Svetvinčenat – "Krasna zemljo, Istro mila"

Svetvinčenat – "Krasna zemljo, Istro mila"

Gradić Svetvinčenat (Sveti Vinčenat) u središnjoj Istri spominje se 965. godine kao prostor oko benediktinskog samostana i opatijske crkve sv. Vicencija (Vinka).

Crkva sv. Vicencija, nekoć opatijska i župna crkva, potječe iz XII stoljeća. Freske iz ove crkve predstavljaju najopsežniji istarski ciklus romaničkih fresaka, naslikanih pod bizantskim utjecajem, s kraja XIII st. (Akvilejska biskupija).

Crkva je jednobrodna s tri polukružne apside, građena u romaničkom stilu.

Unutrašnjost je oslikana biblijskim prizorima (Žrtva Abelova, Navještenje, Raspeće…), prizorima iz života sv.Vicencija i drugih svetaca, te kalendarskim prikazima radova po mjesecima.

Stari drveni kip Majke Božje Karmelske koji se je nosio u procesijama.

Mjestom dominira veliki i dobro sačuvani mletački kaštel Grimani iz XV stoljeća.

Uz današnju župnu crkvu Navještenja Blažene Djevice Marije (početak XVI stoljeća), na istočnom dijelu mjesnog trga, Svetvinčenat ima još tri crkve: Sv. Katarina Aleksandrijska (XIV st.), Sv. Antun Opat (XIV st.) i Sv. Rok (XVII st.).

Unutrašnjost župne crkve i neobičan mramorni oltar Sv. Križa.

Desno od glavnog ulaza u crkvu nalazi se grob svećenika Miroslava Bulešića (1920. – 1947.): nakon studija teologije i filozofije u Rimu, zaređen je za svećenika 1943. godine; od 1946. je profesor Biskupskoga sjemeništa u Pazinu, a zatim podravnatelj Pazinskoga sjemeništa i tajnik Svećeničkog zbora.

Komunisti su ga zaklali u župnoj kući, u kolovozu 1947. godine, a narodna vlast narodu nije dopustila odlazak na njegov sprovod.

U župnoj kući u Svetvinčentu smještena je Memorijalna zbirka don Miroslava Bulešića: izloženi predmeti prate njegov životni put od rođenja do mučeničke smrti.

Izložena je i dokumentacija iz Vatikana, kojom se potvrđuje kako od strane Svete Stolice nema zapreke za nastavak postupka za proglašenje Miroslava Bulešića blaženim i svetim. Ovom prigodom zahvaljujem don Ljubi Biliću, župniku Svetvinčeta, koji mi je otvorio Memorijalnu zbirku i crkvu Sv. Vicencija.

Bulešićevo okrvavljeno svećeničko odijelo u kojem je zaklan.

Komunist Zvonko Brkić je krajem 1952. u Rijeci izjavio: "Kad mi mase okupimo u našem programu, oslobodimo ih popovskog misticizma i mračnjaštva… popovi će moći da odu tamo kamo spadaju – u muzej za starine…“(Istarska Danica 2008., str.78). Varijacije na istu temu pišu drugovi i u današnjim tiskovinama koje izlaze u Republici Hrvatskoj.

A hrvatski katolički svećenici su u Istri sačuvali hrvatsku riječ. Svećenici su u Istri sačuvali hrvatske narodne običaje i domoljubni župnici jedini brižno skrbe o hrvatskoj kulturnoj baštini u Istri. U to će nas uvjeriti idućih deset reportaža iz Istre.

U eri fašizma (1918 – 1943.) brojni hrvatski svećenici u Istri bili su na popisu nepoćudnih svećenika. Na udaru je najviše bio mons. Božo Milanović koga su pulski fašisti premlatili do krvi 1921. godine. Vrijeme je to kada istaknuti pripadnici vladajuće talijanske manjine provode otvorenu politiku slamanja hrvatskog identiteta Istrana (samo u puljskoj pokrajini, tj. na području istarske prefekture, nasilno je potalijančeno preko 115.000 hrvatskih prezimena!).

Hrvatski identitet u Istri se branio prosvjećenošću i kulturom, a Društvo sv. Mohora, koje je vodio mons. Božo Milanović, od 1925. do 1945. godine tiskalo je u 58 naslova na tisuće hrvatskih knjiga, ne računajući molitvenike i katekizme. Po župama su ih širili hrvatski svećenici i poznati narodnjaci vjernici od kojih su neke partizani po nekom planu prije svršetka rata bacili u jame.

Nakon svršetka rata u Zagrebu je 1946. objavljena knjiga Hrvoja Mezulića "Fašizam, krstitelj i palikuća“, dokumentirana građa o djelovanju fašista u Istri. Knjiga je tiskana u 10.000 primjeraka ali je "netko“ došao u knjižare i otkupio cijelu nakladu i spalio! Crveni totalitarizam zamijenio je crni.

Selo Livade podno Motovuna: "Država Istra i IDS“ (!!!), snimljeno 2009. godine u Hrvatskoj.

Talijanski su fašisti za eutanaziju nacionalne svijesti Hrvata podmetnuli kukavičje jaje koje se ni do danas nije razbilo. To je jaje istrijanstva, nametanje istarstva u zamjenu za hrvatstvo, zamjena etnonimskog imena Hrvat etnikom Istranin, odnosno Istrijan, kako sebe s ponosom zove Damir Kajin, zastupnik u Hrvatskom saboru i predsjednik IDS-a. To je Kajinovo "novo hrvatsvo“.

Neka ne bude zaboravljeno i ovo: poratni grafit na zidu vodovodnog tunela Livade-Motovun bio je ispisan neuništivim velikim crvenim slovima od boksita „Hrvati žele da Istra ostane u krilu matice Hrvatske“; danas više nema tog grafita na zidu tunela – obrisali su ga Kainovi IDS-ovci. Njih i ostale Istrijane zabrinjava Thompson. To nam je razumljivo jer Lijepa li si…

Ljubomir Škrinjar