Rudnik sv. Barbare rov u Hudoj jami (kod Laškog) – grobište

Zasavske gore se protežu sjeverno od rijeke Save u kvadratu od Zagorja, Trbovlja, Hrastnika, Laškog pa sve do celjske padine. U Zborniku „Tudi smo umrli za domovina“, koji je preveden iz slovenskog na talijanski jezik pod nazivom „Anche noi siano mort per la Patreia“, izdana 2000. godine gdje su opisana grobišta nastala poslije drugog rata za to područje. Popisano je 29 grobišta.

Barbarin rov 7. rujna 1997. (te godine postavljena i kapela „Sv.Barbara“) Da, ovako izgleda spomenik komunističkih krvosesa!

Grobišta su bila sakrivena i prekrivena zemljom i drugim materijalom, zasađena šumom a poznate su nam ove lokacije: 3 grobišta u šumi Podmeja (Marija reka), grobište ispod brda Jelenca, grobište iza kapele iznad Starog Hrastnika, grobište napušteni rudnik u Novom Dolu, grobište u Rajskoj dolini, Grobište na Marnem, grobište pored Save kod mosta u Hrastniku, grobište iza spomenika „Flosarjem“, grobište „Deželakov graben“ uz Savu (tu su pobijeni njemački vojnici), grobište „Klembesov kamenolom“, grobište iza tvornice vapna u Zidanem mostu (tu je bio prvi krematorij na slovenskom tlu), grobište „Rošev kamenolom“, grobište na Visokem, Galetovem i Špicbergu, grobište iznad sela Prapretno, grobište iza kapele u zaselku Prapretno, grobište „Rudniški kamenolom“ iza crkve Sv. Valentina, grobište „Zelena jama“, grobište u Šajn Ani, 4 grobišta u kanjonu Boben uz potok te grobište rudnik Svete Barbare rov u Hudi jami kod Laškog.

U nabrojanim grobištima prema našim ocjenama ima 40 – 42 tisuće žrtava, među njima oko 30 tisuća hrvatskih izbjeglica iz kolone od Zidanog mosta do blokade kod zaselka Košnjice malo prije Celja. Izbjeglička kolona civila kretala se na vozovima upregnuta konjima i pješice. Vozila i konje su partizani uzeli a sve ljudi su pobili. Nitko nije preživio taj masovni pokolj.

Huda jama Barbarin rov 12-05-2006.g.

Veliki dio hrvatskih izbjeglica je bio na livadi iznad Brnice (kod Hrastnika) gdje je bilo nekoliko hiljada ljudi. Te ljudi počeli su ubijati 13. svibnja. Vodili su ih po grupama po 500 ili više prema „Pustovem kozolcu“ (škednju) u zaselku Brnica. Tu su morali odložiti stvari i skinuti se. Vodili su ih u šumu na brdu udaljeno oko 800m, gdje su ih sve pobili i bacali u rudarske jame, koje se još danas mogu vidjeti. Koliko je žrtava u tim rudarskim jamama neće se nikada saznati. Govori se da bi moglo biti 4-5 tisuća slovenskih domobrana. Te ljudi su kod „Pustovog kozolca“ sve skinuli i vezali ih. Društvo je postavilo križ i obnovilo kapelu. Grobišta su oko 100m iza kapele.

Brnica, „Pustov kozolec“ 12-10-2003.g. (gore u brdu Jelenca više šahtova-grobišta)

Rudnik Sv. Barbare rov, koji je bio otvoren za komisiju opet je zatvoren. Kapelu tim žrtvama „Društvo za ureditev zamolčanih grobov“ postavilo je 1997. godine. U tim rudarskim rovovima – šahtovima, je najviše Hrvata i to staraca, žena i djece. Početak ubijanja je bio 14. svibnja a završio je 19-20. svibnja. Starije ljudi, žene i djecu dovozili su ih u rudarskih vagonetima, dok su drugi dolazili pješice do rudnika. Ubijali su ih rukama i bacali ih u duboki šaht. Sumnja se da su ih ubijali rudarskim kladivom ili su ih žive bacali u šaht. Strijeljanje u rudniku je bilo nemoguće.

Istina je drukčija: poslije 1942. ovdje su mnogi poslije „simbolične“ godišnjice zatvaranja rudnika odradili čitavi radni vijek za svoju rudarsku mirovinu – a nisu smjeli znati što se krije iza pregrade

U kapeli na lijevoj strani piše (prijevod): „U šaht Sv. Barbare rov padali su bataljuni i živi trunuli na kupu u dubini tame“ (Franc Perme). S tim riječima izrečeno je sve. Kada je šaht bio napunjen ljudi su ubijali vani ispred rudnika. Žrtve su na kamione naslagali njemački ratni zarobljenici, kuda su odvozili te žrtve još se ne zna.

U kapelici na desnoj strani piše (prijevod): „Ovu kapelu postavili smo u spomen Slovencima, Hrvatima i Njemcima, koji leže u rudniku i okolici te žrtvama odvezenim u nepoznato. Poubijani su bili u svibnju, lipnju i srpnju 1945. g. Poubijala ih je vlast u duhu klasne mržnje, koja je prezirala sve Božje i ljudske postave“ (F. Perme).

Huda jama i g. Perme u „svojoj kapeli“ Sv. Barbara, 6 ožujka 2009.

Po završetku ubojstava u rudniku pobili su još oko 600 slovenskih domobrana i više civila dovezenih sa Teharja te iz celjskih zatvora. Rudnik Sv. Barbare rov je bio blokiran sa dva pregradna zidova a između njih je bilo napunjeno zemljom. Pogled na kosture u rovu je bio zastrašujući. Komisija sumnja, da su zadnje žrtve bile žive zatvorene u tom jednom rovu. Zna se da ima 4 rova sa ljudskim kosturima.

Kod otvaranja rudarskog šahta komisija je naišla baš na te žrtve. Mediji su objavljivali, da su to njemački SS vojnici, ustaše i slovenski domobrani (narodna vojska). Tih žrtava moglo bi biti tisuću ili više. Kada je komisija došla do prvog okomitog šahta veličine 6,5 x 6,5 m, ustvrdila je, da na visini jednog metra ima oko 200 žrtava, dok je taj šaht dubine 45 m. Drugi šaht je manji i još nije otvoren. Komisija je sa radovima prekinula.

Govori se da su u tom šahtu došli do dječjih lubanja, što im je bilo upozorenje da će se pred javnošću i pred svijetom teško obraniti prijašnjim tvrdnjama da je tu bila pobijena samo vojska. Hoće li komisije nastaviti radom, to će vrijeme pokazati.

U Zborniku „Tudi mi smo umrli za domovino“ je zapisano između ostalog da samo u tom rudniku počiva oko 12 tisuća  žrtava i to najviše starci, žene i djeca te oko tisuću njemačkih vojnika, 4 tisuće Hrvata i Slovenaca. Ako će nastaviti se s radovima na otvaranju i drugih šahtova, znat će se koliko je stvarno žrtava u rudniku Sv. Barbare rovu. Neka za sada ostaje brojka prema našem Zborniku od 12 tisuća žrtava.

Kapela postavljena tim žrtvama ostat će svima spomen Abelu i opomena Kajinu jer drugog spomen obilježja tu ne će biti.

Franc Perme

Napomena:

- autor rukopisa g. Franc Perme povjerio mi je ovaj sadržaj (meni: Dragutinu Šafariću), da ga prevedem na hrvatski i zajedno sa nekim slikama predamo javnosti,

- autor je na kraju pisma posebno naglasio da je ovaj sadržaj pripremio za Hrvatski Domobran čiji mjesečnik već godinama prima te im zahvaljuje na njihovoj pažnji.

Kamenolom u Spodnjoj Rečiči na putu od Laškog do Hude jame, 17. kolovoza 2004.