Boljun na svom vrhuncu

Mali gradić Boljun, prvi grad koji nam se ukaže kad idemo iz Rijeke u Istru, smješten je na kraju hrpta visoravni koja se proteže od sjevera prema jugu i završava sa ostacima srednjovjekovnog kaštela i jedinstvenim pogledom na prekrasan "tepih" polja u dolini, na kras koji se uzdiže prema visokoj Učki nebu pod oblacima.

Pogledate li u Hrvatski leksikon iz 1996. u izdanju Naklada Leksikon d.o.o. i suradnji s Leksikografskim zavodom "Miroslav Krleža". pročitat ćete da je Boljun, selo u općini Lupoglav u Istarskoj Županiji. A Boljun nikada nije bio niti će biti - selo. Boljun je pak pravi grad i barem do deset puta veći od najmanjega grada na svijetu - Huma. Očito je da naši leksikografi ne razlikuju selo od grada.

Boljun

U Boljunu ima nalaza iz neolitika (prapovijesno doba - tri bakrene sjekire koje se čuvaju u Arheološkom muzeju Hrvatske u Zagrebu. Ima jedan spomenk iz rimskog doba i više drugih povijesnih nalaza. Tu su ostaci crkve sv. Petra, te djelomično sačuvana crkva sv. Kuzme i Damjana i postojeća župna crkva sv. Jurja. Ima i staru crkvicu sv. Baštijana (sv. Sebastiana) koja danas služi kao mrtvačnica.

Iz Boljuna potječe slavna Boljunska kronika (od 1595. do 1660. g) koju je na glagoljici gotovo u cijelosti vodio mjesni "(pop Vincenc) Frlanić, plovan tada v Boljune".

Burna povijest

Taj sada mali oronuli gradić s veoma malim brojem stanovnika imao je nekada, recimo to tako, slavnu prošlost i bio je dostigao vrhunac u svom razvoju, vjerovali ili ne, između 1935. i 1942. g. pod kraj vlasti fašističke Italije.

Naime, Boljun je bio općinsko središte za Boljun, Boljunsko Polje, Ravno Brdo, Paz, Belaj, Borut, Semić, Gorenju Vas, Dolenju Vas, Brest, Vranju, Učku. Imao je svoga župnika, poštu, karabinjersku postaju, više škola, više gostionica, dva ili više kaligara (postolara), svoga liječnika i babicu (primalju). Imalo se dnevnu autobusnu vezu s Pazinom i s Rijekom cestom preko Paza i Učke. Imao je i svoj malin (mlin), vodenicu. Nekada ih je navodno bilo pet.

Pogled s vrha Učke u smjeru Boljunskog polja

U poljorivredi se počelo koristiti željezni plug, koji je zamijenio drveni plug tzv. RT. Željezni plug je bio dio Mussolinijeve "Battaglio del grano" i s većom dubinom oranja doveo je do prave revolucije u poljoprivredi. Kmetovi (poljoprivrednici) koji su prije toga proizvodili 2 do 3 q pšenice, počeli su postizati prinose 10 do 15 q pšenice godišnje. Tadašnja je vlast nagrađivala uzgajivače najljepših volova i krava autohtone istarske vrste "podolac". Među seljacima je došlo do pravog natjecanja u uzgoju goveda i ratarskih kultura. Bilo je to vrijeme kad još u poljoprivredi nije bilo traktora. Zemlju se obrađivalo uz pomoć volova i krava upregnutih u plugove i druge poljorivredne strojeve i ručnim radom, pretežito muškog dijela stanovništva.

Boljunsko polje - satelitska snimka

Pojedini kmetovi su počeli proizvoditi i do 20 q pšenice, a oni veći ( Brnac, Rogović, Feranda, Mandić, Rumani) i od 50 do 100 q pšenice. Naime, uz željezni se plug u poljoprivredi počelo koristiti i sijačice, male plugove za okapanje kultura, te umjetna gnojiva, što je sve omogućilo do tada nezamislivo povećanje proizvodnje. Kad je jedne godine kukuruza bilo jako puno, jedan starac kojega je do tada nezamisliva proivodnja kukuruza iznenadila rekao je paronu kuće: "Ča misliš s trukinjom kućo srušit?". To zato jer se trukinja (kukuruz) sušio i čuvao na tavanu, u reštama (pletenicama) koje su na žicama visjele sa greda i dio trukinje koji je bio bez komušine, čuvao na podu tavana, pa je prijetila opasnost da se sve uruši kroz strop u kuhinju koja je bila ispod tavana.

Učka gledana s istarske strane

Počelo je vrijema kad je bolji paron znao izjaviti : "Dok sam ja živ u mojoj kući će se jesti vavek bieli kruh!".

U to su se vrijeme razmahale poljorivredne škole u Pazinu i Poreču, kada su kmetove obilazili razni poljoprivredni tehničari "kalauzarić", koji su ih podučavali kako da prijeđu na suvremenu obradu zemlje. Bilo je to doba kad još nije bilo strojeva za žetvu, i dr. već je vladao srp i motika. Žito se prvi put počelo proizvoditi i za tržište, ne samo za vlastitu potrošnju. Tako imamo već proizvođače na desetke i stotine q pšenice i kukuruza, 50 do 100 hl vina, kmetova koji su imali 15 do 20 krava i volova. To je bilo doba cvata boljunske poljoprivrede. Vrhunac toga razvitka je bio 1942. godine.

Pogled na Učku prema istoku

I tada je došla kapitulacija Italije i rat je došao i na Boljunštinu. Posljedica je rata je bila zastoj toga razvitka i nazadovanje. Došao je i komunizam, kad je sve krenulo nekim drugim smjerom. Neki su poginuli, a puno se ljudi odselilo u svijet i u Rijeku, Trst i drugamo. Privatne trgovine su zabranjene i nestale, gostionice su zatvorene, snabdijevanje stanovništva je putem zadružne trgovine postalo veoma oskudno, župnik je počeo opsluživati i druge župe, sjedište općine je neko vrijeme još ostalo u Boljunu, ali poslije je premješteno u Lupoglav. Karabinjeri su nestali, škole su još neko vrijeme ostale da bi prestala s radom jedna, pa druga i sada je najbliža škola u 8 km udaljenom Lupoglavu. Najbliži liječnik je bio u Pazinu preko 20 km udaljenom, a nije postojala autobusna veza ni prema Pazinu ni prema Rijeci; babica je nestala (jednu su ubili partizani). Bermu (krizmu, svetu potvrdu) se obavljalo u Pazinu, a bez autobusne veze to je značilo pješačiti po svetu potvrdu u Pazin i natrag oko 48 km. Nestala je i posljednja vodenica u Boljunskom polju, a najbliži elektromlin je bio u Roču, udaljen oko 15 km od Boljuna. Kako sa zapadne i istočne strane Boljuna protječu dva potoka (Veli i Mali potok) na njima su bila podignuta četiri mosta i sva su četiri bila tijekom 1943. ili 1944. srušena od strane partizana. Trebalo je dugo vremena dok ih se nije kako tako obnovilo.

Boljun

Posljedica takvoga razvoja stanja na Boljunštini kao i u drugim područjima je nezaustavljivo nazadovanje i depopulacija područja. Ljudi sposobni za rad u najboljim godinama odlazili su u grad na rad u industriju i u svijet za boljim životom. Na poljoprivredi su ostali starci i nemoćni. Stanje Boljuna i Boljunštine se vratilo na vrijeme prije 1930. godine, a status Boljuna kao općinskog sjedišta zauvijek je izgubljen.

Na vrhu Učke

Boljun i Boljunština nisu imali svoju SRZ (seljačku radnu zadrugu) niti svoju komunističku, partijsku organizaciju i stanovništvo nije bilo izloženo onom izravnom nasilju kao što je to bio slučaj u drugim područjima Istre, Hrvatske i Jugoslavije. Međutim, ono što je Boljun i Boljunštinu posebno pogađalo je činjenica što se svi cestovni pravci s asfalitiranim kolnicima zaobilazili ovo područje. Izgrađena je 1950. nova cesta između Rijeka i Pule uz more, te je na važnosti dobila i cesta koja je povezivala Pazin s Vozilićima preko Pićna. Boljun je time još više izoliran. Posljedice te prometne izolacije su bile porazne.

Tunel Učka i promjene 1990.

Tek probijanjem cestovnog tunela kroz Učku i poslije s afaltiranjem cesta u pravcu Labina, Pazina i Buzeta. propadanje Boljuna i Boljunštine se zaustavilo. Ali suviše je vremena izgubljeno da bi se uhvatilo korak s razvijenim svijetom. Najveći je problem Boljuna i Boljunštine veoma rijetka naseljenost zbog polustoljetnog prekomjernog iseljavanja stanovništva.

S 1990. godinom i povratkom na demokratski politički ustroj Hrvatske, sa slobodnim privatnim poduzetništvom, stvari su se počele mijenjati na bolje.

Boljun

Danas Boljun ima modernu pržionicu kave tvrtke "Kavaimpeks", koju je osnovao rođeni Boljunac nastanjen u Italiji i u Hrvatskoj. Boljun ima nekoliko većih poljorivrednika koji se bave ratarskom i posebno stočarskom proizvodnjom, kao i gostionicu. Danas svi Boljunci i Boljunke sposobni za rad imaju neko zaposlenje, ili u "Kavaimpeksu", Tunelu "Učka", kamenolomu, u privatnom obrtu ili u nekoj drugoj djelatnosti. Niti danas pak Boljun nema svoga liječnika, svoje škole, svoje trgovine. Nedavno je sjedište zajednčkog župnika za više župa preseljeno u Boljun. Nema izgleda da bi Boljun ponovno postao sjedište općine. Ali ima puno toga čega nekada nije bilo.

Danas je to posve drugačije društvo u posve izmijenjenim okolnostima i nadajmo se da će mladi naraštaji Boljunaca i Boljunki u tim izmijenjenim okolnostima smoći snage i kuraži da se uhvate u koštac s novim izazovima. Vjerujemo da je vrijeme najtežih iskušenja prošlo i da budućnost Boljuna i Boljunštine ovisi od današnjih naraštaja koji su u najboljim godinama i od mladeži i djece koje tek treba podignuti i osposobiti za život.

Nazario Polojac
Vinko Buretić