Đavlova glava u zagrebačkoj katedrali (9/10)

Nastavak reportaže Đavlova glava u zagrebačkoj katedrali  (9/10)

Prvom dijelu reportaže možete pristupiti ovdje.

SREDNJA LAĐA

Zagrebačka katedrala posjedovala je orgulje već u 15. stoljeću, a prve u arhivskoj građi spomenute orgulje u Hrvatskoj imala je zagrebačka crkva sv. Marka na Gradecu iz 1363. godine. Od vremena biskupa Thuza, orgulje i pjevalište su se nalazili u sjevernoj lađi, a današnje pjevalište i velike orgulje (4 manuala, 78 registra 6068 svirala, tvrtke Walcker iz Ludwigsburga), nalaze se iznad glavnog ulaza u katedralu. Orgulje je kupio nadbiskup Haulik 1855. godine. Ubrajaju se među deset najkvalitetnijih u svijetu. Zaštićeni su spomenik kulturne baštine.

U kršćansku Europu su orgulje došle 757. po.Kr. kada je bizantski car Konstantin darovao orgulje franačkom kralju Pipinu Malom, no tek nakon Milanskog koncila 1287. godine one se i službeno uvode u rimokatoličko bogolsužje kao jedini od svjetovnih instrumenata. Istočna crkva (pravoslavna) nikada ih nije uvela.  

Najupečatljiviji dio orgulja je ormar za svirale, kao i same prednje svirale. Taj dio orgulja se najviše ukrašava kipovima, rezbarijama, slikama ili ornamentima. Šesterokrake zvijezdice na svodu crkve određuju nebesko značenje i simboli su duha, ali i anđela. 

Danas se orgulje smatraju kraljicom instrumenata, a malo je znano da su se razvile od babilonskog mašrokita. Kao bogoštovni instrument spominju se i u judastičkoj tradiciji (Davidovi psalmi), a kod Grka i Rimljana orgulje su bile instrument koji je služio za zabavu. Zlatno doba orgulja veže se uz barok. 

Bijele reljefne ploče s likovima četvorice evanđelista, a ploče od crnog mramora izraz su onodobnog ukusa mletačkog baroka. Anđela što rukama i raskriljenim krilima podržava propovjedaonicu izradio je nepoznati talijanski majstor. U naslonu propovjedaonice umetnuta je i mramorna ploča s reljefom Krista koji Petru predaje ključeve.  

U knjizi Kitab al-Durra al-Maknuna iz VIII st., arapski (al)kemičar Jabir ibn Hayyan je prvi znanstveno opisao način dobivanja obojenog stakla iz mješavine različitih metalnih oksida, gline i silikata. U razdoblju od 1215 – 1240. ostakljeno je 176 prozora gotičke katedrale u Chartru, s gotovo 2000 četvornih metara obojenog i oslikanog stakla! Bili su to prvi stripovi koji nepismenim žiteljima slikom prenose biblijsku priču i srednjovjekovnu enciklopediju znanja. Na oslikanim prozorima nisu bili rijetkost ni reklamni oglasi sponzora. Oslikani prozori – vitraji – pravljeni su od obojenih komadića stakla povezanim olovnim okvirićima. Čitaju se odozdo prema gore, i od lijeve prema desnoj strani.

Biskup Haulik u Munchenu je 1844. naručio vitraje za svetište katedrale: središnji prozor sa prizorom Uznesenja bl. Djevice Marije na nebo, a pokrajne prozore sa svecima. U dnu vitraja prvog prozora sjeverne lađe upisani su svi Bollëovi suradnici na obnovi katedrale.  

U svetištu katedrale nalaze se dva oltara, Bolléov i «koncilski». Zašto? Nakon Drugoga vatikanskog (ekumenskog) koncila (1962 -1965.), sabora na kojem su se sastali biskupi cijele rimokatoličke Crkve, odlučeno je da glavni oltar ubuduće bude postavljen prema vjernicima te će tako i svećenik koji služi svetu misu biti licem, a ne leđima okrenut vjernicima. Donesena je i odluka o uvođenja narodnog jezika u bogoslužje (prisjetimo se samo naših starih glagoljaša!). Nedavno je papa Benedikt XVI donio odluku o ponovnom uvođenju latinskog jezika u liturgiju.

Nastavku reportaže pristupite ovdje: Đavlova glava u zagrebačkoj katedrali  (10/10).

Ljubomir Škrinjar