Za sve žrtve jugo–totalitarističkog režima na mjesto martirija Miroslava

Bulešića, sluge božjega, svećenika i mučenika

Udruga hrvatskih branitelja iz Hrvatske, BiH i dijaspore „Zavjet", podružnica Istarske županije pozvala je svoje članstvo i prijatelje u Lanišće 22. lipnja 2011. godine na Sv. Misu koja će biti posvećena Sluzi Božjem Miroslavu Bulešiću i svima koji su ubijeni od totalitarističko jugo-komunističkog režima poslije Drugog svjetskog rata. Prvotna ideja za svrsishodno druženje na prigodni blagdan, koju su potakli dopredsjednik „Zavjeta" Stipo Baraban i predsjednik istarske podružnice ove udruge, Ninoslav Mogorović, ozbiljnošću susreta pretvorila se u Prvo hodočašće udruge „Zavjet" na mjesto martirija Miroslava Bulešića, Sluge Božjega, svećenika i mučenika.

Zamisao za ovakav susret podržao je porečko-pulski biskup msgr. Ivan Milovan koji je i predvodio koncelebriranu misu u župnoj crkvi Sv. Kancijana i Kancijanile u Lanišću, uz svećenike: župnika buzetskog Marija Žmaka, rođenoga u Lanišću, župnika župe Krista Spasitelja s Velog Vrha u Puli i policijskog kapelana za Istarsku županiju, Ivu Borića, te prof. dr. sc. Josipa Grbca, izvanrednog profesora Teološkog fakulteta u Rijeci, također rođenog u Lanišću. Tako je ova Sveta Misa ispunila crkvu i združila oko oltara brojne članove udruge i mjesno stanovništvo.

Ubojstva planiranaSvećenik don Anto Baković, koji se posebno bavio martirijem katoličkog svećenstva na prostorima Jugoslavije i njegovom stradanju u ratu i poraću, objavio je podatke o 663 žrtve, među kojima su četiri biskupa, 506 svećenika, 50 bogoslova, 38 sjemeništaraca, 17 laika, 31 časna sestra i 17 svećenika tifusaraObrativši se vjernicima i okupljenom puku, biskup, msgr. Ivan Milovan je izrekao i prigodno slovo o antifašizmu, rekavši da to može biti prihvatljiv blagdan za sve nas ako se naglašava njegova demokratska sastavnica i narodnooslobodilački smisao, što posebno važi za našu Istru. No, nažalost, njegova komunistička, zapravo staljinistička sastavnica, uzurpirala je pravo na razumijevanje i nasljeđe ovog pokreta i sebi pripisala gotovo cjelokupni učinak i smisao ove borbe koja je u jednom povijesnom trenutku našeg naroda i cijele Europe bila nedvojbeno humanistički odgovor na totalitarizam i fašizam. Zato se danas takva uzurpacija antifašizma kao nasljeđa svih nas doživljava kao prikrivanje komunističkih zločina za koje je prije svega odgovorna ta komunistička sastavnica antifašizma. To otežava i prihvaćanje ovih nedvojbenih europskih vrijednosti kod mlađih naraštaja. Upravo je demokratska sastavnica antifašista ponajviše stradala od ruke komunista, nekadašnjih suboraca, a među žrtvama, kao nigdje drugdje u Europi, stradalo je svećenstvo. Svećenik don Anto Baković, koji se posebno bavio martirijem katoličkog svećenstva na prostorima Jugoslavije i njegovom stradanju u ratu i poraću, objavio je podatke o 663 žrtve, među kojima su četiri biskupa, 506 svećenika, 50 bogoslova, 38 sjemeništaraca, 17 laika, 31 časna sestra i 17 svećenika tifusara. Stoga ni stradanje Miroslava Bulešića nije ni pojedinačni slučaj, niti nespretni događaj, već planirana aktivnost komunista. On se čak nije ni odigrao neposredno u poraću, kada je rat istom završio, već se dogodio dvije godine po okončanju Drugog svjetskoga rata.

Sluga Božji Miroslav Bulešić, kao mladi svećenik, rođen 1920., posvetio se odgoju i obrazovanju sjemeništaraca. Imenovan je tajnikom "Svećeničkog zbora sv. Pavla", koji je okupljao svećenike Hrvate, zalagao se za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve, a pridonio je i međunarodnom priznanju pripojenja Istre "Hrvatskoj u Jugoslaviji". U proljeće 1947. komunističke vlasti predstavile su "petogodišnji plan", kojim su tražili radne akcije nedjeljom, zabranu vjeronauka u školama te udaljavanje Crkve iz javnog života. Miroslav Bulešić se tome odlučno usprotivio, zajedno sa drugim svećenicima iz "Svećeničkog zbora sv. Pavla".

U kolovozu 1947. pratio je kao službeni pratitelj u Buzetu, delegata Sv. Stolice dr. Jakoba Ukmara, koji je dijelio sv. potvrdu. Komunisti su htjeli spriječiti misu i krizmu, ali nisu uspjeli. Dan nakon toga, bila je sv. potvrda u Lanišću. Ondje su komunisti napali Miroslava u župnoj kući i izboli ga nožem u grlo. Uistinu, zaklali su ga! Sam dr Jakob Ukmar je bio teško pretučen.

Biskup Dragutin Nežić započeo je 1956. službeni postupak za proglašenje blaženim, ali su komunističke vlasti to zabranile. Postupak je 1957. otvoren u Rimu, a 28. ožujka 2000. porečko–pulski biskup Ivan Milovan prebacio je postupak u Hrvatsku. 1997. na obljetnicu Miroslavove smrti, župljani laniške župe su postavili spomen-ploču na zgradi župnog doma gdje je Bulešić ubijen, a ispred same crkve spomen-ploču s tekstom "24. kolovoza 1947., na ovoj posvećenoj zemlji, dok se dijelila sv. potvrda, branili smo Crkvu i svećenike, svjedočili vjeru svojih otaca, narodni identitet i slobodu".

Na kraju Svete Mise, nazočnima se obratio i predsjednik udruge Zavjet, brigadira Ivan Rašić. Zahvalio se ocu biskupu mrsg. Ivanu Milovanu i stanovništvu Lanišća na dočeku i podršci. U svom obraćanju skupu, vidno dirnut i potresen saznanjem o žrtvi Miroslava Bulešića i njegovom odanošću svome pozivu, naglasio je kako je većina njegovih suboraca u Domovinskome ratu bila približno iste dobi ako i Miroslav i svjesna da već sutra mogu i život izgubiti za svoje ideale, hrvatsku slobodu i neovisnu Hrvatsku državu. Tako je vazda bilo u borbi za slobodu naroda. Najčešće su ginuli vršnjaci Miroslava Bulešića. Stoga se naše okupljanje na mjestu žrtve Sluge Božje Miroslava Bulešića ispunjava simbolikom i dubinom.

Nakon Svete Mise, svi smo krenuli u hodočasničkome redu i pod stijegom Udruge Zavjet, kako bi se poklonili i pomolili pred neuništivim tragovima stradanja Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika.

Željko Sušek