskoj raspravi o novom ustavnom ustrojstvu pokaže da je moguće iznaći puno suglasje s druga dva naroda o mogućem drukčijem ustrojstvu, u kojem bi federalne jedinice bile kantoni, i sl., a koje bi imale zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast, hrvatskom narodu odgovara i svako takvo ustrojstvo budući da bi i ono sve narode, nacionalne manjine i građane stavilo u istovjetan i jednakopravan položaj. Jedino na takvim osnovama moguće je BiH urediti kao demokratsku, samoodrživu i stabilnu državu, u kojoj bi njezini narodi i građani, te domaće politike i od naroda izabrani političari, na sebe preuzeli upravljanje i punu odgovornost za daljnju sudbinu zemlje…“

Samo dan poslije Neumske Deklaracije, 28. listopada 2005. Biskupska konferencija BiH dala je svoj prijedlog mogućeg ustrojstva BiH u četiri regije koje bi se formirale po ekonomskom, prometno-komunikacijskom, prirodnom, povijesnom, zemljopisnom i multietničkom načelu, u kojima ni jedan konstitutivan narod ne može imati manje od 30% ni više od 40% udjela u vlasti. (Postoje i razmišljanja kako početni korak u preustroju BiH treba biti ujedinjenje županija s hrvatskom većinom u Federaciji BiH.) Spomenimo da je na desetu obljetnicu Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma (14. prosinca 2005.) u Mostaru, održan znanstveni skup na kojem su sudjelovali znanstvenici iz sva tri konstitutivna naroda, ali s različitim stajalištima, čime su se i oni uključili u raspravu o ustavnim promjenama. Danas, odnos tri konstitutivna naroda u BiH prema državi BiH najslikovitije pokazuju tri obljetnice u mjesecu studenome, u kojem Dan državnosti u BiH tri konstitutivna naroda obilježavaju s tri različita nadnevka i to: Hrvati „18. studenoga“ - dan utemeljenja HZ H-B (dan pada Vukovara), Srbi „21. studenoga“- dan kada je u Daytonu priznata RS i Bošnjaci „25. novembra“ - dan ZAVNOBiH-a. U međuvremenu BiH još nema državni zakon o tom danu. Iz navedenoga se BiH karakterizira kao tipično podijeljeno društvo, te mu kao takvom najbolje odgovara konsocijacijski model državnog ustrojstva.

Zaključimo?

Hrvati BiH, zajedno s druga dva konstitutivna naroda u BiH, imaju jednaka prava u Bosni i Hercegovini i na Bosnu i Hercegovinu. Ustavom proklamirana konstitutivnost jednog naroda ne znači ništa, bez njegove stvarne jednakopravnosti, a posebice bez suverenosti, kako one teritorijalne u većinskim nacionalnim administrativno-teritorijalnim federalnim jedinicama, tako i one personalne na cijelom teritoriju BiH. Što se tiče administrativno teritorijalnog ustrojstva BiH (ako ono bude na dnevnom redu), hrvatski predstavnici ne smiju ići ispod kantonalnog ustrojstva BiH, s jakim ovlastima kantona kao federalnih jedinica. Hrvati u BiH, jasno i precizno, moraju utvrditi što su vitalni hrvatski interesi za koje se bezuvjetno, odlučno i složno, moraju zalagati. Možemo konstatirati da, uz postojeće ustavno definiranje vitalnog nacionalnog interesa, postoji suglasje da su vitalni hrvatski interesi: 1. neprihvatljivost postojećeg dvoentitetskog ustrojstva BiH; 2. uspostava javnog hrvatskog RTV kanala u BiH i 3. ustavna i stvarna jednakopravnost hrvatskog naroda s druga dva konstitutivna naroda u BiH. U bilo kom pitanju koje bude predmet ustavne reforme u BiH, Hrvati trebaju inzistirati na dosljednoj ustavnoj i stvarnoj jednakopravnosti hrvatskog s druga dva konstitutivna naroda u BiH. Na tom putu, uz RH i hrvatski narod u cjelini, trebaju nam istinski i demokratski prijatelji u svijetu. RH je na to i ustavno obvezana, kao i po međunarodnim ugovorima, što, kad je u pitanju ustavna reforma, nije bio slučaj do sada.

Čak štoviše, za rješenja koja pripremi Međunarodna zajednica, koja su posebice pogubna za Hrvate BiH, ta ista Međunarodna zajednica za njih dobije prethodnu suglasnost u Zagrebu. (Npr. nametnuta ustavna reforma 2002., Projekt Hrvatskog Narodnog Sabora i Hrvatske samouprave u BiH 2001. kao odgovor izabranih hrvatskih zastupnika na grubo pogaženu izbornu volju hrvatskog naroda. Sjetimo se i negativne kampanje prema Hercegovcima i Hrvatima iz BiH i dijaspore za opće izbore u RH, itd.). Kao minimum za sudjelovanje predstavnika hrvatskog naroda u BiH u ustavnoj reformi, zvala se ona i kao nadogradnja (evolucija) Ustava BiH, umjesto postojećeg i neučinkovitog «veta vitalnog nacionalnog interesa», treba biti uspostava „nacionalnog veta“ u Domu naroda Parlamenta BiH, koji bi na jednak i učinkovit način štitio vitalne nacionalne interese sva tri konstitutivna naroda. Taj „nacionalni veto“ mora imati značajke „apsolutnog veta“ za ustavom utvrđene slučajeve vitalnog nacionalnog interesa kao i značajke „suspenzivnog veta“ za neutvrđene slučajeve vitalnog nacionalnog interesa, o čemu se treba postići konsenzus tri konstitutivna naroda.

Dr. sc. Mile Lasić
Predsjednik Skupštine Hrvatskog intelektualnog zbora u BiH
Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru

{mxc}