Ukop hrvatskih mučenika u Sumpetru

Čovjek je pod utjecajem sotone želio zauzeti mjesto koje mu ne pripada – mjesto Božje

15-ero hrvatskih (bezimenih) mučenika pokopani su u obiteljskoj grobnici prof. Petra Tomaša na mjesnom groblju »Sustipan« u Sumpetru.

Ni brda nisu,

ni doline, ni rijeke, ni more,

ni oblak nisu,

ni kiša, ni snijeg nije

moja Hrvatska.

Jer Hrvatska nije zemlja, kamen, voda,

Hrvatska je riječ koju naučih od majke

i ono u riječi mnogo dublje u riječi:

i ono dublje s Hrvatskom me veže,

S Hrvatskom Hrvata,

s patnjama njenim,

sa smijehom i nadom,

s ljudima me veže,

te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi,

i kud god idem sa mnom je Hrvatska!

Drago Ivanišević, Hrvatska

"Uzalud je gluhima šaputat!"

Možda je ova pučka poslovica, koju sam mnogiput čuo od svog oca, najvjerodostojniji odraz stanja u današnjoj obezglavljenoj Republici Hrvatskoj, jer ista je zoran odsjaj žalostivog duha našeg narodnog bića, a evo i zašto:

Uzalud sam ja prije tjedan dana poslao na tone e-pošte, i na stotine sms-ova. Uzalud sam ja kumio i molio (hvala svim Portalima na objavljenoj najavi, zapravo Pozivu, hvala i zlosretnoj „Slobodnoj Dalmaciji", koja se ipak udostojila učiniti to isto) sve hrvatske domoljube diljem Hrvatske, sve Hrvatice i Hrvate, sve ljude dobre volje, kao i mnp. oce svećenike, da dođu u utorak, 5. listopada A.D. 2010. u 11.00 sati u novootvorenu kapelu na mjesnom groblju »Sustipan« u Sumpetru – Župa sv. Roka u Jesenicama (u središnjem dijelu Donjih Poljica, jednoj od najstarijih poljičkih župa), tj. da u što većem broju nazoče na sv. Misi zadušnici u prigodi ukopa posmrtnih ostataka 15-oro bezimenih, dakako, hrvatskih (a čijih bi drugo!?) žrtava pogubljenih tijekom II. svjetskog rata od ruke onodobnih likvidatora-zločinaca (i ubojica kakve svijet još nije upamtio) iz "Mosorskog partizanskog odreda", a potom bačenih (u lipnju t.g. izvađenih!) u Zubića jamu u Kučinskim Docima na planini Mosor.

"Oj Mosore, Mosore,

Sve se diže u gore.

Skupljaju se sa svih strana,

Čete partizana"...

Pjevao je nekoć veleuvaženi i proslavljeni akademik Jure Kaštelan, dakako, na glazbu (svog partijskog subrata!) Silvija Bombardelli-ja.

Što su pak partizani (opijeni pjesmom dvojice spomenutih odličnika!) radili Po šumama i gorama, naše zemlje ponosne, tj. po Mosoru, saznat ćemo malo poslije...

Uzalud sam se ja nadao da će gore spomenuti (tu, dakako, ne mislim na Kaštelana i Bombardelli-ja, a samo navođenje imena svih pozvanih ispunilo bi nekoliko autorskih kartica), svojim prisućem uzveličati ovu tužnu svečanost. Jer, na ukopu bijaše točno 25 (dvadeset i pet!) ljudi među koje ubrajam i jeseničkog župnika Don Nenada Čondića, te g. Antu Klarića – Klemu, predsjednika URV "Hrvatski domobran", Ogranak Omiš, kao i šest članova Udruge Hrvatske Domovinske Vojske 1941. – 1945., Podružnica Split, na čelu s počastnim predsjednikom prof. Petrom Tomašom (koji će u ovoj priči, poslije ćemo vidjeti, odigrati ključnu ulogu), dvojica grobara, te svenazočni g. Borko Gunjača (hvala mu na poslanom mi zvučnom-zapisu Čondićeve propovijedi, koju vrlo rado prepisah), kao i Vaš izvjestitelj.

Od domaćih političara nije došao nitko... iz shvatljivih razloga, jer svi oni i jesu zapravo jedno veliko ništa!

"Kad se čovjek počinje ponašati kao bog, onda nastaju najstrašnija zla"

Prije sv. Mise zadušnice obiđoh Sustipansko groblje (ne ono o kojem je nekoć pjevao veliki hrvatski pjesnik Tonči Petrasov Marović!), groblje na kojemu od početka lipnja 1981. počiva još jedan velikan hrvatske pjesničke riječi – Drago Ivanišević.

I na samom uvodu u sv. Euharistiju sjetih se završnih stihova iz njegove veličanstvene i vječne "Hrvatske":

"... te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi, i kud god idem sa mnom je Hrvatska!"

U pravu si Ti, dragi moj šjor Drago, nažalost - u pravu. Jer, Tvoja i moja, (zapravo – naša!) Hrvatska jest i u mnogim još neistraženim jamama, koje su na zlosretan način udomile na stotine tisuća nevino pogubljenih nam sunarodnjaka. A, što nam je činiti kad skoro svaki dan (mislim da je to lijepo kazao hrvatski pjesnik i komunistički uznik Andrija Vučemil): "Hrvatska pokapa svoje mrtve"... Jedino uzdarje i jedina nada ostaje nam jedino dragi Bog.

Nu, da ne duljim, jesenički župnik Don Nenad Čondić je propovijedao i zborio, tj. govorio vrlo lijepo i nadahnuto – iz glave. Njegovu propovijed (još jednom od srca hvala na istoj dragom mi prijatelju Borku!) prepisah i u cijelosti ju prilažem, dakako, istine radi:

»Draga braćo i sestre, ovim svetim činom mi vjernici, Hrvati, iskazujemo dužnu počast i poštovanje žrtvama strašnog zločina iz II. svjetskog rata čije su kosti pronađene duboko u jami. Ovi ljudi su nam nepoznati, ali poznati su Bogu: njihova imena su zapisana u onoj Božjoj knjizi iako im mi danas (poimenice) imena ne možemo spomenuti. Bog je njihovu žrtvu primio prije mnogo godina, a mi ovdje slavimo tu istu misnu žrtvu, dostojanstveno sahranjujući one zadnje posmrtne ljudske ostatke: i kao ljudi i kao kršćani, moleći se Gospodinu Bogu za pokoj njihovih duša, ali i onih koji su to učinili – zločinaca, da se Gospodin Bog i njima smiluje i oprosti im taj grijeh kojega su počinili, jer mi kršćani smo na to pozvani i u tome se očituje i veličina naše vjere. I sam Gospodin Isus kaže: "Molite za svoje neprijatelje, za svoje progonitelje!" I molimo za sve te koji su to učinili sa željom i nadom da gospodin Bog nikada više ne dopusti da se nešto slično nikada više ne dogodi,tj. ponovi u našoj povijesti.

A znamo i sami koliko je teška bila povijest našeg naroda: od onih pradavnih vremena kad smo došli na ove prostore pa do ovih najnovijih vremena kada smo, evo, svi mi ovdje okupljeni, na ovaj ili na onaj način, proživjeli sva moguća ratna stradanja u našem Domovinskom ratu, a vi se stariji itekako sjećate i onog prošlog II. svjetskog rata. I uistinu, nema za čovjeka većega zla kojega može snaći od samog rata. A rat, draga braćo i sestre, proistječe iz ljudske zloće kada čovjek pod utjecajem sotone želi zauzeti mjesto koje mu ne pripada – mjesto Božje. I kada se čovjek počinje ponašati kao bog, onda nastaju najstrašnija zla. I povijest, ta učiteljica života, kao da ljude i nije naučila ama baš ništa kroz cijelu povijest ljudskog roda. I uvijek, iznova, u nekom kutku zemlje nađe se neka usijana glava, netko tko sebi umisli da je veći od dragog Boga i onda povede veću ili manju skupinu ljudi da jedni protiv drugih vrše krvoproliće.

A Gospodin Isus nas želi poučiti da jedino čovjek snagom molitve, čestitog kršćanskog i pobožnog života može nadvladati jedno takvo veliko zlo.

Nalazeći se pred posmrtnim ostatcima – onoga što je ostalo od tih dragih i neznanih nam ljudi, koji su sigurno (svatko za sebe) na ovaj ili onaj način snovali neke bolje i ljepše snove za sebe i za svoje obitelji, koji su se možda nadali nekom boljem i pravednijem društvu - nekom boljem i pravednijem društvenom i ljudskom poretku. Ali odjednom sile zla su te njihove snove uništili i nasilno im oduzeli te njihove snove i živote, tu njihovu budućnost. Ali su oni te svoje živote živjeli u Gospodinu Bogu iako daleko od naših ljudskih očiju i daleko od ljudskog dostojanstva – negdje, u dubini mračne zemlje njihove su kosti počivale ovim dugim desetljećima naše teške povijesti kada i mi sami nismo smjeli istraživati, gledati što se s tim ljudima dogodilo.

Gospodin Bog je svojim čudesnim promislom, evo, učinio da mi u našoj slobodnoj Domovini ponovno počnemo istraživati taj najcrnji dio naše novije povijesti.

I vjerujem, da većina vas ovdje nazočnih proživljavate i jedan dio povijesti svoje vlastite obitelji – svoga roda. Poznavajući neke od Vas znam sigurno da su i sami u svojim – vlastitim obiteljima proživjeli nešto ovako slično, a i ja sam potječem iz jedne takve obitelji, koja je isto tako, dugo godina, morala šutjeti, jer nije smjela javno govoriti do ovih najnovijih vremena kada smo i mi sahranili posmrtne ostatke članova naše obitelji koji su ubijeni u II. svjetskom ratu.

I upravo, braćo i sestre, dijeleći tu zajedničku sudbinu, te velike tuge, ali i ponosa, zahvaljujući Bogu što je Božja providnost u svom planu spasenja providjela da se mi danas ovdje okupimo i da ove posmrtne ostatke, ovih dragih i nepoznatih nam ljudi dostojanstveno sahranimo i ovdje Bogu ovom svetom Misom prikažemo njihove ljudske žrtve, njihove životne ljudske sudbine.

Bog nam je darovao ovo vrijeme da, evo, u ovom dostojanstvenosti čina i mi živi uzdignemo Gospodinu Bogu svoju molitvu i kao braća kršćani, kao ljudi koje veže zajedničko kršćansko vjersko uvjerenje Gospodinu Bogu preporučimo sve te nevine žrtve i one koje su pronađene i one koje nisu iz svih ratova koje su naši pređi vodili i kostiju koje tko zna gdje počivaju dilje prostranstava ovoga svijeta. Neka im Gospodin Bog po ovoj našoj misnoj žrtvi i našoj zajedničkoj molitvi udijeli u nebu vječni pokoj i da te duše sada u nebu mole i zagovaraju za nas, a mi živi da se uvijek rado u svojim molitvama spomenemo svih tih žrtava i budemo dostojni danas živjeti svoj život u miru, praštanju, slozi – moleći Gospodina Boga da naša generacija danas, a ni jedna ubuduće nešto slično ne doživi.

I zato, braćo i sestre, dok budemo molili vjerničku molitvu za ove drage ljude i mi sami - svojim riječima, u dubini duše, izrecimo svoju vlastitu molitvu da Gospodin Bog primi u pokoj sve te duše naših poginulih, ubijenih, nestalih od početka našeg dolaska na ove prostore pa sve do dana današnjega, da svi ti naši pređi u nebu dožive tu svoju satisfakciju života, da Gospodin Bog kao jedini mogući i izvjesni kraj ljudskoga života bude vječna nagrada za njihove žrtve. Amen!«

Ja sam mislio da je svaka od tih jama i moja jama

Nakon sv. Mise, kao što sam već u najavi spomenuo, posmrtni ostatci ovih 15-ero hrvatskih (bezimenih) mučenika su pokopani u obiteljskoj grobnici prof. Petra Tomaša, dakako, s dopuštenjem imenovanog i po njegovoj izričitoj želji...

Do groba ih dopratismo u pet kartonskih kutija, točno u onima s kojih su dopremljeni sa splitske Patologije. Možda su trebali biti doličnije sahranjeni, možda u drvenim sanducima, možda... ali, ne može sve to uraditi samo jedan čovjek – prof. Petar Tomaš, kojemu svi živući Hrvati trebaju biti duboko zahvalni na ovom nadasve domoljubnom i uzvišenom kršćanskom činu, jer bi bez te njegove humane geste i ove mučeničke hrvatske kosti najvjerojatnije završile na nekom od obližnjih (pri)gradskih smetlišta.

Nakon župnikove molitve Odrješenja za mrtve, 15-oro hrvatskih mučenika sahranjenih u njegovu grobu, dakako, uz posmrtne ostatke pok. mu majke Ivke Tomaš – Markovinke, vidljivo ganutom prof. Tomašu uputih tek jedan upit:

– Što vas je ponukalo na ovaj nadasve plemeniti i ljudski, kršćanski čin?

Njegov odgovor bijaše sadržajan i kratak:

»Nad svim tim jamama, kraj kojih sam dolazio, osjećao sam duboku sućut, jer sam mislio da je svaka od tih jama i moja jama. Zato sam osjetio unutarnju potrebu doći do svake od njih i pomolim se za sve te jame i sve žrtve u njima, čije su kosti u njima našle svoje zadnje počivalište, smatrajući ih dijelom sebe.

Kad mi je patolog dr. Antonio Alujević rekao da mu se nitko od moguće rodbine umorenih i bačenih u Zubića jamu (i u lipnju izvađenih posmrtnih ostataka!) nije javio poradi DNK analize, što će reći da bi kosti ovih 15-oro umorenih hrvatskih mučenika mogle završiti na nekom odlagalištu,tj. smetlištu ja sam donio odluku da ih sve pokopam u svojoj grobnici, dakako, pokraj kostiju moje majke.

Sada sam napokon smiren, spokojan i duboko žalostan, ali i duboko ponosan, zbog pretrpljenih muka moje majke i svih onih koji su skupa s njom bačeni i skončali u toj zlosretnoj jami. Kako bilo da bilo ja sam njihove posmrtne ostatke morao smjestiti uz majčine kosti. I nisam razmišljao što će o tome reći svijet, mogli su u me pucati i ubiti me, ali ja se ne bih bojao.

Tek nakon ovoga ukopa, kad su posmrtni ostatci svih umorenih mučenika dostojno sahranjeni, mogu reći kako sam tek sada duševno smiren i zadovoljan što se na grobu svoje majke mogu pomoliti za nju, ali i za sve one koji su skupa s njom umoreni tijekom II. svjetskog rata«.

Da ovo prof. Tomaš nije učinio kosti ovih 15-oro hrvatskih mučenika bi najvjerojatnije završile na nekakvom grobištu gdje se inače ovakvi ljudski posmrtni ostatci odbacuju.

Po njegovu svjedočenju, na splitskoj Patologiji nalazi se još mnogo kartonskih kutija s posmrtnim ostatcima još mnogih nevino umorenih Hrvata.

Petar Vulić