Daorson – hercegovačka Mikena

Na zaravni brda iznad nekropole Radimlje nalaze se ostaci ilirske gradine, antički grad Daorson (Arheološki park Daorson – Asocijacija "Troya", Stolac), nekada centar ilirskog plemena Daorsa. Danas ovo najznačajnije arheološko nalazište i najveći antički spomenik Hercegovine mnogi nepravedno nazivaju "bosanska Mikena".

Tijekom građanskog rata između Cezara i Pompeja razoren je Daorson i uništen dio plemena Daorsa. Razorili su ga ilirski Dalmati (44 - 43. pr.Kr.), saveznici Pompeja. Na ruševinama grada nikada više nije nastalo trajnije naselje, no Rimljani će u njegovoj blizini ubrzo izgraditi novi grad Dilluntum, današnji Stolac, u kojem se od "Jadranske magistrale" odvajala rimska cesta prema Nevesinjskom polju i magistralnom putu za rimsku provinciju Panoniju.

* Kod podijele Rimskog Carstva (395. godine) na Zapadno i Istočno, područje današnje Hercegovine se našlo u Zapadnom Carstvu, a Stolac na samoj granici između dva Carstva, u biskupiji Sarsiterensis. Dilluntum se spominje na crkvenom saboru u Saloni 533. godine.

Jadranska magistrala i Via Egnatia (Salona – Durrahium – Bisantium)

Gaj Julije Cezar Oktavijan (+14. pr.Kr.) nastavlja s ratnim operacijama po Hercegovini i srednjoj Dalmaciji, a kad je postao prvi Rimski car (27. pr.Kr. dobio od Senata titulu Imperator Caesar August – to je ujedno i početak Rimskog Carstva) gradi jadransku magistralnu cestu od Salone (kod Splita) preko Narone (Vid kod Metkovića) i Dilluntuma (Stolac) do Durrahiuma (Drač u Albaniji), gdje se Jadranska magistrala spaja s rimskim „autoputom“ Via Egnatia (Drač – Bisantium/današnji Carigrad), dugim oko 1,120 km (746 rimskih milja). Ova kamenom popločena rimska cesta je izgrađen za samo 44 godine.

*Nevjerojatno zvuči podatak da su Rimljani već 450. pr.Kr. utemeljili standard gradnje cesta: najmanja širina bila je 2.45 m na ravnim dionicama, a 4.9 m u zavojima i većim gradovima. Izgradili su oko 400.000 km cesta.

*Tijekom Prvog punskog rata (264 – 241. pr.Kr.) Rim je utemeljio koloniju/grad Brundisium (Brindisi), koji je postao glavna luka rimske ratne mornarice i trgovački centar za vezu Rima s rimskom provincijom Ilirik, Grčkom i Bliskim Istokom.

Vidikovac

Ulaz u arheološki lokalitet se nalazi na vidikovcu, a do njega se automobilom dolazi uskom brdskom cesticom iz Stoca, ili pješice strmim puteljkom iz Radimlje.

Odavde do masivnih (kiklopskih, megalitskih) zidina i južnih vrata najstarijeg grada na području BiH ima oko 600 metara ravnog ali neuređenog puta, a vidikovac je ugodno mjesto za predah onima koji zbog straha od zmija otrovnica ne žele u obilazak grada. Doduše, na +39°C u hladu zmije više vole debelu hladovinu ispod nekog kamena nego poskakivati za nekom ženskom potkoljenicom.

Pogled s vidikovca na Vidovo polje i Radimlje, te obrise planina uzduž Jadranske obale

Zapadna strana Vidovog polja i ulaz u kanjon rijeke Radimlje

Prašnjava vijugava cesta je zapravo većim dijelom godine suho korito "modre rijeke" Radimlje, koja na Vidovom polju utječe u Bregavu (nekad Vidošticu). A prije 2.300 godina je ovdje bila ilirska luka.

Iliri su bili ratoboran narod, a ilirska naselja, poznata kao gradine, podizana su na teško pristupačnim mjestima, obično na dominirajućim prirodnim uzvisinama (vidi Bribirska glavica – Hrvatska Troja).

Daorsi su se od samih početaka nastanili uz deltu i lijevu obalu donjeg toka Neretve, te u istočnoj Hercegovini (u III st. pr. Kr. vjerojatno su držali i desnu obalu Neretve, sve do Duvanjskoga polja). Za svoje plemensko središte, nama znano kao ilirska gradina Daorson, izabrali su izduženu zaravan omeđenu sa tri strane visokim, gotovo nepristupačnim liticama.

Zidine grada Daorsona podignute na zaravni koja se danas zove Banje.

Na kraju zaravni, iznad kanjona Radimlje, nalaze se ostaci grada Daorsona. Činile su ga tri cjeline od kojih je središnja i najstarija bila tvrđava ("akropola") površine oko 7000 kvadratnih metara. Jedini je mogući prilaz gradu s jugoistočne strane (zaravan Banje) i njega štiti megalitski zid visok između 4.5 i 7.5 m, širok 4.2 – 6.0 m i dugačak 65 metara. Zbog megalitskih zidina i svog dominantnog položaja često je u literaturi nazivan "akropolom" ili "bosanskom Mikenom" (razdoblje minojske i mikenske civilizacije od 1600. – do oko 1100. pr.Kr.).

Ostaci južne kule

Megalitski („kiklopski“) zid izgrađen u V - IV st. pr.Kr. (?)

Ispred gradskog bedema, kojim su Daorsi pregradili zaravanak, nalazio se još jedan široki cik-cak suhozid koji je napadaču otežao približavanje glavnom zidu. Visina očuvanih ostataka suhozida je 0.3 do 1 metar.

Katapult (gr. katapeltikon), stroj koji izbacuje strelice, izumili su Grci oko 400. godine prije Krista; Aleksanadar Veliki ga rabi i za "ispaljivanje" manjih kamenih projektila, no tek će Rimljani u II st.pr.Kr. usavršiti katapult u stroj (lat. arcuballista) za ispaljivanje pravih kamenih bomba. Katapult je ostao u uporabi sve do izuma topa tijekom XIV stoljeća.

Koja je bila funkcija megalitskih zidina u vrijeme kad nije bilo katapulta?! Ne znamo ni s koliko ljudi ni koliko dugo su Daorsi gradili zid od kamenja kakvoga nema u bližoj okolici.

U zid su ugrađeni kameni blokovi (megaliti) različitih oblika i veličine: dugački 1.0 – 3.0 m, visoki 0.5 – 1 m, široki 0.7 – 0.9 metara i teški po nekoliko tona.

Sličnu tehniku gradnje možemo vidjeti i u Aseriji (Megaliti i cipusi u Aseriji), ili Škripu na Braču (Škrip - Lijepa li si...).

Kiklopska je gradnja megalitska, a naziv je dobila prema mitskim stvorenjima Kiklopima (jer su samo Kiklopi mogli dizati tako ogromne kamene blokove). Tom su se tehnikom u brončano doba gradili u Grčkoj bedemi mikenskih gradova poput Mikene: karakterizira je uporaba velikih, uglavnom netesanih blokova bez vezivnoga materijala (morta), ali s manjim komadima kamena umetnutima u prazan prostor između onih većih da bi se zid održao stabilnim.

No tehnika gradnje zidina Daorsona je superiornija od mikenske. Cijela konstrukcija počiva na težini fino klesanih blokova i preciznoj obradi prileznih površina koje su ponegdje stubasto obrađene što omogućava bolje međusobno spajanje i otpornost na potrese.

* Megalitičko graditeljstvo poteklo je iz jugoistočnog Sredozemlja, s područja današnje Libije i Palestine, gdje se u raznim oblicima pojavilo još u V tisućljeću pr.Kr. (znameniti Triliti iz Baalbeka, najveći kameni blokovi koje je izradio i podigao čovjek dugački su 19, visoki 4 i široki 3.5 metra, a teški oko 800 tona). Nije poznato što je potaknulo taj razvoj.

Kroz jugozapadna (glavna) gradska vrata ulazimo u vrijeme na pragu povijesti

Po finoj obradi kamena lako je uočiti naknadnu pregradnju glavnih gradskih vrata.

Unutrašnja strana megalitskog zida: glavna gradska vrata i jugozapadna kula (u tlocrtu 10 x 10 m)

Pogled na unutrašnjost grada Daorson

Prostor unutar grada bio je naseljen već u XVI st.pr.Kr. Pronađeni su ostaci ljudskog naselja iz brončanog i željeznog doba, a nedavno geomagnetsko snimanje terena pokazalo je da je Daorson izgrađen na temeljima starije utvrde.

Daorsi nisu bili značajna vojnička sila, ali su razvili snažnu pomorsku trgovinu s južnom Italijom i udaljenim grčkim kolonijama. Od IV do I st. pr.Kr. ovdje se, u središtu daorske državice, odvijao intenzivan gradski život Daorsa sa svim obilježjima ilirskog helenizma.

O tome svjedoči pronađeni arheološki materijal: domaća, grčka i italska keramika (XVI - I st. pr.Kr.), razni brončani dijelovi nošnje i nakita (VI - I st. pr.Kr.), koplja i strelice različitih tipova (VI - I st. pr.Kr.), fragmenti amfora s otoka Lesbos (VI - V st. pr.Kr.) i fragmenti amfora s trokutastim obodom (II - I st. pr.Kr.), 243 predmeta iz obrtničkih radionica (IV - II st. pr.Kr.), rimski novčići (III - II st. pr.Kr.), novčići ilirskog kralja Ballaiosa (II st. pr.Kr.) … Daorsi su kovali vlastiti novac. Ovdje su pronađena četiri njihova novčića: na licu (aversu) je prikazana glava boga Hermesa, a na naličju (reversu) ilirska lađa s grčkim natpisom Daorson.

*Daorson se nalazi u neposrednoj blizini lokaliteta Desilo u Hutovu blatu, gdje su nedavno otkriveni ilirski brodovi, prvi takve vrste u svijetu.

Od negdašnje urbane strukture "akropole" naziru se tek tragovi: malo svetište ili hram, gradska cisterna, ulice i gradsko šetalište s južne strane uz Veliku gomilu (tumul?), te gradska stubišta do podgradinskog naselja (Greben). Zanimljivo je da nekropola Daorsa još nije pronađena.

Na Grebenu, strmim liticama ispod Daorsona, bio je također dio podgradinskog naselja od VIII do IV st.pr.Kr.; otkriveno je desetak stambenih objekata s pripadajućim malim dvorištima i pristupnim stubištima koja su povezivala terase sa središnjim akropolskim prostorom.

Podgradinske stube

Podgradinske terase sa stambenim zgradama grčkog tipa (3 - 5 prostorija).

Daorson - okolina lokaliteta: tzv. „predakropolski prostor“ na zaravni Banje.

Od kraja IV st.pr.Kr. grčka kultura počinje helenizirati ilirsku kulturu. Na 15 hektara predakropolskog prostora naziru se temelji planski urbaniziranog naselja (obrtnički, trgovački i stambeni dijelovi, trgovi, ulice i dvije cisterne) izrazito mediteranskog tipa, podignutom poslije III st. pr.Kr.

Na zaravni Banje nalaze se i grobovi poginulih pripadnika HVO-a koji su u vojnoj akciji Lipanjske zore, od 7. lipnja do 26. lipnja 1992. g., izvojevali prvu pobjedu nad velikosrpskim agresorom u ratu u Bosni i Hercegovini. Oslobodili su Stolac (10. travnja 1992. srpska vojska je potjerala sve stolačke Hrvate u progonstvo) i dolinu rijeke Neretve od srpske okupacije. Na Banjama (Ošanići kod Stoca) su agresora odbacili do današnje crte razgraničenja između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.

Sustavno istraživanje hrvatskih stradanja prestalo je odmah nakon dolaska Račanove komunističko-jugoslavenske koalicije i Mesića na vlast 2000. godine, a nastavio ju je Sanader. Ponovno je uvedeno korjenito zatiranje pamćenja i stalno osuđivanje Hrvata i Katoličke Crkve u javnim medijima i političkim govorima veleizdajničkih vladajućih struktura. Isti su Komisiju za žrtve rata i poraća Sabora Republike Hrvatske, utemeljenu 1991., ukinuli 2003. godine.

Divlji konji na predakropolskom prostoru

Sigurno se može reći da su ljudi ovdje živjeli u razdoblju između 16.000 i 12.000 g.pr.Kr. Teško je danas zamisliti, zbog različitosti klime, da je paleolitski čovjek na području Hercegovine živio u društvu snježnih zečeva i jarebica, divljih konja i divljih svinja, leoparda, lavova, velikih jelena, divokoza, kozoroga, kopnenih i močvarnih kornjača, vukova, velikih smeđih medvjeda i malih medvjeda mediteranske vrste.

O Ilirima, njihovom zavičajnom identitetu i načinu kako su se oni u drugom mileniju prije Krista uključivali u svijet Mediterana (a možda je izvorni migracijski tok bio upravo suprotan!) znamo vrlo malo. Ne znamo ni to kako su oni sebe "nazivali" jer autentičnih pisanih podataka nema. Jedini pisani izvori o njima dolaze od Grka i Rimljana. Grci su u IV st.pr.Kr. svojim sjeverozapadnim susjedima na Zapadnom Balkanu, jednom novootkrivenom plemenu pokraj Skadarskog jezera u Albaniji, dali ime Iliri (Illyrioi) ili narod-zmija (prema njihovom štovanju kulta zmije). Rimljani su tijekom II - I st.pr.Kr. proširili ilirsko ime i na sve ostale etnički različite zajednice "Ilira" (Daorsi, Dalmati, Liburni, Histri, Japodi, Panoni i mnoge druge) u rimskoj provinciji Ilirik. U manjem dijelu Ilirika, uglavnom u sjevernom dijelu, živjeli su i Kelti.

*Drugi narodi su pak proširili helensko ime (Trojanski ratovi!) na sve ostale etnički različite plemenske zajednice "Helena" (Heleni, Dorani, Ahejci, Jonjani, Eoljani, Graikoi i dr.); od VIII st.pr.Kr. ime "Grci" počinje potiskivati naziv "Heleni".

Adobe Flash Player not installed or older than 9.0.115!

"Agripin turistički vodić" (antičke cestovne karte iz doba rimskog cara Augusta), danas poznat kao "Peutingerova karta", odvest će nas u sljedećoj reportaži do Delminiuma, plemenskog centra Delmata i crkve Sv. Nikole Tavelića (Zavjetne crkve hrvatskih kraljeva koju su Englezi "zabunom" bombardirali 1944., kao i Vatikan!) u Tomislavgradu, te dalje do Tiluriuma poviše rijeke Cetine i Burnuma na desnoj obali Krke.

Ljubomir Škrinjar