Stradanja Hrvata plehanskog kraja  (1941-1947)

Izvadak iz knjige Davora Runtića: Domovinski rat - umijeće pregovaranja

Kako bi se ova nemoguća misija započela ostvarivati, šef Misije promatrača EZ veleposlanik Dirk Jan van Houten se 17. studenog zaputio u Beograd, gdje se trebao sastati s posebnim izaslanikom glavnog tajnika UN Cyrusom Vanceom. Da se JA spremala kWavo proslaviti "pobjedu" u Vukovaru pokazuje ono što što je general Veljko Kadijević rekao u susretu s najvišim rukovodiocima prve vojne oblasti JA. Sve stoje rekao taj general, bez svake sumnje ratni zločinac, bila je najava obračuna s onima koji su JA održali lekciju o ratnoj vještini i moralu.. Kadijević će svoj već ranije spomenuti govor zaključiti riječima: "Spriječit ćemo ponavljanje genocida i obraniti pravo onih naših naroda koji žele da nastave zajednički život u Jugoslaviji". Nema dileme kod Kadijevića koja je strana njegova i on se ne pita, a stoje s onima koji ne žele "zajednički život u Jugoslaviji".

Nastavak pregovaranja oko humanitarnog konvoja za Vukovar u Zagrebu donosi rezultat, koji je dobar, ali neostvariv pokušaj. Ideja je da će predstavnici međunarodnog Crvenog križa 17. studenog doputovati rano ujutro u Beograd, gdje će tražiti od zapovjednika Prve vojne oblasti JA neka osigura "prekid vatre i siguran prolaz kamiona do Vukovara". Ova ideja potom treba biti ostvarena tako da se medicinska pomoć doveze iz Beograda do obala Dunava, a onda bi teret preuzeli sami Vukovarci, koji bi čamcima onda sve prevezli u Vukovar. Ovakve ideje mogle su pasti na pamet samo onim ljudima koji su odluke donosili u uredima i nisu imali nikakvu predstavu o stvarnom stanju stvari u Vukovaru i Hrvatskoj. Glasnogovornica Misije promatrača EZ Re-nilde Steeghs o tome u priopćenju za javnost kaže: "Ako sve bude teklo po planu, možda će poslije podne pomoć stići u Vukovar, a ako ne, onda sljedeće jutro, jer tim ljudima je hitro potrebna pomoć. Ljudi dobivaju infekcije i nedostaje im lijekova. Kada bi to bilo vrijeme potpunog mira, a ne potpunog rata, i tada bi bilo rizično prebaciti te lijekove čamcima preko Dunava". Iako je bilo jasno da je s Vukovarom gotovo, pitanje izvlačenja ranjenika ostavljeno je za sljedeći dan, 17. studenoga, dan prije pada grada.

Kako je vrijeme odmicalo, a u pitanju su sati, sve je jasnije da će neprijatelj u Vukovaru učiniti ono stoje naumio, a to je prije svega osveta. Zato oni pregovaraju, ali tako da vuku za nos i Misiju promatrača EZ, međunarodni Crveni križ, ali i samog posebnog izaslanika glavnog tajnika UN Cyrusa Vancea. Računali su, kada su pobijedili, imaju pravo činiti što hoće, pa tako je i danas, petnaest godina poslije, situacija takva da međunarodna zajednica nije procesuirala nejodgovornije generale Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića.

Što se tiče Vukovara i Borova Naselja, tu se 18. studenog pojavila i francuska humanitarna organizacija "Liječnici bez granica", koja je najavila postavljanje jedinice za intenzivnu skrb i kirurške intervencije u Borovu Naselju. Cilj im je stići i do bolnice u Vukovaru i pomoći medicinskom osoblju te bolnice u zbrinjavanju ranjenika. Ovo, kao i druga nastojanja da se za Vukovar nešto učini nisu kod JA naišla na odobravanje, pa će se sve završiti samo na ideji i nemoći.

Tijekom večeri 18. studenog nastavljeni su pregovori u Zagrebu, i tada je dogovoreno da će sljedećeg dana 400 ranjenika, 100 staraca i 110 djece biti izvučeno iz Vukovara smjerom Vukovar-Bogdanovci-Marinci-Nuštar-Vinkovci. Njih su prema tom dogovoru između hrvatske vlasti i JA uz nazočnost članova Misije promatrača EZ i međunarodnogCrvenog križa pripadnici JA trebali provesti svojim vozilima do Nuštra i to 19. studenog do 10 sati prije podne. General Andrija Rašeta je čak pred novinarima nakon pregovora te večeri rekao kako bi "već noćas kamioni JA dovezli dio ljudi iz Vukovara do Lipovca". Potom je nastavio: "Armija je spremna pomoći i oko evakuacije ostalih građana, koji žele izaći iz područja Vukovara". Sve ovo će biti uskoro dovedeno u pitanje, a 19. studenog još uvijek Misiji promatrača EZ, koja je stigla do južnog ulaza u Vukovar, nije omogućen ulazak u grad. Za to vrijeme je JA dio civila vozala po Vukovaru, tvrdeći da ih voze po gradu kako bi im pokazali što su "ustaše" učinili Vukovaru..

Jedno vrijeme je JA u Vukovaru dr. Vesnu Bosanac, ravnateljicu vukovarske bolnice, i Marina Vidića - Bilog, povjerenika Vlade RH, tretirala kao pregovarače, da bi im priopćila da su zapravo ratni zarobljenici. Jugovojska je činila sve da ponizi one koji su prošli teške dane obrane svoga grada, izmišljajući da njih zapravo hrvatska vlast ne želi i ne treba. Svu tu dramu su u Vinkovcima pratili promatrači EZ, "predstavnici međunarodnog Crvenog križa i članovi Malteškog reda. Pripadnici Malteškog reda bili su zagovornici izvlačenja ranjenika i civila iz Vukovara brodovima, koji bi stigli iz Budimpešte Dunavom, no ni za to JA nije pružila potrebne garancije.

Kada konačno stigne kamion s lijekovima međunarodnog Crvenog križa u vukovarsku bolnicu, oni će moći samo utvrditi da je u bolnici kaotična situacija i da se do ranjenika ne može. Njihovi predstavnici će službeno izjaviti: "Evakuacija ranjenika, koju poduzimaju jugoslavenske federalne snage, odvija se u neprihvatljivim uvjetima, naročito što se tiče prijevoza". Već tada su predstavnici međunarodnog Crvenog križa bili na Ovčari i oni su tamo načinili popis ranjenika koje je JA tamo dovezla. Očevici su tvrdili da su bili nabacani na kamione kao drva i ono što je tada učinio međunarodni Crveni križ, a u Vukovaru je bilo dvanaest njihovih predstavnika, bilo je nečuveno i sramotno. Njima je JA ispred nosa ukrala ranjenike iz vukovarske bolnice i na Ovčari svirepo pobila, iako su predstavnici međunarodnog Crvenog križa napravili popis onih koji su tamo dovezeni. Činjenica je da je međunarodni Crveni križ mnoge spasio nakon što su od njihovih ljudi popisani, ali ranjenici iz vukovarske bolnice nisu imali tu sreću. Ovaj zločin još uvijek traži pravu pravdu, koja nije samo u kažnjavanju neposrednih izvršitelja, već prije svih onih koji su zapovijedili izvršenje tog zločina, a to su bez svake sumnje pripadnici JA.

Istina i težina zločina u Vukovaru, Slunju i Škabrnji vremenom će izbiti na vidjelo, a i pored svijesti da JA organizira i izvršava tako teške zločine, hrvatska vlast je primorana i dalje pregovarati, kao bi umanjila i izbjegla nove žrtve. Dan nakon pada Vukovara pregovori su vođeni u okupiranim hrvatskim mjestima Cavtatu i Pakovu Selu. Kako Borovo Naseye još uvijek nije bilo pod kontrolom neprijatelja, postavlieno je pitanje tristo ranjenika koji su tamo smješteni u "Borovo Commerceu". Tkoj Ima je bila potrebna medicinska pomoć. Sve što bi se u Zagrebu na pregovorima dogovorilo, na terenu je JA izigrala, a ona se u istočnoj Slavoniji pripremala za novu opsežnu ofanzivu.

. Što se tiče konvoja ranjenika i civila iz Vukovara, 20. studenog je bilo potpuno jasno da se tu JA ne drži nikakvog dogovora, ali ni bilo kakvih međunarodnih konvencija, ni međunarodnog ratnog prava. Uvečer 19. studenog u 21 sat JA je iz vukovarske bolnice izbacila predstavnike međunarodnog Crvenog križa i bio je to kraj bilo kakvog kontakta s vukovarskom bolnicom. Predstavnik međunarodnog komiteta Crvenog križa Pierre Andre Conot će sve rečeno potvrditi riječima: "Naši delegati koje je armija prisilila da noću napuste bolnicu, potpuno su nemoćni u nadgledanju i praćenju te evakuacije". Bilo je to suprotno svim dogovorima postignutim s JA po kojima je vukovarska bolnica proglašena "neutralnom zonom". Kada su 20. studenog ujutro do vukovarske bolnice stigli promatrači EZ, njih je u 11 sati JA pustila u bolnicu zajedno s predstavnicima međunarodnog Crvenog križa. Tada su oni imali priliku, kako je u Zagrebu izjavila predstavnica za javnost Misije promatrača EZ Renilde Steeghs, "popisati ranjenike i pomagati pri njihovom ukrcavanju u kamione JA". Razlog zabrane ulaska predstavnika međunarodne organizacije Crvenog križa objasnio je oficir JA u vukovarskoj bolnici riječima: "Nisam znao da postoji dogovor o tome". Još uvijek se širila lažna nada da bi ranjeniciiz vukovarske bolnice mogli stići u Hrvatsku, a svjedoci onoga što se događalo u vukovarskoj bolnici tvrdili su da su pripadnici JA postupali izrazito svirepo i da su očito tražili one koje kane likvidirati

Tog sljedećeg dana, kada se očekivalo potpisivanje tog sporazuma o odlasku JA, 22. studenog, međunarodni komitet Crvenog križa je objavio da je "konsterniran pokoljima u Vukovaru". Francis Amar, pomoćnik direktora Međunarodnog komiteta Crvenog križa u Europi će potvrditi da na području Vukovara ima 52 delegata koji tvrde "da nisu u mogućnosti obavljati posao zbog kojeg su poslani u Vukovar". Dalje je Francis Amar rekao: "Mi nismo iznenađeni pokoljima o kojima je izvješćivano, mi imamo izvješća o takvim stvarima već dugo vremena". Bila je to potvrda o brutalnosti JA, ali i o odgovornosti svijeta, koji nije poduzeo ono što je mogao i to puno ranije, prije vukovarske tragedije.Kada se 4. prosinca u hotelu "I" okupe pregovarači, general Rašeta će tvrditi da Hrvatska drži 2.000 zarobljenika, a da nudi za razmjenu samo 442. Rašeta će osorno reći: "Za uzvrat traži od nas da pustimo sve". Tada je rekao i da je JA na traženje Hrvatske pronašla još 200 zarobljenika iz Vukovara, pa je konačan broj onih koje armija nudi za "razmjenu sada 980. Toga i sljedećeg dana pregovori su zapeli oko Tehničkog školskog centra i Remontnog zavoda "Zmaj" u Velikoj Gorici, jer je JA mimo ranije postignutih dogovora tražila da odveze sve.

Tako je JA ulagala velike napore da sakrije zarobljenike i da ih drži na nepoznatim lokacijama daleko od očiju međunarodnog Crvenog križa i Misije promatrača EZ. Sreću su imali oni zarobljenici koje je Crveni križ popisao kod samog čina predaje, kao stoje to bilo u Vukovaru na Mitnici, vukovarskoj bolnici i Borovu Naselju. Čak i tada je međunarodni Crveni križ morao uloviti ozbiljan napor da te zarobljenike pronađe. Sve je to činila JA kako bi odgodila saznanje o masakru i odmazdi koju je izvela, posebice u Vukovaru i Borovu Naselju nakon što su se branitelji i civili predali. Danas, petnaest godina poslije, kada o tome znamo gotovo sve, nisu kažnjeni oni iz vrha JA, čija je odgovornost neupitna i potpuna.

Davor Runtić

Budući da je trenutačno dopušteno komentiranje samo registriranim korisnicima, molimo sve one koji žele komentirati da se, ako već nisu, najprije registriraju na Portalu kako bi dobili svoje korisničko ime zaštićeno lozinkom. Tri jednostavna koraka za registraciju objašnjena su ovdje, a u slučaju poteškoća dovoljno je javiti se Administratoru.