U Splitu predstavljen siguran ovogodišnji bestseler: Knjiga „Sva moja sidra" Ivice Ursića

U ponedjeljak navečer, u prepunoj dvorani splitskog Nadbiskupijskog sjemeništa Ivica Ursić, poznati i priznati katolički novinar i publicist je na neuobičajen način sam predstavio svoju knjigu 'Sva moja sidra'. Knjiga nije, kako reče i sam autor, ni roman ni zbirka priča, ni knjiga poezije, niti samo priča o boli i patnji i čudesnom ozdravljenju, a opet jest - sve to. I više od toga. Knjiga je zrcalo Ivičine duše, introspektivna retrospekcija ili retrospektivna introspekcija ranjene, potom smislom i vjerom izliječene duše. Autor anatomski secira vlastiti duhovni svijet prije i poslije susreta sa samim sobom. Suočen s 'prelaskom preko Rijeke', zagledan u sebe, u svoje dubine i sve naše plićine, Ursić bilježi duboke, ali nimalo teške misli.

Traženje odgovora na pitanja o vlastitoj patnji i još više o patnji nevine djece, autor se s Bogom hrve, obračunava, u početku ljutnjom, jobovskim dijalogom s Bogom, istom onom logikom kojom je Dostojevski po Ivanu Karamazovu progovorio i Bogu prigovorio:

«Ako se dječje patnje imaju priračunati onoj sumi patnji koja je neophodna da se kupi istina, onda ja unaprijed tvrdim da sva istina nije vrijedila tolike cijene!».

Shrvan od boli, suočen s činjenicom da je ovaj naš život samo 'tračak Svjetlosti između dviju Vječnosti', ipak dolazi do Istine. Istine po Križu. Istine na križu. Slika raspela iz jedne crkve iz Barcelone je jedina slika koju pamti iz svojih tjeskobnih sati, dok još nije znao je li njegov 'ljuti boj' već završen ili je tek započet. Raspeti Isus se prema legendi, izmakao topovskom projektilu upućenom prema brodu na kojem se križ nalazio za vrijeme bitke kod Lepanta.

Ursićevo lice, umiveno patnjom, zasjalo je pred njegovom vjernom publikom najprije u Metkoviću, pa evo u Splitu, a sutra već po cijeloj Lijepoj našoj i u svakom kutku Herceg Bosne. Dugi red strpljivih čitatelja koji kao da su nakon predstavljanja u Splitu htjeli imati Ivičin potpis u knjizi njegova života kao pečat nade, samo je potvrda najave iz naslova: ova će knjiga zasigurno doživjeti više izdanja. Jer nam je svima pun kufer crnih kronika, ispraznih naklapanja o 'uspjehu preko noći', o životu bez smisla, o uzaludnom koprcanju u mrežama naših besmislenih pokušaja da bez duhovne okomice otkrijemo put iz 'doline suza' u sanjanu, 'obećanu zemlju' blagostanja i nirvane iz koje nas nitko ništa ne može izbaciti. Kriza ne mora biti prokletstvo. Ona postaje blagoslov, uz jedan ovakav vodič po plićinama naše svakodnevice i nemirnom moru naših nemira. Dostatno je imati i čvrsto vezati svoja sidra.

„Sva moja sidra" je knjiga o patnji koja pročišćava, o boli koja čovjeka savija ali ga ipak ne slomi. Samo ga na koljena spušta. Ovo nije knjiga koja se čita „u dahu", nego niz meditacija koje otvaraju pitanja, rađaju nove asocijacije ali s jasnim, krajnjim ciljem buđenja nade, jačanja vjere i življenja po ljubavi. Gledam ljude oko sebe, mlade i starije, bolesne i one zdravije. Jedni, kao da su zaplovili u onostrano, sklopljenih očiju pozorno upijaju svaku riječ, stihove nepoznatih pjesama, poznati glas kazališnog prvaka splitskog HNK, Trpimira Jurkića. Drugi skrivaju zamagljenost očiju sve dok ne budu prisiljeni neprimjetno obrisati suzu. Treći ne trepću, prate svaku riječ, svaki slikopis na zidu, pretvoreni u uho kojem godi zvučna podloga nepoznatog korzikanskog bluza.

Kao da je Ivica svojoj vjernoj publici htio zahvaliti za sve one sate provedene uz radijske aparate vraćajući im gozbom riječi i mirom duše, stvarajući predokus a ne iluziju vječnosti. Svjedočki govor je ono što narod traži, a Ivica svjedoči, on uspijeva 'obrazložiti razloge svoje nade' kao onaj čija je vjera prokušana u vatri patnje, učvršćena sidrima koja su slika križa. Njegova vjerna publika se lako s njim identificira, vjeruju mu jer je jedan od njih, i jer nije dopustio da njegova životna drama postane tragedijom. Mladi ne pamte a mi stariji smo već zaboravili ruskog nobelovca A. Solženjicina.

Za razliku od njegovog 'Odjela za rak', Ursić se ne zadržava na minucioznim opisima tjelesne boli. On više analizira stanje duše i stalnu potrebu obnove duha, pripremajući čitatelja ne na hapy-end, nego na neprestano zahvaljivanje Bogu jer – „onima koji ga ljube, Bog i krivudavim crtama ravno piše". V. Franklu pripisujemo logoterapiju – liječenje smislom, vlč. T. Ivančiću hagioterapiju – liječenje svetim, I. Ursiću će novi naraštaji zahvaljivati zbog liječenja lijepom rječju, martiroterapijom – liječenja svjedočenjem.

Tekst: Ivan Baćak
Fotografije: Branko Bralić